Godina je na izmaku, nezadrživo klizi kroz prste, vrijeme je za podvući crtu, zbrojiti pozitivno i negativno i, nadajući se pozitivnoj nuli, ući u godinu koja je pred nama.
Nije me bilo par tjedana, razlozi su trivijalni, i više neke osobne prirode. Ljenčarila nisam ,vrijedno sam radila na svom profesionalnom usponu, a i moj prvorođenac je, zbog ne previše ozbiljnih zdravstvenih razloga, izostao dva tjedna iz škole. Svi vi koji imate školarce, a osobito gimnazijalce, složićit ćete se kako je izostanak od dva tjedna užas i strahota. Pa, mogu reći kako sam se slično osjećala i kao i svaka dobra majčica u današnje vrijeme odlučila malo pripomoći svom jedinom muškom potomku u svladavanju i sustizanju propuštenog.
O spoznaji kako nam je školski sustav očajan, zamrznut u vremenu, a udžbenici pisani copy-paste metodom, neću pisati ovaj put, ne zato što to nije važno, već naprosto zato što sam sigurna kako je to, na žalost, dio nas već jako dugo. Isticati svijetle primjere profesora koji pokušavaju vlastitim entuzijazmom osmisliti taj kaos ili pljucati po onima koji su po načinu vođenja nastave i pristupu učeniku ostali u vremenu Franje Josipa, mislim kako isto tako nije potrebno. Svi mi, manje-više, koji imamo školarce dobro percipiramo sustav kao takav. I nemoćni smo za bilo što promijeniti, pa je onda možda i bolje malo žmiriti i čekati da (samo) prođe.
Meni je ovo bila idealna prilika osluhnuti kako moj prvorođenac diše, koji su mu interesi, kako zamišlja svoju budućnost i slične stvari koje zanimaju jednu tolerantno ambicioznu mamu. I tada stiže hladan tuš ili vrela voda, kako hoćete. Interesi su općeniti, a na moja opetovana pitanja u svezi postgimnazijskog školovanja, odgovori su bili sljedeći :"Ne znam"...."Pa nemam neku ideju"....."Malo mi je to dosadno"...."Ne znam,nisam razmišljao o tome" ,"Ne znam gdje se tebi žuri, pa ja sam tek (pazite ovo,tek) treći razred, ima vremena ,evo iduće godine ću ti možda nešto znati reći o tome".
Moja prva reakcija je bila u stilu pa dobro gdje sam zakazala kao roditelj, odgojitelj, uzor.... Nakon dubokog promišljanja, shvatite kako je okruženje u kojem odgajamo svoju djecu apsolutno nepoticajno i demoralizirajuće. Cijela nacija je u bunilu neodlučnosti, neambicioznosti i apsolutne ambivalentnosti. Kako mogu očekivati drugačiji modus vivendi od jednog mladog čovjeka?
Ovih tjedana bili smo svjedoci velikih okupljanja u redovima dviju najvećih političkih opcija u Hrvatskoj. Opozicijska se lijepo i udobno zavalila u naslonjač, obleka plavog kolorita i u stilu američkih marketinških stručnjaka, lijepo su nam objasnili kako ne živimo dobro (mi valjda to nismo do tada znali). Bio je to defile vrlo ozbiljnih ljudi koji su, ruku na srce, djelovali vrlo moćno i samouvjereno dok su razglabali na Svehrvatskom gospodarskom forumu. Naziv je pompozan, što je meni osobno bilo znak za pozorno slušanje. Koliko god se ja trsila, naprezala moždane vijuge, osluškivala, neko konkretno rješenje nisam čula.Sve se svelo na odgovore mog sedamnaestogodišnjaka koji dobro percipira problem, ali mu rješenja ne vidi.
S druge strane, vladajući su nam servirali onu staru narodsku, doduše iz doba omražena socijalizma o neskretanju s puta, spočitavajući nam nestrpljivost, jer, za boga miloga, stvari idu nabolje, ali spoooro. Ali ,čemu panika, ta vrijeme je pred nama... Poput mog dragog teenagera, sve u slowmotionu, a život leti.....leti.
HDZ nema ama baš nikakavu viziju kako bi izvukao ovaj plutajući tanker iz ekonomskog mulja. Niko od nas ne treba biti niti ekonomski darovit niti ekonomski znalac kako bi izveo takav zaključak. S druge strane ,SDP i partneri, toliko su neambiciozni, usporeni, podkapacitirani, potpuno nevični zadaći koja im je povjerena.
Za to vrijeme, na scenu isklijavaju nekakve udruge, stožeri, inicijative koje na prvi pogled djeluju vrlo organizirano, složno, ustrajno i s jasnim ciljem.
Vlast definitivno pati od poremećaja komunikacije i sposobnosti aktivnog djelovanja, opozicija od manjka ideja i dosljednosti, a za to vrijeme mračni likovi izranjaju i nude -NIŠTA. Samo spretno uzimaju ono što im je na pladnju velikodušno ponuđeno.
