Stari stihovi Darka Rundeka omiljene su replike zavađenih političara. No, srećom, mlade djevojke ga još u grozdovima salijeću nakon koncerta. S njim je o politici, ekologiji, boemštini i starosti razgovarao naš glazbeni kritičar
Žilav, mršav i sa smotanom cigaretom u ruci, nemiran, pričljiv i dobro raspoložen. Takav je danas Darko Rundek, jedan od rijetkih bardova iz epohe novog vala koji je ostvario smislenu solističku karijeru nakon raspada matičnog benda Haustor. U Zagreb je navratio zbog koncerta u baru Vinyl, prekrcanom mladim, zgodnim djevojkama koje su poslije nastupa u grozdovima salijetale Rundeka zbog fotkanja i autograma, ujedno i još jedne promocije novog albuma “Mostovi” Rundek Cargo Trija koji čine i violinistica Isabel te multiinstrumentalist Duco. “Mostovi” se doimaju poput najpolitičnijeg Rundekova albuma, nešto poput promatranja svijeta iz perspektive globtrotera koji je novu oazu mira pronašao na Braču, možda se rukovodeći i onim starim, dobro poznatim stihovima Haustora “idemo na selo”.
Otkud ti na Braču, nakon Pariza? Ako sam dobro shvatio, nisi tu samo zbog snimanja posljednjeg albuma “Mostovi”...
- Počeli smo sve više živjeti na Braču, supruzi je otac Ljupko bio sve slabiji i bolesniji, sve je češće odlazila k njemu i lagano su bili sve kraći odlasci u Francusku. Nakon njegove smrti u Povljima joj je dopao dio kuće koji smo prilagodili svojim potrebama. Konoba je postala studio, onako sve na rivi. Nisu baš palme i pješčani sprudovi, nego život u jednom otočnom selu, tamo radimo, a i kad ne radimo, boravimo dobar dio vremena. Povezujemo se s ekološki orijentiranim ljudima po otoku, imamo vrt, maslinik. Malo smo i u Zagrebu, a povremeno odemo i do Pariza. Ako me netko traži, može me naći na jednom od vrhova tog trokuta, ako nisam na turneji ili uključen u neki projekt tko zna gdje...
Kako ti se u tim dolascima čini ovdje? Bolje ili lošije nego prije?
- Nemam osjećaj da se ovdje bog zna što mijenja. Neki su gladni, neki siti, neki zadovoljni, neki ne. Pomaka ima, recimo s ekološkog stajališta, sve je više udruga koje žele zaustaviti zagađivanje okoliša, iscrpljivanje prirode, pokrenuti uzgoj zdrave hrane, i to mi je drago, premda smo na kritičnoj crti iscrpljivanja prirodnih nezagađenih resursa iza koje više neće biti povratka. Brine me svođenje političkih opcija na dvije partije obuzete tim svuda tako popularnim i isto toliko apstraktnim rastom BDP-a i manjak vizije autentičnog i održivog razvoja.
Izbjeglica, ali i promjena u Europi pa i kapitalizma općenito dotaknuo si se i u jednoj od novih pjesama “Ima ih”. Imaš li dojam da s jedne strane nadire fašizam, makar i puzajući, a da s druge strane svjedočimo i nekim lijepim pričama u kojima lokalno stanovništvo zdušno pomaže izbjeglicama?
-Počeo sam s tom pričom o rastu, a u posljednje vrijeme govori se da taj naš recentni mali rast možemo zahvaliti izvozu oružja. Zar zemlja koja je prošla kroz rat i zna što je rat svoj ekonomski rast ponosno bazira na proizvodnji sredstava za ubijanje ljudi? Od oružja koje su kupili zaraćeni na Bliskom istoku pobjegla je ova rijeka izbjeglica na našim granicama. Ali nisam naišao na javne reakcije na tu informaciju o hrvat- skom izvozu oružja. Hrvatska je postavši članicom EU i NATO-a preuzela i dio njihove odgovornosti za geostrateško i neokolonijalističko petljanje po Aziji i Africi koje sad ima sve vidljivije tragične posljedice. Istovremeno, u sjeni medijske okrenutosti izbjegličkoj krizi sklapa se sporazum o trgovini između EU i Amerike, koji praktički razvlašćuje države u korist trgovaca, uvaljuje nam, između ostalog i genetski modificiranu hranu. Informacije koje dobivamo su pojednostavljene, obrađene i usmjerene da manipuliraju javno mišljenje. Hrvatska je dio tih ukupnih kretanja i umjesto da se prema njima pokušava što suverenije odnositi, odrediti vlastite vrijednosti i ciljeve, ona hipnotizirano prati predizborno navlačenje dviju stranaka. Fašizam je stalno tu, kao pas na lancu, a tu su i više ljudske mogućnosti koje nedovoljno razvijamo. Postoji u svakom čovjeku sposobnost suosjećanja i dobrote, to je uostalom i njegova bitna karakteristika u odnosu na druge životinje, da ga dirne i pokrene patnja svih živih bića. Da osjeti da je dio organskog života na Zemlji i da pomogne gdje i kako može.
Nedavno je na CNN-u kod Christiane Amanpour na njezino pitanje “što svijetu treba danas”, John Lydon kratko i jasno odgovorio: “Transparentnost u politici i religiji, točka.”
- To je domino igra. Izgleda da i neki koji žele biti transparentni to više ne mogu biti jer je sve teže pojmiti realnost. Sve skupa sve više nalikuje na neki pervertirani Disneyland, a jezik na kojem mislimo postaje sve nepogodniji za istinu koja prolazi kao kroz rešeto. To je i duhovno pitanje. Zavladalo je mehaničko industrijsko iskorištavanje i ubijanje svega živog. Pesticidima, klaonicama, antibioticima, genetski modificiranim proizvodima širokih masovnih razmjera u kojima mašine igraju glavnu ulogu, čovjek je pred ekranom i pritišće gumbe. Moderna tehnologija je ubrzala, standardizirala, mehanizirala i banalizirala život, udaljila ljude jedne od drugih i od samih sebe.
Kad smo već kod politike, istina i laži, koliko te zabavljalo prepucavanje stihovima Haustora između Milanovića i Jandrokovića?
- Odmah sam dobio nekoliko mailova od ljudi koji mi inače ne pišu, kao “vau!”, političari te citiraju i bilo mi je zabavno, ali i žao jer su pjesme spominjali u svađalačkom kontekstu, koji sa njihovim sadržajem nema veze pa nisam želio ni komentirati. “Ay Carmela” i “Šejn” su već pjevani na slobodarskim prosvjedima u “regionu” i bio sam na to ponosan. Dvojici spomenutih političara predložio sam da preslušaju našu novu pjesmu “Ima ih” jer mi se čini da je mnogo zanimljivija u ovom trenutku za ono čime se bave Milanović i Jandroković ili političari uopće nego neke stare stvari Haustora. Nisam nikome ništa “spustio”, kako je stajalo u naslovima nekih novinskih komentara žednih trača i zavade. Danas vlada “veliki broj”, kvantiteta, on je i osnova nove manipulacije strahom, u toj pjesmi se osjeća opasnost novog trenda globalizacije, generalizacije i banalizacije i poziva na otpor. Na otpor lokalnim, pojedinačnim, autentičnim.
U skladbi “Džaba” pak reflektirao si se na legendarni stih Šarla akrobate “mali čovek želi preko crte”. Želi li doista mali čovjek preko crte ili bi on samo da sve bude džaba?
- Počeo sam raditi pjesmu o tom imaginarnom, “malom čovjeku”, kojem bi danas valjda bolje pristajalo ime “prosječni potrošač” i taj stih da želi preko crte nisam mogao zaobići kad je već preko Šarlove pjesme tako lijepo s malim čovjekom srastao. A razveselilo me i što sam taj stih mogao “prevesti” pa umjesto “preko crte želi, ali ne sme” reći “preko crte ne može od trte”. A pitanje jest želi li stvarno mali čovjek preko crte ili bi on samo da sve bude džaba. Tu je valjda i ta linija koja razdvaja malog čovjeka hijerarhijskog društva, koji sanja višu društvenu sferu, koja je znanje, ljepota, sloboda, moć – i potrošača, koga su stranice o životu “zvijezda” uvjerile da je jedina razlika u tome što je s druge strane crte sve džaba. Ja sam, kao i mnogi moje generacije, o tome što je s druge strane crte imao romantičnije zamišljaje.
No, u “Vitaminima” kažeš: “Prva šaka vitamina već u devet sati, budi me iz mrtvih pa me pripremi za dan.” Stisle te godine? Vidim nešto te bole križa.
- Ha, čuj, godinica se skupilo, ali sam zasad u prilično dobroj formi. Danas me stvarno presjeklo u križima na tonskoj probi, i to je za mene novo iskustvo. Savjete mi daje naš dvadeset godina mlađi tonac. Nekad su se jazz muzičari kokainom spašavali od umora turneje, a mene još uspijevaju izvaditi vitamini. “Vitamini“ su komična pjesmica o izdosađenom starom friku, napisana možda maaalo i iz vlastitog iskustva.
Koliko ti je lako ili teško starjeti kao glazbenik? Nekoć je bila mantra “ne vjeruj nikome starijem od trideset”, danas mi se čini kao da najzanimljiviju glazbu rade ljudi stariji od pedeset dočim mlađi teško pronalaze svoj glas.
- Lijepo mi je starjeti kao glazbenik. Nekako imam osjećaj da se ne moram više dokazivati i da ne moram pokušavati zaraditi više, jer mi sve manje treba. Osjećam da je bitno slušati, uživati u svirci, biti prisutan i dati najbolje od sebe. Birati mjesta i prilike za koncerte koji pogoduju dobrom zvuku, koncentraciji i atmosferi. S ovim triom to je moguće. Sjećam se jednog aboridžin- skog festivala u Australiji, na kojem su se smjenjivali plesači i najviše me se dojmio možda najstariji od njih, reklo bi se sedamdesetogodišnjak, koji je utjelovio muziku nevelikim, ali istinitim pokretima. Svi su zinuli. I tako, vidiš, polagano otkrivam da starenje oslobađa. Aboridžinske zajednice, s 40 tisuća godina neprekinute kulture služenja Zemlji, sigurno ne vode pedesetogodišnjaci kao nas danas. Stari su slobodniji od ambicije i žudnje, i žele dobro unucima. Ne vlada demokracija. Ali starost sama po sebi nipošto nije garancija mudrosti.
"Izvoz demokracije" napravio je mnogo loših stvari po svijetu koje se onda i Europi vraćaju poput bumeranga?
- U Francuskoj, naprimjer, demokracija je dogma nad dogmama i pretpostavljam da je dio njihovih vanjskopolitičkih poteza iskreno motiviran izvozom te “najviše ljudske tekovine”. Ali samo dio. Izvoz demokracije danas je prije svega sredstvo neokolonijalizma.
Je li kapitalizam u koji si stigao prije 25 godina u Parizu bitno drukčiji nego danas?
- Ne bih rekao, mislim da je stvar mnogo ranije otišla k vragu. Kad sam nedavno otišao do Pariza, u prvi mah sam se čudio nekoj egzaltaciji u zraku, pretjeranosti u ponašanju, zavođenju na svakom koraku, ne mislim samo na spolno zavođenje. Treba se dopasti, može zatrebati. Iza ubrzanosti i hedonizma virio je osjećaj ugroženosti osiromašenjem, starošću, izopćenjem...
Leži li i u tome dio odluke da počneš živjeti na Braču, možda u nekoj vrsti, kako je to pokojni Boško Petrović znao reći za B.P. Club, “sjajne izoliranosti”, odnosno u što većem otklonu od vanjskog svijeta i je li taj “splendid isolation” lakše ili teže ostvariv u malom mjestu nego u Parizu ili Zagrebu?
- Nije Brač “sjajna izoliranost”. Internet i televizija rade. Ima dva dućana i tri gostione. Pristaju jedrilice i turistički brodovi. Jednom kad su tamo bili Isabel i Duco, na jednoj od sesija snimanja ”Mostova”, gospođa iz susjedstva je izjavila da su Povlja selo, a kad oni dođu, da postaju grad. Ne težim prema “splendid isolation” i naš boravak ovdje smatram svojevrsnim društvenim angažmanom.
Kako danas gledaš na novi val koji se posljednjih desetak godina opravdano glorificirao, ali često i preko mjere dobrog ukusa?
- Novovalna scena živjela je koliko je živjela, imala je početak, kulminaciju i kraj. Bila je raznolika i kvalitetna, odrazila i djelomično kreirala duh jednog vremena. Ostavila je albume i pjesme koji i danas govore i nadahnjuju slušatelje i nove generacije muzičara. Raditi od toga veliki mit ili brend spada u medijske generalizacije o kojima sam već govorio i pahne na duh provincije. Neki su akteri te scene nastavili svoj razvojni put, kao Koja, Srđan Sacher, Vlada Divljan, Maks Juričić, Električni orgazam, neki su se povukli, neke je pomela prerana smrt. I to je to.
Ipak, jedan si od rijetkih junaka ili aktera novog vala koji je znao što i kako raditi i u solističkoj karijeri. Koliko ti je pomogao odlazak u inozemstvo i ulazak u world music s kojim se Haustor bavio i prije nego što je taj pojam skovan? Čini mi se da se možeš usporediti s Davidom Byrneom I onime što je on radio nakon Talking Headsa.
- Nisam pomno pratio sve što je David Byrne radio nakon Talking Headsa, ali moguće je povući takvu paralelu. Uspoređivali su me u engleskim novinama s Paolom Conteom i Tomom Waitsom, i to godi, pogotovo kad je u engleskim novinama, he-he. U svakom slučaju, završetak rada s Haustorom sam doživio kao oslobođenje, jer mi se skupilo materijala i interesa koji nisu ulazili u okvir tog benda. Odlazak u Pariz mi je donio sasvim nova iskustva i impresije. Ono što sam tamo radio bilo je prepoznato kao world music iako mi to nije bila namjera, a vjerojatno i zato što su ostale žanrovske kategorizacije tom materijalu još manje pristajale.
Umro je i tvoj prijatelj Dragan Pajić Pajo, ali Cul-de-Sac opstaju i idu dalje. Ostaješ dijelom te priče?
- Naravno, Cul-de-Sac su posljednji Mohikanci nečega što smatram jako vrijednim, važnim i autentičnim. Saksofonist i klavirist Damir Prica Capri vratio se iz Amsterdama još jači, Andreja Kurelec Košavić je punk-blues diva. Miro Mance satir na vibrafonu, Igor Pavlica na trubi, gitarist Franjo Glušac, bubnjar Bruno Vorberger, Neven Jurić na rogu, trombonist Ivan Maricel krasni su I ludi maheri s kojima je gušt svirati pod svjetlom slajdova Nikole Vincelja Jinksa. Ja sviram bas gitaru. Početkom studenog sviramo na Belgrade Jazz Festivalu, a iza nas je desetak uzbudljivih koncerata ove godine.
Koliko u onome što danas rade Culde-Sac ima duha zagrebačke boemštine iz 80-ih godina kojom je na svoj način isijavao i Haustor sa stihovima o zagrebačkoj magli iz koje žmiga jednooki tramvajski kralj, birtijama kao ognjištima i tornjevima katedrale kao kulama nebeskima? Jesi li sebe doživljavao kao boema, a danas čuvara zagrebačke boemštine čija mi je slika ostala u glavi iz vremena Haustora?
- Ne znam je li boem prava riječ, ali nije ni bitno. Cul-de-Sac sigurno je nastavak te zagrebačke fantastike, a ona se izgleda na diskretan način provlači i mojim poslije-haustorovskim pjesmama, a da toga nisam bio svjestan. Ima u zagrebačkoj magli neki “grički izotop”, koji obilježi čovjeka, ljude, i koji je važan začin identiteta ovog grada, i majušan začin svjetskoj življenoj poeziji.
Koliko pratiš što u glazbi rade tvoje mlađe kolege? Vidjeh u “Vinylu” Saru Renar s kojom si imao duet.
- Svako malo netko me zovne za vokalnu suradnju, no barem dvije trećine tih poziva počiva prvenstveno na želji da si netko mlađi i nepoznatiji priključi nekog starijeg i poznatijeg i tako postane poznatiji. Kod Sare to nije bio slučaj, ona ima dovoljno jaku osobnost, a naš duet je nastao iz “do-pisne” suradnje. Domaću glazbenu scenu ne pratim dovoljno i žao mi je zbog toga. Doduše, u domaću ali i svjetsku glazbenu scenu spada i Katarina Livljanić, pjevačica i autorica koncerata rane glazbe koje Sanda Hržić, moja supruga, scenski oblikuje. S njima sam surađivao kreirajući zvučne efekte za "Anđele heretike", s kojima nastupaju za tjedan dana u Lincoln Centru u New Yorku, a ja im putujem u pratnji.
Kako si ti otkrivao glazbu kad si bio mlad?
- Nisam bio diskofil, ali je to bio moj pet godina mlađi brat Dubravko. On je doma donosio ploče, poput Joan Armatrading, Pink Floyda, Jethro Tull, Yes, Black Uhuru itd. koje smo slušali na gramofonu Tosca pa Turandot, pažljivo prateći sve aranžmanske linije i razmjenjujući dojmove. To je bilo važno, i na tome sam mu zauvijek zahvalan. Kad smo prestali stanovati zajedno, slušao bih što bi mi netko preporučio, posudio, presnimio, a najviše sam, kao i danas, slušao radio. Treći program, čeprkanje po dalekim stanicama na kratkom valu, a u zadnje vrijeme mi je favorit FIP, France Inter Paris, eklektični glazbeni radio, koji se može slušati na streamingu i koji svim glazbenim radoznalcima preporučujem. Danas su radijski urednici i glazbeni kri- tičari potrebniji nego ikad, da nam malo proberu iz te ogromne mase dostupne muzike. Nedavno je u Ljubljani cijeli Cargo Trio oduševio Radio Študent, a zagrebački Radio Student i Yammat FM mi se također čine vrijedni pažnje.
Vidim, veseli te radio i danas, misliš li se vratiti radijskim dramama?
- U Dramskom programu Radio Zagreba režirao sam stotinjak drama, skladao puno glazbe za njih, a lijepo je bilo i na Radio Brodu. Zvonimir Bajsić, Mladen Rutić, Biserka Vučković, Davor Rocco i drugi stariji kolege u Dramskom programu bili su na svjetskom nivou. Sviđa mi se što radio možeš slušati i dok pereš suđe ili prozore, čitaš novine, kuhaš, voziš bicikl ili šetaš. Uvijek je uz tebe, a ne moraš stalno blejati u ekran pa mi je radio i danas interesantan medij za koji bih volio ponovno raditi. Dogovorio sam dokumentarac o Draganu Pajiću Paji i Cul-de-Sacu, ali to je ogroman posao, sati i sati preslušavanja arhiva, razgovora sa sudionicima, a za to još nemam vremena.
Dakle, “život je sada i samo sada, makar bio gorak ili presladak”?
Trebalo je biti “gorak ili sladak”, ali duhoviti Duco je to prepravio u “gorak ili presladak”. Da. Tak ti je to, stari moj. Živjeli!
jutarnji
Žilav, mršav i sa smotanom cigaretom u ruci, nemiran, pričljiv i dobro raspoložen. Takav je danas Darko Rundek, jedan od rijetkih bardova iz epohe novog vala koji je ostvario smislenu solističku karijeru nakon raspada matičnog benda Haustor. U Zagreb je navratio zbog koncerta u baru Vinyl, prekrcanom mladim, zgodnim djevojkama koje su poslije nastupa u grozdovima salijetale Rundeka zbog fotkanja i autograma, ujedno i još jedne promocije novog albuma “Mostovi” Rundek Cargo Trija koji čine i violinistica Isabel te multiinstrumentalist Duco. “Mostovi” se doimaju poput najpolitičnijeg Rundekova albuma, nešto poput promatranja svijeta iz perspektive globtrotera koji je novu oazu mira pronašao na Braču, možda se rukovodeći i onim starim, dobro poznatim stihovima Haustora “idemo na selo”.
Otkud ti na Braču, nakon Pariza? Ako sam dobro shvatio, nisi tu samo zbog snimanja posljednjeg albuma “Mostovi”...
- Počeli smo sve više živjeti na Braču, supruzi je otac Ljupko bio sve slabiji i bolesniji, sve je češće odlazila k njemu i lagano su bili sve kraći odlasci u Francusku. Nakon njegove smrti u Povljima joj je dopao dio kuće koji smo prilagodili svojim potrebama. Konoba je postala studio, onako sve na rivi. Nisu baš palme i pješčani sprudovi, nego život u jednom otočnom selu, tamo radimo, a i kad ne radimo, boravimo dobar dio vremena. Povezujemo se s ekološki orijentiranim ljudima po otoku, imamo vrt, maslinik. Malo smo i u Zagrebu, a povremeno odemo i do Pariza. Ako me netko traži, može me naći na jednom od vrhova tog trokuta, ako nisam na turneji ili uključen u neki projekt tko zna gdje...
Kako ti se u tim dolascima čini ovdje? Bolje ili lošije nego prije?
- Nemam osjećaj da se ovdje bog zna što mijenja. Neki su gladni, neki siti, neki zadovoljni, neki ne. Pomaka ima, recimo s ekološkog stajališta, sve je više udruga koje žele zaustaviti zagađivanje okoliša, iscrpljivanje prirode, pokrenuti uzgoj zdrave hrane, i to mi je drago, premda smo na kritičnoj crti iscrpljivanja prirodnih nezagađenih resursa iza koje više neće biti povratka. Brine me svođenje političkih opcija na dvije partije obuzete tim svuda tako popularnim i isto toliko apstraktnim rastom BDP-a i manjak vizije autentičnog i održivog razvoja.
Izbjeglica, ali i promjena u Europi pa i kapitalizma općenito dotaknuo si se i u jednoj od novih pjesama “Ima ih”. Imaš li dojam da s jedne strane nadire fašizam, makar i puzajući, a da s druge strane svjedočimo i nekim lijepim pričama u kojima lokalno stanovništvo zdušno pomaže izbjeglicama?
-Počeo sam s tom pričom o rastu, a u posljednje vrijeme govori se da taj naš recentni mali rast možemo zahvaliti izvozu oružja. Zar zemlja koja je prošla kroz rat i zna što je rat svoj ekonomski rast ponosno bazira na proizvodnji sredstava za ubijanje ljudi? Od oružja koje su kupili zaraćeni na Bliskom istoku pobjegla je ova rijeka izbjeglica na našim granicama. Ali nisam naišao na javne reakcije na tu informaciju o hrvat- skom izvozu oružja. Hrvatska je postavši članicom EU i NATO-a preuzela i dio njihove odgovornosti za geostrateško i neokolonijalističko petljanje po Aziji i Africi koje sad ima sve vidljivije tragične posljedice. Istovremeno, u sjeni medijske okrenutosti izbjegličkoj krizi sklapa se sporazum o trgovini između EU i Amerike, koji praktički razvlašćuje države u korist trgovaca, uvaljuje nam, između ostalog i genetski modificiranu hranu. Informacije koje dobivamo su pojednostavljene, obrađene i usmjerene da manipuliraju javno mišljenje. Hrvatska je dio tih ukupnih kretanja i umjesto da se prema njima pokušava što suverenije odnositi, odrediti vlastite vrijednosti i ciljeve, ona hipnotizirano prati predizborno navlačenje dviju stranaka. Fašizam je stalno tu, kao pas na lancu, a tu su i više ljudske mogućnosti koje nedovoljno razvijamo. Postoji u svakom čovjeku sposobnost suosjećanja i dobrote, to je uostalom i njegova bitna karakteristika u odnosu na druge životinje, da ga dirne i pokrene patnja svih živih bića. Da osjeti da je dio organskog života na Zemlji i da pomogne gdje i kako može.
Nedavno je na CNN-u kod Christiane Amanpour na njezino pitanje “što svijetu treba danas”, John Lydon kratko i jasno odgovorio: “Transparentnost u politici i religiji, točka.”
- To je domino igra. Izgleda da i neki koji žele biti transparentni to više ne mogu biti jer je sve teže pojmiti realnost. Sve skupa sve više nalikuje na neki pervertirani Disneyland, a jezik na kojem mislimo postaje sve nepogodniji za istinu koja prolazi kao kroz rešeto. To je i duhovno pitanje. Zavladalo je mehaničko industrijsko iskorištavanje i ubijanje svega živog. Pesticidima, klaonicama, antibioticima, genetski modificiranim proizvodima širokih masovnih razmjera u kojima mašine igraju glavnu ulogu, čovjek je pred ekranom i pritišće gumbe. Moderna tehnologija je ubrzala, standardizirala, mehanizirala i banalizirala život, udaljila ljude jedne od drugih i od samih sebe.
Kad smo već kod politike, istina i laži, koliko te zabavljalo prepucavanje stihovima Haustora između Milanovića i Jandrokovića?
- Odmah sam dobio nekoliko mailova od ljudi koji mi inače ne pišu, kao “vau!”, političari te citiraju i bilo mi je zabavno, ali i žao jer su pjesme spominjali u svađalačkom kontekstu, koji sa njihovim sadržajem nema veze pa nisam želio ni komentirati. “Ay Carmela” i “Šejn” su već pjevani na slobodarskim prosvjedima u “regionu” i bio sam na to ponosan. Dvojici spomenutih političara predložio sam da preslušaju našu novu pjesmu “Ima ih” jer mi se čini da je mnogo zanimljivija u ovom trenutku za ono čime se bave Milanović i Jandroković ili političari uopće nego neke stare stvari Haustora. Nisam nikome ništa “spustio”, kako je stajalo u naslovima nekih novinskih komentara žednih trača i zavade. Danas vlada “veliki broj”, kvantiteta, on je i osnova nove manipulacije strahom, u toj pjesmi se osjeća opasnost novog trenda globalizacije, generalizacije i banalizacije i poziva na otpor. Na otpor lokalnim, pojedinačnim, autentičnim.
U skladbi “Džaba” pak reflektirao si se na legendarni stih Šarla akrobate “mali čovek želi preko crte”. Želi li doista mali čovjek preko crte ili bi on samo da sve bude džaba?
- Počeo sam raditi pjesmu o tom imaginarnom, “malom čovjeku”, kojem bi danas valjda bolje pristajalo ime “prosječni potrošač” i taj stih da želi preko crte nisam mogao zaobići kad je već preko Šarlove pjesme tako lijepo s malim čovjekom srastao. A razveselilo me i što sam taj stih mogao “prevesti” pa umjesto “preko crte želi, ali ne sme” reći “preko crte ne može od trte”. A pitanje jest želi li stvarno mali čovjek preko crte ili bi on samo da sve bude džaba. Tu je valjda i ta linija koja razdvaja malog čovjeka hijerarhijskog društva, koji sanja višu društvenu sferu, koja je znanje, ljepota, sloboda, moć – i potrošača, koga su stranice o životu “zvijezda” uvjerile da je jedina razlika u tome što je s druge strane crte sve džaba. Ja sam, kao i mnogi moje generacije, o tome što je s druge strane crte imao romantičnije zamišljaje.
No, u “Vitaminima” kažeš: “Prva šaka vitamina već u devet sati, budi me iz mrtvih pa me pripremi za dan.” Stisle te godine? Vidim nešto te bole križa.
- Ha, čuj, godinica se skupilo, ali sam zasad u prilično dobroj formi. Danas me stvarno presjeklo u križima na tonskoj probi, i to je za mene novo iskustvo. Savjete mi daje naš dvadeset godina mlađi tonac. Nekad su se jazz muzičari kokainom spašavali od umora turneje, a mene još uspijevaju izvaditi vitamini. “Vitamini“ su komična pjesmica o izdosađenom starom friku, napisana možda maaalo i iz vlastitog iskustva.
Koliko ti je lako ili teško starjeti kao glazbenik? Nekoć je bila mantra “ne vjeruj nikome starijem od trideset”, danas mi se čini kao da najzanimljiviju glazbu rade ljudi stariji od pedeset dočim mlađi teško pronalaze svoj glas.
- Lijepo mi je starjeti kao glazbenik. Nekako imam osjećaj da se ne moram više dokazivati i da ne moram pokušavati zaraditi više, jer mi sve manje treba. Osjećam da je bitno slušati, uživati u svirci, biti prisutan i dati najbolje od sebe. Birati mjesta i prilike za koncerte koji pogoduju dobrom zvuku, koncentraciji i atmosferi. S ovim triom to je moguće. Sjećam se jednog aboridžin- skog festivala u Australiji, na kojem su se smjenjivali plesači i najviše me se dojmio možda najstariji od njih, reklo bi se sedamdesetogodišnjak, koji je utjelovio muziku nevelikim, ali istinitim pokretima. Svi su zinuli. I tako, vidiš, polagano otkrivam da starenje oslobađa. Aboridžinske zajednice, s 40 tisuća godina neprekinute kulture služenja Zemlji, sigurno ne vode pedesetogodišnjaci kao nas danas. Stari su slobodniji od ambicije i žudnje, i žele dobro unucima. Ne vlada demokracija. Ali starost sama po sebi nipošto nije garancija mudrosti.
"Izvoz demokracije" napravio je mnogo loših stvari po svijetu koje se onda i Europi vraćaju poput bumeranga?
- U Francuskoj, naprimjer, demokracija je dogma nad dogmama i pretpostavljam da je dio njihovih vanjskopolitičkih poteza iskreno motiviran izvozom te “najviše ljudske tekovine”. Ali samo dio. Izvoz demokracije danas je prije svega sredstvo neokolonijalizma.
Je li kapitalizam u koji si stigao prije 25 godina u Parizu bitno drukčiji nego danas?
- Ne bih rekao, mislim da je stvar mnogo ranije otišla k vragu. Kad sam nedavno otišao do Pariza, u prvi mah sam se čudio nekoj egzaltaciji u zraku, pretjeranosti u ponašanju, zavođenju na svakom koraku, ne mislim samo na spolno zavođenje. Treba se dopasti, može zatrebati. Iza ubrzanosti i hedonizma virio je osjećaj ugroženosti osiromašenjem, starošću, izopćenjem...
Leži li i u tome dio odluke da počneš živjeti na Braču, možda u nekoj vrsti, kako je to pokojni Boško Petrović znao reći za B.P. Club, “sjajne izoliranosti”, odnosno u što većem otklonu od vanjskog svijeta i je li taj “splendid isolation” lakše ili teže ostvariv u malom mjestu nego u Parizu ili Zagrebu?
- Nije Brač “sjajna izoliranost”. Internet i televizija rade. Ima dva dućana i tri gostione. Pristaju jedrilice i turistički brodovi. Jednom kad su tamo bili Isabel i Duco, na jednoj od sesija snimanja ”Mostova”, gospođa iz susjedstva je izjavila da su Povlja selo, a kad oni dođu, da postaju grad. Ne težim prema “splendid isolation” i naš boravak ovdje smatram svojevrsnim društvenim angažmanom.
Kako danas gledaš na novi val koji se posljednjih desetak godina opravdano glorificirao, ali često i preko mjere dobrog ukusa?
- Novovalna scena živjela je koliko je živjela, imala je početak, kulminaciju i kraj. Bila je raznolika i kvalitetna, odrazila i djelomično kreirala duh jednog vremena. Ostavila je albume i pjesme koji i danas govore i nadahnjuju slušatelje i nove generacije muzičara. Raditi od toga veliki mit ili brend spada u medijske generalizacije o kojima sam već govorio i pahne na duh provincije. Neki su akteri te scene nastavili svoj razvojni put, kao Koja, Srđan Sacher, Vlada Divljan, Maks Juričić, Električni orgazam, neki su se povukli, neke je pomela prerana smrt. I to je to.
Ipak, jedan si od rijetkih junaka ili aktera novog vala koji je znao što i kako raditi i u solističkoj karijeri. Koliko ti je pomogao odlazak u inozemstvo i ulazak u world music s kojim se Haustor bavio i prije nego što je taj pojam skovan? Čini mi se da se možeš usporediti s Davidom Byrneom I onime što je on radio nakon Talking Headsa.
- Nisam pomno pratio sve što je David Byrne radio nakon Talking Headsa, ali moguće je povući takvu paralelu. Uspoređivali su me u engleskim novinama s Paolom Conteom i Tomom Waitsom, i to godi, pogotovo kad je u engleskim novinama, he-he. U svakom slučaju, završetak rada s Haustorom sam doživio kao oslobođenje, jer mi se skupilo materijala i interesa koji nisu ulazili u okvir tog benda. Odlazak u Pariz mi je donio sasvim nova iskustva i impresije. Ono što sam tamo radio bilo je prepoznato kao world music iako mi to nije bila namjera, a vjerojatno i zato što su ostale žanrovske kategorizacije tom materijalu još manje pristajale.
Umro je i tvoj prijatelj Dragan Pajić Pajo, ali Cul-de-Sac opstaju i idu dalje. Ostaješ dijelom te priče?
- Naravno, Cul-de-Sac su posljednji Mohikanci nečega što smatram jako vrijednim, važnim i autentičnim. Saksofonist i klavirist Damir Prica Capri vratio se iz Amsterdama još jači, Andreja Kurelec Košavić je punk-blues diva. Miro Mance satir na vibrafonu, Igor Pavlica na trubi, gitarist Franjo Glušac, bubnjar Bruno Vorberger, Neven Jurić na rogu, trombonist Ivan Maricel krasni su I ludi maheri s kojima je gušt svirati pod svjetlom slajdova Nikole Vincelja Jinksa. Ja sviram bas gitaru. Početkom studenog sviramo na Belgrade Jazz Festivalu, a iza nas je desetak uzbudljivih koncerata ove godine.
Koliko u onome što danas rade Culde-Sac ima duha zagrebačke boemštine iz 80-ih godina kojom je na svoj način isijavao i Haustor sa stihovima o zagrebačkoj magli iz koje žmiga jednooki tramvajski kralj, birtijama kao ognjištima i tornjevima katedrale kao kulama nebeskima? Jesi li sebe doživljavao kao boema, a danas čuvara zagrebačke boemštine čija mi je slika ostala u glavi iz vremena Haustora?
- Ne znam je li boem prava riječ, ali nije ni bitno. Cul-de-Sac sigurno je nastavak te zagrebačke fantastike, a ona se izgleda na diskretan način provlači i mojim poslije-haustorovskim pjesmama, a da toga nisam bio svjestan. Ima u zagrebačkoj magli neki “grički izotop”, koji obilježi čovjeka, ljude, i koji je važan začin identiteta ovog grada, i majušan začin svjetskoj življenoj poeziji.
Koliko pratiš što u glazbi rade tvoje mlađe kolege? Vidjeh u “Vinylu” Saru Renar s kojom si imao duet.
- Svako malo netko me zovne za vokalnu suradnju, no barem dvije trećine tih poziva počiva prvenstveno na želji da si netko mlađi i nepoznatiji priključi nekog starijeg i poznatijeg i tako postane poznatiji. Kod Sare to nije bio slučaj, ona ima dovoljno jaku osobnost, a naš duet je nastao iz “do-pisne” suradnje. Domaću glazbenu scenu ne pratim dovoljno i žao mi je zbog toga. Doduše, u domaću ali i svjetsku glazbenu scenu spada i Katarina Livljanić, pjevačica i autorica koncerata rane glazbe koje Sanda Hržić, moja supruga, scenski oblikuje. S njima sam surađivao kreirajući zvučne efekte za "Anđele heretike", s kojima nastupaju za tjedan dana u Lincoln Centru u New Yorku, a ja im putujem u pratnji.
Kako si ti otkrivao glazbu kad si bio mlad?
- Nisam bio diskofil, ali je to bio moj pet godina mlađi brat Dubravko. On je doma donosio ploče, poput Joan Armatrading, Pink Floyda, Jethro Tull, Yes, Black Uhuru itd. koje smo slušali na gramofonu Tosca pa Turandot, pažljivo prateći sve aranžmanske linije i razmjenjujući dojmove. To je bilo važno, i na tome sam mu zauvijek zahvalan. Kad smo prestali stanovati zajedno, slušao bih što bi mi netko preporučio, posudio, presnimio, a najviše sam, kao i danas, slušao radio. Treći program, čeprkanje po dalekim stanicama na kratkom valu, a u zadnje vrijeme mi je favorit FIP, France Inter Paris, eklektični glazbeni radio, koji se može slušati na streamingu i koji svim glazbenim radoznalcima preporučujem. Danas su radijski urednici i glazbeni kri- tičari potrebniji nego ikad, da nam malo proberu iz te ogromne mase dostupne muzike. Nedavno je u Ljubljani cijeli Cargo Trio oduševio Radio Študent, a zagrebački Radio Student i Yammat FM mi se također čine vrijedni pažnje.
Vidim, veseli te radio i danas, misliš li se vratiti radijskim dramama?
- U Dramskom programu Radio Zagreba režirao sam stotinjak drama, skladao puno glazbe za njih, a lijepo je bilo i na Radio Brodu. Zvonimir Bajsić, Mladen Rutić, Biserka Vučković, Davor Rocco i drugi stariji kolege u Dramskom programu bili su na svjetskom nivou. Sviđa mi se što radio možeš slušati i dok pereš suđe ili prozore, čitaš novine, kuhaš, voziš bicikl ili šetaš. Uvijek je uz tebe, a ne moraš stalno blejati u ekran pa mi je radio i danas interesantan medij za koji bih volio ponovno raditi. Dogovorio sam dokumentarac o Draganu Pajiću Paji i Cul-de-Sacu, ali to je ogroman posao, sati i sati preslušavanja arhiva, razgovora sa sudionicima, a za to još nemam vremena.
Dakle, “život je sada i samo sada, makar bio gorak ili presladak”?
Trebalo je biti “gorak ili sladak”, ali duhoviti Duco je to prepravio u “gorak ili presladak”. Da. Tak ti je to, stari moj. Živjeli!
jutarnji
