Od izbora svaki dan, dogodi nam se neki novi korak u nazad. Od politike očekujemo kvalitetna rješenja koja će dovesti do željenih (i obećanih) promjena, a politika nam životne situacije dovodi do apsurda. Stoga smo svaki dan sve dalje od zajedništva koje službena politika, zagovara.
Građani su savršeno svjesni promašaja političkih struktura, stoga nametanje mišljenja i preformulirano tumačenje zakonskih propisa, nikome ne pomaže. Ništa ne može promijeniti činjenicu da nam je neprofesionalna politika upropastila prošlu, sadašnju i buduću generaciju.
Porazna prošlost
Privatizacija je obavljena na najgori mogući način, što se uz recesiju neumorno osvećuje. Zanemaruje se Ustav, ne poštuju se temeljna ljudska prava. Pravosudni sustav funkcionira prema snalažljivosti odvjetnika, a (ne)snalažljivost sudaca dovodi do neprihvatljivo dugih i većinom ne zadovoljavajućih presuda. Uludo se troši proračunski novac kao i pravo građana na pravdu i pravnu državu. Politika je žmirila i poticala nepotizam, korupciju, krađe, pogodovanja i stvorila elitu koja hara i razara.
Bez političke volje
Ne napredujemo jer političari nemaju odgovornosti. Inače ne bi, bez imalo kulture u međusobnim prepucavanjima javno otkrivali kako se zakonski propisi na njih ne odnose, kako mogu činiti što ih je volja i kako za isto nemaju kome odgovarati.
A građani očekuju savjesno obavljanje političkih dužnosti, provođenje zakona, brigu za ustavni poredak, zaštitu nacionalnih interesa i stabilnost zemlje. Bogatu i punu blagostanja državu ne očekuju jer nije realno, ali manje zaduženu i uređeniju zemlju, sigurno očekuju. Međutim ništa od toga, i dalje su kadrovske križaljke na prvom mjestu, a ego političara iznad svega.
Kome je trebalo obećanje da ćemo biti sretna i prosperitetna zemlja? Sve vlade redom su nas zaduživale. Jedna prije druge, druga poslije prve. To i druga nerealna obećanja jedino su „ludom radovanje“, pa se dnevno proizvode afere povodom kojih se zainteresirani međusobno nadmudruju.
O programima i potezima vlasti nemamo pojma. Sve što znamo su polu informacije koje nisu dovoljne obzirom na stanje u kojem se gospodarstvo nalazi.
Dug raste
Umjesto potpunih i korisnih informacija, guše nas željama za provođenjem reformi. Želje ne donose rješenja. Tako ni ocjene domaćih i stranih agencije o ekonomskom stanju zemlje nikome ne koriste, osim komentatorima u političke svrhe. Dotle dug i dalje raste. Ne moramo biti prepametni da bi shvatili kako krediti koji se reprogramiraju, su novi krediti pod izmijenjenim uvjetima, produženim rokovima otplate i novim kamatama.
Svejedno, zapamtili smo obećanje kako nas ova Vlada neće zaduživati. A, za potpuno vjerovanje u to obećanje politika bi trebala za početak, reprogramirati narod.
Građani su savršeno svjesni promašaja političkih struktura, stoga nametanje mišljenja i preformulirano tumačenje zakonskih propisa, nikome ne pomaže. Ništa ne može promijeniti činjenicu da nam je neprofesionalna politika upropastila prošlu, sadašnju i buduću generaciju.
Porazna prošlost
Privatizacija je obavljena na najgori mogući način, što se uz recesiju neumorno osvećuje. Zanemaruje se Ustav, ne poštuju se temeljna ljudska prava. Pravosudni sustav funkcionira prema snalažljivosti odvjetnika, a (ne)snalažljivost sudaca dovodi do neprihvatljivo dugih i većinom ne zadovoljavajućih presuda. Uludo se troši proračunski novac kao i pravo građana na pravdu i pravnu državu. Politika je žmirila i poticala nepotizam, korupciju, krađe, pogodovanja i stvorila elitu koja hara i razara.
Bez političke volje
Ne napredujemo jer političari nemaju odgovornosti. Inače ne bi, bez imalo kulture u međusobnim prepucavanjima javno otkrivali kako se zakonski propisi na njih ne odnose, kako mogu činiti što ih je volja i kako za isto nemaju kome odgovarati.
A građani očekuju savjesno obavljanje političkih dužnosti, provođenje zakona, brigu za ustavni poredak, zaštitu nacionalnih interesa i stabilnost zemlje. Bogatu i punu blagostanja državu ne očekuju jer nije realno, ali manje zaduženu i uređeniju zemlju, sigurno očekuju. Međutim ništa od toga, i dalje su kadrovske križaljke na prvom mjestu, a ego političara iznad svega.
Kome je trebalo obećanje da ćemo biti sretna i prosperitetna zemlja? Sve vlade redom su nas zaduživale. Jedna prije druge, druga poslije prve. To i druga nerealna obećanja jedino su „ludom radovanje“, pa se dnevno proizvode afere povodom kojih se zainteresirani međusobno nadmudruju.
O programima i potezima vlasti nemamo pojma. Sve što znamo su polu informacije koje nisu dovoljne obzirom na stanje u kojem se gospodarstvo nalazi.
Dug raste
Umjesto potpunih i korisnih informacija, guše nas željama za provođenjem reformi. Želje ne donose rješenja. Tako ni ocjene domaćih i stranih agencije o ekonomskom stanju zemlje nikome ne koriste, osim komentatorima u političke svrhe. Dotle dug i dalje raste. Ne moramo biti prepametni da bi shvatili kako krediti koji se reprogramiraju, su novi krediti pod izmijenjenim uvjetima, produženim rokovima otplate i novim kamatama.
Svejedno, zapamtili smo obećanje kako nas ova Vlada neće zaduživati. A, za potpuno vjerovanje u to obećanje politika bi trebala za početak, reprogramirati narod.
