Suludo je i dugoročno štetno za Hrvate i u BiH i u RH – budući da samo lijepa riječ i zlatna vrata otvara – sabotiranjem Željka Komšića, kolateralno i Šefika Džaferovića (SDA), bošnjačkog člana Predsjedništva, kontaminirati iz službenog Zagreba ne samo međuetničke odnose triju konstitutivnih naroda u BiH već i neprijepornu upućenost dviju susjednih zemalja jedne na drugu. Zatezanje tenzija zato što Dragan Čović nije prošao na izborima i HDZ nema bjanko mjenicu za manipuliranje Hrvatima na neodređeno vrijeme znači političku nezrelost, impotenciju, inat na štetu BiH, RH i hrvatskih interesa, stranputicu, a ne europski put što će, jer remeti hibridnu ravnotežu u ionako disfunkcionalnoj zemlji, međunarodna zajednica kazniti
Marijan Vogrinec
„Željko Komšić je legalno i legitimno izabran za člana Predsjedništva BiH po istom zakonu po kojem je prije njega izabran i Dragan Čović. Ne znam po čemu bi to sada bilo nezakonito, a kada je Čović biran, bilo je zakonito. To nema smisla“, kazao je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić HRT-u u povodu neprijateljskog odnosa vlasti RH i HDZ-ovog mainstreama u zapadnoj Hercegovini (BiH) prema Komšićevoj izbornoj pobjedi i Komšiću, jer da „nije izabran voljom hrvatskog naroda, nego bošnjačkim preglasavanjem“. A ta bi, je li, „volja hrvatskog naroda“ bila zadovoljena isključivo na jedan način: izborom Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, na drugi mandat hrvatskog člana tog tijela u kojem su i po jedan predstavnik Srba i Bošnjaka, drugih dvaju konstitutivnih naroda u susjednoj državi.
Mesić je neki dan sudjelovao na međunarodnom panelu „BiH nakon izbora“, kojem su u Press klubu Concordia u Beču nazočili ugledni profesori, političari i novinari što prate rovita zbivanja na zapadnom Balkanu. Bio je najavljen i član Predsjedništva BiH Željko Komšić, ali se nije pojavio. Ex-predsjednik RH je na pitanje HRT-ovog novinara o budućnosti BiH nakon izbora kazao da je ta država „stvarnost i činjenica, a to što je netko ne priznaje, njemu šteti. BiH ostaje. Treba omogućiti da funkcionira. Može doživjeti određene promjene u svom ustroju, ali legalno je pravo građana BiH da o tome odlučuju. Dok god su zakoni takvi kakvi jesu, nema smisla ovo što se događa – da se lagalno izabranom predsjedniku uskraćuje gostoprimstvo. Mogli su onda reći da mora biti izabran predstavnik HDZ-a, pa bismo znali na čemu smo“.
Stjepan Mesić je, objavio je HRT, poručio premijeru Andreju Plenkoviću i ministrici vanjskih i europskih poslova Mariji Pejčinović-Burić „kako bi trebalo komunicirati s predstavnicima BiH, slati poruku Hrvatima u BiH da je to njihova domovina BiH, da je njihov glavni grad Sarajevo i da svoju politiku moraju kreirati s druga dva naroda u BiH“. To otprilike tvrdi i Komšić, da će žitelji te države sami odlučivati o svojoj sudbini i da neće dopustiti nikakvo miješanje/tutorstvo nad „svojima“ ni Zagrebu, ni Beogradu niti ikom drugom sa strane. Izravno je prozvao RH zbog dugogodišnjih grubih nasrtanja na državni suverenitet, politički i teritorijalni integritet svoje zemlje. Nedopustivo ponašanje i zbog dobrosusjedstva i zbog kršenja međunarodnih uzusa o nemiješanju u unutarnje stvari drugih suverenih zemalja. Kontraproduktivno pak za međuetničke i druge prihvatljive odnose među Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i ostalim žiteljima BiH.
Mostar glavni grad BiH?
Komšić je i protiv tzv. trećeg, hrvatskog entiteta, za građansku je, jedinstvenu državu, protiv federalizacije po nacionalističkom ključu. Pa kad još spomene i gradnju Pelješkog mosta kao možda međudržavni problem velikog kalibra (uz nekoliko već postojećih, manjih), jer nije utvrđena morska granica RH i BiH u akvatoriju Neuma, odnosno izlaz BiH u međunarodne vode Jadrana (npr. po piranskom arbitražnom obrascu?), Željko Komšić postaje nepodnošljiv balvan u oku tzv. velikim ili trećeentitetskim Hrvatima bilo gdje da su na globusu ili su neki faktor u strukturama HDZ-ove stranačke/državne vlasti. Sol na ranu tih što se drže nacionalno osviještenim i povijesno potkovanim bio je i njegov prvi supredsjednički potez: vraća iz Mostara u Sarajevo Ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što ga je njegov prethodnik Dragan Čović preselio. Mora da se zabunio. Pomislio da je Mostar glavni grad BiH?
No, kako bilo, Komšić sada jest, što Čović nije. Više no uvjerljivom izbornom računicom upravo Komšić jest adresa, koju vlast RH ne smije bagatelizirati, ako drži do međunarodnog diplomatskog bontona i digniteta svoje zemlje te, nadasve, koristi za Hrvate s obiju strana međudržavne granice. Osobito do Hrvata u BiH, koji su se naraštajima rađali i umirali na tlu s kojeg se masovno iseljavaju baš od ratnih 1990-ih i pojačano, u velikom broju upravo s etnički očišćenih područja, gdje je godinama „pretplaćen“ na vlast – isključivo HDZ. Ali službeni Zagreb i HDZ ne žele prihvatiti realnosti poslijeizborne političke zbílje u BiH, jer je dvoglava ZNA SE filijala (HDZ BiH i HDZ 1990) popušila (predsjedničke) izbore 7. listopada. Unatoč interventnom vodu iz stranačke središnjice s Trga žrtava fašizma u Zagrebu, kojim je na terenu zapovijedao osobno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić nadimkom Vaso.
Njegov stranački šef i prvak hrvatske vlasti, premijer Plenković se dan uoči izbora samopozvao u Mostar, u tuđu državu agitirati u Čovićevu korist i time se izravno umiješati u krojenje vlasti u BiH. Ispalo je – uzalud vam trud svirači. Unatoč nacionalnoj euforiji, denver plavom urnebesu nabijenom državnom simbolikom RH na kojem si samopozvani premijer susjedne zemlje – kao da je na HDZ-ovom skupu u rodnom selu Svirču očevih predaka – uzurpira pravo „arbitrirati“ o vlasti tuđe države. Nema toga ni na Zanzibaru, a svejedno je Bog htio: Komšić naprijed, Čović stoj.
Državni vrh RH i HDZ-ov mainstream u zapadnoj Hercegovini ne samo da se dure kao vlaška mlada i sabotiraju konstituiranje vlasti BiH na osnovi rezultata izbora 7. listopada nego su i prosvjedno alarmirali i Bruxelles, Washington i sve važnije (ne)diplomatske adrese između o „nepravdi nanesenoj Hrvatima“. I deklariranog Hrvata Željka Komšića proglasili personom non grata u svim mjestima/županijama u BiH, gdje je HDZ na vlasti, neslužbeno i u RH. Neki je dan supredsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić boravio u Zagrebu, ali ga nitko od državnih prvaka nije primio. Mediji su izvijestili tek da je u hotelu Sheratonu ručao sa Stjepanom Mesićem, a veleposlanstvo BiH u RH, tvrde, nije imalo nikakvih spoznaja o Komšićevom službenom posjetu Zagrebu. No, tenzije ne popuštaju. Naprotiv.
U utorak se u Mostaru sastalo Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora (HNS), koje također vodi „nezamjenjivi“ Dragan Čović, te objavilo „zajednički nastup svojih stranaka na svim razinama vlasti u BiH“, odnosno da će „tražiti partnere među bošnjačkim strankama, spremnim prihvatiti promjenu Izbornog zakona i europski put BiH“. Idu u borbu, idu uz dlaku poslijeizbornoj zbilji, jer – vlast je najprije slast, a onda i čast. I skup je život na mostarskom Beverly Hillsu. Ni svako malo putovanja u Zagreb nisu baš jeftina. To, je li, nema veze s „neravnopravnošću i bošnjačkim preglasavanjem“ b-h Hrvata, koji s manje od 15 posto zastupljenosti u stanovništvu zauzimaju 34 posto radnih mjesta u piramidi federalne vlasti u BiH? Koja se struktura neće promijeniti ni izbornim rezultatima 7. listopada. Svejedno, predsjednik HNS-a i HDZ-a BiH Dragan Čović izjavljuje HRT-u:
„S partnerima među Bošnjacima tražimo nekog tko bi bio u stanju zajamčiti legitimno političko predstavljanje Hrvata prema odluci Ustavnog suda BiH, bez preglasavanja. Ključne hrvatske stranke iz HNS-a neće se moći isključiti iz vlasti entiteta Federacije BiH čak ni uz pokušaje makinacija izborom Hrvata od bošnjačkih stranaka u Dom naroda Federacije BiH. (U njemu se mora dobiti potpora najmanje šest od 17 izaslanika kako bi se izabralo federalnu vladu predsjednika, op. a.) Nismo naivni da ne postoje ti pokušaji. Ako je netko želio izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima Bošnjaka, jasno je da je spreman to nastaviti i dalje. (Čoviću ne pada na um priznati da su Srbi glasali za njega, a ne za Komšića, pa je svejedno izgubio izbore, op. a.) Uvjeren sam da imamo dovoljno kapaciteta i snage da zaštitimo poziciju Hrvata te da nismo ovisni o bilo komu (otkad je njegova osobno i pozicija HDZ-a pozicija Hrvata? – op. a.)“.
Sastali se, pa rastali
Pozicija Hrvata je, uz takve kao Dragan Čović s istomišljenicima u HDZ-ovom mainstreamu, najizglednija u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, etc., samo ne gdje bi morala biti: u vlastitoj domovini. B-h Hrvatima je to BiH, sunarodnjacima iz Bijedne Naše Hrvatska, dijaspori tamo gdje žive, rade, rađaju djecu i plaćaju porez. I amen. Sve drugo su šuplja laprdanja o, je li, „domoljublju, nacionalnoj osviještenosti, vjeri“ i tim sranjima od kojih bogovski žive samo lažni mesije. I ovi u Mostaru/Širokom i ovi u Zagrebu, a mantra hrvatski narod im dođe kao crvena krpa kojom mašu kad im se god sprdne. Bijedno i jadno, ali svejedno se skupi svaki put dovoljno hlebinaca koji potrate svoj birački glas.
O stanju bosanskog lonca na poslijeizbornoj vatri zloslutno svjedoči činjenica da se sjednica Zastupničkog doma parlamenta Federacije BiH – gdje su dva sukobljena bloka: SDA i HDZ BiH nasuprot SDP-u BiH, Demokratskoj fronti Željka Komšića i Našoj stranci – raspala netom po konstituiranju. To baš i nije iznenadilo pozvane na sjednicu predstavnike Delegacije EU-a u BiH, koje je vodio Lars-Gunnar Wigemark. Cirkus se nastavlja, na redu su novi klaunovi, akrobati, dreseri, gutači vatre, brkate babe…
Suludo je i dugoročno štetno za Hrvate i u BiH i u RH – budući da samo lijepa riječ i zlatna vrata otvara – sabotiranjem Željka Komšića, kolateralno i Šefika Džaferovića (SDA), bošnjačkog člana Predsjedništva, kontaminirati ne samo međuetničke odnose triju konstitutivnih naroda već i neprijepornu upućenost dviju susjednih zemalja jedne na drugu. Zatezanje tenzija zato što Čović nije prošao na izborima i HDZ nema bjanko mjenicu za manipuliranje Hrvatima na neodređeno vrijeme znači političku nezrelost, impotenciju, inat na štetu BiH i hrvatskih interesa, stranputicu, a ne europski put, što će – jer remeti hibridnu ravnotežu u ionako disfunkcionalnoj zemlji – međunarodna zajednica kazniti.
Da su EU i SAD željeli da Hrvate u Predsjedništvu države dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda zastupa Hrvat Dragan Čović, a ne Hrvat Željko Komšić, dopustili bi ne samo takvu promjenu Izbornog zakona BiH nego i radnje tzv. izbornog inženjeringa od kojih se poštenom čovjeku ionako diže kosa na glavi i bude mu mučno u želudcu. Ako HNS-ova ofenziva s možebitnim bošnjačkim partnerima – kakvih zapravo nema na radaru, ako iole nešto znače – poluči tu vrst promjene Izbornog zakona, kojom će se reći da su samo HDZ BiH/1990 i samo Dragan Čović legitimni predstavnici hrvatskog naroda i da protiv njih ne smiju glasati nehrvatski sugrađani u Federaciji BiH o njima ne smije…
Je li izgledno da vlastima u RH, stranački nadređenim HDZ-ovoj infrastukturi u BiH – zapravo je relevantna samo zapadna Hercegovina, gdje je već 1991. počelo paradržavno „osamostaljivanje“ etničkim čišćenjem Srba i Bošnjaka iz tzv. Hrvatske zajednice, pa Hrvatske republike Herceg-Bosne – padne na um da razvijanje prijateljstva s vlastima u BiH, dobrosusjedstvo, suradništvo i sporazumno rješavanje spornih pitanja, europski put, gospodarska razmjena i poštivanje ljudskih prava i sloboda nemaju alternativu? RH ima više od tisuću kilometara granice i gotovo tisućljetnu zajedničku ili vrlo blisku povijest s tom zemljom etničke tigrove kože. Smrtni je grijeh velikohrvatske politike režimâ u RH od 1990-ih sustavno odvikavala b-h Hrvata od prirodnog osjećaja da im je BiH domovina i Sarajevo glavni grad. Ne Hrvatska i Zagreb u drugom koraku po priznanju tzv. trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Zbog čega se sad zapravo i diže sva ova buka i dramatizira Komšićev izbor.
S Komšićem u Sarajevu, a ne Čović-Dodikovom kompom na „europskom putu“ u definitivan raspad BiH kao „nemoguće države triju naroda koji se ne vole i toliko su različiti da ne mogu živjeti zajedno“, velikonacionalne silnice potpuno gube na smislu. Dapače, postaje vidljivijim i daltonistima da ni HDZ nije isključivi jamac očuvanja nacionalnog identiteta i hrvatske opstojnosti u BiH, s ekskluzivnim pravom – tko mu ga je ikad dao u vlastitoj, kamoli u tuđoj zemlji!? – suflirati i uvjetovati Hrvatima kako će graditi suživot s Bošnjacima i Srbima. Kako im komšija Jovan i komšija Mustafa ne smiju biti bliži i važniji od brata Mate u Njemačkoj i sunarodnjaka Hrvoja u Zagrebu.
Krivci su u Zagrebu
A HDZ-ovi se vladajući režimi u RH – s osobito tragičnim posljedicama onaj „velikodržavotvoran“ Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990-ih godina, s Matom Bobanom u Mostaru i tzv. HZ/HR Herceg-Bosnom – ne prestaju miješati u BiH baš kao da su tamošnji Hrvati svi odreda maloumni, maloljetni ili slijepi, pa ih treba voditi za ruku i govoriti im što je sve – za njihovo dobro. Sic transit. To je ključni izvor problema, stalno novih sabotaža i kurzschlussa na dalekovodu između Sarajeva te Zagreba i Mostara. Banje Luke ne, jer tamošnji neupitni separatist Milorad Dodik – od neki dan zaprisegnuti srpski član Predsjedništva BiH – otvoreno druka s Čovićem za tzv. treći, hrvatski entitet, naoko umiveni surogat međunarodno poništene HZ/HR Herceg-Bosne. U pogrešnoj je, lošoj politici RH prema BiH razlog „nestajanju“ tamošnjih Hrvata. Baš kao što loše vlasti na Markovom trgu u Zagrebu – HDZ 21, SDP sedam godina – učinkovito čiste Bijednu Našu i od Hrvata i od svih drugih žitelja. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić svako malo glasno zdvaja, a prešućuje istinu: „Naočigled cijelog svijeta, u BiH nestaje cijeli jedan narod, hrvatski, najmalobrojniji“.
Krivci su u Zagrebu i na dugogodišnjem tretmanu po haaškim prdekanama – jedan od osuđenih na 20 godina je po izricanju kazne strusio cijankalij, a svoj šestorici u tom procesu Žalbeno je vijeće potvrdilo ukupnu kaznu na čak 111 godina iza rešetaka. U optužnici je popis uistinu jezivih ratnih i zločina protiv čovječnosti, ali i kvalifikacija tzv. udruženog zločinačkog pothvata, za koji je inkriminiran/odgovoran sami vrh RH, time i potvrđena agresija RH na BiH. I Dragan Čović je dio te neslavne ratne priče o zločinačkom životu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne – kao direktor mostarskog Sokola pisao je zamolbu da mu iz konc-logora HVO-a pošalju u tvornicu zatočene Bošnjake kao robovsku radnu snagu, kao u Trećem Reichu – a slaba je utjeha desetcima tisuća b-h Hrvata koji su zbog maloumnih ljudi i suludih ideja o podjeli suverene države BiH po etničko-vjerskom ključu otišli pred tsunamijem zločina, besmislene mržnje, progona, netrpeljivosti, etc., te im je u RH ili širom svijeta zauvijek (?) uskraćeno komšiju Jovana i komšiju Mustafu smatrati braćom. Prvima kojima će se s povjerenjem obratiti i koji će im pomoći u nevolji. S kojima će biti zajedno i o Božiću, i o Bajramu, o krsnoj slavi, rođendanu, imendanu, radovati se na svadbi, o rođenju djeteta, žalovati o pogrebima… Tempi passati.
Sav taj suživot u bogatstvu razlika i različitih u tzv. Jugoslaviji u malom, koji nikomu nije smetao, jer nije bilo važno tko je koje nacije ili (ne)vjere, dapače, ljudi nahvao (dum Marin) su silom ludosti i nasilja krvavih 1990-ih sotonizirali i uništili. Umjesto kriterija je li tko čovjek ili nije, ima li obraz i čast ili nema, je li dobar komšija ili nije silom je zamijenilo razlikovni uvjet je li tko „naš“ ili „njihov“. Otrov umjesto eliksira. I zato Hrvati – ali ne samo Hrvati, i Bošnjaci i Srbi također – još odlaze iz BiH u bijeli svijet. Pod HDZ-om, ni u etnički očišćenim krajevima više nema života ni u miru. Kao ni u RH, ako nisi pripadnikom uhljebničke armije licemjera, demagoga, lažnih branitelja/invalida/vjernika koji dnevno bar nekoliko puta „domoljubno“ ne vrište u javni prostor „volim Hrvatsku i Hrvate“. Za čije babe zdravlje? Što itko ima od toga?
Hrvatski narod i u BiH i u RH nije dobio ništa, a izgubio je jako puno. Među inim, najveću blagodat: izgubio je komšije i susjede s kojima je stoljećima dijelio dobro i zlo, zajedničku povijesnu sudbinu. No, besprimjerno se pljačkom i ratnoprofiterskim pogodovanjem u sprezi s politikom obogatio uzak sloj političkih, vojnih i logističkih vođa. Danas najbogatijih Hrvata ne europskom Jugoistoku. Možda i šire. Mantra o nacionalnoj neravnopravnosti Hrvata „u svakoj Jugoslaviji“, ugroženosti od Srba i Bošnjaka, pravoslavlja i islama, jugoslavenstva, komunizma i ateizma, etc. budalaštine su koje ne puše ni jaslička djeca. Posijano zlo ne dopušta ni danas – kad se zbog Čovićevog izbornog debakla sva službena Hrvatska u HDZ-ovom aranžmanu dignula protiv BiH – da bosanski lonac prijeđe u normalnu fazu vrenja. Bez provokacija i novih napetosti među dvjema balkanskim susjedama. Da je, primjerice, međunarodna zajednica priznala, kao što nije, isti status etnički očišćenoj od Srba i Bošnjaka HZ/HR Herceg-Bosni kao jednako etnički čistoj Republici Srpskoj, je li, b-h bi Hrvatima danas cvjetale ruže, množili bi se barem kao janjevački sunarodnjaci, blagovali slobodu, duhovna i materijalna dobra svake vrsti, bajna bi im se budućnost nudila na dlanu, etc.? Sic transit.
Luciferovi apartmani
Budući da međunarodni gazde cjelovite BiH nisu imali razumijevanja ni sluha za paradržavnu tvorevinu tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu te anuliranje udruženog zločinačkog pothvata (službena haaška inkriminacija) ni progledati kroz prste najvažnijim političkim i vojnim b-h poslovođama velikodržavotvorne politike tada HDZ-ovog službenog Zagreba, Washingtonski i Daytonski sporazumi skrojeni su kako su skrojeni. Tako da ni jedan od trojice tadašnjih gospodara života i smrti par milijuna Srba, Hrvata, Bošnjaka i inih – Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović – nije mogao biti zadovoljan. Njih su trojica na vrijeme zbrisali u predvorje ureda sv. Petra igrati preferans, dok čekaju smještaj u nekom od Luciferovih apartmana, a svojim su sunarodnjacima ostavili čistiti nered u kojem moraju liječiti migrenu. A kako to nasljednici rade? Traljavo. Zapravo nikako, nered čine još gorim i zazornijim. Beograd via Banja Luka, a Zagreb via Mostar i Široki glumataju daltoniste, što bauljaju i mrgodno nasrću jedni na druge. U korist štete vlastitih naroda.
Ni Bošnjaci ne ostaju dužni svojim političko-ideološkim slijepcima, koji usred velebne sarajevske Zetre svršavaju maloumnim ulizništvom – da čovjek ne povjeruje – turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu koji je došao baš u Sarajevu voditi svoju predsjedničku kampanju. Sic transit. „Erdoğane, sinko, vi se pobrinite za ovo područje“, citirao je turski predsjednik navodne riječi karizmatičnog Bošnjaka Alije Izetbegovića iz ratnog uragana u svojoj zemlji, a Izetbegović mlađi, Alijin sin Bakir, još Čovićev supredsjedatelj u Predsjedništvu BiH, dao si je oduška: „Drago mi je vidjeti izmiješane zastave Turske i BiH. Dugo smo mi zajedno, i dobro smo živjeli zajedno i dobro smo se borili zajedno. Bošnjaci su zadnji put na Çanakkaleu (Galipolje) branili Tursku kao svoju domovinu, a ako nas je povijest razdvojila, sudbina nam je opet bila slična. Turke i Bošnjake pokušavali su odvojiti od njihove vjere, identiteta i ponosa, no svakih stotinu godina Bog pošalje nekog čovjeka koji će narodu vratiti vjeru, a kad ga pošalje, onda mu i pomogne, a kad mu pomogne, nitko ga ne može pobijediti. Takav Božji izaslanik na zemlji bio je u slučaju Bošnjaka i BiH moj otac Alija, a u slučaju Turske i Turaka upravo Erdoğan. Vi imate čovjeka kojega vam je Bog poslao, a ime mu je Recep Tayyip Erdoğan.“
Kad su Hrvati posrijedi, otvoreno miješanje jedne u unutarnje stvari druge suverene države nastavilo se drugim, tzv. trećeentitetskim sredstvima nakon iznuđenog rata Srba protiv Hrvata i Bošnjaka, pa Hrvata protiv Srba i Bošnjaka i Bošnjaka protiv Hrvata i Srba. Cilj je bio razbiti i podijeliti Titovu „umjetnu tvorevinu“ BiH. S tim da – kad se Srbi i Hrvati raskusuraju kako se vožd Slobo i vrhovnik Franjo dogovore – Aliji i „njegovim Balijama“ možebitno će ostati ficlek „džamahirije“ oko Tuzle. Nema veze, je li, što je Bošnjaka po broju kao Srba i Hrvata zajedno? Remetilački su faktor, čulo se i sa srpske i s hrvatske strane bojišnice. Bolna muslimanska špranja u kršćanskom tkivu? Hrvatska podokničarska, iz preporodnog doba, da svaka ptica svomu jatu leti – u srpskoj istoznačnici sažeta čak u povijesnoj heraldici s četiri ocila – nije išla pod kapu međunarodnoj zajednici te se dogodilo što i jest: Washingtonskim i Daytonskim sporazumom zaustavilo se ratno krvoproliće, razaranja i ohladilo samozvane nacionalno-vjerske mesije, ali se nije dopustilo raskrojiti BiH po velikoetničkom arku. Privremeno je trodjelno federalizirati, pa čim se ukaže prva povoljna prilika – ćao, đaci. Neki velikoetnički, separatistički mentaliteti još nisu odustali od traganja za tom prilikom, mimikrijski se uvlačeći u svaku promjenu međunarodnih okolnosti.
Svojedobno je posljednji rotirajući predsjednik bivšeg Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić prepričavao svoj razgovor u Beogradu sa srbijanskim članom tog tijela već umiruće bivše države Borisavom Jovićem o razlozima pobune dijela Srba u Hrvatskoj i ulozi Srbije/Slobodana Miloševića. „Nas ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj“, navodno mu je odgovorio. „Činite s njima što vas je volja, nas, Srbiju zanima BiH.“ Gdje su Srbi Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ekipe, doduše, za zelenim stolom dobili znatno manje od onog što su prisvojili oružjem, a peterostruko ih je više nego Hrvata i Bošnjaka zajedno na kraju dana skončalo u Sheveningenu i sankcionirano u Haaškom tribunalu. Bošnjaci se brojem svojih sankcioniranih zločinaca ne uspoređuju sa Srbima i Hrvatima, Srbi pak nešto muljaju i uopće ne priznaju svoju krivnju – nedajbože krimen službenog tada Beograda Slobodana Miloševića i zapovjedne strukture JNA – a Hrvati i u BiH i u RH ne prestaju jadikovati da su najgore prošli s međunarodnim pravosuđem, a „najmanje su krivi za rat“.
Iz tih, pak, činjenica nikakve pouke nije izvukao Milorad Dodik, koji se ne libi osobno osramotiti izjavom: „Više volim Srbiju, nego BiH“. A ne samo što je član Predsjedništva zemlje koju ne voli nego je i rođen u BiH (Laktaši, 1959.) te po djedu Tomi Dodigu iz sela Studenih Vrila nedaleko od Tomislavgrada navodno – Hrvat. Prema istraživanjima novinara Slobodne Dalmacije Petra Miloša, djed Tomo je bio žandar u Kraljevini Jugoslaviji, dosta se selio, oženio Crnogorkom, a hrvatsko prezime Dodig je promijenio je u srpsko Dodik te s katoličanstva prešao na pravoslavlje. Dragan Čović, veliki istomišljenik i sve bolji prijatelj Milorada Dodika nikad se nije baš tako izjasnio u javnosti, ali se po političkom ponašanju i pedigreu od 1990. godine dade pretpostaviti da i on više voli Hrvatsku nego BiH. I on je rođen u BiH (Mostar, 1956.) i, za razliku od Dodika, samo malo više farba tunele hinjenim europejstvom i neuvjerljivim frazama o „jedinstvenoj državi BiH u kojoj će Hrvati biti ravnopravni s ostala dva konstitutivna naroda“. Dakako, samo ako ga vode on i HDZ. Inače ne, jer ni jedan drugi Hrvat iz BiH i hrvatska stranka toga nisu dostojni. Ni Željko Komšić.
Kad Čović spomene jedinstvo BiH, čvršće stisne figu u džepu. Da nije tako, ne bi za svog mandata člana Predsjedništva BiH, znakovito, preselio svoj ured iz Sarajeva u Mostar – što njegov nasljednik Željko Komšić ukida, kao svoj prvi potez u drugom mandatu na istoj poziciji – niti bi prošlog kolovoza sudjelovao u pompoznom komemoriranju 25. obljetnice osnutka tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne. Na kojem se pompoznom skupu u Mostaru okupila još nepozatvarana ili već puštena na slobodu politička i vojna „krema“ aktera te međunarodno poništene tvorevine. HDZ-ov je službeni Zagreb, znakovito, na način da se ne kompromitira pred međunarodnom zajednicom, poslao izaslanike. Predsjednica RH generalnog konzula u Mostaru Marka Babića, a Markov trg Zvonka Milasa, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH (kazao je da nazoči u svoje ime), te saborskog zastupnika dijaspore Božu Ljubića (glavni govornik na svečanoj akademiji). Babić i Ljubić nisu objasnili razloge svog postupka.
Haaški pravorijek
„Franjo Tuđman iskreno je vjerovao da je podjela BiH najbolje rješenje“, pisao je ugledni povjesničar i diplomat Ivo Goldstein u tjedniku Globusu. „Teško je kalkulirati po obrascu ‘što bi bilo kad bi bilo’, ali, da on nije nametnuo Herceg-Bosnu, posve je jasno da bi antimiloševićevska opozicija bila puno jača, da bi agresija na BiH, suočena s bošnjačko-hrvatskom koalicijom, bila slabija, pa bi i zlo posljedično bilo manje. Potkraj 2017. Haški je tribunal potvrdio u drugom stupnju zaključak da su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i drugi hrvatski vođe imali cilj osnovati hrvatski entitet koji bi omogućio ujedinjenje Hrvata (analogno Miloševićevoj psihopatiji ‘svi Srbi u jednoj državi’, op. a.). Oni koji brane Tuđmanovu politiku prema BiH uvijek su bili u manjini, njihovi su argumenti neuvjerljivi. Svima bi bilo bolje kad bi se slavljenici iz Mostara (lanjska proslava 23. obljetnice Herceg-Bosne, op. a.) suočili s povijesnom istinom, a ne da pričaju priče sebi i drugima.“
Nažalost, ništa od toga: tvrdoglavost je i dalje kurentna roba. Tuđman-Šuškov velikohrvatski duh pod smežuranim smokvinim listom tzv. trećeg, hrvatskog entiteta i time BiH na europskom putu? Kontra Komšića koji, pak, kontra tom duhu, idejom o građanskoj, jedinstvenoj državi BiH nije na europskom putu zato, što njegov europski put ne podržava HDZ-ova vlast u RH, pa ne smiju ni Čović sa svim trećeentitetcima oko sebe? Makar se trenutna vlast u RH ne uspijeva sama sa sobom dogovoriti je li na europskom ili, pak, na američkom, Trumpovom putu, mađarskom Viktora Orbana, ili vrag će znati kojem „europskom“ putu… Što mu dođe isto sranje u drugom pakiranju, jer o budućnosti BiH neće odlučivati ni Zagreb, ni Mostar, ni Beograd niti Sarajevo, kao što nikad u povijesti nisu odlučivali o toj zemlji. Petljali se jesu, prtljali i palamudili, ali – ništa više.
Da je međunarodna zajednica željela HDZ da u ime b-h Hrvata, ali i neprežaljenih/nenapuštenih velikohrvatskih fatamorgana trećinski su-vlada disfunkcionalnom državom BiH, poslovođa bi zagrebačkih ZNA SE suflera i interesa Dragan Čović bez većih problema dobio drugi mandat u tročlanom Predsjedništvu države dvaju entiteta i triju suverenih naroda. No, uvjerljivo je izvisio, a sve po važećem Izbornom zakonu i pravilima, koji nisu promijenjeni u Čovićevu korist. Preventivno. Uza svu sinkroniziranu političku dreku iz Mostara, Širokog i Zagreba, uključivo Katoličku crkvu u liku kardinala i nadbiskupa vrhbosanskog Vinka Puljića te trećeentitetsku logistiku svake vrsti i čak i neskrivenu potporu neupitnog separatističkog šerifa Republike Srpske Milorada Dodika. Međunarodna je zajednica – a to će reći veliki igrači, vlasnici sudbine BiH u Bruxellesu, Washingtonu, Moskvi, Ankari, etc., uz fikusno statiranje Srbije i RH po daytonskoj formuli za jamstvo – dopustila je da Željko Komšić, šef nevelike Demokratske fronte, s 53 posto ili blizu 200.000 glasova na izborima 7. listopada drugi put zasjedne u Predsjedništvo BiH kao hrvatska sastavnica državne vlasti.
Valjda najomraženiji Hrvat na hrvatskoj nacionalističkoj desnici u BiH i RH, kažu, osvojio je vlast „bošnjačkim glasovima, preglasavanjem“; Hrvata je triput manje nego Bošnjaka, pa… Rezultat očekivan. Na užas obaju HDZ-ovih filijala u BiH (HDZ BiH i HDZ 1990), središnjice u Zagrebu i trenutne državne vlasti u RH, također presudno u HDZ-ovim rukama. Na „domoljubni“ užas i svih što egzistencijalno ili poslovno ovise o tomu da baš denver plava ZNA SE političko-ideološka opcija drži ključne poluge upravljanja mehanizmima vlasti i moći. Korupciji, klijentelizmu, nepotizmu i kojekakvim besprizornim ili čisto kriminalnim aktivnostima nikomu ne pada na um podrezati krila.
Vuk i tri praščića
Sada više nema natrag, Željko Komšić je upravo drugi put prisegnuo kao član Predsjedništva BiH u ime konstitutivnog hrvatskog naroda, ali to HDZ-ovim političarima i istomišljenicima u objema državama nije razlog da obustave sve to poslijeizborno prekomjerno granatiranje i dramatiziranje trenutnih i možda buduće odnose RH i BiH. Suštinski, ne priznaju izbornu volju birača i važeće zakonodavstvo u BiH. Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, koja se znala zamjérati službenom Sarajevu i osobito Bošnjacima, krajnje neukusnim izjavama o terorističkoj prijetnji islamističkih fundamentalista iz BiH Hrvatskoj i Europi, negativno je primila Komšićev izbor, ohrabrivala bunt u Hercegovini i diplomatski alarmirala europske i američke političare zbog dramatičnog pogoršanja položaja Hrvata u toj zemlji. To da Željko Komšić nije legitiman hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH, jer nije izabran voljom hrvatskog naroda, gotovo istim riječima, daje znati europskom mainstreamu i premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković, gdje god stigne i kad god stigne. I to nije dobro. Ni za koga.
Bošnjački su politički predstavnici, osobito prošle dvije godine, oštro reagirali na „miješanje službenog Zagreba u unutarnje odnose susjedne države, pod izgovorom brige za Hrvate“. Predsjednica i premijer RH napadno su izbjegli Sarajevo svaki put kad su posjećivali Mostar/Široko Brijeg, a Dragan Čović, iako član Predsjedništva BiH, koji bi trebao biti svjestan svoje odgovornosti na dužnosti što ju je obnašao, više je boravio u RH nego u svojoj državi. Muvao se s hadezeovcima ne samo na njihovim skupovima, nego čak po provinciji, bio na folklornim smotrama, na priredbama HTV-ovog putujućeg cirkusa „Lijepom našom“ Branka Uvodića i uvijek istih estradnjaka, „dragih prijatelja“, po Vukovaru, etc. Koga vraga je i što imao svako malo tražiti po RH, u kojem svojstvu, što on znači hrvatskim građanima…? Ama baš ništa.
Hrvatski gordijski čvor u BiH, ako uopće jest čvor, presijeca se samo u Sarajevu, dobronamjerno i sporazumno sa svim važnim akterima u toj državi, po važećim zakonima i poštujući međunarodne uzuse, ne u Zagrebu i kolateralno – u Mostaru. Da je pameti, kao što nije, sjeli bi ljudi negdje na kahvu, pa se dogovorili. Nije ni taj Željko Komšić neki bauk, a politička akrobatika ima svoje zašto i zato, pa… Neki bi to zadrti ironičar sažeo u parafrazu dječje priče o vuku i tri praščića: „Tko se boji Komšića još/ tri za groš, tri za groš./ Komšića se ne bojim ja, tra-la-la-la-la“. I, vuk sit, praščići na broju, a tamo – mirna Bosna. I Hercegovina.
tacno
Marijan Vogrinec
„Željko Komšić je legalno i legitimno izabran za člana Predsjedništva BiH po istom zakonu po kojem je prije njega izabran i Dragan Čović. Ne znam po čemu bi to sada bilo nezakonito, a kada je Čović biran, bilo je zakonito. To nema smisla“, kazao je bivši dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić HRT-u u povodu neprijateljskog odnosa vlasti RH i HDZ-ovog mainstreama u zapadnoj Hercegovini (BiH) prema Komšićevoj izbornoj pobjedi i Komšiću, jer da „nije izabran voljom hrvatskog naroda, nego bošnjačkim preglasavanjem“. A ta bi, je li, „volja hrvatskog naroda“ bila zadovoljena isključivo na jedan način: izborom Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, na drugi mandat hrvatskog člana tog tijela u kojem su i po jedan predstavnik Srba i Bošnjaka, drugih dvaju konstitutivnih naroda u susjednoj državi.
Mesić je neki dan sudjelovao na međunarodnom panelu „BiH nakon izbora“, kojem su u Press klubu Concordia u Beču nazočili ugledni profesori, političari i novinari što prate rovita zbivanja na zapadnom Balkanu. Bio je najavljen i član Predsjedništva BiH Željko Komšić, ali se nije pojavio. Ex-predsjednik RH je na pitanje HRT-ovog novinara o budućnosti BiH nakon izbora kazao da je ta država „stvarnost i činjenica, a to što je netko ne priznaje, njemu šteti. BiH ostaje. Treba omogućiti da funkcionira. Može doživjeti određene promjene u svom ustroju, ali legalno je pravo građana BiH da o tome odlučuju. Dok god su zakoni takvi kakvi jesu, nema smisla ovo što se događa – da se lagalno izabranom predsjedniku uskraćuje gostoprimstvo. Mogli su onda reći da mora biti izabran predstavnik HDZ-a, pa bismo znali na čemu smo“.
Stjepan Mesić je, objavio je HRT, poručio premijeru Andreju Plenkoviću i ministrici vanjskih i europskih poslova Mariji Pejčinović-Burić „kako bi trebalo komunicirati s predstavnicima BiH, slati poruku Hrvatima u BiH da je to njihova domovina BiH, da je njihov glavni grad Sarajevo i da svoju politiku moraju kreirati s druga dva naroda u BiH“. To otprilike tvrdi i Komšić, da će žitelji te države sami odlučivati o svojoj sudbini i da neće dopustiti nikakvo miješanje/tutorstvo nad „svojima“ ni Zagrebu, ni Beogradu niti ikom drugom sa strane. Izravno je prozvao RH zbog dugogodišnjih grubih nasrtanja na državni suverenitet, politički i teritorijalni integritet svoje zemlje. Nedopustivo ponašanje i zbog dobrosusjedstva i zbog kršenja međunarodnih uzusa o nemiješanju u unutarnje stvari drugih suverenih zemalja. Kontraproduktivno pak za međuetničke i druge prihvatljive odnose među Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i ostalim žiteljima BiH.
Mostar glavni grad BiH?
Komšić je i protiv tzv. trećeg, hrvatskog entiteta, za građansku je, jedinstvenu državu, protiv federalizacije po nacionalističkom ključu. Pa kad još spomene i gradnju Pelješkog mosta kao možda međudržavni problem velikog kalibra (uz nekoliko već postojećih, manjih), jer nije utvrđena morska granica RH i BiH u akvatoriju Neuma, odnosno izlaz BiH u međunarodne vode Jadrana (npr. po piranskom arbitražnom obrascu?), Željko Komšić postaje nepodnošljiv balvan u oku tzv. velikim ili trećeentitetskim Hrvatima bilo gdje da su na globusu ili su neki faktor u strukturama HDZ-ove stranačke/državne vlasti. Sol na ranu tih što se drže nacionalno osviještenim i povijesno potkovanim bio je i njegov prvi supredsjednički potez: vraća iz Mostara u Sarajevo Ured hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što ga je njegov prethodnik Dragan Čović preselio. Mora da se zabunio. Pomislio da je Mostar glavni grad BiH?
No, kako bilo, Komšić sada jest, što Čović nije. Više no uvjerljivom izbornom računicom upravo Komšić jest adresa, koju vlast RH ne smije bagatelizirati, ako drži do međunarodnog diplomatskog bontona i digniteta svoje zemlje te, nadasve, koristi za Hrvate s obiju strana međudržavne granice. Osobito do Hrvata u BiH, koji su se naraštajima rađali i umirali na tlu s kojeg se masovno iseljavaju baš od ratnih 1990-ih i pojačano, u velikom broju upravo s etnički očišćenih područja, gdje je godinama „pretplaćen“ na vlast – isključivo HDZ. Ali službeni Zagreb i HDZ ne žele prihvatiti realnosti poslijeizborne političke zbílje u BiH, jer je dvoglava ZNA SE filijala (HDZ BiH i HDZ 1990) popušila (predsjedničke) izbore 7. listopada. Unatoč interventnom vodu iz stranačke središnjice s Trga žrtava fašizma u Zagrebu, kojim je na terenu zapovijedao osobno Plenkovićev zamjenik Milijan Brkić nadimkom Vaso.
Njegov stranački šef i prvak hrvatske vlasti, premijer Plenković se dan uoči izbora samopozvao u Mostar, u tuđu državu agitirati u Čovićevu korist i time se izravno umiješati u krojenje vlasti u BiH. Ispalo je – uzalud vam trud svirači. Unatoč nacionalnoj euforiji, denver plavom urnebesu nabijenom državnom simbolikom RH na kojem si samopozvani premijer susjedne zemlje – kao da je na HDZ-ovom skupu u rodnom selu Svirču očevih predaka – uzurpira pravo „arbitrirati“ o vlasti tuđe države. Nema toga ni na Zanzibaru, a svejedno je Bog htio: Komšić naprijed, Čović stoj.
Državni vrh RH i HDZ-ov mainstream u zapadnoj Hercegovini ne samo da se dure kao vlaška mlada i sabotiraju konstituiranje vlasti BiH na osnovi rezultata izbora 7. listopada nego su i prosvjedno alarmirali i Bruxelles, Washington i sve važnije (ne)diplomatske adrese između o „nepravdi nanesenoj Hrvatima“. I deklariranog Hrvata Željka Komšića proglasili personom non grata u svim mjestima/županijama u BiH, gdje je HDZ na vlasti, neslužbeno i u RH. Neki je dan supredsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić boravio u Zagrebu, ali ga nitko od državnih prvaka nije primio. Mediji su izvijestili tek da je u hotelu Sheratonu ručao sa Stjepanom Mesićem, a veleposlanstvo BiH u RH, tvrde, nije imalo nikakvih spoznaja o Komšićevom službenom posjetu Zagrebu. No, tenzije ne popuštaju. Naprotiv.
U utorak se u Mostaru sastalo Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora (HNS), koje također vodi „nezamjenjivi“ Dragan Čović, te objavilo „zajednički nastup svojih stranaka na svim razinama vlasti u BiH“, odnosno da će „tražiti partnere među bošnjačkim strankama, spremnim prihvatiti promjenu Izbornog zakona i europski put BiH“. Idu u borbu, idu uz dlaku poslijeizbornoj zbilji, jer – vlast je najprije slast, a onda i čast. I skup je život na mostarskom Beverly Hillsu. Ni svako malo putovanja u Zagreb nisu baš jeftina. To, je li, nema veze s „neravnopravnošću i bošnjačkim preglasavanjem“ b-h Hrvata, koji s manje od 15 posto zastupljenosti u stanovništvu zauzimaju 34 posto radnih mjesta u piramidi federalne vlasti u BiH? Koja se struktura neće promijeniti ni izbornim rezultatima 7. listopada. Svejedno, predsjednik HNS-a i HDZ-a BiH Dragan Čović izjavljuje HRT-u:
„S partnerima među Bošnjacima tražimo nekog tko bi bio u stanju zajamčiti legitimno političko predstavljanje Hrvata prema odluci Ustavnog suda BiH, bez preglasavanja. Ključne hrvatske stranke iz HNS-a neće se moći isključiti iz vlasti entiteta Federacije BiH čak ni uz pokušaje makinacija izborom Hrvata od bošnjačkih stranaka u Dom naroda Federacije BiH. (U njemu se mora dobiti potpora najmanje šest od 17 izaslanika kako bi se izabralo federalnu vladu predsjednika, op. a.) Nismo naivni da ne postoje ti pokušaji. Ako je netko želio izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima Bošnjaka, jasno je da je spreman to nastaviti i dalje. (Čoviću ne pada na um priznati da su Srbi glasali za njega, a ne za Komšića, pa je svejedno izgubio izbore, op. a.) Uvjeren sam da imamo dovoljno kapaciteta i snage da zaštitimo poziciju Hrvata te da nismo ovisni o bilo komu (otkad je njegova osobno i pozicija HDZ-a pozicija Hrvata? – op. a.)“.
Sastali se, pa rastali
Pozicija Hrvata je, uz takve kao Dragan Čović s istomišljenicima u HDZ-ovom mainstreamu, najizglednija u Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, etc., samo ne gdje bi morala biti: u vlastitoj domovini. B-h Hrvatima je to BiH, sunarodnjacima iz Bijedne Naše Hrvatska, dijaspori tamo gdje žive, rade, rađaju djecu i plaćaju porez. I amen. Sve drugo su šuplja laprdanja o, je li, „domoljublju, nacionalnoj osviještenosti, vjeri“ i tim sranjima od kojih bogovski žive samo lažni mesije. I ovi u Mostaru/Širokom i ovi u Zagrebu, a mantra hrvatski narod im dođe kao crvena krpa kojom mašu kad im se god sprdne. Bijedno i jadno, ali svejedno se skupi svaki put dovoljno hlebinaca koji potrate svoj birački glas.
O stanju bosanskog lonca na poslijeizbornoj vatri zloslutno svjedoči činjenica da se sjednica Zastupničkog doma parlamenta Federacije BiH – gdje su dva sukobljena bloka: SDA i HDZ BiH nasuprot SDP-u BiH, Demokratskoj fronti Željka Komšića i Našoj stranci – raspala netom po konstituiranju. To baš i nije iznenadilo pozvane na sjednicu predstavnike Delegacije EU-a u BiH, koje je vodio Lars-Gunnar Wigemark. Cirkus se nastavlja, na redu su novi klaunovi, akrobati, dreseri, gutači vatre, brkate babe…
Suludo je i dugoročno štetno za Hrvate i u BiH i u RH – budući da samo lijepa riječ i zlatna vrata otvara – sabotiranjem Željka Komšića, kolateralno i Šefika Džaferovića (SDA), bošnjačkog člana Predsjedništva, kontaminirati ne samo međuetničke odnose triju konstitutivnih naroda već i neprijepornu upućenost dviju susjednih zemalja jedne na drugu. Zatezanje tenzija zato što Čović nije prošao na izborima i HDZ nema bjanko mjenicu za manipuliranje Hrvatima na neodređeno vrijeme znači političku nezrelost, impotenciju, inat na štetu BiH i hrvatskih interesa, stranputicu, a ne europski put, što će – jer remeti hibridnu ravnotežu u ionako disfunkcionalnoj zemlji – međunarodna zajednica kazniti.
Da su EU i SAD željeli da Hrvate u Predsjedništvu države dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda zastupa Hrvat Dragan Čović, a ne Hrvat Željko Komšić, dopustili bi ne samo takvu promjenu Izbornog zakona BiH nego i radnje tzv. izbornog inženjeringa od kojih se poštenom čovjeku ionako diže kosa na glavi i bude mu mučno u želudcu. Ako HNS-ova ofenziva s možebitnim bošnjačkim partnerima – kakvih zapravo nema na radaru, ako iole nešto znače – poluči tu vrst promjene Izbornog zakona, kojom će se reći da su samo HDZ BiH/1990 i samo Dragan Čović legitimni predstavnici hrvatskog naroda i da protiv njih ne smiju glasati nehrvatski sugrađani u Federaciji BiH o njima ne smije…
Je li izgledno da vlastima u RH, stranački nadređenim HDZ-ovoj infrastukturi u BiH – zapravo je relevantna samo zapadna Hercegovina, gdje je već 1991. počelo paradržavno „osamostaljivanje“ etničkim čišćenjem Srba i Bošnjaka iz tzv. Hrvatske zajednice, pa Hrvatske republike Herceg-Bosne – padne na um da razvijanje prijateljstva s vlastima u BiH, dobrosusjedstvo, suradništvo i sporazumno rješavanje spornih pitanja, europski put, gospodarska razmjena i poštivanje ljudskih prava i sloboda nemaju alternativu? RH ima više od tisuću kilometara granice i gotovo tisućljetnu zajedničku ili vrlo blisku povijest s tom zemljom etničke tigrove kože. Smrtni je grijeh velikohrvatske politike režimâ u RH od 1990-ih sustavno odvikavala b-h Hrvata od prirodnog osjećaja da im je BiH domovina i Sarajevo glavni grad. Ne Hrvatska i Zagreb u drugom koraku po priznanju tzv. trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Zbog čega se sad zapravo i diže sva ova buka i dramatizira Komšićev izbor.
S Komšićem u Sarajevu, a ne Čović-Dodikovom kompom na „europskom putu“ u definitivan raspad BiH kao „nemoguće države triju naroda koji se ne vole i toliko su različiti da ne mogu živjeti zajedno“, velikonacionalne silnice potpuno gube na smislu. Dapače, postaje vidljivijim i daltonistima da ni HDZ nije isključivi jamac očuvanja nacionalnog identiteta i hrvatske opstojnosti u BiH, s ekskluzivnim pravom – tko mu ga je ikad dao u vlastitoj, kamoli u tuđoj zemlji!? – suflirati i uvjetovati Hrvatima kako će graditi suživot s Bošnjacima i Srbima. Kako im komšija Jovan i komšija Mustafa ne smiju biti bliži i važniji od brata Mate u Njemačkoj i sunarodnjaka Hrvoja u Zagrebu.
Krivci su u Zagrebu
A HDZ-ovi se vladajući režimi u RH – s osobito tragičnim posljedicama onaj „velikodržavotvoran“ Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990-ih godina, s Matom Bobanom u Mostaru i tzv. HZ/HR Herceg-Bosnom – ne prestaju miješati u BiH baš kao da su tamošnji Hrvati svi odreda maloumni, maloljetni ili slijepi, pa ih treba voditi za ruku i govoriti im što je sve – za njihovo dobro. Sic transit. To je ključni izvor problema, stalno novih sabotaža i kurzschlussa na dalekovodu između Sarajeva te Zagreba i Mostara. Banje Luke ne, jer tamošnji neupitni separatist Milorad Dodik – od neki dan zaprisegnuti srpski član Predsjedništva BiH – otvoreno druka s Čovićem za tzv. treći, hrvatski entitet, naoko umiveni surogat međunarodno poništene HZ/HR Herceg-Bosne. U pogrešnoj je, lošoj politici RH prema BiH razlog „nestajanju“ tamošnjih Hrvata. Baš kao što loše vlasti na Markovom trgu u Zagrebu – HDZ 21, SDP sedam godina – učinkovito čiste Bijednu Našu i od Hrvata i od svih drugih žitelja. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić svako malo glasno zdvaja, a prešućuje istinu: „Naočigled cijelog svijeta, u BiH nestaje cijeli jedan narod, hrvatski, najmalobrojniji“.
Foto: Sipa Press / Autor: DUBRAVEC/SIPA
Krivci su u Zagrebu i na dugogodišnjem tretmanu po haaškim prdekanama – jedan od osuđenih na 20 godina je po izricanju kazne strusio cijankalij, a svoj šestorici u tom procesu Žalbeno je vijeće potvrdilo ukupnu kaznu na čak 111 godina iza rešetaka. U optužnici je popis uistinu jezivih ratnih i zločina protiv čovječnosti, ali i kvalifikacija tzv. udruženog zločinačkog pothvata, za koji je inkriminiran/odgovoran sami vrh RH, time i potvrđena agresija RH na BiH. I Dragan Čović je dio te neslavne ratne priče o zločinačkom životu tzv. HZ/HR Herceg-Bosne – kao direktor mostarskog Sokola pisao je zamolbu da mu iz konc-logora HVO-a pošalju u tvornicu zatočene Bošnjake kao robovsku radnu snagu, kao u Trećem Reichu – a slaba je utjeha desetcima tisuća b-h Hrvata koji su zbog maloumnih ljudi i suludih ideja o podjeli suverene države BiH po etničko-vjerskom ključu otišli pred tsunamijem zločina, besmislene mržnje, progona, netrpeljivosti, etc., te im je u RH ili širom svijeta zauvijek (?) uskraćeno komšiju Jovana i komšiju Mustafu smatrati braćom. Prvima kojima će se s povjerenjem obratiti i koji će im pomoći u nevolji. S kojima će biti zajedno i o Božiću, i o Bajramu, o krsnoj slavi, rođendanu, imendanu, radovati se na svadbi, o rođenju djeteta, žalovati o pogrebima… Tempi passati.
Sav taj suživot u bogatstvu razlika i različitih u tzv. Jugoslaviji u malom, koji nikomu nije smetao, jer nije bilo važno tko je koje nacije ili (ne)vjere, dapače, ljudi nahvao (dum Marin) su silom ludosti i nasilja krvavih 1990-ih sotonizirali i uništili. Umjesto kriterija je li tko čovjek ili nije, ima li obraz i čast ili nema, je li dobar komšija ili nije silom je zamijenilo razlikovni uvjet je li tko „naš“ ili „njihov“. Otrov umjesto eliksira. I zato Hrvati – ali ne samo Hrvati, i Bošnjaci i Srbi također – još odlaze iz BiH u bijeli svijet. Pod HDZ-om, ni u etnički očišćenim krajevima više nema života ni u miru. Kao ni u RH, ako nisi pripadnikom uhljebničke armije licemjera, demagoga, lažnih branitelja/invalida/vjernika koji dnevno bar nekoliko puta „domoljubno“ ne vrište u javni prostor „volim Hrvatsku i Hrvate“. Za čije babe zdravlje? Što itko ima od toga?
Hrvatski narod i u BiH i u RH nije dobio ništa, a izgubio je jako puno. Među inim, najveću blagodat: izgubio je komšije i susjede s kojima je stoljećima dijelio dobro i zlo, zajedničku povijesnu sudbinu. No, besprimjerno se pljačkom i ratnoprofiterskim pogodovanjem u sprezi s politikom obogatio uzak sloj političkih, vojnih i logističkih vođa. Danas najbogatijih Hrvata ne europskom Jugoistoku. Možda i šire. Mantra o nacionalnoj neravnopravnosti Hrvata „u svakoj Jugoslaviji“, ugroženosti od Srba i Bošnjaka, pravoslavlja i islama, jugoslavenstva, komunizma i ateizma, etc. budalaštine su koje ne puše ni jaslička djeca. Posijano zlo ne dopušta ni danas – kad se zbog Čovićevog izbornog debakla sva službena Hrvatska u HDZ-ovom aranžmanu dignula protiv BiH – da bosanski lonac prijeđe u normalnu fazu vrenja. Bez provokacija i novih napetosti među dvjema balkanskim susjedama. Da je, primjerice, međunarodna zajednica priznala, kao što nije, isti status etnički očišćenoj od Srba i Bošnjaka HZ/HR Herceg-Bosni kao jednako etnički čistoj Republici Srpskoj, je li, b-h bi Hrvatima danas cvjetale ruže, množili bi se barem kao janjevački sunarodnjaci, blagovali slobodu, duhovna i materijalna dobra svake vrsti, bajna bi im se budućnost nudila na dlanu, etc.? Sic transit.
Luciferovi apartmani
Budući da međunarodni gazde cjelovite BiH nisu imali razumijevanja ni sluha za paradržavnu tvorevinu tzv. HZ/HR Herceg-Bosnu te anuliranje udruženog zločinačkog pothvata (službena haaška inkriminacija) ni progledati kroz prste najvažnijim političkim i vojnim b-h poslovođama velikodržavotvorne politike tada HDZ-ovog službenog Zagreba, Washingtonski i Daytonski sporazumi skrojeni su kako su skrojeni. Tako da ni jedan od trojice tadašnjih gospodara života i smrti par milijuna Srba, Hrvata, Bošnjaka i inih – Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović – nije mogao biti zadovoljan. Njih su trojica na vrijeme zbrisali u predvorje ureda sv. Petra igrati preferans, dok čekaju smještaj u nekom od Luciferovih apartmana, a svojim su sunarodnjacima ostavili čistiti nered u kojem moraju liječiti migrenu. A kako to nasljednici rade? Traljavo. Zapravo nikako, nered čine još gorim i zazornijim. Beograd via Banja Luka, a Zagreb via Mostar i Široki glumataju daltoniste, što bauljaju i mrgodno nasrću jedni na druge. U korist štete vlastitih naroda.
Ni Bošnjaci ne ostaju dužni svojim političko-ideološkim slijepcima, koji usred velebne sarajevske Zetre svršavaju maloumnim ulizništvom – da čovjek ne povjeruje – turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu koji je došao baš u Sarajevu voditi svoju predsjedničku kampanju. Sic transit. „Erdoğane, sinko, vi se pobrinite za ovo područje“, citirao je turski predsjednik navodne riječi karizmatičnog Bošnjaka Alije Izetbegovića iz ratnog uragana u svojoj zemlji, a Izetbegović mlađi, Alijin sin Bakir, još Čovićev supredsjedatelj u Predsjedništvu BiH, dao si je oduška: „Drago mi je vidjeti izmiješane zastave Turske i BiH. Dugo smo mi zajedno, i dobro smo živjeli zajedno i dobro smo se borili zajedno. Bošnjaci su zadnji put na Çanakkaleu (Galipolje) branili Tursku kao svoju domovinu, a ako nas je povijest razdvojila, sudbina nam je opet bila slična. Turke i Bošnjake pokušavali su odvojiti od njihove vjere, identiteta i ponosa, no svakih stotinu godina Bog pošalje nekog čovjeka koji će narodu vratiti vjeru, a kad ga pošalje, onda mu i pomogne, a kad mu pomogne, nitko ga ne može pobijediti. Takav Božji izaslanik na zemlji bio je u slučaju Bošnjaka i BiH moj otac Alija, a u slučaju Turske i Turaka upravo Erdoğan. Vi imate čovjeka kojega vam je Bog poslao, a ime mu je Recep Tayyip Erdoğan.“
Foto AP
Kad su Hrvati posrijedi, otvoreno miješanje jedne u unutarnje stvari druge suverene države nastavilo se drugim, tzv. trećeentitetskim sredstvima nakon iznuđenog rata Srba protiv Hrvata i Bošnjaka, pa Hrvata protiv Srba i Bošnjaka i Bošnjaka protiv Hrvata i Srba. Cilj je bio razbiti i podijeliti Titovu „umjetnu tvorevinu“ BiH. S tim da – kad se Srbi i Hrvati raskusuraju kako se vožd Slobo i vrhovnik Franjo dogovore – Aliji i „njegovim Balijama“ možebitno će ostati ficlek „džamahirije“ oko Tuzle. Nema veze, je li, što je Bošnjaka po broju kao Srba i Hrvata zajedno? Remetilački su faktor, čulo se i sa srpske i s hrvatske strane bojišnice. Bolna muslimanska špranja u kršćanskom tkivu? Hrvatska podokničarska, iz preporodnog doba, da svaka ptica svomu jatu leti – u srpskoj istoznačnici sažeta čak u povijesnoj heraldici s četiri ocila – nije išla pod kapu međunarodnoj zajednici te se dogodilo što i jest: Washingtonskim i Daytonskim sporazumom zaustavilo se ratno krvoproliće, razaranja i ohladilo samozvane nacionalno-vjerske mesije, ali se nije dopustilo raskrojiti BiH po velikoetničkom arku. Privremeno je trodjelno federalizirati, pa čim se ukaže prva povoljna prilika – ćao, đaci. Neki velikoetnički, separatistički mentaliteti još nisu odustali od traganja za tom prilikom, mimikrijski se uvlačeći u svaku promjenu međunarodnih okolnosti.
Svojedobno je posljednji rotirajući predsjednik bivšeg Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić prepričavao svoj razgovor u Beogradu sa srbijanskim članom tog tijela već umiruće bivše države Borisavom Jovićem o razlozima pobune dijela Srba u Hrvatskoj i ulozi Srbije/Slobodana Miloševića. „Nas ne zanimaju Srbi u Hrvatskoj“, navodno mu je odgovorio. „Činite s njima što vas je volja, nas, Srbiju zanima BiH.“ Gdje su Srbi Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ekipe, doduše, za zelenim stolom dobili znatno manje od onog što su prisvojili oružjem, a peterostruko ih je više nego Hrvata i Bošnjaka zajedno na kraju dana skončalo u Sheveningenu i sankcionirano u Haaškom tribunalu. Bošnjaci se brojem svojih sankcioniranih zločinaca ne uspoređuju sa Srbima i Hrvatima, Srbi pak nešto muljaju i uopće ne priznaju svoju krivnju – nedajbože krimen službenog tada Beograda Slobodana Miloševića i zapovjedne strukture JNA – a Hrvati i u BiH i u RH ne prestaju jadikovati da su najgore prošli s međunarodnim pravosuđem, a „najmanje su krivi za rat“.
foto The Associated Press
Iz tih, pak, činjenica nikakve pouke nije izvukao Milorad Dodik, koji se ne libi osobno osramotiti izjavom: „Više volim Srbiju, nego BiH“. A ne samo što je član Predsjedništva zemlje koju ne voli nego je i rođen u BiH (Laktaši, 1959.) te po djedu Tomi Dodigu iz sela Studenih Vrila nedaleko od Tomislavgrada navodno – Hrvat. Prema istraživanjima novinara Slobodne Dalmacije Petra Miloša, djed Tomo je bio žandar u Kraljevini Jugoslaviji, dosta se selio, oženio Crnogorkom, a hrvatsko prezime Dodig je promijenio je u srpsko Dodik te s katoličanstva prešao na pravoslavlje. Dragan Čović, veliki istomišljenik i sve bolji prijatelj Milorada Dodika nikad se nije baš tako izjasnio u javnosti, ali se po političkom ponašanju i pedigreu od 1990. godine dade pretpostaviti da i on više voli Hrvatsku nego BiH. I on je rođen u BiH (Mostar, 1956.) i, za razliku od Dodika, samo malo više farba tunele hinjenim europejstvom i neuvjerljivim frazama o „jedinstvenoj državi BiH u kojoj će Hrvati biti ravnopravni s ostala dva konstitutivna naroda“. Dakako, samo ako ga vode on i HDZ. Inače ne, jer ni jedan drugi Hrvat iz BiH i hrvatska stranka toga nisu dostojni. Ni Željko Komšić.
Kad Čović spomene jedinstvo BiH, čvršće stisne figu u džepu. Da nije tako, ne bi za svog mandata člana Predsjedništva BiH, znakovito, preselio svoj ured iz Sarajeva u Mostar – što njegov nasljednik Željko Komšić ukida, kao svoj prvi potez u drugom mandatu na istoj poziciji – niti bi prošlog kolovoza sudjelovao u pompoznom komemoriranju 25. obljetnice osnutka tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne. Na kojem se pompoznom skupu u Mostaru okupila još nepozatvarana ili već puštena na slobodu politička i vojna „krema“ aktera te međunarodno poništene tvorevine. HDZ-ov je službeni Zagreb, znakovito, na način da se ne kompromitira pred međunarodnom zajednicom, poslao izaslanike. Predsjednica RH generalnog konzula u Mostaru Marka Babića, a Markov trg Zvonka Milasa, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH (kazao je da nazoči u svoje ime), te saborskog zastupnika dijaspore Božu Ljubića (glavni govornik na svečanoj akademiji). Babić i Ljubić nisu objasnili razloge svog postupka.
Haaški pravorijek
„Franjo Tuđman iskreno je vjerovao da je podjela BiH najbolje rješenje“, pisao je ugledni povjesničar i diplomat Ivo Goldstein u tjedniku Globusu. „Teško je kalkulirati po obrascu ‘što bi bilo kad bi bilo’, ali, da on nije nametnuo Herceg-Bosnu, posve je jasno da bi antimiloševićevska opozicija bila puno jača, da bi agresija na BiH, suočena s bošnjačko-hrvatskom koalicijom, bila slabija, pa bi i zlo posljedično bilo manje. Potkraj 2017. Haški je tribunal potvrdio u drugom stupnju zaključak da su prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i drugi hrvatski vođe imali cilj osnovati hrvatski entitet koji bi omogućio ujedinjenje Hrvata (analogno Miloševićevoj psihopatiji ‘svi Srbi u jednoj državi’, op. a.). Oni koji brane Tuđmanovu politiku prema BiH uvijek su bili u manjini, njihovi su argumenti neuvjerljivi. Svima bi bilo bolje kad bi se slavljenici iz Mostara (lanjska proslava 23. obljetnice Herceg-Bosne, op. a.) suočili s povijesnom istinom, a ne da pričaju priče sebi i drugima.“
Nažalost, ništa od toga: tvrdoglavost je i dalje kurentna roba. Tuđman-Šuškov velikohrvatski duh pod smežuranim smokvinim listom tzv. trećeg, hrvatskog entiteta i time BiH na europskom putu? Kontra Komšića koji, pak, kontra tom duhu, idejom o građanskoj, jedinstvenoj državi BiH nije na europskom putu zato, što njegov europski put ne podržava HDZ-ova vlast u RH, pa ne smiju ni Čović sa svim trećeentitetcima oko sebe? Makar se trenutna vlast u RH ne uspijeva sama sa sobom dogovoriti je li na europskom ili, pak, na američkom, Trumpovom putu, mađarskom Viktora Orbana, ili vrag će znati kojem „europskom“ putu… Što mu dođe isto sranje u drugom pakiranju, jer o budućnosti BiH neće odlučivati ni Zagreb, ni Mostar, ni Beograd niti Sarajevo, kao što nikad u povijesti nisu odlučivali o toj zemlji. Petljali se jesu, prtljali i palamudili, ali – ništa više.
Da je međunarodna zajednica željela HDZ da u ime b-h Hrvata, ali i neprežaljenih/nenapuštenih velikohrvatskih fatamorgana trećinski su-vlada disfunkcionalnom državom BiH, poslovođa bi zagrebačkih ZNA SE suflera i interesa Dragan Čović bez većih problema dobio drugi mandat u tročlanom Predsjedništvu države dvaju entiteta i triju suverenih naroda. No, uvjerljivo je izvisio, a sve po važećem Izbornom zakonu i pravilima, koji nisu promijenjeni u Čovićevu korist. Preventivno. Uza svu sinkroniziranu političku dreku iz Mostara, Širokog i Zagreba, uključivo Katoličku crkvu u liku kardinala i nadbiskupa vrhbosanskog Vinka Puljića te trećeentitetsku logistiku svake vrsti i čak i neskrivenu potporu neupitnog separatističkog šerifa Republike Srpske Milorada Dodika. Međunarodna je zajednica – a to će reći veliki igrači, vlasnici sudbine BiH u Bruxellesu, Washingtonu, Moskvi, Ankari, etc., uz fikusno statiranje Srbije i RH po daytonskoj formuli za jamstvo – dopustila je da Željko Komšić, šef nevelike Demokratske fronte, s 53 posto ili blizu 200.000 glasova na izborima 7. listopada drugi put zasjedne u Predsjedništvo BiH kao hrvatska sastavnica državne vlasti.
Valjda najomraženiji Hrvat na hrvatskoj nacionalističkoj desnici u BiH i RH, kažu, osvojio je vlast „bošnjačkim glasovima, preglasavanjem“; Hrvata je triput manje nego Bošnjaka, pa… Rezultat očekivan. Na užas obaju HDZ-ovih filijala u BiH (HDZ BiH i HDZ 1990), središnjice u Zagrebu i trenutne državne vlasti u RH, također presudno u HDZ-ovim rukama. Na „domoljubni“ užas i svih što egzistencijalno ili poslovno ovise o tomu da baš denver plava ZNA SE političko-ideološka opcija drži ključne poluge upravljanja mehanizmima vlasti i moći. Korupciji, klijentelizmu, nepotizmu i kojekakvim besprizornim ili čisto kriminalnim aktivnostima nikomu ne pada na um podrezati krila.
Vuk i tri praščića
Sada više nema natrag, Željko Komšić je upravo drugi put prisegnuo kao član Predsjedništva BiH u ime konstitutivnog hrvatskog naroda, ali to HDZ-ovim političarima i istomišljenicima u objema državama nije razlog da obustave sve to poslijeizborno prekomjerno granatiranje i dramatiziranje trenutnih i možda buduće odnose RH i BiH. Suštinski, ne priznaju izbornu volju birača i važeće zakonodavstvo u BiH. Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, koja se znala zamjérati službenom Sarajevu i osobito Bošnjacima, krajnje neukusnim izjavama o terorističkoj prijetnji islamističkih fundamentalista iz BiH Hrvatskoj i Europi, negativno je primila Komšićev izbor, ohrabrivala bunt u Hercegovini i diplomatski alarmirala europske i američke političare zbog dramatičnog pogoršanja položaja Hrvata u toj zemlji. To da Željko Komšić nije legitiman hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH, jer nije izabran voljom hrvatskog naroda, gotovo istim riječima, daje znati europskom mainstreamu i premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković, gdje god stigne i kad god stigne. I to nije dobro. Ni za koga.
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Bošnjački su politički predstavnici, osobito prošle dvije godine, oštro reagirali na „miješanje službenog Zagreba u unutarnje odnose susjedne države, pod izgovorom brige za Hrvate“. Predsjednica i premijer RH napadno su izbjegli Sarajevo svaki put kad su posjećivali Mostar/Široko Brijeg, a Dragan Čović, iako član Predsjedništva BiH, koji bi trebao biti svjestan svoje odgovornosti na dužnosti što ju je obnašao, više je boravio u RH nego u svojoj državi. Muvao se s hadezeovcima ne samo na njihovim skupovima, nego čak po provinciji, bio na folklornim smotrama, na priredbama HTV-ovog putujućeg cirkusa „Lijepom našom“ Branka Uvodića i uvijek istih estradnjaka, „dragih prijatelja“, po Vukovaru, etc. Koga vraga je i što imao svako malo tražiti po RH, u kojem svojstvu, što on znači hrvatskim građanima…? Ama baš ništa.
Hrvatski gordijski čvor u BiH, ako uopće jest čvor, presijeca se samo u Sarajevu, dobronamjerno i sporazumno sa svim važnim akterima u toj državi, po važećim zakonima i poštujući međunarodne uzuse, ne u Zagrebu i kolateralno – u Mostaru. Da je pameti, kao što nije, sjeli bi ljudi negdje na kahvu, pa se dogovorili. Nije ni taj Željko Komšić neki bauk, a politička akrobatika ima svoje zašto i zato, pa… Neki bi to zadrti ironičar sažeo u parafrazu dječje priče o vuku i tri praščića: „Tko se boji Komšića još/ tri za groš, tri za groš./ Komšića se ne bojim ja, tra-la-la-la-la“. I, vuk sit, praščići na broju, a tamo – mirna Bosna. I Hercegovina.
tacno
