Kad je moj prijatelj Jašo onomad pored živog prava i ekonomije izabrao studirati arheologiju u Zadru, svi su mu se u društvu smijali. „Alo, Indiana Jones“, zajebavali su mog druga, pitajući tko se ikad – ako nije baš Harrison Ford - od arheologije kruha najeo. Danas, četrdesetak godina kasnije, znamo koliko su ti jalnuški diletanti s prava i ekonomije bili kratkovidni i glupi.
Da, gospodo, privatna arheologija.
Priznajte, ni vi se nikad toga ne biste sjetili. Najdalje dokle se u građevinskom žanru vaša poslovna imaginacija može dobaciti jest otkup zemljišta, prenamjena zelenih zona, namješten državni natječaj, mito, provizija ili, štajaznam, bojanje tunela. Pa ipak, razmislite: tko god na arheološki potencijalno zanimljivom području kopao temelje, mora angažirati arheologe, koji će zaustaviti radove otkriju li se pod zemljom, metnimo, ostaci antičkog amfiteatra. Ili pak, jasno, potvrditi da na toj i toj katastarskoj čestici nema ničega zanimljivog za nacionalnu kulturu, i da investitor može slobodno nastaviti građu.
Tko je prije dvadesetak godina, na početku građevinske groznice, prvi prepoznao šansu – zbrojio stotinu-dvije „državnih“ arheologa i oduzeo tisuće velikih i malih novih gradilišta, pa vrijeme koje investitor gubi na arheološka iskapanja pomnožio s novcem koji će dati za elaborat kako na gradilištu nema ničega vrijednog – nije mi poznato, a nije ni važno. Tek, uskoro su arheolozi, baš poput liječnika, stali otvarati privatne prakse, pa tako danas – da skratim povijest hrvatske arheologije – postoje desetine privatnih arheoloških tvrtki, i među njima lijep broj Corleone Jonesa koji će za razuman novac potpisati kako raskošni bizantski mozaici pronađeni na gradilištu poslovno-stambene zone vjerojatno datiraju s kraja dvadesetog stoljeća, kupljeni u Brodomerkuru.
„Vozi, Miško!“, reći će onda zadovoljni investitor, i bager će zagristi bezvrijedan bizantski mozaik.
Tko je prvi prepoznao šansu, nije mi, rekoh, poznato, a nije ni važno. Znam samo da nije moj drug Jašo. Kratkovidno je i glupo, kako vidimo, bilo naše društvo s prava i ekonomije, ali ništa dalekovidniji i pametniji nije bio ni Jašo. Umjesto da tako kao doajen privatne arheologije uzima pare od investitora i iz novog Jeepovog terenca nadgleda istraživanja na gradilištu kakvog hotelskog kompleksa, moj drug predaje u školi i broji do penzije. Oni jalnuški diletanti, što su ga zajebavali vičući „Alo, Indiana Jones!“, danas svoju djecu upisuju na arheologiju kao u Mladež HDZ-a, a oni onda osnivaju privatne arheološke tvrtke kao građevinske firme, pa bagerima oru livade: vjerovali ili ne, ne treba im niti licenca!
Za takvu privatnu arheologiju, čast i slava poduzetnicima i investitorima, zlatni rudnik ipak je bio – zašto niste iznenađeni? – državni budžet. Prije desetak godina, samo jedan primjer, državna kompanija Plinacro morala je platiti arheološka istraživanja na trasi budućeg cjevovoda: iako je Sveučilište u Zadru autoritetom tradicije i struke dalo najbolju ponudu, iako je posao bio idealan za edukaciju studenata, iako je njihova ponuda bila i uvjerljivo najpovoljnija, cijeli milijun kuna jeftinija od ostalih, posao je na koncu dobila – i dalje niste iznenađeni? – privatna firma. Koju su, uzgred, osnovali pametni i poduzetni bivši studenti istog sveučilišta. Ili barem oni pametniji i poduzetniji od mog prijatelja Jaše.
Zašto posao nije dobilo sveučilište sa šezdeset godina arheološkog iskustva? Nije moglo priložiti financijski BON1 i BON2, propisane uvjetima natječaja! Privatna firma ne mora imati ni licencu, a Sveučilište mora imati BON1! Nakon čega su profesori, razumljivo, odustali od javljanja na natječaje, i posvetili se školovanju privatnih arheologa.
Pa ako je državni budžet njihov zlatni rudnik, zlatna žila bile su – Hrvatske auto-ceste. Indiana Jones i otimači izgubljenog kovčega? Da su Lucas i Spielberg mogli znati, ne bi Harrison Ford po ruševinama egipatskog Tanisa tražio mitološki Kovčeg Saveza, već bi po zgradi Vlade u Zagrebu tražio ugovor za arheološka iskapanja na gradilištu auto-ceste Zagreb-Split! Više je tako HAC učinio za hrvatsku arheologiju nego fra Lujo Marun, don Frane Bulić i sva carska povjerenstva i ministarstva kulture do kraja dvadesetog vijeka.
Još 2003., recimo, hrvatska je vlada u istraživanja na trasama auto-cesta uložila samo milijun kuna, a sljedeće čak – dvanaest milijuna. Čudesnom igrom slučaja ispalo je da je to bilo na početku mandata Ive Sanadera, a još čudesnijom da je Sanaderova žena – sad se, jebiga, morate iznenaditi! – arheologinja. Bio je to, međutim, tek početak: već 2007. Sanaderova je vlada za istraživanja na trasama auto-cesta dala fantastičnih stotinu dvadeset milijuna kuna! U svemu, u sljedećih će desetak godina država na arheološka iskapanja potrošiti pola milijarde kuna: sedam dana smijali su se privatni arheolozi kad je onomad Slaven Žužul pao zbog bijednih dvadesetak milijuna kuna za farbanje tunela.
Ali dobro, tuneli su barem obojani, pa se valjda nešto i iskopalo. Uostalom, kako znamo, Hrvatska je arheološki Disneyland, gruda bremenita slavnom poviješću, pa bi čovjek očekivao da je za pola milijarde kuna na trasama auto-cesta otkriveno najmanje par kilometara fortifikacijskog sustava Antemurale Christianitatis iz šesnaestog stoljeća, zajedno sa zidinama, kulama i stražarnicama. Ili barem da je za onih šezdesetak milijuna kuna, uloženih u arheološka istraživanja na dionici Dalmatine do Ploča, neki Dalmatina Jones iskopao odlično sačuvanu Homerovu i Salinasovu Troju.
Lijepo ćete se stoga iznenaditi – nemojte mi reći da nećete – kad čujete kako je, avaj, za sav taj novac na svim tim lokacijama otkriveno tek par grobova, nekoliko gajbi keramičkih ulomaka, nešto bedrenih kostiju tegleće marve i pokoja konzerva Podravkine marmelade od šipka. U svim hrvatskim arheološkim godišnjacima, u svim hrvatskim muzejima, nema niti jednog nalaza – niti jedne jedine fotografije! – sa lokaliteta na trasama auto-cesta, u divovskom, najvećem pothvatu u cjelokupnoj povijesti hrvatske arheologije.
Takve su jebene sreće hrvatski arheolozi: cesta Zagreb-Split nevjerojatnom je slučajnošću prošla, eto, u centimetar točno niz povijesni koridor između Zapada i Istoka – između Austrije i Turske, Rima i Bizanta, Grka i Ilira, cetinske i vučedolske kulture – praznom i pustom, jedva pedesetak metara širokom trakom ničije zemlje, kojom nikad u pet hiljada godina nije prošao niti neki Justinijanov vojnik što je tog jutra dobio plaću, pa se napio i sam krenuo na Ostrogote! Lijevo i desno od auto-ceste sve vrvi povijesnim artefaktima i spomenicima – seljaci ziđaju staje na temeljima templarskih samostana i grade kuće od rimskih stela, pa u gostionicama plaćaju Justinijanovim srebrnjacima – samo na trasi Dalmatine ništa! Niti kakav bizantski mozaik iz Bodomerkura!
Samo su dva moguća objašnjenja: zlonamjerno i zlosretno. Ili se, dakle, novac za farbanje tunela oprao u arheološkim istraživanjima, ili ovaj raskošno bogati lokalitet i nije baš toliko raskošno bogat.
Ispalo je, dakako, ovo drugo. Niste valjda mislili da je prvo?
Prije koji tjedan tako – svidjet će vam se ova priča – iz Solina je stigla dosta senzacionalna vrijest: na lokalitetu Bugarevo, na gradilištu jedne privatne kuće, otkrivena je impresivna, široka zidina jugoistočnog kraka salonitanskog fortifikacijskog kompleksa. Istinabog, ne bi ni to trebalo biti iznenađenje iz kategorije zaprepasta – gdje god u Solinu da je zabodete u zemlju, lopata će tupo udariti u slavnu prošlost – ali ovo je ipak bilo izvan do sad poznatih gabarita veličanstvenog antičkog grada. Ispala je tako na kraju hrvatska arheološka senzacija desetljeća, dramatično revidiravši naša saznanja o urbanističkoj slici Salone, pokazujući kako je njena luka, Portus Salonitanus, bila usječena duboko u tok rijeke Jadra.
Kad su, međutim, u Solin stigli stručnjaci iz Splita, nestrpljivi da se uvjere u uzbudljive vijesti, u Bugarevu su konsternirani zatekli samo bauštelce privatne arheološke firme koju je angažirao investitor, i njihov moćni Caterpillarov bager kako pohlepno glođe stare zidine.
– Lažna uzbuna – ležerno je šokiranim splitskim stručnjacima objasnio iskusni Salonitana Jones. – Samo ostaci nekakve ceste iz Austrougarske.
– Ja sam iznenađen kao i vi – prisnažio je privatni investitor, pa nevješto hineći razočaranje pljunuo u prašinu. – Od cijele Salone, meni na parceli austrijska županijska cesta!
Senzacionalne gradske zidine slavne Salone, shvatili ste, volšebno su preko noći postale obični austrougarski makadam, a investitor srećković sutradan zorom požurio uplatiti loto: zaista, kolike su realne šanse da vam se na gradilištu kuće usred Solina od cijele antičke Salone ukaže samo bezvezna neka austrijska cesta? Zajedno sa stručnjacima iz Splita vi se, naravno, pitate kad je to historija u svega stoljeće-dva stigla austrijsku cestu zatrpati s dva metra zemlje, ali opet, ne biste se previše sporili s autoritetom prekaljenog arheološkog free-lancera. Što bi drugo, uostalom, u Solinu moglo biti, ako nije austrougarska cesta? Među privatnim arheolozima još, recimo, traje rasprava isplati li se uopće na toj atraktivnoj parceli čuvati i održavati onaj pompozni austrijski amfiteatar za novogodišnje koncerte i Straussove valcere.
Mrvu je onda jasnije i kako to za sve ove godine nadaleko čuvena hrvatska privatna arheologija nije otkrila ništa više od par razbijenih konfekcijskih keramičkih posuda iz antičkog nekog TopShopa, kakvih u svom regalu ima svaki Hrvat što je ikad iza kuće sadio krumpir. Nakon senzacionalnog otkrića u Saloni, sam bog zna koliko su zapravo takvih austrougarskih cesta arheolozi otkrili na gradilištima svih onih privatnih vila, hotela, crkava i shopping-centara. Nije u Hrvatskoj bilo zaseoka ni zabačene kuće da nije Beč do tamo dobacio cestu. Čudo je bila Austrija.
– Austrougarska cesta?! – sumnjičavo će se tako na gradilištu luksuznog boutique-hotela „Pelagosa“ konzervator iz Splita nadglasavati s bagerima i pikamerima. – Otkud na Palagruži cesta? Što će Austriji uopće cesta na otočiću usred pučine?
– Jel tako? – oduševljen će se složiti predradnik iz privatne arheološke tvrtke Šliman und Šampolijon GmbH d.o.o. iz Imotskog. – Uvijek ja govorim, to je brate bila ozbiljna država!
A ti, moj Jašo, ori školu i uči djecu o veličanstvenoj ostavštini austrijske carevine. Već sutra, jedan od njih će za nekoliko hiljada novaca sastavljati izvještaj o arheološkim istraživanjima negdje iza Velebita – gdje će promućurni neki investitor graditi golf terene s heritage-hotelom – i napisati kako „na lokalitetu Zir nije otkriveno ništa iole vrijedno, osim jedne janjeće nekropole i ostataka neke ceste“.
– Cesta?! Austrougarska? – pitat će konzervator.
– Ma jok – otpovrnut će naš mladi Indiana Jones iz privatne arheološke tvrtke Macola. – Hrvatska, Zagreb-Split.
