Ruski cilj jasan - zamjena unipolarnog svijeta višepolarnim u kojem će postojati suverene zemlje i međunarodno pravo

Na upravo održanim predsjedničkim izborima u Rusiji, Vladimir Putin osvojio je još jedan mandat - po četvrti put bit će predsjednik i vodit će Rusiju sljedećih šest godina, sve do 2024.g. Izbori su održani 18. ožujka, na dan kada je prije četiri godine Krim vraćen u sastav Rusije. Građani Rusije doživjeli su to kao veliki uspjeh koji je znatno pridonio rastu popularnosti predsjednika Putina, a povjerenje ruske javnosti u njegov način upravljanja Rusijom odrazilo se i na rezultate posljednjih izbora. Predsjednik Putin sa 77% glasova birača, ostvario je najuvjerljiviju izbornu pobjedu do sada, nesporni politički uspjeh, koji Zapad, potpuno obuzet proturuskom histerijom, nije spreman probaviti. Na neki način, velikom izlaznošću i velikom potporom Vladimiru Putinu, građani Rusije poslali su svojevrsnu poruku Zapadu - ruska država vlasništvo je ruskog naroda, a o vlastitom predsjedniku odlučivat će samostalno.

Za Zapad bi ponovni izbor Vladimira Putina, zapravo, trebala biti dobra vijest, međutim, ona to nije! Zapadne zemlje, duboko uvjerene kako se može ponoviti još jednom Gorbačov ili Jelcin, na čelu Rusije žele vidjeti liberalnog, uz to i sebi podređenog, "kooperativnog" političara. Stoga je Aleksey Navalni, odvjetnik i oporbeni lider trebao biti osoba na koju su mogli "tipovati", ali ih je Putin preduhitrio, te zbog "kršenja propisa u vezi organiziranja demonstracija" zatvorio ovog, po zapadnim mjerilima "osvjedočenog borca protiv korupcije". Sjedinjene Države i njihove saveznice okupljene u NATO-u nikako da shvate kako Rusija nije samo europska, već i iznimno prostrana azijska zemlja. Rusija nije ni Zapad, ni Istok, na neki način riječ je o zasebnoj i vrlo složenoj civilizaciji, u kojoj liberalna demokracija nije uvijek model kojem se teži. Zapad ne razumije ni psihologiju Rusa - u slučaju sasvim slobodnih izbora, zapadne bi se političke elite mogle iznenaditi i suočiti s činjenicom da bi Rusi radije glasovali za kandidate autoritarnog tipa (neofašiste ili neokomuniste) nego za prozapadnu oporbu, koja, jednostavno, unatoč svim američkim pokušajima organizacije "obojane revolucije", ne uspijeva zadobiti povjerenje naroda.

Za Zapad, Putin je svakako stabilan i predvidljiv partner, pozicioniran u političkom centru, međutim, njegovo odbijanje da nastavi voditi "vazalnu", samoubilačku, ali prozapadnu politiku, njegova uloga u obnovi tradicionalne ruske državnosti, kao i niz poteza kojima je Rusiju učinio međunarodno relevantnom državom, razlogom su vrlo napetih i bitno pogoršanih odnosa sa SAD-om, NATO-om i EU. Putin je odlučio ići putom oživljavanja suverenog statusa Rusije, spašavanje Rusije bio je najteži, ali jedini mogući izbor, zbog čega ga je na kraju njegovog drugog mandata, američki časopis Time proglasio čovjekom godine "koji je Rusiji vratio status svjetske sile".

Gdje su korijeni ovako visoke popularnosti lidera Kremlja u ruskom narodu? Na žalost, Rusi imaju svježe i vrlo bolno sjećanje na razdoblje "demokracije" pod patronatom svojih zapadnih učitelja. Naime, za razumijevanje sadašnjih, eskalirajuće loših i napetih odnosa Zapada i Rusije, vrlo je važno podsjetiti se na njihove relacije tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, u kojima je euroatlantska politika imala presudan utjecaj na rusku gospodarsku, društvenu, ali i političku realnost. Rusija je tijekom 90-tih proživjela iznimno teško razdoblje zahvaljujući upravo zapadnom konceptu ruske tranzicije koji je zemlju doveo do gospodarskog rasula, ali i unutarnjih nemira, separatističkih pokreta i terorističkog nasilja. Rusija je u prvoj polovici devedesetih zapala u tešku bijedu i siromaštvo, a rastuće nezadovoljstvo građana dovelo je do velikih socijalnih nemira, ali i previranja na ruskoj političkoj sceni.

Prozapadno orijentirana Jelcinova unutarnja i vanjska politika bila je snažno limitirana postupcima Zapada, koji, unatoč proklamiranom strateškom partnerstvu, zapravo Rusiju nikada nije tretirao, kao ekonomski i politički ravnopravnog međunarodnog aktera. Kanadska autorica Naomi Clein, u svojoj knjizi Doktrina šoka, značajan je dio posvetila upravo odnosu američke administracije prema tranziciji Rusije. Autorica smatra kako je odbijanje predsjednika Georga Busha, starijeg, i čelnih ljudi njegove administracije da osiguraju značajna ekonomska sredstva za oporavak posrnulog ruskog gospodarstva, i inzistiranje na neoliberalnim reformama, tvrdoj "šok terapiji", gurnulo Rusiju "u njezin hobbesovski košmar" što potvrđuju i riječi Jeffreya Sachsa, tadašnjeg savjetnika MMF-a koji navodi kako je "Rusija pala kao žrtva unutarnjeg američkog sukoba, jer su mnogi moćnici u Washingtonu i dalje vodili hladni rat. Ruski ekonomski slom smatrali su geopolitičkom pobjedom, odlučnom pobjedom koja je Sjedinjenim Državama osigurala premoć."

Analizirajući političke i gospodarske prilike u Rusiji početkom devedesetih, Clein tvrdi kako je ključni propust ili namjerni čin američke politike Bushove, ali poslije i Clintonove administracije prema Rusiji bilo upravo nepostojanje cjelovitog plana pomoći ruskoj ekonomiji. Autorica navodi kako je Marshallov plan, tj. program američke ekonomske pomoći porušenoj Europi nakon Drugog svjetskog rata "bio najmoćnije oružje ikad dopremljeno na ekonomsku bojišnicu" koji je revitalizirao gospodarstva zapadne Europe, ali i ostvario ciljeve američke politike na način da je ojačao kapitalizam, euroatlantsko savezništvo i dominaciju Amerike u međunarodnim odnosima. Raspadom Sovjetskog Saveza, dogodilo se nešto sasvim drugo - od strane Zapada nametnuta politika laissez faire, odvela je Rusiju u kaotičnu gospodarsku i političku situaciju, bez mogućnosti stabilizacije i gospodarskog oporavka.

Putin, koji je naslijedio Borisa Jelcina po njegovom povlačenju 31. prosinca 1999., za predsjednika je biran 2000., 2004., i 2012., bio je premijer od 2008. do 2012. Već po dolasku na vlast Putin je nizom poreznih i financijskih reformi, reformom mirovinskog sustava i stambenog fonda stubokom promijenio Rusiju i doslovno od bijede (koju su im namijenili zapadni dobrotvori) spasio najveći broj građana Rusije. Tada novi ruski predsjednik, ekonomsko propadanje zemlje zaustavio je na način da je Jelcinove oligarhe stavio pod svoj nadzor, građanima podigao standard i okrenuo se stvaranju Euroazijske ekonomske unije. Zaslužan je za očuvanje teritorijalne cjelovitosti zemlje i jačanje ruske državnosti. Putin je osigurao unutarnju stabilnost zemlje, riješio situaciju u Čečeniji, Južnoj Osetiji i Abhaziji, vratio Krim, i najzad vojnom kampanjom u Siriji i porazom terorista "kalifata", Rusiji definitivno povratio status supersile. Naime, nakon što se Obamina administracija djelomično povukla sa Bliskog istoka, nastao je "prazan prostor" koji je Rusija zauzela ulaskom u sirijski sukob na strani sirijskog predsjednika Bashara al Assada, a uspostavom novih savezništava s Iranom i Turskom okončano je razdoblje međunarodne izolacije.

Ipak, aneksija Krima postala je povijesni izazov za Rusiju. Transatlantski politički stratezi zaigrali su na kartu Maidana, a zbog povratka Krima u okrilje Rusije pokrenuli su "rat sankcijama" protiv Moskve. Već od 2014.g., SAD-e i Rusija nalaze se u svojevrsnom ratu koji je do sada bio najvećim dijelom informativan, a u kojem su prijetnje američkoj nacionalnoj sigurnosti i interesima vrlo često konstruirane uz pomoć izmišljenog diskursa i narativa. Uz snažnu proturusku propagandu, uvedene međunarodne sankcije koje su u međuvremenu i nekoliko puta proširene, "rat" su podigle na gospodarsku razinu, a situacija s Krimom, Donbasom, kao i ulazak Rusije u sirijski sukob, dodale su mu i vojnu dimenziju.

Ipak, ekonomski pritisak konačno je primorao rusku vladu i vodstvo na diversifikaciju gospodarstva, okretanju industriji, sektoru visoke tehnologije, vojnoj industriji, poljoprivredi i realnom sektoru. U svom predizbornom govoru, od 1. ožujka 2018.g. Putin je naglasio i vrlo važne socijalne prioritete razvoja zemlje: očuvanje nataliteta kako bi negativni demografski trendovi bili prevladani (ruski je natalitet u porastu), ulaganje u prevenciju bolesti osobito radno aktivnog stanovništva, programi potpore starijoj populaciji (rast mirovina), jačanje zdravstvene zaštite, osiguranje mogućnosti kupovine stanova kroz dostupnost jeftinih kredita. Rast ruskog gospodarstva, rast u području zdravstvene usluge i obrazovanje, "pila je naopako" u odnosu na zapadne politike stalnih restrikcija i privatizacija javnih usluga. Putin je time Zapadu poručio kako su uzaludni pokušaji da se sankcijama zaustavi razvoj Rusije, te još jednom pozvao na dijalog.

Ruska poruka američkim vladajućim elitama, unatoč viđenim "borbenim prezentacijama", zapravo je bila vrlo jednostavna - unatoč sankcijama, manipulacijama cijenama energije, Rusija nije i neće tehnološki zaostajati. Razvoj nove generacije oružanih sustava jasan je pokazatelj fundamentalnih istraživanja u Rusiji u sferama nano-tehnologije i umjetne inteligencije. Rusija je pronašla i implementirala asimetričan odgovor koji cijeli američki ABM sustav čini beskorisnim i zastarjelim. Postalo je sasvim jasno kako je Rusija u ovom trenutku nedvojbeno nuklearno nadmoćna u odnosu na Sjedinjene Države. Ipak, Putin nije pokazao niti teritorijalne, niti hegemonističke ambicije, kao ni namjeru da napadne bilo koju zemlju. Novo oružje tek je nužan odgovor na čvrsto odbijanje Zapada prihvaćanja suradnje s Rusijom, i namjeru da ovu veliku euroazijsku zemlju, u srcu "Heartlanda" okruži vojnim bazama i ABM sustavima.

Uz stalne kritike UN-a zbog potpore sirijskom predsjedniku Assadu, kao i uvođenje novih američkih sankcija zbog miješanja u američke predsjedničke izbore 2016.g., Putinovu predizbornu kampanju obilježila je afera Skripalj - trovanje dvostrukog rusko-britanskog tajnog agenta Srgeja Skripalja i njegove kćeri, tijekom koje su Velika Britanija, a zatim i Sjedinjene Države, Francuska i Njemačka unaprijed proglasile Putina krivim za napad bez konkretnih dokaza.

Američka je strategija i dalje usmjerena na obuzdavanje Rusije i širenja njezinog utjecaja. Cilj je posvemašna politička i diplomatska izolacija Rusije iz međunarodne zajednice. Nakon ovih izbora, Rusija će zasigurno nastaviti svoju borbu sa sankcijama, držeći se relativno pasivne i izbjegavajuće pozicije u mogućim konfliktnim situacijama koje će "neokonsi" (američki neokonzervativci) uvijek glasno tumačiti kao znak slabosti. Ruski cilj je sasvim jasan - postupan i miran raspad američke dominacije, zamjena unipolarnog svijeta kojim vlada jedan hegemon višepolarnim, u kojem će postojati suverene zemlje i međunarodno pravo. Stoga su svi nasilni ishodi zapravo nepoželjni, strpljivost i fokus daleko su važniji za budućnost međunarodnih odnosa od brzih reakcija. Putin je toga svjestan, njegov četvrti mandat zasigurno će biti posvećen pozicioniranju Rusije na mjestu jedne od tri supersile. Putin kao promotor novog modela upravljanja državom, ali i novog modela međunarodnih odnosa, "trn" je u oku Zapada, stoga novi zalet u optužbama i jačanje atmosfere proturuske histerije imaju za cilj zaoštravanje međunarodnog odnosa prema Rusiji. Strategija u kojoj se s ekonomskih sankcija prešlo na političku i diplomatsku izolaciju, te blokadu Rusije u međunarodnim institucijama, kratkovidna je politika Zapada koja će dodatno destabilizirati Europu.