Da, atentat na Markovom trgu izvršio je mladi proustaški samoubojica iz okolice Kutine. Ali zar nije točnije reći da je on samo ubojica, istina u pokušaju, koji je doplivao na desetljećima gomilanim valovima mržnje prema Srbima, koji su se onda zakonomjerno premjestili i među Hrvate?
Naravno da je to moralo izazvati šok. Mladac od 22 godine, naoružan kalašnjikovom, neometano je ušetao na Markov trg, pucao po zgradama koje utjelovljuju glavne institucije vlasti, pokušao ubiti jednog samo desetak godina starijeg policajca, a na kraju je nakon kraćeg bijega ubio samoga sebe. Šok je tim veći, ili manji, kako hoćete, što je riječ o sinu hrvatskog branitelja, dok mu je stric poginuo u obrani Vukovara. Dakle, štono bi se reklo, o Hrvatu s dna kace. Ali na tom dnu događaju se očito stvari o kojima trenutni vlastodršci ne znaju ništa, preciznije ne žele znati ništa. Njih samo zanima da ubuduće Sinčićevi ‘lubeničari’ ne mogu tek tako doći pred ulazna vrata Banskih dvora ili evo, čak da s kalašnjikovom rešetaju vrh državne vlasti, kao što su svojedobno, ali uspješnije, egipatski islamski ekstremisti izrešetali tadašnjeg svjetovnog faraona Anvara el-Sadata. Namjerno povlačim ovu dosta riskantnu usporedbu, jer je Sadatovim ubojstvom počelo definitivno uništavanje nekada slavnog multinacionalnog i multikonfesionalnog Egipta, u kojem je bilo više od deset posto pravoslavnih kršćana, Kopta. Sve je to postignuto tako da je ‘Egipćanin pucao na Egipćanina’ i to je, što je najvažnije, vrlo blisko našem iskustvu.
Pa zar ovih dana na Markovom trgu nije ‘Hrvat pucao na Hrvata’ i, još važnije, to se nije dogodilo prvi put, naprotiv, primjera je puno (sjetimo se samo Josipa Reihl-Kira, Milana Levara, da spomenemo samo neke od njih). To je ono što se misli pod izrekom ‘kada pogodiš cilj, promašiš sve ostalo’. U egipatskom slučaju taj je cilj ostvaren maksimalnom islamizacijom zemlje, u hrvatskom stvaranjem etnički čiste države, u kojoj će manjine biti nepoželjne, posebno srpska, a onda će biti nepoželjni i vlastiti sunarodnjaci koji su se protivili njihovom proganjanju. I što dogodilo? Ništa ili, točnije, ništa dobro. Kada su egipatski muslimani ostali sami sa sobom, kao što su to učinili i hrvatski katolici, mogli su jasno vidjeti (osim ako nisu slijepi kod očiju, a takvih uvijek ima) da se pred njima nisu otvorila nikakva vrata zemaljskog raja. Naprotiv, to su postale razorene ili, hajde da upotrijebimo blaži izraz, promašene i neuspješne države (čega, doduše, imaš koliko hoćeš i u njima susjednim zemljama), koje su same sebe unazadile u zatvorena društva i to po ovakvom scenariju. Okružile su se betonskom zidovima, izbacivši van sve koji im etnički i vjerski ne pripadaju. I što je onda u toj nerazumnoj, zapravo slaboumnoj opciji jedino preostalo? Pa to da počne unutrašnji obračun oko toga tko je u tom betoniranju prednjačio, a tko je pri betonskoj miješalici zabušavao.
I tako je počeo unutrašnji rat između nacionalista tko je od njih državotvorniji, iako je pravo pitanje tko je od njih više doprinio uništavanju vlastite presvete države. Tu je konkurencija oštra do ivice noža. Svi smo čuli da je napadač na Markovom trgu dobio široku javnu podršku da je on ‘samo’ ubojica koji je pogriješio jedino u tome što je upucao nevinog policajca, a ne njegove šefove, prve ljude izvršne i zakonodavne vlasti. O kako je to ne samo sišlo s ruba pameti, nego se i obrušilo na abecedu logike. Možete li zamisliti da je atentator na Markovom trgu bio nekim slučajem Srbin, bi li i njega proglašavali herojem koji je zapucao na vrhove nepravedne i podmitljive hrvatske vlasti? Možeš misliti. Osobina nacionalno i religijski užniranih država je da one monopoliziraju sve, a to onda znači i terorizam. I hajde, poneka kaplja istine o tome procurila je i u povodu atentata na Markovom trgu, makar iscijeđena silom prilika, iznuđeno, pa je Andrej Plenković prvi put otvoreno rekao da je oružani napad na Banske dvore proizašao iz domaćeg, hrvatskog ekstremizma, dakle nisu ga donijele nikakve udbaško-kosovske babaroge, nego smo mi to sami sebi učinili. Čak se odvažio da poimence spomene inspiratore pucnjave na Markovom trgu, to su Penava, Škoro, Krišto, Bujanec i njegova ‘Bujica’, a očešao se i o predsjednika države Milanovića. Bravo. Ovakvu petlju nije imao ni Tuđman kada je govorio o crnim, žutim i drugim vragovima, jer nikoga od tih rogatih stvorenja nije spomenuo imenom i prezimenom, a Plenković, vidiš, jeste.
Ipak, u premijerovoj priči zija jedna golema rupa koju nikakvim koncem ne možeš zakrpati. Pa, za boga miloga, zar on s Penavom nije sve donedavno bio u pobratimstvu najvišeg ranga koje je prekinuto prije voljom amaterski potkapacitiranog vukovarskog gradonačelnika nego njegovom? I zar i sam nije sudjelovao u Bujančevoj ‘Bujici’, jer je ispao amater vjerujući da mu taj karikaturalni, neću reći i beznačajni, barjaktar novog ustaštva može donijeti poene kod radikalno desnih birača? I eto ti zla. Plenković je uzroke oružane akcije na Markovom pronašao u ekstremizmu hrvatske desnice, nabacujući da je možda i on sam bio meta tog napada, ali krivo, brate. Uzrok je dublje, sistemske naravi. Valjda je to najbolje ilustrirao ministar branitelja Tomo Medved, koji je također oprao po desnim ekstremistima koje je nanišanio Plenković. A baš se on sasvim nedavno pokorno poklonio ratnim zaslugama osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca, koji je navodno okajao svoje ratne grijehe, iako čovjek ne zna kako se uopće može okajati pucanje u glavu potpuno nevinoj srpskoj starici.
Eto, zato sam skrojio naslov teksta kako sam ga skrojio. Očito, sluđeni proustaški kutinski atentator, koji je pucao po Banskim dvorima, umalo ubivši jednog policajca, a zatim uspješno ubivši samoga sebe, zapravo nije samoubojica. Prava je istina da je on, po raširenom mišljenju, samo ubojica, istina s neizvršenom krajnjom namjerom, koji je jedinu pogrešku napravio time što je umjesto upucanog policajca morao odabrati drugu, pravu metu. I eto ti prilike za žalosne samoviktimizacije. Plenković, rekosmo, tu metu vidi u sebi, iako svojim izjavama da ‘Za dom spremni’ ima dvostruku konotaciju prije spada u inspiratore nego u mete kutinskog (samo)ubojice. A gura se tu i Zoran Milanović koji, kao, nije tapšao po ramenima prohadezeovske ultraradikale, ali je, bogami, baš u društvu tih hrvatskih kopija egipatske Muslimanske braće kočijaški olajavao Srbiju i Bosnu i Hercegovinu kao zadnji ološ s kojim ne treba imati posla. Eh da, usto je rekao da svi haški osuđenici nisu nužno ratni zločinci, kao što je i Plenković devalvirao svoje nedavno iskazivanje poštovanja srpskim žrtvama ‘Oluje’ time da to tobože nije imalo nikakve veze sa službenim planovima hrvatske državne politike. Nego s čime?!
I kada to pridodaš jedno drugome, što dobivaš? Pa, dobivaš jad do jada. Jad hrvatske desnice je što nikada nije apsolvirala grijeh okupatorskog podložništva 1941-45, pa iako je Tuđman tu bolje lavirao od nekih svojih nasljednika, činjenica je da je to krenulo baš od njega. Jad hrvatske ljevice je pak to što se, pokrivši se ušima, odrekla vokacije osloboditelja, pa iako i ovdje ima gorih primjera (preletači u HDZ), stoji da je slično kao u Tuđmanovom slučaju glavna odgovornost za to na SDP-u. I tako se otvorio prostor radikalnoj desnici, koja se nije formalno umrežila u nešto slično Muslimanskoj braći, ali im jeste mentalno bliska jer je laka na obaraču, što se sada vidjelo na Markovom trgu, a žalibože, ne bi bilo iznenađenje da se dogodi opet. Na istom mjestu ili nekom drugom, svejedno.
portalnovosti
Naravno da je to moralo izazvati šok. Mladac od 22 godine, naoružan kalašnjikovom, neometano je ušetao na Markov trg, pucao po zgradama koje utjelovljuju glavne institucije vlasti, pokušao ubiti jednog samo desetak godina starijeg policajca, a na kraju je nakon kraćeg bijega ubio samoga sebe. Šok je tim veći, ili manji, kako hoćete, što je riječ o sinu hrvatskog branitelja, dok mu je stric poginuo u obrani Vukovara. Dakle, štono bi se reklo, o Hrvatu s dna kace. Ali na tom dnu događaju se očito stvari o kojima trenutni vlastodršci ne znaju ništa, preciznije ne žele znati ništa. Njih samo zanima da ubuduće Sinčićevi ‘lubeničari’ ne mogu tek tako doći pred ulazna vrata Banskih dvora ili evo, čak da s kalašnjikovom rešetaju vrh državne vlasti, kao što su svojedobno, ali uspješnije, egipatski islamski ekstremisti izrešetali tadašnjeg svjetovnog faraona Anvara el-Sadata. Namjerno povlačim ovu dosta riskantnu usporedbu, jer je Sadatovim ubojstvom počelo definitivno uništavanje nekada slavnog multinacionalnog i multikonfesionalnog Egipta, u kojem je bilo više od deset posto pravoslavnih kršćana, Kopta. Sve je to postignuto tako da je ‘Egipćanin pucao na Egipćanina’ i to je, što je najvažnije, vrlo blisko našem iskustvu.
Pa zar ovih dana na Markovom trgu nije ‘Hrvat pucao na Hrvata’ i, još važnije, to se nije dogodilo prvi put, naprotiv, primjera je puno (sjetimo se samo Josipa Reihl-Kira, Milana Levara, da spomenemo samo neke od njih). To je ono što se misli pod izrekom ‘kada pogodiš cilj, promašiš sve ostalo’. U egipatskom slučaju taj je cilj ostvaren maksimalnom islamizacijom zemlje, u hrvatskom stvaranjem etnički čiste države, u kojoj će manjine biti nepoželjne, posebno srpska, a onda će biti nepoželjni i vlastiti sunarodnjaci koji su se protivili njihovom proganjanju. I što dogodilo? Ništa ili, točnije, ništa dobro. Kada su egipatski muslimani ostali sami sa sobom, kao što su to učinili i hrvatski katolici, mogli su jasno vidjeti (osim ako nisu slijepi kod očiju, a takvih uvijek ima) da se pred njima nisu otvorila nikakva vrata zemaljskog raja. Naprotiv, to su postale razorene ili, hajde da upotrijebimo blaži izraz, promašene i neuspješne države (čega, doduše, imaš koliko hoćeš i u njima susjednim zemljama), koje su same sebe unazadile u zatvorena društva i to po ovakvom scenariju. Okružile su se betonskom zidovima, izbacivši van sve koji im etnički i vjerski ne pripadaju. I što je onda u toj nerazumnoj, zapravo slaboumnoj opciji jedino preostalo? Pa to da počne unutrašnji obračun oko toga tko je u tom betoniranju prednjačio, a tko je pri betonskoj miješalici zabušavao.
I tako je počeo unutrašnji rat između nacionalista tko je od njih državotvorniji, iako je pravo pitanje tko je od njih više doprinio uništavanju vlastite presvete države. Tu je konkurencija oštra do ivice noža. Svi smo čuli da je napadač na Markovom trgu dobio široku javnu podršku da je on ‘samo’ ubojica koji je pogriješio jedino u tome što je upucao nevinog policajca, a ne njegove šefove, prve ljude izvršne i zakonodavne vlasti. O kako je to ne samo sišlo s ruba pameti, nego se i obrušilo na abecedu logike. Možete li zamisliti da je atentator na Markovom trgu bio nekim slučajem Srbin, bi li i njega proglašavali herojem koji je zapucao na vrhove nepravedne i podmitljive hrvatske vlasti? Možeš misliti. Osobina nacionalno i religijski užniranih država je da one monopoliziraju sve, a to onda znači i terorizam. I hajde, poneka kaplja istine o tome procurila je i u povodu atentata na Markovom trgu, makar iscijeđena silom prilika, iznuđeno, pa je Andrej Plenković prvi put otvoreno rekao da je oružani napad na Banske dvore proizašao iz domaćeg, hrvatskog ekstremizma, dakle nisu ga donijele nikakve udbaško-kosovske babaroge, nego smo mi to sami sebi učinili. Čak se odvažio da poimence spomene inspiratore pucnjave na Markovom trgu, to su Penava, Škoro, Krišto, Bujanec i njegova ‘Bujica’, a očešao se i o predsjednika države Milanovića. Bravo. Ovakvu petlju nije imao ni Tuđman kada je govorio o crnim, žutim i drugim vragovima, jer nikoga od tih rogatih stvorenja nije spomenuo imenom i prezimenom, a Plenković, vidiš, jeste.
Ipak, u premijerovoj priči zija jedna golema rupa koju nikakvim koncem ne možeš zakrpati. Pa, za boga miloga, zar on s Penavom nije sve donedavno bio u pobratimstvu najvišeg ranga koje je prekinuto prije voljom amaterski potkapacitiranog vukovarskog gradonačelnika nego njegovom? I zar i sam nije sudjelovao u Bujančevoj ‘Bujici’, jer je ispao amater vjerujući da mu taj karikaturalni, neću reći i beznačajni, barjaktar novog ustaštva može donijeti poene kod radikalno desnih birača? I eto ti zla. Plenković je uzroke oružane akcije na Markovom pronašao u ekstremizmu hrvatske desnice, nabacujući da je možda i on sam bio meta tog napada, ali krivo, brate. Uzrok je dublje, sistemske naravi. Valjda je to najbolje ilustrirao ministar branitelja Tomo Medved, koji je također oprao po desnim ekstremistima koje je nanišanio Plenković. A baš se on sasvim nedavno pokorno poklonio ratnim zaslugama osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca, koji je navodno okajao svoje ratne grijehe, iako čovjek ne zna kako se uopće može okajati pucanje u glavu potpuno nevinoj srpskoj starici.
Eto, zato sam skrojio naslov teksta kako sam ga skrojio. Očito, sluđeni proustaški kutinski atentator, koji je pucao po Banskim dvorima, umalo ubivši jednog policajca, a zatim uspješno ubivši samoga sebe, zapravo nije samoubojica. Prava je istina da je on, po raširenom mišljenju, samo ubojica, istina s neizvršenom krajnjom namjerom, koji je jedinu pogrešku napravio time što je umjesto upucanog policajca morao odabrati drugu, pravu metu. I eto ti prilike za žalosne samoviktimizacije. Plenković, rekosmo, tu metu vidi u sebi, iako svojim izjavama da ‘Za dom spremni’ ima dvostruku konotaciju prije spada u inspiratore nego u mete kutinskog (samo)ubojice. A gura se tu i Zoran Milanović koji, kao, nije tapšao po ramenima prohadezeovske ultraradikale, ali je, bogami, baš u društvu tih hrvatskih kopija egipatske Muslimanske braće kočijaški olajavao Srbiju i Bosnu i Hercegovinu kao zadnji ološ s kojim ne treba imati posla. Eh da, usto je rekao da svi haški osuđenici nisu nužno ratni zločinci, kao što je i Plenković devalvirao svoje nedavno iskazivanje poštovanja srpskim žrtvama ‘Oluje’ time da to tobože nije imalo nikakve veze sa službenim planovima hrvatske državne politike. Nego s čime?!
I kada to pridodaš jedno drugome, što dobivaš? Pa, dobivaš jad do jada. Jad hrvatske desnice je što nikada nije apsolvirala grijeh okupatorskog podložništva 1941-45, pa iako je Tuđman tu bolje lavirao od nekih svojih nasljednika, činjenica je da je to krenulo baš od njega. Jad hrvatske ljevice je pak to što se, pokrivši se ušima, odrekla vokacije osloboditelja, pa iako i ovdje ima gorih primjera (preletači u HDZ), stoji da je slično kao u Tuđmanovom slučaju glavna odgovornost za to na SDP-u. I tako se otvorio prostor radikalnoj desnici, koja se nije formalno umrežila u nešto slično Muslimanskoj braći, ali im jeste mentalno bliska jer je laka na obaraču, što se sada vidjelo na Markovom trgu, a žalibože, ne bi bilo iznenađenje da se dogodi opet. Na istom mjestu ili nekom drugom, svejedno.
portalnovosti
