Od Beograda do Banje Luke i od Budimpešte do Tirane ključaju ulični protesti, samo u Hrvatskoj ničega nema jer tu proteste orkestrira desnica, a ona je na vlasti. Ali ni drugdje izgledi nisu bogzna kakvi jer se gradove sistematično redizajnira iz punktova pobune u utvrde stabilnosti režima
Ključa na ulicama i trgovima Beograda, ključa u Banjoj Luci, u Budimpešti, nešto prije i u Tirani, a još neku godinu ranije vrilo je i u Sloveniji i u Bosni i Hercegovini. Samo u Hrvatskoj ništa. To je opće mišljenje svih koji su se pozabavili ovom temom, a kada je mišljenje opće, ono je sigurno i točno, makar u nekim detaljima možda i nije. Evo, bilo je protesta hrvatskih građana u vezi fatalnih propusta prve pomoći, zbog čega su potpuno nepotrebno izgubljeni životi jednog djeteta i jednog mladog čovjeka, a prosvjedovali su i možda će još i škverani sjevernojadranskih brodogradilišta. Ali sve to bilo je kratkog daha, a još je gore, puno gore što se ni u jednom od spomenutih protesta, od Beograda do Budimpešte i Tirane, nije dogodilo ono što se dogodilo ovdje u Hrvatskoj. Kod nas je posljednje velike ulične demonstracije, ne računajući jedino onu oko kurikularne reforme, organizirala militantna nacionalistička desnica, ostanimo samo na šatorašima u Savskoj i poslije ‘junačkom’ jurišanju na Mirjanu Rakić, a u ostalim spomenutim slučajevima demonstrirali su građanska opozicija, studenti, profesori, glumci i kulturnjaci, zaposleni i nezaposleni. U Budimpešti se recimo demonstriralo protiv novog ‘robovlasničkog’ zakonu o radu, a u Tirani zbog visokih cijena školarina i loših uvjeta učenja.
Iz toga je jasno da je u tim zemljama, bez obzira na rigidne političke režime, sačuvana neka minimalna socijalna, ako hoćete i klasna dinamika, jer oni koji imaju malo traže više, a oni koji imaju puno to im ne daju i šalju na njih oklopljenu policiju. Kod nas toga nema ni u ono malo spomenutih primjera. Roditelji i susjedi umrlih zbog invalidne hitne pomoći ili zbog nedostupnosti lijekova za najmlađe teške pacijente mirno su šutjeli i kada su stvari prevršile mjeru, a prevršile su je kada se medicinsku opremu i lijekove počelo nabavljati putem dobrotvornih akcija na kojima predsjednici, premijeri i drugi odličnici dižu telefonske slušalice i tako pune medicinsku blagajnu. Svima je to, ah, tako plemenito i duševno, iako nema boljeg dokaza da je medicinski sustav krahirao. U svim normalnim zemljama skupi lijekovi i pomagala kupuju se iz budžeta, a ne milostinjom, a kada se to dogodi, one jednostavno prestaju biti normalne.
S brodogradilištima je slično, jer je i tu primijenjen princip da je država prema njima beskrajno milostiva i ako je netko kriv za potonuće škverova, to sigurno nije ona. Doduše, ovdje nikome nisu pale na pamet telefonske donacije, ali se koriste drugi trikovi. Prije svega, sami škverovi proglašeni su krivima za svoju propast, i to ne samo uprave, nego i sami radnici čim su izašli na ulice, jer sudjeluju u strukturi vlasništva kvarnersko-istarskih brodogradilišta. Naravno, prešućuje se da i sama država sudjeluje u toj strukturi, ali se zato sipaju alibi spinovi kako jedino ona traži inozemne partnere i nove vlasnike škverova, što već miriše na dizanje ruku od brodogradilišta. A to nas vraća na zakočenu, odumrlu socijalnu dinamiku koju smo prije spomenuli. Ako bi naime Uljanik i 3. maj bili zatvoreni, nestali bi zadnji ostaci ozbiljne industrijske proizvodnje (do prije neku godinu to je bila i Ina, ali više nije). Dogodilo bi se, međutim, nešto jednako važno, a iz nekog kuta možda i važnije. Gašenjem dva škvera oni bi nestali, bili izbrisani iz urbane jezgre Rijeke i Pule, što znači da bi i škversko radništvo bilo izbrisano iz urbaniteta ta dva grada. To se uklapa u širu sliku Hrvatske i drugih evropskih zemalja, gdje se radništvo deložira iz gradova, za što se navode komunalni, ekološki i drugi razlozi, ali nemojmo se praviti blesavi da se tu ne radi o još nečem važnijem.
Gradovi su uvijek bili epicentri, rasadišta socijalnih pokreta, a do prije nekoliko desetljeća i klasnih pobuna, a sve to sada prestaju biti. Epilog se vidi iz aviona. Kada iz njih ukloniš, deložiraš radništvo, gradovi bespovratno gube tu subverzivnu dimenziju i postaju metropole državne administracije, u našem slučaju i bezbrojnih braniteljskih udruga, a sve su to društveni slojevi koji ne ugrožavaju nego stabiliziraju režim. Premijer Andrej Plenković voli govoriti o stabilnosti zemlje, i premda to naravno ni za živu glavu ne bi priznao, gašenje pulskog i riječkog škvera zapravo bi mu odlično došlo da prema toj stabilnosti napravi još jedan važan korak. Ali da se ne zakopamo samo u domaće primjere, odmah recimo da urbanizam svugdje stoji u tijesnoj vezi s politikom, koja ga je u nekim slučajevima i presudno oblikovala. Evo, uzmite Pariz. Kada se turisti kreću ovim gradom, možda misle da su velike i raskošne avenije tu da ugode njihovim šetačkim užicima, ali avaj, one su nastale iz sasvim drugih razloga. Na početku buđenja i bujanja građanske klase središte francuske metropole bilo je poprište čestih i žestokih nemira i pobuna, a široke avenije služile su tome da kraljevska konjica može lakše doći iz prigradskih garnizona kako bi te pobune spriječila i ugušila. Eto, zato pulski i riječki škverani smetaju i kada njih više ne bude, hrvatska režimska ‘konjica’ lako će održavati red i mir.
Izgled današnjih gradova rezultat je dakle dva paralelna urbanizma. Jednog koji bi od njih napravio žarište socijalnih promjena i drugog koji bi te promjene htio zaustaviti. Sadašnje pobune u ex-Jugoslaviji i šire dodaju tome još jednu dimenziju. Riječ je o malim, neuspješnim i nedovršenim državama koje redom sebe nazivaju republikama, ali su zapravo pseudorepublike, s jakim režimima i slabim, kržljavim društvima. Opozicija je nedorasla zato što je njena najjača alatka, smjena vlasti na izborima, prešla u ruke vladajućih partija, tako da ulični protesti ostaju još jedino što je preostalo. Ali ni ti protesti ne postižu ništa vrijedno spomena, s jedinim izuzetkom rušenja Slobodana Miloševića, jer je opozicija previše slična vladajućima, u nekim slučajevima, kao sada u Srbiji, čak i gora od njih. Zato građani sve češće preuzimaju stvar u svoje ruke, a opozicija sa strane asistira, a i to samo ako joj se dopusti. To se dobro vidi na primjeru višemjesečnih prosvjeda u Banjoj Luci, gdje su središnja figura roditelji ubijenog Davida Dragičevića i njihovi pristaše. Ali slabo i to pomaže.
Za vladajući režim, ondje i drugdje, radi ruralna izborna baza koja je ‘poseljačila’ Banju Luku kao i druge velike gradove, a i kada ostane na selu, ona je sigurni oslonac režimima. Drugo, Dodikovom i drugim autokratskim režimima zapravo odgovara politički rat niskog intenziteta, on samo ne smije preći granicu kao u slučaju paljenja Skupštine Srbije, jer u suzbijanju uličnih nereda ti režimi jedino dobro i funkcioniraju. U svemu drugome ništa ne valjaju i temeljito zakazuju. I eto, to je okvir u kojem se događaju gradski neredi u regiji, čvrsto stisnut time da su i ti gradovi i ta regija doživjeli veliku političku, društvenu, kulturnu itd. regresiju. Očekivati u takvoj situaciji da će ti neredi donijeti nekakav napredak djetinjarija je prvoga reda.
portalnovosti
Ključa na ulicama i trgovima Beograda, ključa u Banjoj Luci, u Budimpešti, nešto prije i u Tirani, a još neku godinu ranije vrilo je i u Sloveniji i u Bosni i Hercegovini. Samo u Hrvatskoj ništa. To je opće mišljenje svih koji su se pozabavili ovom temom, a kada je mišljenje opće, ono je sigurno i točno, makar u nekim detaljima možda i nije. Evo, bilo je protesta hrvatskih građana u vezi fatalnih propusta prve pomoći, zbog čega su potpuno nepotrebno izgubljeni životi jednog djeteta i jednog mladog čovjeka, a prosvjedovali su i možda će još i škverani sjevernojadranskih brodogradilišta. Ali sve to bilo je kratkog daha, a još je gore, puno gore što se ni u jednom od spomenutih protesta, od Beograda do Budimpešte i Tirane, nije dogodilo ono što se dogodilo ovdje u Hrvatskoj. Kod nas je posljednje velike ulične demonstracije, ne računajući jedino onu oko kurikularne reforme, organizirala militantna nacionalistička desnica, ostanimo samo na šatorašima u Savskoj i poslije ‘junačkom’ jurišanju na Mirjanu Rakić, a u ostalim spomenutim slučajevima demonstrirali su građanska opozicija, studenti, profesori, glumci i kulturnjaci, zaposleni i nezaposleni. U Budimpešti se recimo demonstriralo protiv novog ‘robovlasničkog’ zakonu o radu, a u Tirani zbog visokih cijena školarina i loših uvjeta učenja.
Iz toga je jasno da je u tim zemljama, bez obzira na rigidne političke režime, sačuvana neka minimalna socijalna, ako hoćete i klasna dinamika, jer oni koji imaju malo traže više, a oni koji imaju puno to im ne daju i šalju na njih oklopljenu policiju. Kod nas toga nema ni u ono malo spomenutih primjera. Roditelji i susjedi umrlih zbog invalidne hitne pomoći ili zbog nedostupnosti lijekova za najmlađe teške pacijente mirno su šutjeli i kada su stvari prevršile mjeru, a prevršile su je kada se medicinsku opremu i lijekove počelo nabavljati putem dobrotvornih akcija na kojima predsjednici, premijeri i drugi odličnici dižu telefonske slušalice i tako pune medicinsku blagajnu. Svima je to, ah, tako plemenito i duševno, iako nema boljeg dokaza da je medicinski sustav krahirao. U svim normalnim zemljama skupi lijekovi i pomagala kupuju se iz budžeta, a ne milostinjom, a kada se to dogodi, one jednostavno prestaju biti normalne.
S brodogradilištima je slično, jer je i tu primijenjen princip da je država prema njima beskrajno milostiva i ako je netko kriv za potonuće škverova, to sigurno nije ona. Doduše, ovdje nikome nisu pale na pamet telefonske donacije, ali se koriste drugi trikovi. Prije svega, sami škverovi proglašeni su krivima za svoju propast, i to ne samo uprave, nego i sami radnici čim su izašli na ulice, jer sudjeluju u strukturi vlasništva kvarnersko-istarskih brodogradilišta. Naravno, prešućuje se da i sama država sudjeluje u toj strukturi, ali se zato sipaju alibi spinovi kako jedino ona traži inozemne partnere i nove vlasnike škverova, što već miriše na dizanje ruku od brodogradilišta. A to nas vraća na zakočenu, odumrlu socijalnu dinamiku koju smo prije spomenuli. Ako bi naime Uljanik i 3. maj bili zatvoreni, nestali bi zadnji ostaci ozbiljne industrijske proizvodnje (do prije neku godinu to je bila i Ina, ali više nije). Dogodilo bi se, međutim, nešto jednako važno, a iz nekog kuta možda i važnije. Gašenjem dva škvera oni bi nestali, bili izbrisani iz urbane jezgre Rijeke i Pule, što znači da bi i škversko radništvo bilo izbrisano iz urbaniteta ta dva grada. To se uklapa u širu sliku Hrvatske i drugih evropskih zemalja, gdje se radništvo deložira iz gradova, za što se navode komunalni, ekološki i drugi razlozi, ali nemojmo se praviti blesavi da se tu ne radi o još nečem važnijem.
Gradovi su uvijek bili epicentri, rasadišta socijalnih pokreta, a do prije nekoliko desetljeća i klasnih pobuna, a sve to sada prestaju biti. Epilog se vidi iz aviona. Kada iz njih ukloniš, deložiraš radništvo, gradovi bespovratno gube tu subverzivnu dimenziju i postaju metropole državne administracije, u našem slučaju i bezbrojnih braniteljskih udruga, a sve su to društveni slojevi koji ne ugrožavaju nego stabiliziraju režim. Premijer Andrej Plenković voli govoriti o stabilnosti zemlje, i premda to naravno ni za živu glavu ne bi priznao, gašenje pulskog i riječkog škvera zapravo bi mu odlično došlo da prema toj stabilnosti napravi još jedan važan korak. Ali da se ne zakopamo samo u domaće primjere, odmah recimo da urbanizam svugdje stoji u tijesnoj vezi s politikom, koja ga je u nekim slučajevima i presudno oblikovala. Evo, uzmite Pariz. Kada se turisti kreću ovim gradom, možda misle da su velike i raskošne avenije tu da ugode njihovim šetačkim užicima, ali avaj, one su nastale iz sasvim drugih razloga. Na početku buđenja i bujanja građanske klase središte francuske metropole bilo je poprište čestih i žestokih nemira i pobuna, a široke avenije služile su tome da kraljevska konjica može lakše doći iz prigradskih garnizona kako bi te pobune spriječila i ugušila. Eto, zato pulski i riječki škverani smetaju i kada njih više ne bude, hrvatska režimska ‘konjica’ lako će održavati red i mir.
Izgled današnjih gradova rezultat je dakle dva paralelna urbanizma. Jednog koji bi od njih napravio žarište socijalnih promjena i drugog koji bi te promjene htio zaustaviti. Sadašnje pobune u ex-Jugoslaviji i šire dodaju tome još jednu dimenziju. Riječ je o malim, neuspješnim i nedovršenim državama koje redom sebe nazivaju republikama, ali su zapravo pseudorepublike, s jakim režimima i slabim, kržljavim društvima. Opozicija je nedorasla zato što je njena najjača alatka, smjena vlasti na izborima, prešla u ruke vladajućih partija, tako da ulični protesti ostaju još jedino što je preostalo. Ali ni ti protesti ne postižu ništa vrijedno spomena, s jedinim izuzetkom rušenja Slobodana Miloševića, jer je opozicija previše slična vladajućima, u nekim slučajevima, kao sada u Srbiji, čak i gora od njih. Zato građani sve češće preuzimaju stvar u svoje ruke, a opozicija sa strane asistira, a i to samo ako joj se dopusti. To se dobro vidi na primjeru višemjesečnih prosvjeda u Banjoj Luci, gdje su središnja figura roditelji ubijenog Davida Dragičevića i njihovi pristaše. Ali slabo i to pomaže.
Za vladajući režim, ondje i drugdje, radi ruralna izborna baza koja je ‘poseljačila’ Banju Luku kao i druge velike gradove, a i kada ostane na selu, ona je sigurni oslonac režimima. Drugo, Dodikovom i drugim autokratskim režimima zapravo odgovara politički rat niskog intenziteta, on samo ne smije preći granicu kao u slučaju paljenja Skupštine Srbije, jer u suzbijanju uličnih nereda ti režimi jedino dobro i funkcioniraju. U svemu drugome ništa ne valjaju i temeljito zakazuju. I eto, to je okvir u kojem se događaju gradski neredi u regiji, čvrsto stisnut time da su i ti gradovi i ta regija doživjeli veliku političku, društvenu, kulturnu itd. regresiju. Očekivati u takvoj situaciji da će ti neredi donijeti nekakav napredak djetinjarija je prvoga reda.
portalnovosti
