Lekcije za obnovu progresivnog internacionalizma: Što bi moglo sačinjavati “emancipacijski zagrobni život” beogradskog duha nesvrstanosti kojega se možemo prisjetiti, u smislu njegove revitalizacije, mada na nov način, kao osnove za progresivnu internacionalističku etiku i praksu u sadašnjem trenutku ukrajinske krize?
Mnogi od onih koji su, u kontekstu rata u Ukrajini, pozivali na “novi pokret nesvrstanih” očito znaju malo ili ništa o povijesti toga pokreta. Svaka potraga za izravnom vezom mora biti posredovana nekim prostorno-vremenskim akrobacijama, ne samo zato što Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement, NAM), krezub i razoren unutarnjim podjelama, postoji i danas, barem nazivom. Poziv se, jasno, ne odnosi na njegovu trenutnu iteraciju, već prije na zlatno doba pokreta, otprilike između prvog summita u Beogradu, u Jugoslaviji, u rujnu 1961. i summita u Havani, na Kubi, 1979., na kojem je zadnji put bio prisutan predsjednik socijalističke Jugoslavije Josip Broz Tito prije njegove smrti u svibnju 1980. Ta iteracija NAM-a također je davno nestala, kao i sama socijalistička Jugoslavija, naravno, uostalom kao i plimni val antikolonijalnog optimizma unutar velikog dijela globalnog Juga, kada se drugačiji svijet doista činio mogućim.
Razumijevanje Pokreta nesvrstanih
Pažljivo povijesno čitanje NAM-a također se mora suočiti s nekim neugodnim, ali neporecivim činjenicama. Čak i tijekom godina najvećih hladnoratovskih previranja i borbi Sjevera i Juga oko putova razvoja, NAM je ponekad bio više pričaonica koja se suočavala s poteškoćama u premošćivanju jaza između svojih izjava, koje su eksponencijalno rasle sa svakim summitom, i opipljivih akcija. U tom je kontekstu bitno da su summiti u velikoj mjeri bili utemeljeni na pretpostavci da su najvažniji globalni akteri suverene nacionalne države, odnosno, u slučaju zastupljenosti nacionalno-oslobodilačkih pokreta, suverene nacionalne države koje dolaze. Osim toga, pokret nije bio lišen svojih unutarnjih proturječja. Doista, motivacija Jugoslavije za sudjelovanje u njemu, i štoviše, često predvođenje, bila je mješavina instrumentalizma – potraga za novim izvoznim tržištima nakon razlaza sa Sovjetskim Savezom – i idealizma – podrške oslobodilačkim pokretima koja je, u slučaju Alžira, Palestine, Angole i drugdje, bila stvarna i korisna. Glatko odvijanje summita često se nastojalo osigurati na račun radikalnije politike, a sporna pitanja često su održavana podalje od dnevnog reda. Jugoslaveni su, kako mi je rekao bivši ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, inzistirali na svojevrsnoj eksplicitnoj „deideologizaciji“ rasprava koja je, ponekad, rezultirala konsenzualnim izjavama i prividnim duhom sloge, ali bez velike sadržajnosti.
U kontekstu sadašnjeg trenutka, problematično je i pogrešno tumačenje uloge, primjerice, Finske, Švedske i Austrije, kao da su i one „nesvrstane“. Pogreška je razumljiva, i doista, ne umanjuje previše od onoga što se obično iznosi, naime da ulazak Finske i Švedske u NATO nije, ni na koji način, jamstvo njihove vlastite ili šire globalne sigurnosti. Sve tri zemlje ostale su „neutralne“ tijekom godina hladnog rata i, iako su imale status „promatrača“ u NAM-u, nikada nisu zatražile punopravno članstvo. Istina je da su od sredine 1970-ih NAM i neutralne zemlje povremeno blisko surađivale, i to ne samo u raspravama o evropskoj sigurnosti i suradnji. Međutim, treba priznati da je, usprkos vlastitim nedostacima i proturječjima, NAM težio „aktivnoj“ ili „pozitivnoj“ neutralnosti, s uvjerenjem da puka neutralnost nije dovoljna. Pokušavao je konstruktivno raditi na razgradnji bipolarnog svijeta u kojem je manji, siromašniji dio, ili novonastale neovisne države, uvučen u odnose ovisnosti s jednim ili drugim globalnim hegemonom.
U tom smislu „duh NAM-a“, a možda čak i „duh Beograda“, zajedno s „duhom Bandunga“ koji odražava zagrobni život afro-azijske konferencije održane u Bandungu, u Indoneziji, u travnju 1955., nudi nam neku nadu. Može čak poslužiti kao svojevrsna inspiracija i katalizator za stazu kojom napuštamo dva duboko problematična objašnjenja rata. Prvo je grubi “ljevičarski” determinizam koji, nakon polovične, simbolične osude ruske agresije u Ukrajini prelazi na svoju stvarnu agendu osude NATO-a i Sjedinjenih Američkih Država. Drugo je neka vrsta liberalnog fundamentalizma koji osuđuje svakoga tko se usudi čak i pomisliti da je daljnje postojanje NATO-a i njegovo istočno proširenje moglo biti relevantan faktor doprinosa sukobu, iako sekundarnog reda.
Snimke filmskih žurnala sa summita u Beogradu 1961. govore o “novoj viziji nade za tjeskobni svijet” i navode sljedeća pitanja kao ona kojima su delegati odlučili posvetiti svoju neposrednu pažnju: opća situacija u svijetu; uspostava i jačanje međunarodnog mira i sigurnosti; poštivanje prava nacija na samoodređenje; borba protiv imperijalizma i uklanjanje kolonijalizma i neokolonijalizma; poštivanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti država i nemiješanje u njihove unutarnje poslove; rasna diskriminacija i politika apartheida; opće i potpuno razoružanje, zabrana nuklearnih pokusa i održavanje vojnih baza na stranom teritoriju; miran suživot između država s različitim društvenim sustavima; uloga i ustroj organizacije Ujedinjenih nacija i primjena njezinih rezolucija; neravnomjeran ekonomski razvoj; unapređenje međunarodne privredne i tehničke suradnje. Dodavanje klimatskih promjena i ekologije, te rodne ravnopravnosti, učinilo bi popis dobrom polaznom točkom za sastavljanje agende konferencije za progresivni internacionalizam čak i danas.
Emancipatorski zagrobni život nesvrstanosti
Što bi moglo sačinjavati “emancipacijski zagrobni život” beogradskog duha kojega se možemo prisjetiti, u smislu njegove revitalizacije, mada na nov način, kao osnove za progresivnu internacionalističku etiku i praksu u sadašnjem trenutku krize? Ograničit ću se na četiri široke teme i popratiti ih kratkom bilješkom o dva široka načela.
Prvo, NAM nas podsjeća na važnost “mirnog suživota” i “prava na samoodređenje” kao temelja koje je potrebno osigurati za razvoj međunarodnih odnosa.
Potrebno je odbaciti spektakularno mahnite natjecateljske zahtjeve za “eurobijelstvom”, koji onemogućavaju promatranje invazije na Ukrajinu kroz antikolonijalnu, antiimperijalističku i antikapitalističku optiku. Shvaćanje NAM-ovih lekcija kao njima suprotstavljenih, a ne kroz ružičaste leće nostalgije, ponudilo bi nam mnogo toga vrijednogaNaravno, i jedno i drugo daleko su od garancije sigurnosti, ne samo zbog konteksta u kojem primat imaju nacionalne države i zbog neminovnosti teritorijalnih zahtjeva i sporova, mada, vjerojatno, ne i neizbježnosti da se ti zahtjevi i sporovi preliju u oružane sukobe. Nemiješanje u poslove drugih država možda je mnogo bolja polazna točka od prilično skliskog i kompromitiranog projekta “prava na zaštitu” kojim globalni hegemoni, Sjedinjene Američke Države i Rusija, opravdavaju oružane intervencije. “Samoodređenje” je, čini mi se, ključni koncept upravo zato što se može pomaknuti s političkog na gospodarsko i društveno područje, pa predstavlja “moralnu snagu”.
Drugo, i neraskidivo povezano s prvim načelom, važnost je “općeg i potpunog razoružanja”, proširenog izvan domene nuklearnog oružja. Ono ostaje ključni zahtjev, povezan s “mirnim rješavanjem sukoba”, uostalom i s mogućnošću smanjenja izdataka za obranu i iskorištavanje dividendi mira za poboljšanje životnih prilika. Invazija na Ukrajinu i naoružavanje ukrajinske vlade od strane NATO-saveznika demonstrira nesmanjenu moć vojno-industrijskih kompleksa i rast “hibridnog rata” na obje strane. Pod ovim mislim na korištenje skupog i smrtonosnog oružja dugog dometa za vođenje proxy rata, zajedno s proliferacijom i umnožavanjem transnacionalne trgovine oružjem i porastom lokalnih milicija, transnacionalnih plaćenika i zamagljivanjem razgraničenja između boraca i neboraca. Hibridni rat također kombinira vojna i nevojna sredstva, ne samo kroz cyber-ratovanje. Naravno, NAM je proveo jasnu razliku između vojnog uplitanja u poslove država s jedne strane, i pravednih ratova za nacionalno oslobođenje s druge. Neka vrsta oružanog otpora u Ukrajini je apsolutno nužna i legitimna, ali bitna je njegova priroda i oblik. Ponovno uspostavljanje “moralnog autoriteta” globalnog upravljanja, smanjenje asimetrije moći, mora ići ruku pod ruku s povećanom učinkovitošću i odgovornošću za očuvanje mira, zamjenom užasa takozvanog pametnog rata fleksibilnim oblicima pametne izgradnje mira, uključujući razumijevanje načina na koje su rat i mir rodni (gendered).
Treće, arhitektura globalnog upravljanja koja je “prikladna za moralnu svrhu” sada je potrebna jednako kao i prije šezdesetak godina kada je, na konferenciji NAM-a u Kairu 1964., vođa pokreta za neovisnost Guineje-Bissau Amilcar Cabral opisao Ujedinjene nacije kao “diva vezanih ruku“. Zahtjevi za reformiranim, reprezentativnijim i osjetljivijim sustavom UN-a mogli su biti uočeni čak i prije NAM-a, ali novi poticaj dobili su na njegovim sastancima. Socijalistička Jugoslavija je, primjerice, unutar NAM-a odigrala ključnu ulogu u kodificiranju međunarodnog humanitarnog i antidiskriminacijskog prava. Primanje Kine u UN, formiranje UNCTAD-a, povećanje članstva ECOSOC-a i veća zastupljenost globalnog Juga u svim tijelima i agencijama UN-a, također su konkretna postignuća pokreta nesvrstanih. Međutim, ukidanje prava veta u Vijeću sigurnosti i sprečavanje da globalni hegemoni prosto ignoriraju rezolucije UN-a i poduzimaju jednostrane akcije, nikada nisu osigurani. Progresivni internacionalisti ne smiju odbaciti UN kao “nepopravljiv”, već trebaju iznova promisliti mogućnosti revolucionarno-reformističkog dugog marša kroz najmanje loš skup globalnih institucija kojima svijet trenutno raspolaže.
Četvrto, čvrsti temelji zahtjeva za globalnu socio-ekonomsku pravdu mogu se pronaći u Novom međunarodnom ekonomskom poretku (NIEO). Taj program djelovanja bio je odobren na Posebnoj sjednici Opće skupštine UN-a 1. svibnja 1974. i, u velikoj mjeri, rezultat je snažnog zalaganja NAM-a, G-77 i drugih. Bio je rezultat vrlo različitih pogleda na svijet, i dovoljno fleksibilan da bude bazen u kojemu svatko može vidjeti samo ono što želi. Unatoč tome, NIEO je proizašao iz osjećaja da nam, nakon što je kolonijalna politička dominacija poražena u većem dijelu svijeta, mada nipošto ne u cijelom, predstoji suočavanje s “neokolonijalnom” ekonomskom dominacijom. U žarištu mu je bila radikalna reforma odnosa u području trgovine, financija i tehnologije, kako u kontekstu problema ekonomskog izrabljivanja, tako i zbog osjećaja da “zemlje u razvoju” trebaju preći na “kolektivno oslanjanje na vlastite snage” u tim područjima. U smislu svoje društvene dimenzije, NIEO je signalizirao promjenu fokusa i okvira onoga što bismo sada nazvali “globalnom socijalnom politikom”, općenito od “gladi” preko “siromaštva” do “nejednakosti”, i od svojevrsnog diskursa “okrivljavanje siromašnih” do strukturnog razumijevanja. U kombinaciji s raspravama o razmjerima – na primjer o važnosti lokalnih, regionalnih i transnacionalnih društvenih odnosa – i idejama o “društvenom dobru”, NIEO bi mogao pridonijeti oblikovanju današnjih zahtjeva za društvenu, ekonomsku i planetarnu pravdu.
Predlažem temeljitu kritiku svake konstrukcije kontinenta, prvenstveno Evropske unije, a potom i NATO-a, opscenošću “euroatlantskih integracija” kao otoka liberalne izvrsnosti, ili “epistemičke moderne”, u moru neliberalizma i zaostalostiDva manje opipljiva elementa duha Beograda i NAM-a odnose se na važnost mehanizama dekolonijalne solidarnosti i afiniteta, kao i na potrebu nadilaženja eurocentrizma. Oba bi trebala predstavljati temelj za izgradnju novog progresivnog internacionalizma.
Suvremena ljevica na globalnom Sjeveru nije nimalo imuna na neku vrstu eurocentrizma, koji ignorira neprekinutu relevantnost evropske krvave kolonijalne prošlosti.
Predlažem temeljitu kritiku svake konstrukcije kontinenta, prvenstveno Evropske unije, a potom i NATO-a, opscenošću “euroatlantskih integracija” kao otoka liberalne izvrsnosti, ili “epistemičke moderne”, u moru neliberalizma i zaostalosti. Političke elite svih postjugoslavenskih zemalja, osim kada fetišiziraju 60. godišnjicu beogradskog summita što se dogodilo prošle godine u Srbiji, aktivno zaboravljaju oblike solidarnosti koji su se razvili između socijalističke Jugoslavije i globalnog juga. Potrebno je odbaciti spektakularno mahnite natjecateljske zahtjeve za “eurobijelstvom”, koji onemogućavaju promatranje invazije na Ukrajinu kroz antikolonijalnu, antiimperijalističku i antikapitalističku optiku. A shvaćanje NAM-ovih lekcija kao njima suprotstavljenih, a ne kroz ružičaste leće nostalgije, ponudilo bi nam mnogo toga vrijednoga.
