Jedanaest punih godina prošlo je otkako su se zavoljeli zadarski Romeo i Julija, mladi vratar lokalnog drugoligaša i mlada apsolventica Filozofskog fakulteta, i svih jedanaest stalo je prošle nedjelje u onih simboličnih jedanaest metara između neželjenog zeta Ante Bozze iz Islama Latinskog, i tri danska nogometaša što su se izredala pred njim u raspucavanju penala
Prije četiri stotine i pedeset godina to je bila najzapadnija točka turskih osvajanja u zaleđu dalmatinskih posjeda Mletačke Republike. Danas izgleda kao historijska zajebancija: samo koju deceniju ranije papa Lav X. je susjednu Hrvatsku počastio naslovom Antemurale Christianitatis, Predziđe kršćanstva, pa je utvrda koju je Ferhat-paša Sokolović podigao uz obalu Novigradskog mora, ni dvadesetak kilometara od Zadra, nazvana Sedd-i Islam – Bedem islama. Hrvata i Srba, međutim, u toj priči još uvijek nema, to je bilo između Mletaka i Carigrada. ‘Naši’ se pojavljuju tek stotinjak godina kasnije, kad je Venecija povratila svoje posjede i u Sedd-i Islam – Sejdi Islam – doselila novo stanovništvo. Naziv Islam, međutim, do tada se već lijepo udomaćio, pa ga je prije tristo godina službeno upisala i Mletačka Republika, da na staroj cesti za Zadar do danas zbunjuje neupućene putnike namjernike: u Islamu Latinskom živjeli su uglavnom hrvatski katolici, a u susjednom Islamu Grčkom pravoslavni Srbi.
Iako Turaka i Mletaka odavno više nema, donji slojevi složene povijesne ostavštine vidljivi su i danas. Talijani su se, kako znamo, zadržali mnogo duže, pa u Zadru i okolici nisu rijetka talijanska prezimena – kakvo je u Islamu Latinskom, na primjer, prezime đenoveške obitelji Bozza – ali i Turska je ostavila duboko naslijeđe: u tim tipičnim dalmatinskim selima stariji ljudi, recimo, i danas za dvorište kažu ‘avlija’ ili za prozor ‘pendžer’, a u nedalekom Zagradu u prezimenu Subašić do današnjega je doba ostalo pamćenje osmanlijskog subaše, upravitelja begovskih imanja. Niti su, međutim, Bozze Talijani, niti su Subašići muslimani: prvi su ponosni Hrvati katolici, a drugi – pravoslavni Srbi.
Sve ovo valja znati da bi se barem pokušalo razumjeti komplicirane apsurde male, nesretne Hrvatske, u kojoj je, eto, moguće da pravoslavci iz jednog sela što se zove Islam protjeraju katolike iz drugog sela što se zove Islam, pa da par godina kasnije Hrvati iz drugog Islama protjeraju Srbe iz prvog. Pa da se i dalje ne bi razumjele priče poput one iz ljeta 2007., o nekom Anti Bozzi, Hrvatu iz Islama Latinskog, kojega je policija privela jer je rođenoj kćerki zaprijetio da će je zaklati ako se uda za svog mladića, vratara NK Zadar, od pravoslavne obitelji Subašića iz nedalekog Zagrada – kratkoj vijesti kojoj će od crne kronike lokalnih novina do naslovnica nacionalnih tabloida trebati punih jedanaest godina.
Taman, eto, negdje onih godina kad je Ferhat-paša, nećak velikog vezira Mehmeda-paše Sokolovića, kraj Zadra utemeljio Sejdi Islam i započeo ovu priču, u dalekom Londonu mladi će neki engleski pisac napisati tragediju ‘Romeo i Julija’, djelo koje će postaviti kanone žanra zabranjene ljubavi. Shakespeareovi Romeo i Julija u sljedećih će četiri stotine godina doživjeti bezbroj kazališnih, opernih, baletnih, muzičkih, filmskih i književnih adaptacija, ali malo ih je mahnitih kao što je priča kojoj je prolog bila stara vijest iz dalmatinskog Islama Latinskog.
Zadarski Romeo i Julija, zajedno od srednjoškolskih dana, tih su dana proživljavali teške trenutke. Prethodnu sezonu iznimno talentirani mladi vratar proveo je izbačen iz prve momčadi jer je ušao u sukob s gazdom kluba, notornim Renom Sinovčićem, koji ga je htio vezati mamićevskim robovlasničkim ugovorom, i tek što se stvar nekako izgladila, njegovoj je djevojci, apsolventici Filozofskog fakulteta, otac zbog njega zaprijetio smrću. Starome Anti ništa nije značilo ni što je njegov budući zet standardni vratar mlade reprezentacije Hrvatske, ni što se i sam deklarirao Hrvatom. ‘Ne znam koliko puta moram reći da sam Hrvat i katolik, Hrvatska je moja domovina i Zadar je moj grad’, očajnički se Subašić ispovijedao u novinama, pokazujući čak i razumijevanje za djevojčinog oca: ‘Mogu shvatiti da je mom budućem puncu teško, poglavito zbog nesretnog Domovinskog rata.’
Razumljivo je bilo mladićevo razumijevanje za budućeg punca. Najzad, što mu je drugo preostalo, čitajući u Slobodnoj Dalmaciji kako je ‘Ante Bozza čovjek nagle naravi, ali dobra srca’: ‘Samo mu je’, kažu njegovi sumještani, ‘teško palo što mu se jedina kći udaje za Srbina.’ Razumljivo je, jasno, i zašto su takve stvari teško padale ljudima u Zadru i okolici: samo koji dan kasnije, na Dan antifašističke borbe, zadarski gradonačelnik Živko Kolega hladnokrvno je odbio položiti vijenac na spomenik antifašističkim borcima, a samo koji tjedan ranije, zadarski dožupan Danijel Kotlar još je hladnokrvnije čestitao ‘svima koji slave 10. travnja, dan stvaranja hrvatske države’. Zadar je ponosno nosio titulu, hm, najhrvatskijeg hrvatskog grada: u to vrijeme, valja i na to podsjetiti, na 10. se travnja u zadarske crkve dolazilo u crnim ustaškim uniformama. Bila je 2007., ne 1941. ili ‘42.: četrdeset druge tako nešto ipak nije bilo moguće, ali tko bi razumio komplicirane hrvatske apsurde?
U takvom okruženju – u takvoj Hrvatskoj – mladom se nogometašu lakše deklarirati kao gay nego kao Srbin. Bilo je u našoj reprezentaciji i Bosanaca i muslimana, bilo je čak i Brazilaca, ali nijednom u svih dvadeset i pet godina hrvatske nogometne povijesti nijedan igrač srpskog porijekla nije ponosno podigao Teslinu zastavu ‘srpskog roda i hrvatske domovine’. A samo je Hrvata u toj reprezentaciji bilo više od njih. Svi su oni, jasno, samo htjeli igrati nogomet, ali jedino su se hrvatski Srbi javno morali izjašnjavati kao hrvatski Hrvati. I Diegu Armandu Maradoni u međuvremenu su laboratorijski traženi hrvatski korijeni, a srpski su se tajili i kad se netko zvao Miladin, i kad se otac zvao Jovo.
U takvom okruženju, eto, odrastali su i voljeli se zadarski Romeo i Julija, mladi vratar lokalnog drugoligaša i mlada apsolventica Filozofskog fakulteta, iz takvog su Zadra uskoro preko Splita završili u Monte Carlu, gdje će on s Monacom lani prekinuti četverogodišnju vladavinu Zlatana Ibrahimovića i PSG-a, osvojiti francusko prvenstvo i biti proglašen najboljim vratarom Le Championnata.
Jedanaest punih godina prošlo je od toga davnog događaja, i svih jedanaest stalo je prošle nedjelje u onih simboličnih jedanaest metara između neželjenog zeta Ante Bozze iz Islama Latinskog, i tri danska nogometaša što su se izredala pred njim u raspucavanju penala nakon utakmice osmine finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji između Hrvatske i Danske. Danijel Subašić, vratar reprezentacije Hrvatske, male nesretne zemlje u kojoj ti etničko porijeklo piše u crnim kronikama i na naslovnicama tabloida, i tri reprezentativca male, sretne Danske – bukvalno sretne, godinama već prve na svijetu u istraživanju ‘indeksa sreće’ World Happiness Reporta – u kojoj ljudima ni u jednom trenutku nije važno otkud veznjaku Lasseu njemačko prezime Schöne, a napadaču Jørgensenu rusko ime Nicolai, već samo hoće li zabiti penal.
Tako je prošle nedjelje u Nižnjem Novgorodu završila poučna priča o zadarskim Romeu i Juliji. Kao u svakoj bajci, oni su nakon njegova tri obranjena penala živjeli sretno do kraja života, u elitnoj četvrti Monte Carla. Kako se pak prolazak Hrvatske u četvrtfinale mundijala i Subašićev fantastični podvig proslavio u Islamu Latinskom, ne znamo, kao što ne znamo i je li se i kako slavilo u kući Bozzinih: nekako nas, pravo govoreći, i boli kurac. Ova priča ionako nije o njima, kao što nije zapravo ni o Danijelu Subašiću, koji je od njenoga početka do kraja htio samo igrati nogomet.
Ovu poučnu priču valja čuti tek da bi se otprilike predočili komplicirani apsurdi male, nesretne Hrvatske – bukvalno nesretne, osamdeset druge u istraživanju ‘indeksa sreće’ World Happiness Reporta, iza Pakistana, Tadžikistana i, da, Srbije – u kojoj je, eto, moguće da grad koji su ustaše poklonili Talijanima slavi Pavelića, pa da katolik talijanskog prezimena iz obližnjeg sela s turskim nazivom kao najveći Hrvat prijeti smrću rođenoj kćerki ako se uda za čovjeka turskog prezimena zato što je pravoslavac. I koja ga na kraju, tako očekivano, slavi kao hrvatskog nacionalnog heroja.
Ona tri obranjena penala za takvu su Hrvatsku težak poraz, samo što ona to još ne zna. Vijesti iz Rusije sporo stižu do najzapadnijih granica Turske i Venecije.
portalnovosti
Prije četiri stotine i pedeset godina to je bila najzapadnija točka turskih osvajanja u zaleđu dalmatinskih posjeda Mletačke Republike. Danas izgleda kao historijska zajebancija: samo koju deceniju ranije papa Lav X. je susjednu Hrvatsku počastio naslovom Antemurale Christianitatis, Predziđe kršćanstva, pa je utvrda koju je Ferhat-paša Sokolović podigao uz obalu Novigradskog mora, ni dvadesetak kilometara od Zadra, nazvana Sedd-i Islam – Bedem islama. Hrvata i Srba, međutim, u toj priči još uvijek nema, to je bilo između Mletaka i Carigrada. ‘Naši’ se pojavljuju tek stotinjak godina kasnije, kad je Venecija povratila svoje posjede i u Sedd-i Islam – Sejdi Islam – doselila novo stanovništvo. Naziv Islam, međutim, do tada se već lijepo udomaćio, pa ga je prije tristo godina službeno upisala i Mletačka Republika, da na staroj cesti za Zadar do danas zbunjuje neupućene putnike namjernike: u Islamu Latinskom živjeli su uglavnom hrvatski katolici, a u susjednom Islamu Grčkom pravoslavni Srbi.
Iako Turaka i Mletaka odavno više nema, donji slojevi složene povijesne ostavštine vidljivi su i danas. Talijani su se, kako znamo, zadržali mnogo duže, pa u Zadru i okolici nisu rijetka talijanska prezimena – kakvo je u Islamu Latinskom, na primjer, prezime đenoveške obitelji Bozza – ali i Turska je ostavila duboko naslijeđe: u tim tipičnim dalmatinskim selima stariji ljudi, recimo, i danas za dvorište kažu ‘avlija’ ili za prozor ‘pendžer’, a u nedalekom Zagradu u prezimenu Subašić do današnjega je doba ostalo pamćenje osmanlijskog subaše, upravitelja begovskih imanja. Niti su, međutim, Bozze Talijani, niti su Subašići muslimani: prvi su ponosni Hrvati katolici, a drugi – pravoslavni Srbi.
Sve ovo valja znati da bi se barem pokušalo razumjeti komplicirane apsurde male, nesretne Hrvatske, u kojoj je, eto, moguće da pravoslavci iz jednog sela što se zove Islam protjeraju katolike iz drugog sela što se zove Islam, pa da par godina kasnije Hrvati iz drugog Islama protjeraju Srbe iz prvog. Pa da se i dalje ne bi razumjele priče poput one iz ljeta 2007., o nekom Anti Bozzi, Hrvatu iz Islama Latinskog, kojega je policija privela jer je rođenoj kćerki zaprijetio da će je zaklati ako se uda za svog mladića, vratara NK Zadar, od pravoslavne obitelji Subašića iz nedalekog Zagrada – kratkoj vijesti kojoj će od crne kronike lokalnih novina do naslovnica nacionalnih tabloida trebati punih jedanaest godina.
Taman, eto, negdje onih godina kad je Ferhat-paša, nećak velikog vezira Mehmeda-paše Sokolovića, kraj Zadra utemeljio Sejdi Islam i započeo ovu priču, u dalekom Londonu mladi će neki engleski pisac napisati tragediju ‘Romeo i Julija’, djelo koje će postaviti kanone žanra zabranjene ljubavi. Shakespeareovi Romeo i Julija u sljedećih će četiri stotine godina doživjeti bezbroj kazališnih, opernih, baletnih, muzičkih, filmskih i književnih adaptacija, ali malo ih je mahnitih kao što je priča kojoj je prolog bila stara vijest iz dalmatinskog Islama Latinskog.
Zadarski Romeo i Julija, zajedno od srednjoškolskih dana, tih su dana proživljavali teške trenutke. Prethodnu sezonu iznimno talentirani mladi vratar proveo je izbačen iz prve momčadi jer je ušao u sukob s gazdom kluba, notornim Renom Sinovčićem, koji ga je htio vezati mamićevskim robovlasničkim ugovorom, i tek što se stvar nekako izgladila, njegovoj je djevojci, apsolventici Filozofskog fakulteta, otac zbog njega zaprijetio smrću. Starome Anti ništa nije značilo ni što je njegov budući zet standardni vratar mlade reprezentacije Hrvatske, ni što se i sam deklarirao Hrvatom. ‘Ne znam koliko puta moram reći da sam Hrvat i katolik, Hrvatska je moja domovina i Zadar je moj grad’, očajnički se Subašić ispovijedao u novinama, pokazujući čak i razumijevanje za djevojčinog oca: ‘Mogu shvatiti da je mom budućem puncu teško, poglavito zbog nesretnog Domovinskog rata.’
Razumljivo je bilo mladićevo razumijevanje za budućeg punca. Najzad, što mu je drugo preostalo, čitajući u Slobodnoj Dalmaciji kako je ‘Ante Bozza čovjek nagle naravi, ali dobra srca’: ‘Samo mu je’, kažu njegovi sumještani, ‘teško palo što mu se jedina kći udaje za Srbina.’ Razumljivo je, jasno, i zašto su takve stvari teško padale ljudima u Zadru i okolici: samo koji dan kasnije, na Dan antifašističke borbe, zadarski gradonačelnik Živko Kolega hladnokrvno je odbio položiti vijenac na spomenik antifašističkim borcima, a samo koji tjedan ranije, zadarski dožupan Danijel Kotlar još je hladnokrvnije čestitao ‘svima koji slave 10. travnja, dan stvaranja hrvatske države’. Zadar je ponosno nosio titulu, hm, najhrvatskijeg hrvatskog grada: u to vrijeme, valja i na to podsjetiti, na 10. se travnja u zadarske crkve dolazilo u crnim ustaškim uniformama. Bila je 2007., ne 1941. ili ‘42.: četrdeset druge tako nešto ipak nije bilo moguće, ali tko bi razumio komplicirane hrvatske apsurde?
U takvom okruženju – u takvoj Hrvatskoj – mladom se nogometašu lakše deklarirati kao gay nego kao Srbin. Bilo je u našoj reprezentaciji i Bosanaca i muslimana, bilo je čak i Brazilaca, ali nijednom u svih dvadeset i pet godina hrvatske nogometne povijesti nijedan igrač srpskog porijekla nije ponosno podigao Teslinu zastavu ‘srpskog roda i hrvatske domovine’. A samo je Hrvata u toj reprezentaciji bilo više od njih. Svi su oni, jasno, samo htjeli igrati nogomet, ali jedino su se hrvatski Srbi javno morali izjašnjavati kao hrvatski Hrvati. I Diegu Armandu Maradoni u međuvremenu su laboratorijski traženi hrvatski korijeni, a srpski su se tajili i kad se netko zvao Miladin, i kad se otac zvao Jovo.
U takvom okruženju, eto, odrastali su i voljeli se zadarski Romeo i Julija, mladi vratar lokalnog drugoligaša i mlada apsolventica Filozofskog fakulteta, iz takvog su Zadra uskoro preko Splita završili u Monte Carlu, gdje će on s Monacom lani prekinuti četverogodišnju vladavinu Zlatana Ibrahimovića i PSG-a, osvojiti francusko prvenstvo i biti proglašen najboljim vratarom Le Championnata.
Jedanaest punih godina prošlo je od toga davnog događaja, i svih jedanaest stalo je prošle nedjelje u onih simboličnih jedanaest metara između neželjenog zeta Ante Bozze iz Islama Latinskog, i tri danska nogometaša što su se izredala pred njim u raspucavanju penala nakon utakmice osmine finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji između Hrvatske i Danske. Danijel Subašić, vratar reprezentacije Hrvatske, male nesretne zemlje u kojoj ti etničko porijeklo piše u crnim kronikama i na naslovnicama tabloida, i tri reprezentativca male, sretne Danske – bukvalno sretne, godinama već prve na svijetu u istraživanju ‘indeksa sreće’ World Happiness Reporta – u kojoj ljudima ni u jednom trenutku nije važno otkud veznjaku Lasseu njemačko prezime Schöne, a napadaču Jørgensenu rusko ime Nicolai, već samo hoće li zabiti penal.
Tako je prošle nedjelje u Nižnjem Novgorodu završila poučna priča o zadarskim Romeu i Juliji. Kao u svakoj bajci, oni su nakon njegova tri obranjena penala živjeli sretno do kraja života, u elitnoj četvrti Monte Carla. Kako se pak prolazak Hrvatske u četvrtfinale mundijala i Subašićev fantastični podvig proslavio u Islamu Latinskom, ne znamo, kao što ne znamo i je li se i kako slavilo u kući Bozzinih: nekako nas, pravo govoreći, i boli kurac. Ova priča ionako nije o njima, kao što nije zapravo ni o Danijelu Subašiću, koji je od njenoga početka do kraja htio samo igrati nogomet.
Ovu poučnu priču valja čuti tek da bi se otprilike predočili komplicirani apsurdi male, nesretne Hrvatske – bukvalno nesretne, osamdeset druge u istraživanju ‘indeksa sreće’ World Happiness Reporta, iza Pakistana, Tadžikistana i, da, Srbije – u kojoj je, eto, moguće da grad koji su ustaše poklonili Talijanima slavi Pavelića, pa da katolik talijanskog prezimena iz obližnjeg sela s turskim nazivom kao najveći Hrvat prijeti smrću rođenoj kćerki ako se uda za čovjeka turskog prezimena zato što je pravoslavac. I koja ga na kraju, tako očekivano, slavi kao hrvatskog nacionalnog heroja.
Ona tri obranjena penala za takvu su Hrvatsku težak poraz, samo što ona to još ne zna. Vijesti iz Rusije sporo stižu do najzapadnijih granica Turske i Venecije.
portalnovosti
