Rezervni igrači

Bivši predsjednik Ivo Josipović privodi kraju osnivanje svoje stranke – Naprijed Hrvatska. Poput svojih predsjedničkih kolega iz Srbije i Slovenije Borisa Tadića i Danila Türka, koji su u utrkama za još jedan predsjednički mandat pretrpjeli iznenađujuće izborne poraze, i Josipović traži način kako da produlji svoju političku karijeru. Pritom kopira politički put kojim je krenuo Tadić poslije kraha na prošlim predsjedničkim izborima u Srbiji, iako bi po svojemu backgroundu i načinu ulaska u domaće političke vode prije nego što je izabran na predsjedničku dužnost logičnije bilo da krene Türkovim postpredsjedničkim stopama.

Türk se, naime, nakon lizanja izbornih rana povukao u političku osamu i diskretno vratio znanstveno-diplomatskim krugovima. Politički je živnuo koncem prošle godine kad se u slovenskoj javnosti počelo licitirati s njim kao kandidatom za budućeg generalnog tajnika Ujedinjenih naroda, pogotovo nakon što je i aktualna slovenska vlada Mire Cerara podržala njegovu kandidaturu. Türk se očito pomirio s činjenicom da na slovenskoj političkoj sceni više nema što tražiti, pa svoju šansu vidi na onoj međunarodnoj, na kojoj je, uostalom, i najdulje pekao politički zanat. Uoči prošlih predsjedničkih izbora u Sloveniji ankete su Türku prognozirale sigurnu pobjedu i osvajanje još jednog mandata. Izbore je kao kandidat ‘stare’ ljevice glatko izgubio od bivšeg premijera i predsjednika slovenskih socijaldemokrata Boruta Pahora, unatoč tomu što je Pahor prethodno poražen na parlamentarnim izborima, a potom i smijenjen sa stranačke dužnosti uz optužbe da je stranku odvukao u neoliberalne vode. Vičan populističkom vođenju kampanje, Pahor je već u prvom izbornom krugu pobijedio Türka, a u drugom ga je pomoću glasova desnih birača glatko poslao u predsjedničku mirovinu.

Važnije od tih osobnih političkih sudbina Türka i Pahora na kraju izbornog sukoba na lijevo-liberalnoj političkoj sceni, međutim, bilo je to što su najdeblji kraj izvukle političke stranke iz tog dijela spektra slovenskog stranačkog sustava. Birači su im redom okrenuli leđa i na parlamentarnim izborima koji su uslijedili masovno glasali za neovisnu listu Mire Cerara, koja se biračima ponudila kao ekipa uglednih eksperata koji će svojim znanjem i sposobnostima izvesti zemlju iz krize, ali je izvući i iz ideološko-političkih podjela koje je blokiraju i vuku u prošlost od prvih dana njezine neovisnosti. Cerarovi eksperti bili su melem za rane birača umornih od nesposobnosti političkih stranaka da razviju unutarstranačku demokraciju, stabiliziraju svoj demokratski legitimitet te iskorijene zaplotnjačko i klanovsko vođenje politike koje je, godinama metastazirajući, razaralo državne institucije, ali i privredu i društvo u cjelini. Taj proces u Sloveniji još traje, entuzijazam birača prema Cerarovim ekspertima je splasnuo, ali političke stranke još uvijek ne pokazuju da su izvukle pouke iz lekcije koju su dobile na parlamentarnim izborima, pa se vrte u krug, nesposobne da stare matrice zamijene novima koje će biračima jamčiti da mogu birati između jasno profiliranih stranaka čiji kandidati znaju što će i kako raditi kad dobiju vlast, a imaju i unutarstranački demokratski legitimitet i nisu, kao do sada, tek puki pripadnici klanova manjih ili većih političkih lidera. Kao bivši predsjednik, Türk se iz te priče povukao i sada se pojavio u sporednoj ulozi koju mu je vladajuća slovenska politika namijenila kako bi eventualno osvojila koji poen na međunarodnoj političkoj sceni, na čijim se sporednim terenima priprema izbor glavnog tajnika UN-a.

Josipović nema namjeru predati se kao Türk i povući u političku osamu ili prepustiti drugima da mu kroje političku budućnost. Odlučio je krenuti u političku avanturu kroz koju je prošao i prolazi njegov bivši predsjednički kolega Boris Tadić. Tadić je pretrpio puno šokantniji poraz od Türkova i Josipovićeva na predsjedničkim izborima. Osim što je bio još izrazitiji izborni favorit, spajanjem predsjedničkih i parlamentarnih izbora, kao predsjednik države i predsjednik Demokratske stranke, u izborni je debakl povukao i svoju stranku. Sujetno precijenivši svoje političke kapacitete, umjesto davanja vjetra u leđa DS-u na parlamentarnim izborima, Tadić je svojom despotskom vladajućom pozicijom, s koje je kao predsjednik države i stranke držao sve konce izvršne i parlamentarne vlasti, postao dodatni uteg DS-u u izbornoj trci. Umjesto da nakon totalnog izbornog sloma preuzme svoj dio grijeha, koji je po logici despotske liderske pozicije bio najveći i najpogubniji za stranačke interese, prvo je započeo tihi unutarstranački rat, nakon kojega se teška srca povukao s čelne stranačke funkcije, a potom je krenuo u otvoreni rat i izazivanje raskola u do tada najjačoj srpskoj stranci. Osnivanjem Nove Demokratske stranke, koju je u međuvremenu preimenovao u Socijaldemokratsku stranku, dodatno je razmrvio već usitnjenu lijevo-liberalnu stranačku scenu, što je omogućilo reformiranim Vučićevim radikalima da na prijevremenim izborima osvoje apsolutnu većinu, a do jučer vladajuće lijevo-liberalne stranke dodatno marginaliziraju i gurnu na rub propasti i nestajanja. Politička avantura dovela je Tadića na klupu za rezervne igrače, na kojoj čeka hoće li ga Vučić, kao njegov nasljednik na despotskom tronu Srbije, pozvati da uskoči umjesto nekog od koalicijskih partnera naprednjaka koji im je dosadio, a prvi kandidati za zamjenu zasad su Ivica Dačić i njegov SPS. Tadić negira da će zamijeniti Dačića, ali evidentno je i da ga rezervna klupa sve više žulja, a sam se s nje ne može pomaknuti jer uludo potrošen politički kapital kockajući se više ne može vratiti.

Josipović ni izbliza nije tako veliki gubitnik kao Tadić i svoje je izborne rane mogao gotovo bezbolno izliječiti u SDP-u, uz podjelu odgovornost za izborni poraz sa stranačkim vodstvom, pa i tako što bi to iskoristio kao inicijalnu kapislu za demokratizaciju stranke i dokidanje autoritarnosti koja njome, unatoč povremenim demokratskim vjetrovima, i dalje vlada. Umjesto toga, Josipović je, za razliku od Tadića, ekspresno napustio SDP i ne gubeći vrijeme osniva svoju stranku, a rezultat će vjerojatno biti isti kao i Tadićev: klupa za rezervne igrače koji čekaju da ih izborni pobjednici pozovu da zaigraju u njihovu koalicijskom timu.

U starim demokracijama i njihovim sustavima političkih stranaka, rokovi upotrebe stranačkih lidera uglavnom su odavno definirani: lideri dolaze s izbornim pobjedama i odlaze nakon izbornih poraza. Jake i sposobne političke stranke zaliječe izborne rane i krenu dalje s novim liderima i novim i kvalitetnijim stranačkim politikama, a one koje nisu za to sposobne završe na marginama ili nestanu s političke scene. Uskoro će tako biti i u Hrvatskoj i njezinu susjedstvu, jer trakavica s palim političkim liderima koji bi da vječno ostanu u vrhovima vlasti sve teže parazitira i opstaje na biračkom tijelu: birači sve brže i nestrpljive tragaju za liderima koji će znati raditi svoj posao umjesto što im vječno prodaju svoje političke magle.