Bila je to zapravo šarolika gomila njemačkih vojnika i njihovih kvislinga iz više zemalja istočne Europe, uključujući i albanske baliste i mađarske horthyjevce, i Kozake i Čerkeze. Svi su imali isti cilj: probiti se do austrijske granice.
Priča o Bleiburgu počinje 10. travnja 1941., osnivanjem NDH, a završno poglavlje 30. travnja 1945., kad su Pavelić i Vlada NDH na sjednici odlučili da se neće predati partizanima – koji su već pristizali pred Zagreb – nego će pobjeći preko Slovenije do Austrije, te se predati Britancima.
Povlačenje Oružanih snaga NDH počelo je u noći između 5. i 6. svibnja. Pridružio im se i dio civila koji nisu htjeli dočekati novu vlast, pa se na putu prema Celju formirala dugačka kolona, na čelu s oko 40.000 njemačkih vojnika, kojoj se pridružilo 10-12 tisuća slovenskih belogardista i civila, te 5-10 tisuća srpskih i crnogorskih četnika.
"Koliko je ukupno bilo vojnika i civila, ne zna se točno, jer su emigrantski krugovi težili uvećavanju brojki, dok je komunistička literatura ili o tome šutjela ili bila sklona brojčanom umanjivanju", piše hrvatski povjesničar Ivo Goldstein u knjizi "Povijest Hrvatske: 1945. - 2011.", dodajući da analiza svih dokumenata ukazuje na to da je u "izbjegličkoj koloni koja se kretala iz Hrvatske moglo biti oko 150.000 osoba", dok je kolona "bila duga između 45 i 65 km".
Istovremeno, cestama kroz Gorenjsku, od Ljubljane i Kranja prema Austriji, "povlačilo se oko 17.000 slovenskih belogardista, srpskih ljotićevaca, četnika i manja skupina vojnika NDH, zajedno s oko 10.000 slovenskih civilnih izbjeglica".
Prve borbe započele su 11. svibnja oko Celja, a 12. svibnja glavnina ustaške vojske i civila nalazila se na cestama i putovima iz Celja prema Dravogradu, gusto koncentrirana u dolinama rijeka Pake i Mislinje. Prema Goldsteinu, "tu su se još kretale brojne postrojbe Wehrmachta (...) te jedna 'kozačka' divizija ruskih Vlasovljevaca, ostaci dviju razbijenih mješovitih muslimansko-folksdojčerskih legionarskih divizija i blizu 10.000 srpskih i crnogorskih četnika, koji su se u povlačenju sa svojim obiteljima pridružili oružanim snagama NDH".
ŠAROLIKA GOMILA KVISLINGA
Bila je to zapravo šarolika gomila njemačkih vojnika i njihovih kvislinga iz više zemalja istočne Europe, uključujući i albanske baliste i mađarske horthyjevce, i Kozake i Čerkeze. Svi su imali isti cilj: probiti se do austrijske granice.
Vodstvo jedinica NDH uporno je odbijalo kapitulaciju pred Titovim partizanima, i to "iz straha da će partizani s njima postupati jednako kao što su oni prethodne četiri godine postupali prema partizanima i propartizanskom civilnom stanovništvu", piše u knjizi "Rat i revolucija u Jugoslaviji" hrvatsko-američki vojni povjesničar Jozo Tomashevich, profesor emeritus na San Francisco State sveučilištu. Umjesto predaje, ustaše su odlučili nastaviti borbu.
Kako navodi Goldstein, pokušaj Oružanih snaga NDH da probiju partizanski obruč prema Austriji predvode ustaški veterani iz Crne Legije i Poglavnikova tjelesnog zdruga ("dviju jedinica čiji su pripadnici tijekom rata počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom") te Ustaške obrane ("koju su činile posade gotovo svih logora NDH, uključujući i Jasenovac").
"I ustaše, baš kao i četnici i ljotićevci, opterećeni počinjenim zločinima, znajući da im ništa drugo ne preostaje, jer se ne smiju predati, bore se uporno i bezobzirno, na život i smrt", ukazuje hrvatski povjesničar.
Borbe kulminiraju 13. i 14. svibnja, a puca se čak i 15. svibnja ujutro (kad u čitavoj Europi već danima vlada mir), kad prednji dijelovi Oružanih snaga NDH stižu do Bleiburškog polja. U tim žestokim okršajima stradalo je i mnogo civila, a Goldstein detaljno opisuje najveće civilno stradanje, koje se dogodilo 12. i 13. svibnja u dolini rijeke Mislinje, oko sela Gornji Dolič.
Prethodno su ustaške jedinice iz prednjeg dijela izbjegličke kolone napale Dravograd, s ciljem da stvore mostobran preko Drave, ali su partizani iz slovenske 14. i vojvođanske 36. i 51. divizije odbili napad i zadržali kontrolu nad dravogradskim mostovima. Istodobno su druge partizanske snage poduzele mjere da ustaše kod Dravograda ne dobiju pojačanja, pa je "u podnevnim satima 12. svibnja 17. istočnobosanska divizija, prepadom s jugozapadnih obronaka Pohorja, napala jezgru i zaleđe dugačke kolone".
SVAKA MINA – PUNI POGODAK
"To je bila najkrvavija dvodnevna bitka u cjelokupnim završnim ratnim operacijama u Sloveniji u svibnju 1945. godine. Artiljerija 17. istočnobosanske divizije i Majevička brigada nemilosrdno su tukle po izbjegličkoj koloni, pri čemu je stradavalo mnogo vojske, ali i civilnih izbjeglica", notira Goldstein, koji prenosi i iskaz preživjelog ustaškog vojnika Zvonimira Skoka:
"Kada smo nakon punog dana hoda (ali još uvijek probijali borbom put) stigli pred mjesto Dravograd, i vidjeli da se ovdje nalaze velike koncentracije naših snaga u punom naoružanju, bilo nam je lakše, ali ta sreća bila je kratka jer se je sve više stezao obruč oko nas. Sa leđa jedinice Tita, sa desne strane naprijed jedinice Rusa, sa čela jedinice Engleza, sa lijeve strane jedne manje rijeke nalazile su se jedinice Bugara, mislim u sastavu Titove vojske. Na tom prostoru unutar obruča nalazilo se cca 60 hiljada, što vojske što civila u potpunom naoružanju", prisjeća se Skok, te nastavlja:
"Titovi su partizani počeli pucati iz svih oružja po tom prostoru, gdje je bio nabijen čovjek do čovjeka bez 2 m2 slobodnog prostora. Svaka mina od bacača imala je puni pogodak, tj. svoje žrtve. (...) Jedino mogu reći da kada sam s prvog brda pogledao u dolinu, odakle smo krenuli, vidio sam da je dolje našlo grob cca 2 do 3 hiljade ljudi. Zaključujem po tome, jer je upravo, bio vojnik ili civil, jedan preko drugog ležao mrtav."
Osim ustaša i civila, u borbama je tih dana stradalo i mnogo partizana: dok svi europski antifašisti već danima slave pobjedu nad najvećim zlom u povijesti, samo jugoslavenski partizani i dalje ginu. Ukupno su partizani u borbama od 9. do 14. svibnja imali blizu 1000 mrtvih i ranjenih. Istodobno, štab partizanske Treće armije u izvještaju, u rubrici "neprijateljski gubici", bilježi "preko 20.000 ubijenih".
"Nesrazmjer žrtava s jedne i druge strane svjedoči o tome da su zarobljenici ubijani, i to masovno", zaključuje Goldstein.
POVLAČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH POČELO JE U NOĆI IZMEĐU 5. I 6. SVIBNJA 1945.
Nove spoznaje o dubljim uzrocima bleiburških stradanja dao je slovensko-talijanski povjesničar i akademik dr. Jože Pirjevec, čija je knjiga "Tito i drugovi" od izlaska 2011. u Sloveniji probila prodajne rekorde za historiografski žanr - te je prevedena na brojne jezike – dobrim dijelom i zato što je autor uspio ući u dotad zatvorene arhive CIA-e, kao i u ruske, britanske i njemačke arhive.
Pirjevec tvrdi da se događaji na Bleiburgu ne mogu razumjeti bez poznavanja tadašnjih međunarodnih relacija, odnosno nastojanja britanskog premijera Churchila da nakon rata obnovi Kraljevinu Jugoslaviju i britanski utjecaj u njoj, prema dogovoru sa Staljinom na Jalti. U intervjuu za Slobodnu Dalmacije 2018. Pirjevec je naglasio da je u vrijeme uoči Bleiburga Churchill već skoro uništio partizanski i komunistički pokret u Grčkoj – kojeg je prethodno pomagao u borbi protiv nacista – te su jugoslavenski komunisti strahovali da će to pokušati i u Jugoslaviji:
"Bleiburg je jako složena situacija. Dosta sam to istraživao. Staljin je dozvolio da Englezi uđu u Grčku, pa su se Jugoslaveni bojali istog scenarija. (...) Jugoslavenski komunisti su mislili da će ti zapadni imperijalisti iskoristiti ustaše, četnike, ljotićevce i ostale grupe s Bleiburga kao "petu kolonu" protiv njih, što nije bilo daleko od istine. Sad sam u Churchillovu arhivu u Cambridgeu našao dokument koji je napisao tadašnji britanski ambasador u Beogradu Ralph Stevenson. Nekoliko dana uoči Bleiburga, 29. travnja 1945., Stevenson piše: "Mi smo planirali da će se partizani i kvislinzi sudariti u Sloveniji i ostaviti nama prostor da uđemo u Jugoslaviju."
POSLJEDICE SUTJESKE I NERETVE
Prema arhivskim dokumentima koje je Pirjevec otkrio, Churchill je od prodora na istok – gdje bi nakon osvajanja Jugoslavije krenuo i na SSSR – odustao tek kad su mu generali predočili da Staljin u Centralnoj Europi ima dvaput više divizija od zapadnih saveznika, pa bi napad na Crvenu armiju značio teški saveznički poraz.
"Partizanski vrh nije znao da su Britanci odustali, pa su masovno likvidirali njihove potencijalne pomagače, od ustaša i četnika do bjelogardejaca i balista", tumači Pirjevec, koji je preklani za naš list izjavio da Bleiburg "razumije, ali ne oprašta“:
"Treba reći da je u tom časnom partizanskom ratu pri kraju došlo do vandalizacije, kao što treba reći da su ustaše u prethodnih četiri godine počinili užasne, strahovite zločine. Moramo priznati da su se tu dogodile užasne stvari. To se ne može objasniti ako ne uzmemo u obzir količinu mržnje koju su partizani nakon četiri godine rata osjećali prema onima koji su skrivili te patnje."
Suprotno kasnijem emigrantskom narativu da su ustaše i civili pobijeni od srpskih partizanskih jedinica, Pirjevčevi dokumenti ukazuju da su to počinili mahom hrvatski partizani:
"U Titovoj 4. armiji bilo je najviše Dalmatinaca i Ličana – oni su u ratu pretrpjeli neviđene patnje i stradanja, i kada su im ti ljudi došli u ruke, oni su naprosto podivljali", drži talijansko-slovenski povjesničar, ukazujući i na tadašnji europski kontekst, kad su u svibnju 1945. širom Europe pobjednici strijeljali svoje kolaboracioniste – pa je samo u Francuskoj bez suđenja ubijeno više od 100.000 domaćih nacističkih pomagača – te zaključuje:
"Gdje god je bio otpor fašizmu, došlo je do revanšističkih zločina. A u Jugoslaviji je otpor bio najveći, tako da su i žrtve bile goleme – pogledajte samo Sutjesku i Neretvu – pa su i osvetnički zločini bili veliki."
6yka
Priča o Bleiburgu počinje 10. travnja 1941., osnivanjem NDH, a završno poglavlje 30. travnja 1945., kad su Pavelić i Vlada NDH na sjednici odlučili da se neće predati partizanima – koji su već pristizali pred Zagreb – nego će pobjeći preko Slovenije do Austrije, te se predati Britancima.
Povlačenje Oružanih snaga NDH počelo je u noći između 5. i 6. svibnja. Pridružio im se i dio civila koji nisu htjeli dočekati novu vlast, pa se na putu prema Celju formirala dugačka kolona, na čelu s oko 40.000 njemačkih vojnika, kojoj se pridružilo 10-12 tisuća slovenskih belogardista i civila, te 5-10 tisuća srpskih i crnogorskih četnika.
"Koliko je ukupno bilo vojnika i civila, ne zna se točno, jer su emigrantski krugovi težili uvećavanju brojki, dok je komunistička literatura ili o tome šutjela ili bila sklona brojčanom umanjivanju", piše hrvatski povjesničar Ivo Goldstein u knjizi "Povijest Hrvatske: 1945. - 2011.", dodajući da analiza svih dokumenata ukazuje na to da je u "izbjegličkoj koloni koja se kretala iz Hrvatske moglo biti oko 150.000 osoba", dok je kolona "bila duga između 45 i 65 km".
Istovremeno, cestama kroz Gorenjsku, od Ljubljane i Kranja prema Austriji, "povlačilo se oko 17.000 slovenskih belogardista, srpskih ljotićevaca, četnika i manja skupina vojnika NDH, zajedno s oko 10.000 slovenskih civilnih izbjeglica".
Prve borbe započele su 11. svibnja oko Celja, a 12. svibnja glavnina ustaške vojske i civila nalazila se na cestama i putovima iz Celja prema Dravogradu, gusto koncentrirana u dolinama rijeka Pake i Mislinje. Prema Goldsteinu, "tu su se još kretale brojne postrojbe Wehrmachta (...) te jedna 'kozačka' divizija ruskih Vlasovljevaca, ostaci dviju razbijenih mješovitih muslimansko-folksdojčerskih legionarskih divizija i blizu 10.000 srpskih i crnogorskih četnika, koji su se u povlačenju sa svojim obiteljima pridružili oružanim snagama NDH".
ŠAROLIKA GOMILA KVISLINGA
Bila je to zapravo šarolika gomila njemačkih vojnika i njihovih kvislinga iz više zemalja istočne Europe, uključujući i albanske baliste i mađarske horthyjevce, i Kozake i Čerkeze. Svi su imali isti cilj: probiti se do austrijske granice.
Vodstvo jedinica NDH uporno je odbijalo kapitulaciju pred Titovim partizanima, i to "iz straha da će partizani s njima postupati jednako kao što su oni prethodne četiri godine postupali prema partizanima i propartizanskom civilnom stanovništvu", piše u knjizi "Rat i revolucija u Jugoslaviji" hrvatsko-američki vojni povjesničar Jozo Tomashevich, profesor emeritus na San Francisco State sveučilištu. Umjesto predaje, ustaše su odlučili nastaviti borbu.
Kako navodi Goldstein, pokušaj Oružanih snaga NDH da probiju partizanski obruč prema Austriji predvode ustaški veterani iz Crne Legije i Poglavnikova tjelesnog zdruga ("dviju jedinica čiji su pripadnici tijekom rata počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom") te Ustaške obrane ("koju su činile posade gotovo svih logora NDH, uključujući i Jasenovac").
"I ustaše, baš kao i četnici i ljotićevci, opterećeni počinjenim zločinima, znajući da im ništa drugo ne preostaje, jer se ne smiju predati, bore se uporno i bezobzirno, na život i smrt", ukazuje hrvatski povjesničar.
Borbe kulminiraju 13. i 14. svibnja, a puca se čak i 15. svibnja ujutro (kad u čitavoj Europi već danima vlada mir), kad prednji dijelovi Oružanih snaga NDH stižu do Bleiburškog polja. U tim žestokim okršajima stradalo je i mnogo civila, a Goldstein detaljno opisuje najveće civilno stradanje, koje se dogodilo 12. i 13. svibnja u dolini rijeke Mislinje, oko sela Gornji Dolič.
Prethodno su ustaške jedinice iz prednjeg dijela izbjegličke kolone napale Dravograd, s ciljem da stvore mostobran preko Drave, ali su partizani iz slovenske 14. i vojvođanske 36. i 51. divizije odbili napad i zadržali kontrolu nad dravogradskim mostovima. Istodobno su druge partizanske snage poduzele mjere da ustaše kod Dravograda ne dobiju pojačanja, pa je "u podnevnim satima 12. svibnja 17. istočnobosanska divizija, prepadom s jugozapadnih obronaka Pohorja, napala jezgru i zaleđe dugačke kolone".
SVAKA MINA – PUNI POGODAK
"To je bila najkrvavija dvodnevna bitka u cjelokupnim završnim ratnim operacijama u Sloveniji u svibnju 1945. godine. Artiljerija 17. istočnobosanske divizije i Majevička brigada nemilosrdno su tukle po izbjegličkoj koloni, pri čemu je stradavalo mnogo vojske, ali i civilnih izbjeglica", notira Goldstein, koji prenosi i iskaz preživjelog ustaškog vojnika Zvonimira Skoka:
"Kada smo nakon punog dana hoda (ali još uvijek probijali borbom put) stigli pred mjesto Dravograd, i vidjeli da se ovdje nalaze velike koncentracije naših snaga u punom naoružanju, bilo nam je lakše, ali ta sreća bila je kratka jer se je sve više stezao obruč oko nas. Sa leđa jedinice Tita, sa desne strane naprijed jedinice Rusa, sa čela jedinice Engleza, sa lijeve strane jedne manje rijeke nalazile su se jedinice Bugara, mislim u sastavu Titove vojske. Na tom prostoru unutar obruča nalazilo se cca 60 hiljada, što vojske što civila u potpunom naoružanju", prisjeća se Skok, te nastavlja:
"Titovi su partizani počeli pucati iz svih oružja po tom prostoru, gdje je bio nabijen čovjek do čovjeka bez 2 m2 slobodnog prostora. Svaka mina od bacača imala je puni pogodak, tj. svoje žrtve. (...) Jedino mogu reći da kada sam s prvog brda pogledao u dolinu, odakle smo krenuli, vidio sam da je dolje našlo grob cca 2 do 3 hiljade ljudi. Zaključujem po tome, jer je upravo, bio vojnik ili civil, jedan preko drugog ležao mrtav."
Osim ustaša i civila, u borbama je tih dana stradalo i mnogo partizana: dok svi europski antifašisti već danima slave pobjedu nad najvećim zlom u povijesti, samo jugoslavenski partizani i dalje ginu. Ukupno su partizani u borbama od 9. do 14. svibnja imali blizu 1000 mrtvih i ranjenih. Istodobno, štab partizanske Treće armije u izvještaju, u rubrici "neprijateljski gubici", bilježi "preko 20.000 ubijenih".
"Nesrazmjer žrtava s jedne i druge strane svjedoči o tome da su zarobljenici ubijani, i to masovno", zaključuje Goldstein.
POVLAČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH POČELO JE U NOĆI IZMEĐU 5. I 6. SVIBNJA 1945.
Nove spoznaje o dubljim uzrocima bleiburških stradanja dao je slovensko-talijanski povjesničar i akademik dr. Jože Pirjevec, čija je knjiga "Tito i drugovi" od izlaska 2011. u Sloveniji probila prodajne rekorde za historiografski žanr - te je prevedena na brojne jezike – dobrim dijelom i zato što je autor uspio ući u dotad zatvorene arhive CIA-e, kao i u ruske, britanske i njemačke arhive.
Pirjevec tvrdi da se događaji na Bleiburgu ne mogu razumjeti bez poznavanja tadašnjih međunarodnih relacija, odnosno nastojanja britanskog premijera Churchila da nakon rata obnovi Kraljevinu Jugoslaviju i britanski utjecaj u njoj, prema dogovoru sa Staljinom na Jalti. U intervjuu za Slobodnu Dalmacije 2018. Pirjevec je naglasio da je u vrijeme uoči Bleiburga Churchill već skoro uništio partizanski i komunistički pokret u Grčkoj – kojeg je prethodno pomagao u borbi protiv nacista – te su jugoslavenski komunisti strahovali da će to pokušati i u Jugoslaviji:
"Bleiburg je jako složena situacija. Dosta sam to istraživao. Staljin je dozvolio da Englezi uđu u Grčku, pa su se Jugoslaveni bojali istog scenarija. (...) Jugoslavenski komunisti su mislili da će ti zapadni imperijalisti iskoristiti ustaše, četnike, ljotićevce i ostale grupe s Bleiburga kao "petu kolonu" protiv njih, što nije bilo daleko od istine. Sad sam u Churchillovu arhivu u Cambridgeu našao dokument koji je napisao tadašnji britanski ambasador u Beogradu Ralph Stevenson. Nekoliko dana uoči Bleiburga, 29. travnja 1945., Stevenson piše: "Mi smo planirali da će se partizani i kvislinzi sudariti u Sloveniji i ostaviti nama prostor da uđemo u Jugoslaviju."
POSLJEDICE SUTJESKE I NERETVE
Prema arhivskim dokumentima koje je Pirjevec otkrio, Churchill je od prodora na istok – gdje bi nakon osvajanja Jugoslavije krenuo i na SSSR – odustao tek kad su mu generali predočili da Staljin u Centralnoj Europi ima dvaput više divizija od zapadnih saveznika, pa bi napad na Crvenu armiju značio teški saveznički poraz.
"Partizanski vrh nije znao da su Britanci odustali, pa su masovno likvidirali njihove potencijalne pomagače, od ustaša i četnika do bjelogardejaca i balista", tumači Pirjevec, koji je preklani za naš list izjavio da Bleiburg "razumije, ali ne oprašta“:
"Treba reći da je u tom časnom partizanskom ratu pri kraju došlo do vandalizacije, kao što treba reći da su ustaše u prethodnih četiri godine počinili užasne, strahovite zločine. Moramo priznati da su se tu dogodile užasne stvari. To se ne može objasniti ako ne uzmemo u obzir količinu mržnje koju su partizani nakon četiri godine rata osjećali prema onima koji su skrivili te patnje."
Suprotno kasnijem emigrantskom narativu da su ustaše i civili pobijeni od srpskih partizanskih jedinica, Pirjevčevi dokumenti ukazuju da su to počinili mahom hrvatski partizani:
"U Titovoj 4. armiji bilo je najviše Dalmatinaca i Ličana – oni su u ratu pretrpjeli neviđene patnje i stradanja, i kada su im ti ljudi došli u ruke, oni su naprosto podivljali", drži talijansko-slovenski povjesničar, ukazujući i na tadašnji europski kontekst, kad su u svibnju 1945. širom Europe pobjednici strijeljali svoje kolaboracioniste – pa je samo u Francuskoj bez suđenja ubijeno više od 100.000 domaćih nacističkih pomagača – te zaključuje:
"Gdje god je bio otpor fašizmu, došlo je do revanšističkih zločina. A u Jugoslaviji je otpor bio najveći, tako da su i žrtve bile goleme – pogledajte samo Sutjesku i Neretvu – pa su i osvetnički zločini bili veliki."
6yka
