Ruka ruku mije

Bujica, Z1

Čovjeku u nekim trenucima dođe da zaplače kao ljuta godina kada shvati da ni najmoderniji televizori nemaju funkciju ‘R’, pa da neke stvari, koje ste možda krivo čuli, pustite iznova. Jedan takav trenutak dogodio se u ‘Bujici’ kada je Velimir Bujanec postavio zaprepašćujuće pitanje I. Z. Čičku. ‘Kako to’, upitao je Bujanec Čička, ‘da autor one sramotne svastike na Poljudu nije otkriven?’Autor čega? Jesmo li dobro čuli? Što to nije otkriveno? ‘Nije otkriven autor’, citiramo Bujanca, ‘one svastike.’ Kakve svastike? ‘Sramotne!’

Zašto bi svastika na Bujančevoj košulji – internet vrvi njegovim slikama u uniformi sa svastikom – bila samo zgodan modni detalj, a taj isti detalj, uveličan nekoliko tisuća puta, predstavljao nešto ‘sramotno’? Može li nacizam biti samo mali, domaći, lokalni trend? Čija sramotnost postaje očita tek na velikoj pozornici? Zašto Čičak, koji ima slonovsko pamćenje, nije svog domaćina upitao zašto je nosio sramotnu svastiku na svojoj košulji?

A možda smo sve krivo čuli. Možda Bujanec nije nosio svastiku i nije postavio to pitanje. Upućeni, naime, tvrde da on dobro zna kada treba povući crtu. Preporuka proizvođačima televizora: ugradite funkciju ‘R’!

Otvoreno

Domagoj Novokmet pozvao je u svoju emisiju o Grčkoj tri dobro obaviještena, upućena gosta, različitih idejnih pozicija, pa smo mogli čuti dosta zanimljivih informacija i procjena, u akademskoj, polemičnoj, ali pristojnoj atmosferi. Velimir Šonje, makroekonomist, Srećko Horvat, filozof, i Dejan Jović, politolog, iznijeli su cijelu skalu stavova: Šonje za sve krivi razularene Grke, Horvat opsesivno-kompulzivne bankare, Nijemce i EU, a Jović je negdje između, malo lijevo na skretanju staze.Spomenuti politolog nepravedno je nepoznat po vrlo dalekosežnim procjenama političkih trendova. Prije desetak godina, kada su svi u Hrvatskoj gledali EU kao Arkadiju, vrlo je utemeljeno najavio obnovu desnice u Hrvatskoj, logično zaključujući kako će se bez batine iz Bruxellesa svi domaći atavizmi obnoviti, pače razulariti. Upravo to se i dogodilo. U Hrvatskoj danas na pozornicu svom silinom stupa polusvijet, pretvarajući nas u zemlju izlazećeg mraka. Jović je u ovoj emisiji pravilno skrenuo pažnju na geopolitičke konfiguracije koje će u Grčkoj nakon referenduma postati važnije od ekonomskih. Amerika će, naime, silno inzistirati na ‘pomoći’ Grčkoj jer ne žele u taj prostor pustiti Ruse, koji samo čekaju bankrot pa da Grcima ponude kredite, pošto planiraju raditi plinovod koji bi išao preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije prema Zapadnoj Europi, umjesto Južnog toka. No Amerikanci – naše je iskustvo – ne šalju pare, nego pomoćnika ministra za energetiku, Amosa Hochsteina, a bolje bi bilo da je obrnuto, pa će morati nešto promijeniti. Inače, eto ti Volođe Putina u Solunu dok si rekao ‘oxi’, a Kinezi su već kaparili Pirej, što im je američki čovjek Varufakis nakratko stornirao.

Dnevnik i Dnevnik 3

Iz Atene nam se javlja Željko Kardum, specijalni izvjestitelj HTV-a. Pred kraj izvještaja reporter najavljuje priopćenje važne novosti koju definira kao ‘paradoksalnu’. Očekujemo neku zapanjujuću stvar koja izaziva šok i nevjericu, recimo Bujančevu osudu svastike, jednom riječju tiltanje, ali Kardum nas obavještava kako su hoteli u Ateni – puni. U trećem Dnevniku isti junak, ista meta, isto odstojanje. Kasniji je sat, crkava naš grad, u životu našega junaka i države u koju je upućen zbilo se od 19 do 22 sata još mnogo toga zgusnuto-povijesnoga, no Kardum publici ponavlja sada već stari paradoks – Grčka propada, ali su atenski hoteli puni. Šok i nevjerica!Naše je čuđenje izazvano drugom činjenicom. Svi se recimo pitaju kako su Grci mogli potrošiti tolike milijarde a nisu imali rat, čak ni Sanadera ni Kalmetu nisu imali. A mi se pitamo što su radili bankari i državnici koji su Grčkoj davali kredite. Što su radili odjeli za procjenu sigurnosti plasmana? Je li neki bankar, božeprosti, izvršio samoubojstvo? Jesu li neke uprave podnijele ostavku? Zašto vrh MMF-a ne izvrši kolektivni sepuku? Zašto banke zazivaju pomoć država umjesto da, kakav im je inače običaj, prepuste tržištu da radi svoje, tako što će Grčka bankrotirati a njihov novac biti otpisan?

Grčki referendum

Riječ je o presudnom događaju u novijoj povijesti Europe: eurozona je pred rasulom, Grci slave ‘oxi’, svijet više nije onakav kakav je jučer bio, a ni budućnost više nije, da citiramo Milanovića, onakva kakva je nekoć bila, pa bi sve to bilo dovoljan razlog za paljenje crvenih alarma – naši bi programi, koji drže do sebe, morali od sedam navečer do iza ponoći imati specijalne emisije, javljanja, reportere na licu mjesta – ali kod nas vlada uobičajena ljetna fjaka. Javna televizija morala je ne samo grčkom referendumu već i grčkoj krizi uopće posvetiti puno više prostora, vremena i resursa, ali Hrvatska je zapala u duboko stanje rezignacije. HTV je na Prvom pustio ‘Malo misto’ (mogli su, ako im je do drame, pustiti ‘Grka Zorbu’ ili ‘Nikad nedjeljom’), a HRT 4 finale omladinskih košarkaških reprezentacija SAD-a i Hrvatske. Ništa nas se ne tiče, neka komšiji poživi krava, nek’ mu crkne traktor, neka Grci bankrotiraju, fućka nam se – kad je bal, nek’ je maskenbal!

RTL Direkt

Gledajući Šprajcovu emisiju čovjek je napokon mogao osjetiti ponos što živi u financijski moćnoj državi, koja jedina ima deficit s Grčkom, regionalnom silom. Nadmudrili smo ih! Predriblali. Uzajmili smo od njih milijune, pa ih sada ne vraćamo! ‘Hrvatska je zemlja koja je u potpuno drugačijoj situaciji od Grčke. Mi smo dužni Grčkoj, a ne ona nama. Naš dug se procjenjuje na 74 i pol milijuna eura, dok je grčki dug prema nama samo 130.000 eura’, rekao je guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić gostujući u RTL Direktu. Mi smo, inače, u svemu na grčkom putu i ako se nešto bitno ne promijeni, za dvije-tri godine javljat će se iz Zagreba reporteri, koji će svojim publikama opisivati neodgovorne, raskalašene Hrvate, njihove prazne blagajne i, paradoksalno, pune hotele. Resursi su prokletstvo, reče netko.

Punom parom, HTV 3

Uredništvo Trećega razveselilo nas je odlukom o reprizi kultne serije ‘Punom parom’, čiji su autori za socijalizma imali solidnih problema zbog kritičnosti. Iz serije su bjelodano jasne dvije stvari. Prva je ta da prije baš i nije bilo tako bolje kako se danas čini (mada se radnja odvija u tvornicama, za strojevima, tokarilicama, glodalicama, brusilicama, viljuškarima – svega toga danas uglavnom nema). Drugo, društvo koje vidimo onda isto je ono koje vidimo i danas: epizoda čija radnja opisuje popunu praznog radnog mjesta tajnice generalnog direktora nosi naslov ‘Ruka ruku mije’ i danas bi legao na bilo koje zapošljavanje u ovoj zemlji, s natječajem, bez natječaja, pod vlašću HDZ-a ili SDP-a, svejedno. Iste riječi, ‘ruka ruku mije’, Fabijan Šovagović izgovara Radi Šerbedžiji u filmu ‘San o ruži’, nudeći mu neku nemoralnu ponudu… Nije važno kakav je normativni okvir nekog društva, kakvi su njegovi zakoni, podzakonski akti i drugi propisi, važna su ona nepisana, ali dobro poznata pravila po kojima se ono ravna. Jedno od njih je recimo neplaćanje poreza državi (to će nas stajati velike nevolje, kao i Grke), a drugo je zapošljavanje prijatelja, kumova, drugova, članova obitelji. I to uništava kompetenciju i snižava konkurentnost. I danas i onda imamo posla s istim ljudima, pojavama, devijacijama – nismo ih riješili iako se naizgled promijenio cijeli sustav. To baš i ne daje veliku nadu… ‘Grka Zorbu’ nikada nije kasno pustiti, sve je to isto.