Od svibnja traje desni protuudar iz crkvenih i redova ultrakonzervativnih udruga da se odbaci izvješće oko kojeg su se prethodno na odborima slagali i članovi iz redova EPP-a.
Osnovne prigovore na Izvješće o stanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena, odnosno na izvješće koje je u ime Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost EP-a sastavio hrvatski eurozastupnik Predrag Fred Matić pripadnici hrvatskih desnih stranaka adresirali su na: pitanje nametanja pravila nacionalnom zakonodavstvu te navodni pokušaj zabrane instituta priziva savjesti.
I ranije tijekom dana Marija Selak Raspudić iznijela je u sabornici slične konstatacije, tvrdeći da Europski parlament tim izvješćem prekoračuje svoje ovlasti jer se bavi pitanjima poput zdravlja, spolnog odgoja, reprodukcije i pobačaja koji su zakonodavnoj nadležnosti država članica, ulazi u djelovanje povjerenika za slobodu vjeroispovijesti, te nastavlja regresivnu tendenciju dokidanja priziva savjesti.
Tim je nastupom hrvatska zastupnica zauzela liniju koju su na Odboru za prava žena i rodnu ravnopravnost EP-a zauzele predstavnice krajnje desne grupacije Europskih konzervativaca i reformista Margarita de la Pisa Carrión i Jadwiga Wiśniewska 11. svibnja. Nakon tog datuma glasanja na odboru, prema svjedočenju Freda Matića, počinje desni protuudar iz crkvenih i redova ultrakonzervativnih udruga da se odbaci izvješće na kojem se radilo dulje od godine dana i oko kojeg su se na odborima u velikoj većini slagali i članovi iz redova Europske pučke stranke.
Manjinsko mišljenje izneseno na europskom odboru bilo je protiv Izvješća uz sljedeće argumente: Parlament njime prekoračuje svoje ovlasti jer se bavi pitanjima kao što su zdravlje, spolni odgoj i reprodukcija, kao i pobačaj i obrazovanje, koja su u zakonodavnoj nadležnosti država članica; pobačaj se tretira kao navodno ljudsko pravo; izražava se protivljenje prigovoru savjesti zdravstvenih djelatnika.
Konstatirano je i kako se „zdravlje disocira od života te se prednost daje subjektivnoj dobrobiti koja predisponira žene na odricanje od plodnosti i majčinstva“. Već je tada bilo najavljeno da će na Izvješće biti podneseno 154 amandmana, a tijekom jučerašnjeg dana najprije HDZ-ov Karlo Ressler, a potom na odboru u Hrvatskom saboru i Nada Murganić najavljuju kako Europska pučka stranka radi svoju alternativnu rezoluciju.
Upravo uz argument kršenja načela supsidijarnosti, slovački parlament je prošlog tjedna glasao protiv Matićeve rezolucije i uputio pismo predsjedniku parlamenta Davidu Sassoliju, uz tvrdnju da se ovim izvješćem prelaze nadležnosti Europskog parlamenta. Današnjem otvaranjem te teme u Hrvatskom saboru pokušao se slijediti put Slovačke, međutim pokušaj uvrštavanja te teme na dnevni red sjednice propao je s obzirom da je za svoj prijedlog glasala samo predsjedavajuća Marija Selak Raspudić, a deset ostalih članica bilo je protiv.
Njihova primjedba o kršenju supsidijarnosti i nametanju pravila nacionalnim državama, međutim, u potpunosti je neutemeljena.
Već u prvoj točci Izvješća se konstatira kako se „u skladu s načelom supsidijarnosti i nacionalnim nadležnostima, poziva države članice da zaštite prava svih osoba na donošenje vlastitih informiranih odluka o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, neovisno o njihovoj dobi, spolu, rodu, rasi, etničkoj pripadnosti, društvenoj klasi, kasti, vjerskoj pripadnosti i uvjerenjima, bračnom stanju ili socioekonomskom statusu, invaliditetu, zaraženosti HIV-om (ili seksualno prenosivim bolestima), nacionalnom i socijalnom podrijetlu, pravnom ili migracijskom statusu, jeziku, seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, te da osiguraju pravo na tjelesni integritet i osobnu autonomiju, jednakost i nediskriminaciju, kao i potrebna sredstva kako bi svima omogućile ostvarivanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava“.
Potom se „podsjeća na predanost EU-a promicanju, zaštiti i ostvarivanju prava svakog pojedinca te svake žene i djevojke na potpunu kontrolu nad pitanjima povezanima s vlastitom seksualnošću te seksualnim i reproduktivnim pravima i prava da o njima odlučuje slobodno i odgovorno, bez diskriminacije, prisile i nasilja“.
Također se „poziva EU, njegova tijela i agencije da u okviru izvršavanja svojih nadležnosti podupru i promiču univerzalan i potpun pristup uslugama u vezi sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem i pravima unapređenjem rodne ravnopravnosti, poštovanja osobne autonomije, dostupnosti, informiranog izbora, pristanka i poštovanja, nediskriminacije i nenasilja te poziva države članice da osiguraju pristup cijelom nizu visokokvalitetnog, sveobuhvatnog i dostupnog seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava i da uklone sve pravne, političke, financijske i druge prepreke koje sprečavaju potpun pristup seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima za sve osobe te u tom kontekstu poziva na to da se olakšaju redovite razmjene i promicanje dobrih praksi među državama članicama i dionicima u vezi s rodnim aspektima zdravlja“.
Kao što se, dakle, i u samom tekstu na više mjesta konstatira, ovdje nije riječ o obvezujućoj rezoluciji pri kojoj države članice nemaju izbora, već je moraju provoditi. Europski parlament niti može, niti ima ovlasti državama članicama poništiti odluku o zabrani pobačaja ili medicinski potpomognute oplodnje, osigurati svim djevojkama i ženama zdravstvenu skrb, nasilno uvesti seksualni edukaciju, nametnuti kvalitetnu skrb za trudnice, rodilje i babinjače ili pak prekinuti raširen običaj stupanja u brak s djecom ili genitalno sakaćenje djevojaka. Europski parlament kroz svoje „pozive“ samo pokušava ukazati koje su to vrijednosti i standardi zaštite ljudskih ženskih prava kojima teži i za koje bi volio da ih zemlje članice kao dostignute standarde poštuju i promiču.
U tekstu Izvješća se, međutim, nigdje ne poziva na „ukidanje“, „dokidanje“ ili „ograničavanje“ priziva savjesti, kako su to konstatirali neki hrvatski zastupnici.
U nastavku donosimo dijelove teksta koji se odnose na priziv savjesti.
Točka 36. „uviđa da se zbog osobnih razloga pojedini liječnici mogu pozvati na prigovor savjesti; međutim, naglašava da se prigovorom savjesti pojedinca ne smije zadirati u pravo pacijenta na potpuni pristup zdravstvenoj skrbi i uslugama; poziva države članice i pružatelje zdravstvene skrbi da u obzir uzmu te okolnosti pri geografskom ustroju pružanja zdravstvenih usluga“.
Točka 37. „žali što ponekad uobičajena praksa u državama članicama dopušta liječnicima, a ponekad i cijelim zdravstvenim ustanovama, da odbiju pružati zdravstvene usluge na temelju takozvanog prigovora savjesti, što dovodi do uskraćivanja skrbi u vezi s pobačajem na temelju vjere ili savjesti te ugrožava život i prava žena; primjećuje da se prigovor savjesti često primjenjuje u situacijama u kojima bi bilo kakva odgoda mogla ugroziti život ili zdravlje pacijenta“
Točka 38. „uviđa da prigovor savjesti otežava i pristup zdravstvenim pregledima tijekom trudnoće, što nije samo povreda prava žena na informacije o stanju fetusa, nego u mnogim slučajevima i sprečava uspješno liječenje djeteta tijekom trudnoće ili neposredno po rođenju; poziva države članice da provedu učinkovite regulatorne mjere i mjere provedbe kojima se osigurava da prigovor „savjesti” ne ugrožava pravodoban pristup žena skrbi povezanoj sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem“.
Nigdje se u tekstu, dakle, ne poziva na ukidanje ili zabranu priziva savjesti, već se države članice pozivaju da bez obzira na priziv savjesti kod brojnih liječnika pacijenticama osiguraju medicinska uslugu (koju im važeći zakon u RH jamči).
Jedno istraživanje iz 2019. pokazalo je da je već tada više od 60 posto ginekologa u hrvatskim bolnicama imalo priziv savjesti, odnosno da se u pet bolnica svi zaposleni ginekolozi pozivaju na priziv savjesti: Sveti Duh u Zagrebu, bolnice u Našicama i Požegi te Virovitici i Vinkovcima.
Nije točna Resslerova tvrdnja kako ova rezolucija unosi neki novi zbunjujući jezik koji izjednačava priziv savjesti s uskraćivanjem medicinske skrbi, s obzirom da se i ranije u međunarodnim dokumentima priziv savjesti vezan za pobačaj stavljao u suodnos s potrebom da se ženama osigura pravo na pravodoban i siguran pobačaj.
O izvještaju koji se u hrvatskim medijima pojednostavljeno i pogrešno naziva „rezolucijom o općem pravu na pobačaj“ iako on pokriva znatno šire područje, u Europskom se parlamentu raspravlja u srijedu, a bilo je predviđeno da se o njemu glasa u četvrtak, ako ga ne nadvlada najavljena alternativna rezolucija.
Njime se članice pozivaju da osiguraju svima pristup visokokvalitetnim uslugama u vezi sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem jer ono spada pod prava koja su ključna za rodnu ravnopravnost, gospodarski rast i razvoj, zaštitu djece, iskorjenjivanje rodno uvjetovanog nasilja, zaustavljanje trgovine ljudima i iskorjenjivanje siromaštva.
Vezano za pobačaj, u obrazloženju se navodi kako 59 % žena u reproduktivnoj dobi živi u zemljama u kojima je pobačaj općenito dopušten, a 41 % žena živi prema restriktivnim zakonima. U EU-u samo Malta ne dopušta pobačaj ni u kojim okolnostima, a Poljska u vrlo suženim okolnostima.
„Razlog zabrinutosti i potrebe za odlučnim odgovorom EU-a jest očito nazadovanje u pogledu prava žena, pri čemu je pravo na siguran i legalan pobačaj jedna od glavnih meta tih napada“, navodi se u obrazloženju te dodaje: „Zakonskim ograničavanjem pobačaja ne smanjuje se njihov broj, nego se žene prisiljava da riskiraju život i zdravlje u potrazi za nesigurnim pobačajem. Prema podacima Instituta Gutmacher stopa pobačaja je 37 na 1000 stanovnika u zemljama u kojima je pobačaj potpuno zabranjen ili je dopušten samo radi spašavanja života žene, odnosno 34 na 1000 osoba u zemljama koje načelno dopuštaju pobačaj. Ta razlika nije statistički značajna. U EU-u žene zbog toga često putuju u druge države članice radi pobačaja, čime ugrožavaju svoje zdravlje i život”.
faktograf
Osnovne prigovore na Izvješće o stanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU-u u kontekstu zdravlja žena, odnosno na izvješće koje je u ime Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost EP-a sastavio hrvatski eurozastupnik Predrag Fred Matić pripadnici hrvatskih desnih stranaka adresirali su na: pitanje nametanja pravila nacionalnom zakonodavstvu te navodni pokušaj zabrane instituta priziva savjesti.
„Ovdje je ključno pitanje supsidijarnosti“, kazala je Marija Selak Raspudić, prilikom neuspjelog pokušaja da na današnji dnevni red Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog sabora uvrsti za raspravu Matićev izvještaj koji još nije bio raspravljen niti na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta.
I ranije tijekom dana Marija Selak Raspudić iznijela je u sabornici slične konstatacije, tvrdeći da Europski parlament tim izvješćem prekoračuje svoje ovlasti jer se bavi pitanjima poput zdravlja, spolnog odgoja, reprodukcije i pobačaja koji su zakonodavnoj nadležnosti država članica, ulazi u djelovanje povjerenika za slobodu vjeroispovijesti, te nastavlja regresivnu tendenciju dokidanja priziva savjesti.
Hrvatski zastupnici slijede već zacrtanu liniju
Tim je nastupom hrvatska zastupnica zauzela liniju koju su na Odboru za prava žena i rodnu ravnopravnost EP-a zauzele predstavnice krajnje desne grupacije Europskih konzervativaca i reformista Margarita de la Pisa Carrión i Jadwiga Wiśniewska 11. svibnja. Nakon tog datuma glasanja na odboru, prema svjedočenju Freda Matića, počinje desni protuudar iz crkvenih i redova ultrakonzervativnih udruga da se odbaci izvješće na kojem se radilo dulje od godine dana i oko kojeg su se na odborima u velikoj većini slagali i članovi iz redova Europske pučke stranke.
Manjinsko mišljenje izneseno na europskom odboru bilo je protiv Izvješća uz sljedeće argumente: Parlament njime prekoračuje svoje ovlasti jer se bavi pitanjima kao što su zdravlje, spolni odgoj i reprodukcija, kao i pobačaj i obrazovanje, koja su u zakonodavnoj nadležnosti država članica; pobačaj se tretira kao navodno ljudsko pravo; izražava se protivljenje prigovoru savjesti zdravstvenih djelatnika.
Konstatirano je i kako se „zdravlje disocira od života te se prednost daje subjektivnoj dobrobiti koja predisponira žene na odricanje od plodnosti i majčinstva“. Već je tada bilo najavljeno da će na Izvješće biti podneseno 154 amandmana, a tijekom jučerašnjeg dana najprije HDZ-ov Karlo Ressler, a potom na odboru u Hrvatskom saboru i Nada Murganić najavljuju kako Europska pučka stranka radi svoju alternativnu rezoluciju.
Upravo uz argument kršenja načela supsidijarnosti, slovački parlament je prošlog tjedna glasao protiv Matićeve rezolucije i uputio pismo predsjedniku parlamenta Davidu Sassoliju, uz tvrdnju da se ovim izvješćem prelaze nadležnosti Europskog parlamenta. Današnjem otvaranjem te teme u Hrvatskom saboru pokušao se slijediti put Slovačke, međutim pokušaj uvrštavanja te teme na dnevni red sjednice propao je s obzirom da je za svoj prijedlog glasala samo predsjedavajuća Marija Selak Raspudić, a deset ostalih članica bilo je protiv.
Pitanje supsidijarnosti
Njihova primjedba o kršenju supsidijarnosti i nametanju pravila nacionalnim državama, međutim, u potpunosti je neutemeljena.
Već u prvoj točci Izvješća se konstatira kako se „u skladu s načelom supsidijarnosti i nacionalnim nadležnostima, poziva države članice da zaštite prava svih osoba na donošenje vlastitih informiranih odluka o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, neovisno o njihovoj dobi, spolu, rodu, rasi, etničkoj pripadnosti, društvenoj klasi, kasti, vjerskoj pripadnosti i uvjerenjima, bračnom stanju ili socioekonomskom statusu, invaliditetu, zaraženosti HIV-om (ili seksualno prenosivim bolestima), nacionalnom i socijalnom podrijetlu, pravnom ili migracijskom statusu, jeziku, seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu, te da osiguraju pravo na tjelesni integritet i osobnu autonomiju, jednakost i nediskriminaciju, kao i potrebna sredstva kako bi svima omogućile ostvarivanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava“.
Potom se „podsjeća na predanost EU-a promicanju, zaštiti i ostvarivanju prava svakog pojedinca te svake žene i djevojke na potpunu kontrolu nad pitanjima povezanima s vlastitom seksualnošću te seksualnim i reproduktivnim pravima i prava da o njima odlučuje slobodno i odgovorno, bez diskriminacije, prisile i nasilja“.
Također se „poziva EU, njegova tijela i agencije da u okviru izvršavanja svojih nadležnosti podupru i promiču univerzalan i potpun pristup uslugama u vezi sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem i pravima unapređenjem rodne ravnopravnosti, poštovanja osobne autonomije, dostupnosti, informiranog izbora, pristanka i poštovanja, nediskriminacije i nenasilja te poziva države članice da osiguraju pristup cijelom nizu visokokvalitetnog, sveobuhvatnog i dostupnog seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava i da uklone sve pravne, političke, financijske i druge prepreke koje sprečavaju potpun pristup seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima za sve osobe te u tom kontekstu poziva na to da se olakšaju redovite razmjene i promicanje dobrih praksi među državama članicama i dionicima u vezi s rodnim aspektima zdravlja“.
Kao što se, dakle, i u samom tekstu na više mjesta konstatira, ovdje nije riječ o obvezujućoj rezoluciji pri kojoj države članice nemaju izbora, već je moraju provoditi. Europski parlament niti može, niti ima ovlasti državama članicama poništiti odluku o zabrani pobačaja ili medicinski potpomognute oplodnje, osigurati svim djevojkama i ženama zdravstvenu skrb, nasilno uvesti seksualni edukaciju, nametnuti kvalitetnu skrb za trudnice, rodilje i babinjače ili pak prekinuti raširen običaj stupanja u brak s djecom ili genitalno sakaćenje djevojaka. Europski parlament kroz svoje „pozive“ samo pokušava ukazati koje su to vrijednosti i standardi zaštite ljudskih ženskih prava kojima teži i za koje bi volio da ih zemlje članice kao dostignute standarde poštuju i promiču.
Priziv savjesti
“Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti spada u ljudska prava i temeljne slobode zajamčene međunarodnim dokumentima i Ustavom RH, a poziv na njegovo dokidanje ili ograničavanje direktno je narušavanje teškom mukom stečenih ljudskih prava nakon zločina Drugog svjetskog rata protiv kojega bi svi trebali ustati”, istaknula je u Sabornici Selak Raspudić.
„Ovim se izvještajem ide ukinuti priziv savjesti“, dodao je na saborskom odboru i Nikola Grmoja.
“Ono što je dramatično sporno u ovoj rezoluciji je dio koji se odnosi na priziv savjesti koji rezolucija izjednačava s uskraćivanjem zdravstvene skrbi od strane liječnika. To je za nas potpuno neprihvatljivo. To u suštini znači da je jedno duboko europsko postignuće prava nekoga da ne sudjeluje u nečemu oko čega ima moralne dileme, da ga država ne može prisiliti na to. To znači da jedna liječnica koja vodi trudnoću i porod, ali ne želi sudjelovati, zbog priziva savjesti, u pobačaju da na to ne bi smjela biti prisiljena. Ova rezolucija unosi zbunjujući jezik koji izjednačava priziv savjesti s uskraćivanjem medicinske skrbi.“, ustvrdio je Karlo Ressler, zastupnik koji je u Europski parlament otišao iz redova HDZ-a, gostujući u programu N1.
U tekstu Izvješća se, međutim, nigdje ne poziva na „ukidanje“, „dokidanje“ ili „ograničavanje“ priziva savjesti, kako su to konstatirali neki hrvatski zastupnici.
U nastavku donosimo dijelove teksta koji se odnose na priziv savjesti.
Točka 36. „uviđa da se zbog osobnih razloga pojedini liječnici mogu pozvati na prigovor savjesti; međutim, naglašava da se prigovorom savjesti pojedinca ne smije zadirati u pravo pacijenta na potpuni pristup zdravstvenoj skrbi i uslugama; poziva države članice i pružatelje zdravstvene skrbi da u obzir uzmu te okolnosti pri geografskom ustroju pružanja zdravstvenih usluga“.
Točka 37. „žali što ponekad uobičajena praksa u državama članicama dopušta liječnicima, a ponekad i cijelim zdravstvenim ustanovama, da odbiju pružati zdravstvene usluge na temelju takozvanog prigovora savjesti, što dovodi do uskraćivanja skrbi u vezi s pobačajem na temelju vjere ili savjesti te ugrožava život i prava žena; primjećuje da se prigovor savjesti često primjenjuje u situacijama u kojima bi bilo kakva odgoda mogla ugroziti život ili zdravlje pacijenta“
Točka 38. „uviđa da prigovor savjesti otežava i pristup zdravstvenim pregledima tijekom trudnoće, što nije samo povreda prava žena na informacije o stanju fetusa, nego u mnogim slučajevima i sprečava uspješno liječenje djeteta tijekom trudnoće ili neposredno po rođenju; poziva države članice da provedu učinkovite regulatorne mjere i mjere provedbe kojima se osigurava da prigovor „savjesti” ne ugrožava pravodoban pristup žena skrbi povezanoj sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem“.
Nigdje se u tekstu, dakle, ne poziva na ukidanje ili zabranu priziva savjesti, već se države članice pozivaju da bez obzira na priziv savjesti kod brojnih liječnika pacijenticama osiguraju medicinska uslugu (koju im važeći zakon u RH jamči).
Jedno istraživanje iz 2019. pokazalo je da je već tada više od 60 posto ginekologa u hrvatskim bolnicama imalo priziv savjesti, odnosno da se u pet bolnica svi zaposleni ginekolozi pozivaju na priziv savjesti: Sveti Duh u Zagrebu, bolnice u Našicama i Požegi te Virovitici i Vinkovcima.
Nije točna Resslerova tvrdnja kako ova rezolucija unosi neki novi zbunjujući jezik koji izjednačava priziv savjesti s uskraćivanjem medicinske skrbi, s obzirom da se i ranije u međunarodnim dokumentima priziv savjesti vezan za pobačaj stavljao u suodnos s potrebom da se ženama osigura pravo na pravodoban i siguran pobačaj.
Zabrane ne smanjuju broj pobačaja
O izvještaju koji se u hrvatskim medijima pojednostavljeno i pogrešno naziva „rezolucijom o općem pravu na pobačaj“ iako on pokriva znatno šire područje, u Europskom se parlamentu raspravlja u srijedu, a bilo je predviđeno da se o njemu glasa u četvrtak, ako ga ne nadvlada najavljena alternativna rezolucija.
Njime se članice pozivaju da osiguraju svima pristup visokokvalitetnim uslugama u vezi sa seksualnim i reproduktivnim zdravljem jer ono spada pod prava koja su ključna za rodnu ravnopravnost, gospodarski rast i razvoj, zaštitu djece, iskorjenjivanje rodno uvjetovanog nasilja, zaustavljanje trgovine ljudima i iskorjenjivanje siromaštva.
Vezano za pobačaj, u obrazloženju se navodi kako 59 % žena u reproduktivnoj dobi živi u zemljama u kojima je pobačaj općenito dopušten, a 41 % žena živi prema restriktivnim zakonima. U EU-u samo Malta ne dopušta pobačaj ni u kojim okolnostima, a Poljska u vrlo suženim okolnostima.
„Razlog zabrinutosti i potrebe za odlučnim odgovorom EU-a jest očito nazadovanje u pogledu prava žena, pri čemu je pravo na siguran i legalan pobačaj jedna od glavnih meta tih napada“, navodi se u obrazloženju te dodaje: „Zakonskim ograničavanjem pobačaja ne smanjuje se njihov broj, nego se žene prisiljava da riskiraju život i zdravlje u potrazi za nesigurnim pobačajem. Prema podacima Instituta Gutmacher stopa pobačaja je 37 na 1000 stanovnika u zemljama u kojima je pobačaj potpuno zabranjen ili je dopušten samo radi spašavanja života žene, odnosno 34 na 1000 osoba u zemljama koje načelno dopuštaju pobačaj. Ta razlika nije statistički značajna. U EU-u žene zbog toga često putuju u druge države članice radi pobačaja, čime ugrožavaju svoje zdravlje i život”.
faktograf
