Referendumska deratizacija

Tek što je sindikalna referendumska akcija 67 je previše protiv nehumane mirovinske reforme po direktivi Svjetske banke, MMF-a, etc. iznjedrila uvjerljiv uspjeh s više od 70 posto građanskih potpisa iznad državno propisanog limesa, Građanska inicijativa Uzmite novac strankama počela je skupljati potpise za referendum o tomu da se Ustavom i provedbenim propisima ukine financiranje političkih stranaka iz državnog i proračuna županija, općina, gradova, pa čak i mjesnih odbora.

Novac poreznih obveznika može se i potrebno je upotrijebiti za opće dobro, a politički cirkus - glavni remetilački faktor i uzrok klizanja zemlje ekonomskom, društveno-moralnom i demokratskom nizbrdicom - ponajbolji je dokaz da sustav ne postiže ni približno kvalitetne rezultate u usporedbi s količinom/vrijednošću uloženog javnog novca u polit-stranački mehanizam.

HDZ-u je nedavno bilo itekako u interesu podebljati financiranje političkih stranaka iz javne blagajne budući da je tridesetak godina RH ne samo brojčano najmasovniji "pokret" na političkoj sceni, pa mu zapada najveći/najslasniji komad kolača, već i 20 i kusur godina vladajuća stranka u državi, koja zapravo može i radi što god želi. Osobito kad je riječ o javnom novcu.

HDZ je jedina politička - klijentelistička i koruptivna, neki će kritičari reći i kriminalna? - družba u RH prvostupanjski osuđena za pljačku vlastitog naroda i obvezu, uključivo bivšeg premijera Ivu Sanadera, povrata u državni proračun više od 40 milijuna kuna. Sutkinja zagrebačkog Županijskog suda Ivana Čalić 11. je ožujka 2014. sasjekla je zatvorskim kaznama aktere afere Fimi media, dotad najveće krim-koruptivne pljačke u Bijednoj Našoj: "Presuda je poruka, politička korupcija je zlo". Mediji će izvijestiti o tomu kako "Sanader i HDZ moraju vratiti više od 40 milijuna kuna", a Večernji list će dodati kako je "nepravomoćno presuđeno u jednoj od najvećih koruptivnih afera koje su potresle Hrvatsku".

Akteri - HDZ, stranački šef/premijer te njegovi suradnici tzv. prve brzine. Iz tih je sramotnih vremena HDZ-ove (pre)vlasti u ekonomski i društveno grogiranoj Hrvatskoj, nakon kojih su redom završavali na optuženičkoj klupi i najviši državni dužnosnici - vladin potpredsjednik i ministar Damir Polančec, ministar Petar Čobanković, premijer Sanader naprasno dao ostavku i pobjegao u inozemstvo, etc. - - poznat slučaj tzv. crnog novca u sefu stranačke središnjice. Neko su ga vrijeme krili nova, oktroirana predsjednica stranke Jadranka Kosor i Damir Bačić, sada šef Kluba HDZ-ovih saborskih zastupnika, kojem SDP-ova oporba rado diže tlak ironiziranjem, jer da je "nosio Sanaderove crne torbe".

U toj je neveseloj priči o teškoj HDZ-ovoj zloporabi javnog novca isplivalo i navodno Sanaderovo upozorenje prigodom predaje dužnosti najpouzdanijoj svojoj nasljednici (koja će ga nedugo zatim bez grizodušja, brzopotezno izbaciti iz denver plave ZNA SE opcije): "Jadranka, zapamti, izbori se dobivaju s trećinom novca na stolu i dvije trećine ispod stola".

Dobro, bilo je igara bez granica s javnim novcem i u nekim inim političkim opcijama, ali ni u jednoj ni približno koliko u HDZ-u. Afere i skandali svake vrsti, redovito glede i u svezi s novcem ili špiclovanjem radi novca i političke moći, je li, ne prestaju tresti hrvatske tzv. demokršćane, među kojima se 1990.-1992. udobno skrasilo 100.000 presvučenih te nacionalno, "domoljubno", katolički, etc. prekonoć obraćenih članova Saveza komunista bivše države.

Koji sad također glasno viču; "Drž'te lopova", "Neka visi Pedro", odnosno da se "kralo i pljačkalo i u bivšoj državi, pa je zato propala". No, statistika će dati za pravo onima, što tvrde da se nijedan "bogati komunist" - nekada, u bivšoj državi ili danas, a "komunističkog" je pedigrea - ne može imovinski mjeriti s bilo kojim "viđenijim" novo-Hrvatom, "domoljubom" i katolikom iz HDZ-a. Pripadnost hrvatskom etnikumu, "domoljublje" i "prava" vjera i stranačka iskaznica uvjet su izvan svake sumnje za dobiti (bilo kakav) bolje plaćeni posao, politički/karijerno napredovati i brzo se obogatiti.

Dobro, dugoprstića i srebroljubaca ima na sve strane, ne samo u HDZ-u i ne samo u RH, ali nigdje u novohrvatskom političkom kokošinjcu (ironija Zlatka Viteza 1990-ih, na Matoševu predlošku) kao u HDZ-u. U toj je prebogatoj stranci najgušći koncentrat svega i svačega srebroljubivog i dugoprstog. Više od 90 posto istražnih radnji, prijava DORH-u/represivnom aparatu, koruptivno-nepotističko-klijentelističkih prljavština i čak sudskih procesa zapasalo likove, koji su (ne)izravno povezani s HDZ-om. Zbirno, radi se o milijardama javnog novca što se na stolu i pod stolom kotrlja političkim prostorom.

Dokazivanje porijekla imovine - obavezno čak u doba "komunističkog mraka" - zamijenjeno je, ne slučajno i ne zbog moralne osjetljivosti vladajućih političara s ključićem javne blagajne o vratu, normom dokazivanja dojučerašnjem gólji da je kriminalac. Jer cjelogodišnji obiteljski dohodak nije mu dostatan za kupiti samo stolariju na raskošnoj vili u elitnom pejzažu, ili sidro na jahti, upisanoj u vlasništvo umirovljene majke s mjesečnih 2350 kuna, ili platiti dva dana privatnog koledža na "trulom Zapadu", etc., kamoli podnijeti 10.000 dolara na mjesec najamnine "skromnog" penthausa kćeri glumici u New Yorku...

To, što može simbioza javnog novca i političke/stranačke moći u Bijednoj Našoj, to majka više ne rađa. Bez obzira na to, što je kompromitirano pravosuđe u nastavku razbucalo i pretočilo u farsičnu bevandu ogledan korupcijski proces HDZ-u i družini u aferi Fimi media, zloslutno i dalje odjekuje pravorijek sutkinje Ivane Čalić: "Krivi su!"

U medijskoj pak profesionalnoj podrobnosti, krivnja je sasvim ogoljena/precizirana: "Ivo Sanader, Mladen Barišić, Ratko Maček, Nevenka Jurak i Branka Pavošević krivi su jer su se pod vodstvom Ive Sanadera, koji je imao autoritet predsjednika Vlade RH i predsjednika HDZ-a, udružili zbog počinjenja kaznenog djela. Prekršili su i svoje službene dužnosti te će svi, osim Ratka Mačeka u - zatvor". Dakako da se to u "pravnoj državi" nije obistinilo baš kako je prije pet godina odrezala sutkinja Čalić, jer pravni alati dopuštaju svakakve metamorfoze kad su posrijedi tzv. krupne ribe. I kad je riječ, je li, o tzv. masovnom demokršćanskom pokretu, što je privatizirao ne samo cijelu tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu sa svim njezinim "ratovima, dignitetima i dostojanstvima", mitovima, tradicijama i sentimentima nego i sve njezine materijalne i ljudske resurse, koji nisu rasprodani i raseljeni po europama/amerikama.

Paradigma je to vrlo lošeg stanja zdravlja Bijedne Naše zbog čijih je metastaza itekako na mjestu referendumski zahtjev Građanske inicijative Uzmite novac strankama. I to je razlog zašto političare i političke stranke valja pod neodložno maknuti od javnog novca.

Ako se ljudi žele baviti politikom - što podrazumijeva i vođenje države u svim njezinim (naj)važnijim sastavnicama - na to imaju demokratsko pravo, na to su i pozvani, ali na svoj rizik, odgovornost i o svom, osobnom/stranačkom trošku. Vjerodostojnim će pak računom za (ne)učinjeno naplatiti državi uspjehe za opće dobro i platiti penale za iznevjerena obećanja i nedopušteno ponašanje.

Potpisi za referendum o ukidanju proračunskog financiranja političkih stranaka počeli su se skupljati 11. svibnja na više od 500 lokacija širom RH, akcija će trajati do 26. svibnja, a Ministarstvo uprave je izvijestilo kako za raspisivanje referenduma treba skupiti najmanje 373.514 valjanih potpisa.

Budući da je većinska javnost negativno raspoložena prema hrvatskoj politici i političarima i nema osjećaj kako stranke zaista rade na opću dobrobit temlje i boljeg života svojih sugrađana - godinama to potvrđuju i mjesečna istraživanja rejtinške agencije Promocije plus - ne bi trebalo sumnjati kako Inicijativa Uzmite novac strankama neće skupiti barem milijun valjanih potpisa za raspisivanje referenduma pod tim motom.

Sindikati su, je li, koliko je dosad izbrojeno, skupili oko 700.000 proreferendumskih potpisa u akciji 67 je previše. Organizatori tvrde da dovršavaju "čišćenje" popisnih listâ od nečitljivih potpisa, nepotpunih ili na drugi način spornih podataka, pa će za koji dan (najavili su najviše desetak) predati pakete s materijalom nadležnoj državi. I Hrvatski sabor tu ne bi imao druge, nego postupiti kako zakon propisuje: raspisati referendum o Plenković-Pavićevoj "reformi" mirovinskog sustava. Sviđalo li se to Svjetskoj banci, MMF-u, Bruxellesu, etc. ili ne.

No, vidjet ćemo kako će to proći, jer referendum i slobodna građanska volja u Bijednoj Našoj ne idu podruku. Taman će se, je li, tamo neki sindikalisti ili nedajbože aktivisti inicijative Uzmite novac strankama igrati tzv. izravne/neposredne demokracije kao izvorne volje većine građana. Demokracija je vladajućima u Bijednoj Našoj ono isto, što je francuski kralj Luj XIV., Kralj Sunce, Bogomdani smatrao državom: "L'état c'est moi2. Pa će i demokracija biti upravo to, što vladajući u Banskim dvorima dopuste nazivati demokracijom, i referendum to, što premijer Andrej Plenković dopusti provesti kao referendum na kojem ni jedna vladina važna "reforma" neće doživjeti debakl.

Više je no sigurno da mirovinska zamisao o radnom vijeku do 67. godine života (svi koji se školuju više od trogodišnje šegrtske škole), odnosno s radnog mjesta na groblje, ne može pridobiti većinsku referendumsku volju, baš kao što je bjelodano da građani ne žele svojim teško zarađenim novcem proračunski futrati navodno ozbiljne političare (sic transit) i njihove stranke.

Dovoljno je povremeno baciti oko na HTV 4 u doba saborskih plenarnih sjednica, pa vidjeti i čuti kako se ponaša i razmišlja (tko ima čime), što govori i koliko izostaje s radnog mjesta u sabornici krema nad kremom tih nekolicine parlamentarnih stranaka, pa da se čovjeku zgade i političari, i stranke i sva njihova impotentna politika. Taman posla, pa to još i debelo plaćati iz proračuna!?

Ne bi bilo prvi put, ali jamačno ni posljednji da vlast izigra građane nekom opet hibridnom mantrom po kojoj referendum nije moguć, jer je neproduktivan i preskup (pedesetak milijuna kuna, po komadu), zapravo štetan za narod i državu. U sindikalnom slučaju rušenja diskriminirajuće tzv, mirovinske reforme, vlast prijeti ljudima nevjerojatnim troškom od 45 milijardâ kuna i nižim za pet do sedam posto sadašnjih i budućih mirovina te floskulom o ujdurmi tzv. lijeve oporbe protiv "razumnog vladinog resetiranja mirovinskog sustava" radi njegove dugoročne samoodrživosti. Odnosno, odmah većih mirovina za 3,7 posto. Samo, ljudi, radite od kolijevke pa do groba. Političari ne moraju, jer su si ozakonili - povlaštenu mirovinu.

Ipak, bude li referenduma, pa Plenković-Pavićev projekt propadne, a hoće, bit će jako zanimljivo vidjeti u razdoblju uoči lokalnih/regionalnih i parlamentarnih izbora kako će se usuditi premijer i njegov ministar (meteorolog i oceanograf po struci) nasrnuti na 1,2 milijuna birača/umirovljenika snižavanjem za pet do sedam posto ionako crkavice od mirovina. I dobiti izbore. Oko 800.000 građana zlatne dobi prima oko 2500 kuna na mjesec, a 175.000 su umirovljenici u 17 skupina po tzv. posebnim (povlaštenim) propisima među kojima je najviše hrvatskih branitelja s prosječno manje od 19 godina radnog staža.

Bilo referenduma o financiranju stranaka - ne bilo, prošao ili ne prošao, nema šanse okončati to mračno razdoblje stranačke zloporabe javnog novca. Stvari su već otišle predaleko, pa nije bez vraga premijerova zagonetnost tipa "Hrvatski sabor će razmotriti i odlučiti". U tom je tzv. Visokom domu pak njegova zastupnička većina, podboltana odnedavno s 13 bandićevaca i buljukom SDP-ovih prebjega, pa budući da svi odreda dižu ruke i misle premijerovom glavom...

Među kastom koja je ušla u politiku radi brzog i zajamčenog bogaćenja po svaku cijenu te umijeće mogućeg pojmila kao unosnu profesiju neće se dragovoljno - ili nedajbože zbog grizodušja i moralnih gena - odreći javnog novca, što obilno i redovito svaki mjesec kaplje na bankovni račun. Oni s boljim pamćenjem će se sjetiti Mostove farse o zastupničkim plaćama od 9999 kuna, odnosno svojedobnim laburističkim (Dragutin Lesar) prijedlogom o smanjenju plaća državnim dužnosnicima za 20-30 posto. I stranačka pozicija i opozicija jednoglasno su bili protiv.

Ali nikad nisu bili protiv kad se njima - dužnosnicima i političarima, koji su makar u zamjeni primirišali neku nišu u piramidi vlasti - izglasavalo veće plaće (npr. dvjema zadnjim tzv. poreznim reformama), dnevnice, dodatake za odvojeni život (primao čak i katolički prezbiter Ivan Grubišić), bagatelne cijene ića/pića u Saboru i inim državnim ustanovama, prava na službene automobile, naknade za stanovanje, etc. Jamačno i najsramotnije, kad se izglasavalo bezobrazno neopravdane i povlaštene uvjete za dužnosničko umirovljenje. U koje se natrpalo koječega i danas imamo umirovljenike, kao i građane - tzv. prvog, drugog, trećeg... reda. Na teret javnog novca i stranačke pripadnosti.

Zato neće proći nikakve referendumske ili ine mjere, koje će ispraviti, ako već ne sve, a ono najveće nepravde, jer su nepravde raison d'être državnog sustava.

h-alter