"Ruska agresija" – kome to treba?

Američki ministar obrane, Ashton Carter, objavio je nedavno da Sjedinjene Države učetverostručuju izdatke za obranu Evrope, kako bi odbijajuće djelovale naspram „ruske agresije“. Kao glavne prijetnje sigurnosti Amerike naveo je Rusiju, Kinu, Iran, Sjevernu Koreju i – Islamsku državu.

Dakle, šef Pentagona u jednoj je jedinoj izjavi „izvukao iz mrtvih“ tri pojma svojstvena razdoblju hladnoga rata za kojega je najveći dio svijeta naivno vjerovao kako je završen propašću poretka što se nazivao socijalističkim (u Evropi) i dezintegracijom Sovjetskog Saveza. Pa je tu najprije pojam agresije, upotrijebljen u situaciji u kojoj agresivne namjere Moskve prema istočnoevropskim i baltičkim zemljama postoje samo u glavama uspaljenih propagandista i – naravno – glavnog tajnika NATO-a, Jensa Stoltenberga.

Potom reinkarnirani su pojmovi carstva zla, odnosno osovine zla u nabrajanju (uglavnom izmišljenih) opasnosti za američku sigurnost.

I, treće, izvučen je iz naftalina pojam zastrašivanja, odnosno odbijanja, bez kojega je hladni rat nezamisliv, jer u to se vrijeme krhki, ali ipak stalni mir u odnosima među suprotstavljenim blokovima održavao upravo na logici potencijala odbijanja, ili – drugim riječima – na ravnoteži straha.

Sasvim precizno: ravnoteža straha čuvala je mir u kontekstu odnosa dviju super sila i blokova kojima su one bile na čelu. Jamstvo sposobnosti međusobnog uništenja bilo je dovoljno da ni Moskva (koja je u ono vrijeme vodila nedvojbeno hegemonističku politiku), ni Washington (koji također nije navlačio rukavice kada je trebalo ostvarivati vlastite interese) ne pribjegnu oružju. A zastrašivanje, odnosno sposobnost odbijanja bilo je u osnovi obrambene politike mnogih manjih zemalja, osobito onih koje nisu bile u blokovima. Vrijedi to, tek usput da spomenemo, i za nekadašnju jugoslavensku federaciju koja nije (kako se danas voli tvrditi) izdvajala goleme svote za obranu, jer je vojska bila jedan od stupova režima (što jest bila), nego zato da stratezi onih kojima bi moglo pasti na pamet da napadnu Jugoslaviju (a odnosilo se to u prvome redu na Sovjetski Savez, mada ne i samo na njega) procijene kako im se – zbog predvidivih velikih gubitaka - takav napad ne bi isplatio.

No, vratimo se „ruskoj agresiji“ zbog koje Amerika učetverostručuje izdatke za obranu Evrope (pri čemu je zanimljivo da ti izdaci ni izdaleka ne dosežu izdatke za borbu protiv ISIL-a, mada je Rusija na popisu onih koji ugrožavaju sigurnost SAD-a na prvome mjestu, a tzv. Islamska država tek na posljednjem, petom). Da, istina je, Rusija je nakon rušenja legalnog i legitimnog ukrajinskog predsjednika Janukovića i nakon prvih poteza nove vlasti koji nisu ostavljali nimalo sumnje o njezinoj orijentiranosti, iskoristila svoje legalno stacionirane trupa na poluotoku Krimu da provede referendum čiji je rezultat bio odcjepljenje Krima od Ukrajine i njegovo (ponovno) uključivanje u sastav Rusije. Istina je i to da ruski vojnici na Krimu nisu ispalili ni jedan metak, da prilikom provođenja referenduma nitko nije bio zastrašivan, premlaćivan ili ubijen. Istina je da su referendum pratili strani  promatrači – doduše ne oni iz Evropske unije koja ih je odbila poslati, a na tragu svoje tijesne suradnje s Washingtonom u pripremanju terena za rušenje Janukovića. I, da, istina je da Rusija neizravno (ali samo  neizravno!), uključujući slanje tzv. dobrovoljaca, pomaže pobunu ruskog stanovništva na istoku Ukrajine.

No, je li Rusija najavila teritorijalne pretenzije prema Ukrajini? Nije! Je li pristala da ukrajinska područja pod nadzorom pobunjenika uključi u svoje državno područje? Nije! Je li Moskva povukla ma i jedan agresivni, prijeteći potez prema zemljama poput Poljske, ili baltičkih država? Nije! Je li im makar verbalno zaprijetila na način koji bi opravdavao strah za vlastiti suverenitet? Nije! Ruska agresija o kojoj govori američki ministar obrane postoji samo u konstrukciji propagandnih obnovitelja hladnoga rata kojima sablast neprijatelja na Istoku treba da bi uz SAD homogenizirali, a ujedno i disciplinirali zemlje zapadne Evrope, ali i neke u istočnom dijelu Staroga kontinenta. Jer ni među nekadašnjim sovjetskim satelitima, današnjim tranzicijskom zemljama što idu putem izgradnje demokracije, nisu baš svi oduševljeni pojačanom američkom vojnom prisutnošću u Evropi. Zato treba „maljati na zid“ rusku agresiju, zato treba Rusiju predstavljati kao opasnost za Sjedinjene Države i „slobodni svijet“ (kako se govorilo u najboljim danima hladnoga rata), pa – u krajnjoj liniji – i za svjetski mir. Zato ruske udare protiv tzv. Islamske države u Siriji (koja jest opasnost za svjetski mir) treba predstavljati isključivo kao obranu Assadovog režima, od čijeg rušenja Zapad još uvijek nije odustao (ta, plin i nafta su u pitanju!). Zato treba inscenirati incidente na tursko-sirijskoj granici kako bi se u datome trenutku moglo pohrliti u pomoć Turskoj, članici Atlantskoga pakta koja će (scenariji su sigurno pripremljeni) biti također ugrožena ruskom agresijom. Ma kakva bila cijena takve avanture.

Ruski predsjednik Vladimir Putin do sada se pokazao apsolutno na visini zadatka. Ponaša se državnički, promišljeno i odmjereno. Ne gubi živce, ali povremeno  demonstrira snagu svoje zemlje i njezine armije. A ta armija očito već neko vrijeme nije ono na što su zapadni stratezi naučili u vrijeme Jeljcina. Toliko je organizirana, disciplinirana i moderno opremljena da je i sam Putin u jednom velikom televizijskom intervjuu, opisujući kako je pratio operaciju izvlačenja predsjednika Janukovića iz Ukrajine (i sprečavanja da uleti u zasjedu u kojoj bi bio likvidiran) izjavio: „Išlo je sve tako dobro, da sam se u jednome trenutku zapitao: jesmo li to mi?“ No, Putinove inicijative, izrečene i za govornicom Ujedinjenih naroda, čak uz podsjećanje na savezništvo iz vremena Drugoga svjetskog rata, nailaze na gluhe uši. Njegovi pozivi na zajedništvo u borbi protiv tzv. Islamske države sustavno se ignoriraju, dok ga se u medijima sve prizemnije i otvorenije demonizira.

Na ovim stranicama spomenuli smo već njemačkog novinara koji je objavio knjigu, razotkrivajući kobnu ulogu tzv. slobodnih medija u dezinformiranju svjetske javnosti. A poznat je i slučaj novinarke svjetski poznate televizije CNN, koja je svojedobno dala ostavku, objašnjavajući kako je to učinila kada je shvatila da je plaćaju zato da laže. No, vijesti o tome i o takvima ne dopiru do javnosti, ili tek „na kapaljku“. Javnosti se sustavno laže u funkciji iznimno opasne politike što je u krajnjoj liniji diktiraju nadnacionalni centri financijske i gospodarske moći. I dok bude tako, američki će ministar obrane moći govoriti o ruskoj agresiji, a da ga nitko ne upita: „A o čemu Vi to govorite? I na temelju čega?“ I tako dugo će mali ministrići malih zemalja, saveznika i poslušnika Velikoga brata, uredno ponavljati iste nebuloze. I tako dugo će trajati nova utrka u naoružanju i cvasti trgovina oružjem koju je Papa Franjo ne jednom osudio. A kako stvari stoje, ne bi trebalo čuditi da „netko“ i Papin susret s moskovskim Patrijarhom proglasi opasnošću za Sjedinjene Države, a možda i za svijet. Ne vjerujete? Čekajte, pa ćete vidjeti.

forum.tm