Hrvatska je napokon dočekala nacionalnu razvojnu strategiju, a čini se da bi bolje bilo da nije. Vidi se to u svim segmentima pa tako i u kulturi.
Dugo najavljivana i sezonski odgađana objava “Nacrta prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine” dočekana je — na onih nekoliko mjesta koji su njezino konačno objavljivanje uopće našli shodnim donekle ozbiljnije zabilježiti i prokomentirati — uglavnom sa zdravom dozom nevjerice, podsmijeha ili pesimizma. I doista, s obzirom na uvjete njegove proizvodnje, kao i s obzirom na njegov barem nominalni značaj, riječ je, bez pretjerivanja, o potpuno bizarnom dokumentu.
Kao jedna od rijetkih iznimaka u ionako oskudnom procesu recepcije s relativno pozitivnom vrijednosnom procjenom istaknuo se do sada, primjerice, Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske. “Dokument nije loš, ali je pitanje je li dovoljno dobar i mi ćemo dati svoj doprinos”, podijelio je s javnošću svoja zapažanja Milanović. Govor u prvom licu množine jest zapravo govor Ekonomskog savjeta predsjednika Republike Hrvatske, recentno formiranog tijela čiji bi primarni razlog postojanja trebalo biti “vođenje stručne rasprave i davanje mišljenja o pitanjima iz područja ekonomskih politika” i tijela koje je prije nekoliko dana održalo svoju prvu sjednicu.
Tri godine odgode
Govor jednog drugog tijela, Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, koje je pod vodstvom bivše ministrice Gabrijele Žalac s izradom dokumenta započelo 2017. godine, povodom iritantnog novinarskog pitanja u stilu “gdje je zapelo?” u kasno proljeće prošle godine bio je samouvjereniji, unatoč nelagodi koju cirkularno probijanje rokova nosi sa sobom. Iz Ministarstva je, naime, odgovor na postavljeno pitanje tada izbjegnut konstatacijom da je posrijedi dokument od povijesne važnosti. “Hrvatska će prvi put od stjecanja neovisnosti imati hijerarhijski najviši akt strateškog planiranja”, stajalo je u službenom odgovoru na novinarski upit. “Njime će biti definirana vizija razvoja te jasno postavljeni glavni razvojni smjerovi, strateški ciljevi i pokazatelji učinka, koji će odrediti kvalitetu života današnjih i budućih generacija u Republici Hrvatskoj.” Nema sumnje kako će prijedlozi korekcija Milanovićevog Ekonomskog savjeta povijesnu važnost povijesnog dokumenta povijesno uvećati. Ali priprema tog ažuriranja još će neko vrijeme (ili još nekoliko sjednica) očito iziskivati veću ili manju količinu strpljenja pa ne preostaje ništa drugo nego vrijeme kratiti onime što trenutno imamo na raspolaganju.
Jednom (staromodnom) riječju, dakle, planiranje. I netko naivan (ali zainteresiran) pretpostavio bi — kada je već posrijedi nacrt modela razvoja koji pokriva razdoblje od jednog desetljeća — neku razumnu količinu materijala dostatnu barem za višednevno čitanje. Uostalom, dokument je nastajao više od tri godine, u njegovo nastajanje uloženo je više od 30 milijuna kuna i u njegovom nastajanju sudjelovao je nepregledan broj takozvanih stručnjaka raspoređenih u takozvane Tematske radne skupine. Međutim, konačna verzija dokumenta kvantitativno je dobacila do nešto više od trideset tisuća riječi, odnosno do oko stotinu i pedeset kartica teksta, što je, primjerice, prema suvremenim standardima književne industrije nedovoljno da se zadovolji kvantitativni kriterij (kraćeg) romana.
Ipak, to ne znači da dokument nije moguće i čitati kao neku vrstu eksperimentalnog romana — s jedne strane, recimo, kao opsesivno, krajnje iscrpno popisivanje frazema jezika kasnog kapitalizma na periferiji i s druge, za one kojima su formalistički pristupi tekstu glavi i srcu bliži, recimo, kao institucionalnu autotematizaciju nekakvog dubokog nesporazuma sa sintaksom hrvatskog jezika. Tu je, dakako, i povratni motiv pandemije čija ekstremno visoka frekvencija pojavljivanja (i ne samo ona) od početka do kraja teksta upućuje na najblaže rečeno noviji datum stvarnog procesa njegova pisanja, osim što funkcionira i kao opravdani podsjetnik na opasnosti koje pandemija (i buduće pandemije, jer logika povoda zahtijeva pogled prema naprijed) predstavlja za sve i svašta, ali, predvidljivo, u prvom redu za stabilnost javnih financija. Naravno, leksikološki postupak nije niti kritičan niti ironičan, gramatička tematizacija je nesvjesna, dok se pandemijska motivika u pravilu aktivira po potrebi, to jest na onim mjestima na kojima je dojam takav da se o konkretnom pitanju ili problemu baš i nema previše toga pametnog za reći. Stoga i ne čudi da je aktivna otprilike svugdje — čak i ako je glavni povod za izradu ovog dokumenta bilo tek ispunjavanje formalnog kriterija za povlačenje sredstava iz EU fondova, a jest, utisak koji šlampavost njegove kompozicije i praznina njegova sadržaja ostavljaju nije ništa manje fascinantan.
O kulturi ništa novo
U dokumentu je, između ostalog, nešto rečeno i o statusu kulture. To nešto što je u dokumentu rečeno o statusu kulture također je naišlo na nekakve reakcije, u prosjeku više ili manje opravdano malodušne. Uostalom, dobra stara autonomija ukinuta je već na razini elementarne kompozicije dokumenta, dakle na razini onoga što se obično zove “Sadržajem”, i to tako što kultura nije zasebno definirana kao jedan od trinaest “strateških ciljeva” planiranog razvoja nego je u paru s medijima i u formatu od tri i pol kartice teksta prokrijumčarena pod nešto što se naziva “Konkurentnim i inovativnim gospodarstvom”. Kopanje po povijesti termina, citiranje Raymonda Williamsa, još jedno otvaranje rasprave o prednostima i nedostacima činjenice da su nam operativni koncepti kulture i umjetnosti još uvijek dominantno oni koji potječu iz idealističke (umjesto materijalističke) tradicije, sve je to moguće ovim povodom ostaviti po strani, čak i kada kritika stiže u obliku tvrdnji prema kojoj je “kultura stvar posebnosti i izvrsnosti” ili prema kojoj su neki “kulturni oblici… vrijedni iz razloga što potiču kritičko mišljenje, introspekciju, preispitivanje društva ili političku participaciju.”
Stvar je krajnje jednostavna. Kada je već riječ o kulturi, kakvu bi funkciju jedan ovakav dokument, točnije onaj njegov djelić koji se kulturom bavi, trebao imati? Pa, ideja je, barem u teoriji, dakle, ta da se iz neke točke relativno stabilne distribucije državnog autoriteta ugrubo skiciraju racionalni odnosi u kulturnoj proizvodnji na određeni vremenski period. Drugim riječima, da se pozicija kulturnih proizvođača, kulturnih proizvoda i kulturnih potrošača iz određene vrijednosne političke perspektive postavi u nekakav optimalan odnos i prema instituciji tržišta i prema instituciji države, odnosno u užem smislu prema instituciji Ministarstva kulture. Pod pretpostavkom da raspolažete s odgovarajućim kapacitetima, za tako nešto, neovisno o tome u kojem smjeru cijelu stvar želite pogurati, dovoljno je i manje od tri godine rada i manje od tri i pol kartice tekstualnog prostora. U suprotnom, kao što je razvidno u ovom slučaju, niti vremenski niti prostorni kriterij ne igraju nikakvu bitnu ulogu.
U dokumentu, najkraće rečeno, nema apsolutno ničeg novog. Osim toga, niti njegova karikaturalnost nije u krajnjoj liniji posebno iznenađujuća, pogotovo ako se na umu ima činjenica da ipak govorimo o resornom ministarstvu koje, primjerice, u službenim dopisima posve ozbiljno koristi termin “stvaralaštvo” ruku pod ruku s ozloglašenim sintagmama novijeg porijekla poput “kulturnih i kreativnih industrija”, što je jedna razina i povijesne i strogo logičke fleksibilnosti koja je uistinu fascinantna. Također, čvrstog jamstva za provedbu ovakvog “plana” nove runde komercijalizacije kulture u djelo nema ne zbog formalnog statusa dokumenta kao nacrta, prijedloga ili nacrta prijedloga, kao niti zbog njegove komične nedorečenosti. Radi se, nažalost, o tome da ga u trenutnom odnosu snaga ne treba nužno niti biti.
Svakako, cinizam ovakve prezentacije ogleda se jednim dijelom i u osjećaju nemoći ili u sužavanju perspektive aktera u kulturnom polju kada je riječ o pokušajima da se slične procese zaustavi ili preokrene. Međutim, možda ga je još jasnije moguće prepoznati i u osjećaju institucionalne slabosti koju (ne)ozbiljnost prezentacije sugerira, ukratko u atmosferi posvemašnje inercije po pitanju aktivnog provođenja kulturne politike bilo kojeg tipa — na to se, uostalom, u nekim drugim dijelovima dokumenta vjerojatno misli kada se govori o odgovaranju na “izazove globalnih promjena.” Dakle, baš sve po starom. Ali barem i u obliku još jednog dobrodošlog podsjetnika na to da će se druga strana u odgovaranju na izazove globalnih promjena morati poslužiti još “starijim” metodama, odnosno organiziranim pritiskom usmjerenim upravo prema onoj točki u kojoj se kultura proizvodi.
bilten
