Uvijek u vremenima kraha režima osjetim neku tugu. Znam da bi se trebao veseliti propasti trulog, korumpiranog sistema i osjećati neku sreću i zadovoljštinu time što im se događa. Znam da osjećaju paniku, jedna loša vijest sustiže drugu. Nema više nadobudnih dragovoljaca koji se tuku za svaku poziciju.
Sada se izmišljaju zdravstveni razlozi i obiteljski problemi da se izbjegne odlazak na prvu crtu političke borbe. Mobiteli ne zvone i ne nude se kandidati.
Još do nedavno bilo je pet, ma šta pet, stotinu kandidata za ministarsko mjesto i mandatar je mogao samo neodređeno govoriti da još nije situacija, da će uzeti u obzir nekog talentiranog člana mladeži sa znanjem šest jezika, besprijekornim porijeklom i hrvatskog roda.
Sad se znanje jezika i ne pita, u obzir dolaze i djeca iz oficirskih obitelji i mješovitih brakova, jer nitko neće pravdajući se da bi to bilo kao ući u ustaše u travnju ’45. A oni koje treba smijeniti se ne daju. Znaju svašta i prijete da će još više izmisliti.
Dođe tako trenutak da za vladajuće sve krene nizbrdo. I uspjesi se primaju s nevjericom, podsmijehom, izrugivanjem. Dobri zakonski prijedlozi odlaze na čekanje, jer nije vrijeme. Za sučeljavanja i emisije se teško nalaze kandidati. Nitko ne maše stranačkom iskaznicom, ne traži posjetnicu u kojoj se navodi stranačka boja i članstvo u nekom zagonetnom odboru.
Odlazi se na ljetovanje i proširuje broj onih kojima se blokiraju pozivi. Očekuje se neko tajno oružje i šire glasine o odlučnim mjerama. Traže se manje vidljiva mjesta u gospodarskim predstavništvima, turističkoj zajednici ili predstavništvu strane banke i firme. Za diplomaciju je prekasno.
Čak kad se prošire glasine, po meni izmišljotine, o odlasku premijera ili predsjednice na neku funkciju u Europi, NATO-u ili na prestižno sveučilište, svi u to povjeruju jer i sami razmišljaju o tome. Sanjaju o tome, jer se naslućuje da će mišja rupa vrijediti zlata.
Ostavke su pale. Objašnjenja su traljava i površna. Ne odlaze jer su odgovorni, već oni sebe definiraju kao uteg i kao opterećenje. Odlaze, kažu, jer ne žele ugroziti Vladu. Kao da su otišli s nogometne utakmice veterana ili sa sastanka mjesnog odbora – jer takve pritiske ne mogu podnijeti. To je pritisak na njihove obitelji. A sami su prenosili vlasništvo na potomke i bračne drugove, braću i roditelje.
Ni riječi o čvrstim dokazima, snimkama dokumenata. Ostavka je posljedica odgovornosti, a oni tvrde da nisu odgovorni, pa će za kaznu u gornje redove saborskih klupa. Strašna kazna. Moraju šutjeti i biti nevidljivi da ne budu uteg svom jatu.
Pola ministara misli da će i oni tako. Oni znaju zašto i toga se boje. Plenković bi rado izašao pred kamere i rekao tko dolazi, ali izbor kandidata nije osobit. U stranci ima labavu ravnotežu frakcija, izvan stranke nema baš zainteresiranih. Ima ”žetončića”, ali što će kad se budu iskapali detalji njihove karijere. Koalicije su veliki trošak, pa je i odluka teška.
Mora naći poštene i lojalne, stručne, bar naizgled, ali izbor nije velik. Lojalni su zato da bi bili iznad zakona, stručnost ne stvaraju majstori za public relations, a i hvalospjev lako postane uteg. Kako mu je sad teško što je notorne mutikaše zdušno branio, glumio uvjerenost u njihove dokumente i argumente, ismijavao interes oporbe. Naravno da je interes oporbe da smijeni vladu, ali on je ispucao sva oružja obrane: ostale su ostavke i predaja.
Ta objašnjenja onda svu težinu odgovornosti bacaju na premijera. Ako ih je smijenio nevine, pod pritiskom javnosti i dao im rezervne položaje, ispalo je da nije ni odlučan ni vođa koji štiti svoje.
No čito je da ih smjenjuje zbog štete po buduće izbore, dojma da su svi isti i svi takvi, da je i on takav. Baš je obrana pokazala da se ne radi o incidentu, već o skidanju kopnene sa sistema.
Svatko je radio kako je znao i mogao. Možda bolje nisu ni znali ni mogli; oni znaju što su radili i na čemu su zaradili, čemu su se stvarno posvetili. I sada zamišljaju tragediju ako se toga ljudi sjete, ako ih dohvate mediji, a nekako je i premijer saznao za njihove poslove, porast imovine i stanje na računu strane banke.
Teška vremena za sve te ljude koji ne znaju tko je sljedeći, tko je tih veličanstvenih pet ili sedam koji odlaze. Tješe se time da neće nastradati svi, no kako im se čini da su svi isti, tjeskoba ih ubija.
Naravno, kad se neminovno desi, oni koji odlaze kao lopovi tvrdit će da se radi o političkim čistkama, da su maknuti kao rodoljubi i da su na raspolaganju nekom drugom.
Plenković oklijeva ne zato što ne želi, nego zato što je tako teško naći nove, što se ljudi ne trgaju za Vladu s kojom će otići. Sumrak bogova.
Hitler je, kad se vidio kraj, grmio o strašnom oružju, primao golobrade vojnike i slao ih protiv ruskih tenkova. U isto vrijeme spremale su se opljačkane umjetnine, vozile u bavarske dvorce, a opljačkano zlato bacalo se u jezero. U takvim trenucima glumi se fanatizam, a vođe prikrivaju svoje strahove. Smiješe se, otpuštaju ministre, a najviše se boje zakletih prijatelja.
Otvaraju novine sa strepnjom hoće li pročitati da su smijenjeni. Iako su dogovorili sve s urednicima, boje se onoga što će se čitati između redaka, a nehotična gesta voditelja tumačiti kao izdaja.
Ne uspoređujem Hitlera i Plenkovića. Hitler je narcisoidna budala i fanatik, Plenković je tragična figura političara velikih obećanja i mogućnosti okružena mediokritetima, strankom koja voli moć i novac, a ideale svodi na brigu o identitetu.
Lažu nama, lagali su i njemu, a sad bi on trebao smisliti taktiku da održi vlast, zadrži beneficije i još pri tome izgleda kao Europejac i Hrvat. Teško.
Kraj jedne vlasti dođe kad fraze olinjaju, kad se izgubi žar, kad se u lokalnom kafiću nitko glasno ne hvali svojim članstvom, već ispod glasa priznaje da ne plaća članarinu i ne odlazi na sastanke.
Sastanaka zapravo i nema, osim kad se nekoga bira. Nema nikoga tko bi noću lijepio plakate. Dođu izbori i onda treba nazvati deset prijatelja da izađu na birališta. Matematika pokazuje da i to zakaže. Ne može se kontrolirati tko koga zove, ne može se narediti euforija u glasu, uvjerljivost nagovaranja.
Sav stranački rad spadne na šaku fanatičnih ili ambicioznih članova. Naslućuju se pukotine u vodstvu, u pozadini vođe na slikama se pojavljuju nova nasmiješena lica, ali upadljiv je izostanak onih koji pokazuju odakle puše vjetar.
Tragična je tjeskoba onih koji se spominju kao bivši. Kako planirati ljetovanje, kako popuniti vrijeme dok se iščekuje odluka? Telefoni ne zuje kao obično i strepnja raste kad je poziv s nepoznatog broja. Kako se javiti novinarima kad pitaju za komentar, još gore kad pitaju za mišljenje. Mišljenja nemaju, a što reći kad se ništa ne zna. Čeka se da šef kaže; jer se ne misli, već se ponavlja što on kaže.
Ja sam do sada puno puta pisao da problem ove Vlade nije ima li većinu u Saboru, već da je njen problem vjerodostojnost i legitimnost. Legitimitet se obnavlja novim izborima. To sad govore mnogi, misle svi, a ne dokoni profesor koji piše kolumne.
Možeš ti pisati otkaze. Primati ostavke. Oslanjati se na prebjege, ”žetončiće”, komercijalizirati političke prebjege. Uvijek ostaje sumnja da će ih i drugi kupiti i činjenica da svaki takav manevar, kratkoročan trijumf, otvara sve veći jaz prema biračima.
Europski izbori jasno su pokazali da će o budućim izborima odlučiti neodlučni. S trećinom glasova one trećine koja izlazi na izbore ne može se vladati.
Problem nelegitimne vlasti, one koja je izgubila podršku građana i birača je i u tome što pasivizira sposobne. Netko tko se politikom i ne bavi takvoj vladi neće pomagati, svoje ideje i mogućnosti će ostaviti za sebe, odmahnut će rukom; jer zašto pomagati onima koji žure u vlastitu propast. Kako je Kalvin govorio, zašto bi Bog pomagao onima koje je osudio na propast.
To otvara začarani krug u kojem slaba podrška podriva ionako slabu legitimnost vlasti, pa je još slabiji interes za djelovanje, ideje. Društvo pada u letargiju, u šutnju; kušajte si sami što ste zakuhali. Sumrak bogova, ali ne prema Wagneru i Viscontiju, već prema narodnim guslarima.
Izgradnja kula od pijeska omiljena je metafora politike. Mene ne veseli rušenje jednih kula u pijesku da bi se gradile nove koje će opet razvaliti valovi plime, unuče ili vjetar. Ne vesele me dječje igre u kojima se sve ponavlja i ništa se ne mijenja.
Nisam naivan i znam da bi još gore bilo da se u pješčane kule dodaje cement. Ovako se tek nadam da će biti bolje od lošega, da i drugi osjećaju da promjena nije zamjena likova prema političkom predznaku.
Nekako mi se čini da nitko ne vjeruje u rekonstrukcije. Vlada je konstruirana na slabim temeljima, bez nacrta; bilo je tu improvizacija, materijal je loš i nema nade da će se konstrukcija popraviti izmjenom cigle po ciglu.
Statika je loša, štedjelo se na željezu, beton je slabe marke. Zidovi se rune, hoda se u tišini i na prstima. Svi znaju da se Vlada treba srušiti i da će se srušiti, no kada?
Šire se priče da bi se puno uštedjelo da imamo istovremeno predsjedničke i parlamentarne izbore. Svi se stresu na tu pomisao, a možda će uskoro tvrditi da bi to zaista bila ušteda troškova. No nitko ne želi taj veliki rizik i etiketu palikuće. Kako obično u ovo vrijeme nastupa sezona požara, nije zgodno podmetnuti vatru.
Mislim si: a zašto ne ? Ovi koji odlaze, ne svi, dobro su osigurani. Pobjeći će u polumrak anonimnosti, sljedeća vlada neće biti vlada forenzičara željnih da iskapaju kosti. Imat će dovoljno problema.
”U okolnim selima zavlada očaj. Nekoliko zadnjih godina uništiše sav živež, izjedoše sve novce. Jedna je godina gora od druge … Ova je godina najstrašnija. Proljeće je podalo nade bijednim ljudima, toplo je sunce već rano probilo svu svoju toplinu, pa ljudi stali i ono malo krumpira i žita, što ga nisu pojeli i što su za sjeme sačuvali, saditi, njive orati, gnoj navoziti.
Ali dojurilo strahovito ljeto. Ono je, k’o vjetar umornom pauku, koji se namučio gradnjom mreže, pa da sada uživa, pokidao sve niti koje su mrežu držale, i sve su nade iščezle netragom. Sve je pošlo rakovim tragom!” (I. G. Kovačić: ”Mlinari”).
autograf
Sada se izmišljaju zdravstveni razlozi i obiteljski problemi da se izbjegne odlazak na prvu crtu političke borbe. Mobiteli ne zvone i ne nude se kandidati.
Još do nedavno bilo je pet, ma šta pet, stotinu kandidata za ministarsko mjesto i mandatar je mogao samo neodređeno govoriti da još nije situacija, da će uzeti u obzir nekog talentiranog člana mladeži sa znanjem šest jezika, besprijekornim porijeklom i hrvatskog roda.
Sad se znanje jezika i ne pita, u obzir dolaze i djeca iz oficirskih obitelji i mješovitih brakova, jer nitko neće pravdajući se da bi to bilo kao ući u ustaše u travnju ’45. A oni koje treba smijeniti se ne daju. Znaju svašta i prijete da će još više izmisliti.
Još do nedavno bilo je pet, ma šta pet, stotinu kandidata za ministarsko mjesto i mandatar je mogao samo neodređeno govoriti da još nije situacija, da će uzeti u obzir nekog talentiranog člana mladeži sa znanjem šest jezika, besprijekornim porijeklom i hrvatskog roda
Dođe tako trenutak da za vladajuće sve krene nizbrdo. I uspjesi se primaju s nevjericom, podsmijehom, izrugivanjem. Dobri zakonski prijedlozi odlaze na čekanje, jer nije vrijeme. Za sučeljavanja i emisije se teško nalaze kandidati. Nitko ne maše stranačkom iskaznicom, ne traži posjetnicu u kojoj se navodi stranačka boja i članstvo u nekom zagonetnom odboru.
Odlazi se na ljetovanje i proširuje broj onih kojima se blokiraju pozivi. Očekuje se neko tajno oružje i šire glasine o odlučnim mjerama. Traže se manje vidljiva mjesta u gospodarskim predstavništvima, turističkoj zajednici ili predstavništvu strane banke i firme. Za diplomaciju je prekasno.
Čak kad se prošire glasine, po meni izmišljotine, o odlasku premijera ili predsjednice na neku funkciju u Europi, NATO-u ili na prestižno sveučilište, svi u to povjeruju jer i sami razmišljaju o tome. Sanjaju o tome, jer se naslućuje da će mišja rupa vrijediti zlata.
Ostavke su pale. Objašnjenja su traljava i površna. Ne odlaze jer su odgovorni, već oni sebe definiraju kao uteg i kao opterećenje. Odlaze, kažu, jer ne žele ugroziti Vladu. Kao da su otišli s nogometne utakmice veterana ili sa sastanka mjesnog odbora – jer takve pritiske ne mogu podnijeti. To je pritisak na njihove obitelji. A sami su prenosili vlasništvo na potomke i bračne drugove, braću i roditelje.
Ni riječi o čvrstim dokazima, snimkama dokumenata. Ostavka je posljedica odgovornosti, a oni tvrde da nisu odgovorni, pa će za kaznu u gornje redove saborskih klupa. Strašna kazna. Moraju šutjeti i biti nevidljivi da ne budu uteg svom jatu.
Pola ministara misli da će i oni tako. Oni znaju zašto i toga se boje. Plenković bi rado izašao pred kamere i rekao tko dolazi, ali izbor kandidata nije osobit. U stranci ima labavu ravnotežu frakcija, izvan stranke nema baš zainteresiranih. Ima ”žetončića”, ali što će kad se budu iskapali detalji njihove karijere. Koalicije su veliki trošak, pa je i odluka teška.
Mora naći poštene i lojalne, stručne, bar naizgled, ali izbor nije velik. Lojalni su zato da bi bili iznad zakona, stručnost ne stvaraju majstori za public relations, a i hvalospjev lako postane uteg. Kako mu je sad teško što je notorne mutikaše zdušno branio, glumio uvjerenost u njihove dokumente i argumente, ismijavao interes oporbe. Naravno da je interes oporbe da smijeni vladu, ali on je ispucao sva oružja obrane: ostale su ostavke i predaja.
Ta objašnjenja onda svu težinu odgovornosti bacaju na premijera. Ako ih je smijenio nevine, pod pritiskom javnosti i dao im rezervne položaje, ispalo je da nije ni odlučan ni vođa koji štiti svoje.
No čito je da ih smjenjuje zbog štete po buduće izbore, dojma da su svi isti i svi takvi, da je i on takav. Baš je obrana pokazala da se ne radi o incidentu, već o skidanju kopnene sa sistema.
Svatko je radio kako je znao i mogao. Možda bolje nisu ni znali ni mogli; oni znaju što su radili i na čemu su zaradili, čemu su se stvarno posvetili. I sada zamišljaju tragediju ako se toga ljudi sjete, ako ih dohvate mediji, a nekako je i premijer saznao za njihove poslove, porast imovine i stanje na računu strane banke.
Čak kad se prošire glasine, po meni izmišljotine, o odlasku premijera ili predsjednice na neku funkciju u Europi, NATO-u ili na prestižno sveučilište, svi u to povjeruju jer i sami razmišljaju o tome. Sanjaju o tome, jer se naslućuje da će mišja rupa vrijediti zlata
Teška vremena za sve te ljude koji ne znaju tko je sljedeći, tko je tih veličanstvenih pet ili sedam koji odlaze. Tješe se time da neće nastradati svi, no kako im se čini da su svi isti, tjeskoba ih ubija.
Naravno, kad se neminovno desi, oni koji odlaze kao lopovi tvrdit će da se radi o političkim čistkama, da su maknuti kao rodoljubi i da su na raspolaganju nekom drugom.
Plenković oklijeva ne zato što ne želi, nego zato što je tako teško naći nove, što se ljudi ne trgaju za Vladu s kojom će otići. Sumrak bogova.
Hitler je, kad se vidio kraj, grmio o strašnom oružju, primao golobrade vojnike i slao ih protiv ruskih tenkova. U isto vrijeme spremale su se opljačkane umjetnine, vozile u bavarske dvorce, a opljačkano zlato bacalo se u jezero. U takvim trenucima glumi se fanatizam, a vođe prikrivaju svoje strahove. Smiješe se, otpuštaju ministre, a najviše se boje zakletih prijatelja.
Otvaraju novine sa strepnjom hoće li pročitati da su smijenjeni. Iako su dogovorili sve s urednicima, boje se onoga što će se čitati između redaka, a nehotična gesta voditelja tumačiti kao izdaja.
Ne uspoređujem Hitlera i Plenkovića. Hitler je narcisoidna budala i fanatik, Plenković je tragična figura političara velikih obećanja i mogućnosti okružena mediokritetima, strankom koja voli moć i novac, a ideale svodi na brigu o identitetu.
Lažu nama, lagali su i njemu, a sad bi on trebao smisliti taktiku da održi vlast, zadrži beneficije i još pri tome izgleda kao Europejac i Hrvat. Teško.
Kraj jedne vlasti dođe kad fraze olinjaju, kad se izgubi žar, kad se u lokalnom kafiću nitko glasno ne hvali svojim članstvom, već ispod glasa priznaje da ne plaća članarinu i ne odlazi na sastanke.
Sastanaka zapravo i nema, osim kad se nekoga bira. Nema nikoga tko bi noću lijepio plakate. Dođu izbori i onda treba nazvati deset prijatelja da izađu na birališta. Matematika pokazuje da i to zakaže. Ne može se kontrolirati tko koga zove, ne može se narediti euforija u glasu, uvjerljivost nagovaranja.
Sav stranački rad spadne na šaku fanatičnih ili ambicioznih članova. Naslućuju se pukotine u vodstvu, u pozadini vođe na slikama se pojavljuju nova nasmiješena lica, ali upadljiv je izostanak onih koji pokazuju odakle puše vjetar.
Ostavke su pale. Objašnjenja su traljava i površna. Ne odlaze jer su odgovorni, već oni sebe definiraju kao uteg i kao opterećenje. Odlaze, kažu, jer ne žele ugroziti Vladu. Kao da su otišli s nogometne utakmice veterana ili sa sastanka mjesnog odbora – jer takve pritiske ne mogu podnijeti. To je pritisak na njihove obitelji. A sami su prenosili vlasništvo na potomke i bračne drugove, braću i roditelje
Tragična je tjeskoba onih koji se spominju kao bivši. Kako planirati ljetovanje, kako popuniti vrijeme dok se iščekuje odluka? Telefoni ne zuje kao obično i strepnja raste kad je poziv s nepoznatog broja. Kako se javiti novinarima kad pitaju za komentar, još gore kad pitaju za mišljenje. Mišljenja nemaju, a što reći kad se ništa ne zna. Čeka se da šef kaže; jer se ne misli, već se ponavlja što on kaže.
Ja sam do sada puno puta pisao da problem ove Vlade nije ima li većinu u Saboru, već da je njen problem vjerodostojnost i legitimnost. Legitimitet se obnavlja novim izborima. To sad govore mnogi, misle svi, a ne dokoni profesor koji piše kolumne.
Možeš ti pisati otkaze. Primati ostavke. Oslanjati se na prebjege, ”žetončiće”, komercijalizirati političke prebjege. Uvijek ostaje sumnja da će ih i drugi kupiti i činjenica da svaki takav manevar, kratkoročan trijumf, otvara sve veći jaz prema biračima.
Europski izbori jasno su pokazali da će o budućim izborima odlučiti neodlučni. S trećinom glasova one trećine koja izlazi na izbore ne može se vladati.
Problem nelegitimne vlasti, one koja je izgubila podršku građana i birača je i u tome što pasivizira sposobne. Netko tko se politikom i ne bavi takvoj vladi neće pomagati, svoje ideje i mogućnosti će ostaviti za sebe, odmahnut će rukom; jer zašto pomagati onima koji žure u vlastitu propast. Kako je Kalvin govorio, zašto bi Bog pomagao onima koje je osudio na propast.
To otvara začarani krug u kojem slaba podrška podriva ionako slabu legitimnost vlasti, pa je još slabiji interes za djelovanje, ideje. Društvo pada u letargiju, u šutnju; kušajte si sami što ste zakuhali. Sumrak bogova, ali ne prema Wagneru i Viscontiju, već prema narodnim guslarima.
Izgradnja kula od pijeska omiljena je metafora politike. Mene ne veseli rušenje jednih kula u pijesku da bi se gradile nove koje će opet razvaliti valovi plime, unuče ili vjetar. Ne vesele me dječje igre u kojima se sve ponavlja i ništa se ne mijenja.
Nisam naivan i znam da bi još gore bilo da se u pješčane kule dodaje cement. Ovako se tek nadam da će biti bolje od lošega, da i drugi osjećaju da promjena nije zamjena likova prema političkom predznaku.
Nekako mi se čini da nitko ne vjeruje u rekonstrukcije. Vlada je konstruirana na slabim temeljima, bez nacrta; bilo je tu improvizacija, materijal je loš i nema nade da će se konstrukcija popraviti izmjenom cigle po ciglu.
Statika je loša, štedjelo se na željezu, beton je slabe marke. Zidovi se rune, hoda se u tišini i na prstima. Svi znaju da se Vlada treba srušiti i da će se srušiti, no kada?
Plenković bi rado izašao pred kamere i rekao tko dolazi, ali izbor kandidata nije osobit. U stranci ima labavu ravnotežu frakcija, izvan stranke nema baš zainteresiranih. Ima ”žetončića”, ali što će kad se budu iskapali detalji njihove karijere. Koalicije su veliki trošak, pa je i odluka teška
Šire se priče da bi se puno uštedjelo da imamo istovremeno predsjedničke i parlamentarne izbore. Svi se stresu na tu pomisao, a možda će uskoro tvrditi da bi to zaista bila ušteda troškova. No nitko ne želi taj veliki rizik i etiketu palikuće. Kako obično u ovo vrijeme nastupa sezona požara, nije zgodno podmetnuti vatru.
Mislim si: a zašto ne ? Ovi koji odlaze, ne svi, dobro su osigurani. Pobjeći će u polumrak anonimnosti, sljedeća vlada neće biti vlada forenzičara željnih da iskapaju kosti. Imat će dovoljno problema.
”U okolnim selima zavlada očaj. Nekoliko zadnjih godina uništiše sav živež, izjedoše sve novce. Jedna je godina gora od druge … Ova je godina najstrašnija. Proljeće je podalo nade bijednim ljudima, toplo je sunce već rano probilo svu svoju toplinu, pa ljudi stali i ono malo krumpira i žita, što ga nisu pojeli i što su za sjeme sačuvali, saditi, njive orati, gnoj navoziti.
Ali dojurilo strahovito ljeto. Ono je, k’o vjetar umornom pauku, koji se namučio gradnjom mreže, pa da sada uživa, pokidao sve niti koje su mrežu držale, i sve su nade iščezle netragom. Sve je pošlo rakovim tragom!” (I. G. Kovačić: ”Mlinari”).
autograf
