Doktor je umislio da je najpametniji na svijetu. Arogantan, samodopadan i naporan postao je jedan od najpoznatijih inovatora među neurokirurzima. No, život nekad baš zna baciti krivu kartu. Kad je Doktoru Stephenu Strangeu pala karta on se našao u procijepu između želja i mogućnosti. Unutar tog procijepa mnogi su se izgubili. Doktor Strange birat će između dva života: onog prijašnjeg i novog, uzbudljivijeg. Najnoviji izdanak Marvelovog filmskog svemira uzbudljiv je i zabavan film koji ponovno pomiče sve što smo mislili da znamo o superjunacima. Marvel/Disney studio ovog je puta snimio film o čarobnom, o unutarnjem i mističnom. Istodobno je snimio i film koji propitkuje postojanje i ambicije, a da pritom nije izgubio stripovsku razigranost. „Dr. Strange“ je drugačiji, ali i dalje vrlo dobar film u kojem se svakako može uživati.
Pretpostavljam kako će publika koja je navikla na akcijske filmove o superjunacima ovaj film baš zbog različitosti i nešto više filozofije smatrati čudnim, ali rekao bih da mu je to od početka bila namjera. S obzirom na stripovski materijal moram priznati kako sam bio skeptičan oko ove priče, ali mi je drago da su producenti unutar Marvela (Kevin Feige prije svih) uspjeli snimiti film koji je uspio zadržati filozofiju i čaroliju, a da je i dalje ostao gledljiv. Naravno, za to zasluge idu odlično odabranoj glumačkoj ekipi. Tilda Swinton kao Drevna zaštitnica Zemlje odigrala je ulogu koju savršeno odgovara njenoj glumačkoj karizmi, a već u uvodnoj sceni možemo naslutiti kamo će nas njena priča odvesti. Gledajući uopćene odnose između likova u stripovskim adaptacijama ovog tipa mogli bismo reći da je ona onaj klasični „Yoda lik“, lik koji podučava i otvara, „sensei“. Swinton je dorasla takvoj ulozi, ali da bi ona u potpunosti upalila morala je imati i partnera koji joj može parirati. Tu dolazimo do Benedicta Cumberbatcha. Cumberbatch je donekle ponovio uloge na kakve smo od njega navikli u „Sherlocku“ i u „Posljednjem neprijatelju“ pa je u uvodnom dijelu filma izgledao kao još jedan asocijalni genijalac na kakvog smo od njega navikli. Kad je u nastavku filma usljedio zaokret i produbljivanje tipske uloge ukazala se i na platnu sva raskoš Cumberbatchova talenta. Karakterizacija likova područje je na kojem Marvel još uvijek odnosi uvjerljivu pobjedu nad DC-jem što se tiče stripovskih adaptacija i „Dr. Strange“ je uvjerljiv primjer zašto je to tako.
Autoreferencijalna zafrkancija, poigravanje sa stripovskim konvencijama i namjerno rušenje naslovnog lika kakvog smo upoznali postupci su pomoću kojih se ovdje gradi novi, superjunački alter-ego. Upečatljivost transformacije nalazi se baš u tom putu od vrha do dna i natrag pa u tom smislu donekle podsjeća i na ono poznato pismo Stephena Hawkinga nakon što je otkrio bolest motornih neurona. Strange u trenutku svog pada neodoljivo podsjeća na tog drugog Stephena iako je to, vjerojatno, nenamjerna referenca.
Asocijacije tijekom filma su lako prepoznatljive. Već sam nekoliko puta napisao da su filmovi o superjunacima onoliko dobri koliko su dobri antagonisti. Problem s antagonistom u neku ruku i ovdje postoji jer je realizacija Kaeciliusa dosta jednosmjerna i nije previše vremena potrošeno na objašnjenje njegove motivacije. No, ono što donekle iskupljuje taj nedostatak odabir je Madsa Mikkelsena za tu ulogu. Ta epska borba između „Sherlocka i Hannibala“ na velikom platnu uspijeva ispraviti nedostatak motivacije, ali može se reći kako baš na tom mjestu fali nedostatak nekog upečatljivijeg i uvjerljivijeg dijaloga između njih dvojice koji bi Strangea potencijalno stavio na veću kušnju. Vrijedi istaknuti i vrlo jasnu asocijaciju na Hannibala Lectera prilikom njihove borbe što je dostojna posveta jednoj odličnoj, a prerano završenog seriji.
Bez obzira na sve, možemo reći kako dinamiku filma ipak nose protagonisti. Strange i Drevna uspijevaju postići kemiju na platnu, a najveći plus te kemije je što uglavnom uspijeva izbjeći patetiku. Osim u jednoj sceni koja možda po prvi put naglašava važnost vremena, patetika je stavljena u zapećak na račun dinamike i zafrkancije. Za ovakav tip filma to je najveći plus. Sporedni likovi također imaju svoju važnost, a moram priznati kako je svojom izvedbom na mene snažniji dojam ostavila Rachel McAdams koja je nastavila s nizom upečatljivih uloga u posljednje vrijeme. Chiwetel Ejiofor, međutim, napisan je prilično kruto i plošno pa je i njegova uloga postala taocem tako napisanog lika. Svojevrsni „comic-relief“ ovog filma je Benedict Wong kojeg će ljubitelji serija prepoznati kao Kublaj Kana iz „Marka Pola“. Njegov lik je prava pauza od akcije i transformacije i gotovo svaka scena s njim bila je izvor smijeha za nazočne u kino-dvorani. Takav lik je potreban, kako bi radnja predahnula i ulovila novi zamah, ali i kako bi gledatelji dobili odušak od filma koji samom svojom tematikom ne trpi preveliku ozbiljnost.
Režija Scotta Derricksona me iznenadila. Iskreno, dosad Derrickson nije napravio ništa vrijedno spomena. Ovdje filmom dominiraju efekti koji dosta podsjećaju na Nolanov „Inception“, prvenstveno zato što ima dosta izobličavanja prostora, a svaki film u kojem se koristi taj efekt neizbježno će podsjetiti na Nolana. No, režijski je „Strange“ zanimljiv, svakako zanimljiviji od „Zle kobi“ ili „Egzorcizma Emily Rose“ što su naslovi po kojima mi je Derrickson dosad bio poznat. Sve u svemu, „Dr. Strange“ je zanimljiv film koji se odlično uklapa u dosad razvijen Marvelov svemir. Zanimljivo je, doduše, primijetiti kako nakon trinaest dosadašnjih filmova Marvelova svemira još uvijek ljudi nisu naučili kako postoje dvije scene nakon nominalnog svršetka. „After titles“ i „after credits“ scene sastavni su dio ovog filma i već po tradiciji otkrivaju ulogu glavnog lika unutar šireg Marvelovog svemira. Četrnaesti Marvelov film slaže Infinity kockice pritom još više otkrivajući nadolazeću priču i veliki konflikt koji bi tek trebao uslijediti.
„Dr. Strange“ je zanimljiv film koji nije bez mana, ali je svejedno jedan od zabavnijih ove godine. Kad se pogledaju samo filmovi o superjunacima onda je svakako iznad prosjeka. To je dovoljna preporuka i onima koji nisu zaljubljenici u izvorni materijal.
movielandgroup
Pretpostavljam kako će publika koja je navikla na akcijske filmove o superjunacima ovaj film baš zbog različitosti i nešto više filozofije smatrati čudnim, ali rekao bih da mu je to od početka bila namjera. S obzirom na stripovski materijal moram priznati kako sam bio skeptičan oko ove priče, ali mi je drago da su producenti unutar Marvela (Kevin Feige prije svih) uspjeli snimiti film koji je uspio zadržati filozofiju i čaroliju, a da je i dalje ostao gledljiv. Naravno, za to zasluge idu odlično odabranoj glumačkoj ekipi. Tilda Swinton kao Drevna zaštitnica Zemlje odigrala je ulogu koju savršeno odgovara njenoj glumačkoj karizmi, a već u uvodnoj sceni možemo naslutiti kamo će nas njena priča odvesti. Gledajući uopćene odnose između likova u stripovskim adaptacijama ovog tipa mogli bismo reći da je ona onaj klasični „Yoda lik“, lik koji podučava i otvara, „sensei“. Swinton je dorasla takvoj ulozi, ali da bi ona u potpunosti upalila morala je imati i partnera koji joj može parirati. Tu dolazimo do Benedicta Cumberbatcha. Cumberbatch je donekle ponovio uloge na kakve smo od njega navikli u „Sherlocku“ i u „Posljednjem neprijatelju“ pa je u uvodnom dijelu filma izgledao kao još jedan asocijalni genijalac na kakvog smo od njega navikli. Kad je u nastavku filma usljedio zaokret i produbljivanje tipske uloge ukazala se i na platnu sva raskoš Cumberbatchova talenta. Karakterizacija likova područje je na kojem Marvel još uvijek odnosi uvjerljivu pobjedu nad DC-jem što se tiče stripovskih adaptacija i „Dr. Strange“ je uvjerljiv primjer zašto je to tako.
Autoreferencijalna zafrkancija, poigravanje sa stripovskim konvencijama i namjerno rušenje naslovnog lika kakvog smo upoznali postupci su pomoću kojih se ovdje gradi novi, superjunački alter-ego. Upečatljivost transformacije nalazi se baš u tom putu od vrha do dna i natrag pa u tom smislu donekle podsjeća i na ono poznato pismo Stephena Hawkinga nakon što je otkrio bolest motornih neurona. Strange u trenutku svog pada neodoljivo podsjeća na tog drugog Stephena iako je to, vjerojatno, nenamjerna referenca.
Asocijacije tijekom filma su lako prepoznatljive. Već sam nekoliko puta napisao da su filmovi o superjunacima onoliko dobri koliko su dobri antagonisti. Problem s antagonistom u neku ruku i ovdje postoji jer je realizacija Kaeciliusa dosta jednosmjerna i nije previše vremena potrošeno na objašnjenje njegove motivacije. No, ono što donekle iskupljuje taj nedostatak odabir je Madsa Mikkelsena za tu ulogu. Ta epska borba između „Sherlocka i Hannibala“ na velikom platnu uspijeva ispraviti nedostatak motivacije, ali može se reći kako baš na tom mjestu fali nedostatak nekog upečatljivijeg i uvjerljivijeg dijaloga između njih dvojice koji bi Strangea potencijalno stavio na veću kušnju. Vrijedi istaknuti i vrlo jasnu asocijaciju na Hannibala Lectera prilikom njihove borbe što je dostojna posveta jednoj odličnoj, a prerano završenog seriji.
Bez obzira na sve, možemo reći kako dinamiku filma ipak nose protagonisti. Strange i Drevna uspijevaju postići kemiju na platnu, a najveći plus te kemije je što uglavnom uspijeva izbjeći patetiku. Osim u jednoj sceni koja možda po prvi put naglašava važnost vremena, patetika je stavljena u zapećak na račun dinamike i zafrkancije. Za ovakav tip filma to je najveći plus. Sporedni likovi također imaju svoju važnost, a moram priznati kako je svojom izvedbom na mene snažniji dojam ostavila Rachel McAdams koja je nastavila s nizom upečatljivih uloga u posljednje vrijeme. Chiwetel Ejiofor, međutim, napisan je prilično kruto i plošno pa je i njegova uloga postala taocem tako napisanog lika. Svojevrsni „comic-relief“ ovog filma je Benedict Wong kojeg će ljubitelji serija prepoznati kao Kublaj Kana iz „Marka Pola“. Njegov lik je prava pauza od akcije i transformacije i gotovo svaka scena s njim bila je izvor smijeha za nazočne u kino-dvorani. Takav lik je potreban, kako bi radnja predahnula i ulovila novi zamah, ali i kako bi gledatelji dobili odušak od filma koji samom svojom tematikom ne trpi preveliku ozbiljnost.
Režija Scotta Derricksona me iznenadila. Iskreno, dosad Derrickson nije napravio ništa vrijedno spomena. Ovdje filmom dominiraju efekti koji dosta podsjećaju na Nolanov „Inception“, prvenstveno zato što ima dosta izobličavanja prostora, a svaki film u kojem se koristi taj efekt neizbježno će podsjetiti na Nolana. No, režijski je „Strange“ zanimljiv, svakako zanimljiviji od „Zle kobi“ ili „Egzorcizma Emily Rose“ što su naslovi po kojima mi je Derrickson dosad bio poznat. Sve u svemu, „Dr. Strange“ je zanimljiv film koji se odlično uklapa u dosad razvijen Marvelov svemir. Zanimljivo je, doduše, primijetiti kako nakon trinaest dosadašnjih filmova Marvelova svemira još uvijek ljudi nisu naučili kako postoje dvije scene nakon nominalnog svršetka. „After titles“ i „after credits“ scene sastavni su dio ovog filma i već po tradiciji otkrivaju ulogu glavnog lika unutar šireg Marvelovog svemira. Četrnaesti Marvelov film slaže Infinity kockice pritom još više otkrivajući nadolazeću priču i veliki konflikt koji bi tek trebao uslijediti.
„Dr. Strange“ je zanimljiv film koji nije bez mana, ali je svejedno jedan od zabavnijih ove godine. Kad se pogledaju samo filmovi o superjunacima onda je svakako iznad prosjeka. To je dovoljna preporuka i onima koji nisu zaljubljenici u izvorni materijal.
movielandgroup
