Zaustavljen je podmukli pokušaj Srpske pravoslavne crkve i Srbije u cjelini da se spriječi proglašenje svetim, odnosno kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca. Tako nekako u Hrvatskoj je odjeknula vijest da je mješovita katoličko-pravoslavna komisija koju je osnovao Vatikan završila rad bez zajedničkog zaključka, pa je sada sve na papi Franji, koji će, veli se, sigurno odobriti kanonizaciju, iako nitko ne zna kada će to biti, pa ni, strogo uzevši, hoće li uopće biti. Vatikan o tome mudro šuti upravo onoliko koliko se kod nas o tome nezasitno brblja. Naravno, spomenuta euforija popraćena je standardno velikim brojem budalaština pa je kaptolski trbuhozborac Darko Pavičić izjavio da bi u slučaju da je srpski mučki plan uspio bio doveden u pitanje ključni hrvatski nacionalni interes. Jasno, nikome nije jasno zašto bi tako bilo. Pa nije Stepinac nekakav hrvatski Homeini (koji, usput, ni u Iranu više ne stoji najbolje), osim ako uvaženi kolega ne misli da je došlo vrijeme da se otvoreno i otkočenog revolvera zagovara Hrvatsku kao ultraklerikalnu državu. I da više nije pametno to dovoditi u pitanje. Na njegovu žalost, to se ipak događa, pa se kanonizaciji Stepinca suprotstavlja ne samo SPC, nego i nemali broj Hrvata, prvenstveno ateista i inovjeraca, ali vjerojatno i stanoviti krug deziluzioniranih i razočaranih katolika.
Unatoč tome, budalaština ima još, one se vole lijepiti jedna za drugu. Tako nas Višnja Starešina obavještava da bi Stepinac odavno bio proglašen hrvatskim svecem da je pristao na Titov zahtjev da odvoji Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana. Nema veze što je Broz odrastao u katoličkom Zagorju i sigurno nije bio toliko glup da bi mislio da je takvo nešto realno i moguće, ali jeste tražio ono isto što i Stjepan Radić. Da Kaptol bude samostalniji i da mu glava bude, kako je govorio legendarni Stipica, u Zagrebu, a ne u Vatikanu. Uostalom, takav pristup imao je više nego solidno uporište i u stavu najvećih zapadnih antifašističkih zemalja, koje su zamjerale tadašnjem papi Piju XII. da se suviše mlako suprotstavljao nacifašizmu. Na to je ovaj uzvraćao da bi oštrijim reagiranjem samo izazvao dodatni gnjev nacifašista prema katolicima, a tako nekako branio se i Stepinac. Nimalo slučajno, jer on je zapravo bio lokalna, hrvatska kopija Pija XII., a spajalo ih je najviše to da su protiv nacifašista zbilja znali protestirati, ali kako su puno više bili antikomunisti nego antifašisti, puštali su da stvari idu svojim tokom. I po svemu sudeći kalkulirali da je manje zlo ako navodno pobožni fašisti pobjede navodno bezbožne antifašiste, nego obratno. Zato je legitimno postaviti ovakvu tezu: da su se njih dvojica rezolutno i beskompromisno postavili prema Hitleru i Paveliću, vjerojatno njih dvojica ne bi ni bili mogući
Da podvučem crtu pod ovaj dio teksta, reći ću ovako. Ne, Stepinac nije bio ratni zločinac, ali je podržavao NDH kao branu protiv ‘srbokomunističke’ opasnosti, kako se govorilo već u ono vrijeme. Nije, međutim, podržavao njene metode, barem ne u smislu izravnog poticanja na zločine protiv Srba, Židova, pa čak ni komunista. Tu spoznaju crpim iz, ne mogu drukčije reći nego zadivljujuće temeljitih i dokumentiranih saznanja američkog povjesničara hrvatskih korijena Joze Tomasevicha, čovjeka bez ideoloških predznaka, koji Stepinca predstavlja kao neku vrstu Pavelićevog oponenta. Ali unutar istog ideološkog i vrijednosnog sustava ustaške države. Zato je taj današnji blaženik osuđivao pokolje nad Srbima, Židovima i ostalima (Jasenovac, Glina), ali nikada javno nego u internim intervencijama kod Pavelića. Zato je izdao i tajno uputstvo katoličkim svećenicima da se pokatoličenje Srba i Židova ima smatrati privremenim i u funkciji njihovog spašavanja, uz obavezu da ih se vrati u matičnu vjeru čim opasnost prođe. Ali, pokatoličenjima se nije suprotstavio, iako ni mnoga od njih nisu spasila pokatoličene Srbe i Židove od smrti.
Ako ovome mogu dodati osobni dojam, to je da su Stepincu ustaše, pogotovo tzv. ‘divlje’ ustaše, bili odbojni, ali ih je ipak smatrao svojima, pri čemu su ga oni kupili ne samo idejom ‘jedine i vječne Hrvatske’, da ponovno malo ubacim i danas aktualan rječnik. Nego i moralističkim kerefekama kao što su kriminaliziranje ‘pornografije’ (kakva vražja pornografija je mogla postojati u ono vrijeme?), zabrana curama da nose suknje i milimetar iznad koljena, prijetnja zatvorom zbog psovanja na javnom mjestu. I sličnim puritanskim gluparijama. A takvim nečim moglo se kupiti samo nekoga sasvim skučenih duhovnih obzora i, ako ćemo pravo, ne osobito velike pameti. Tu dolazi vrijeme da se podvuče još jedna crta. Ako Stepinac i nije bio zločinac, ovako nacionalistički i duhovno zadrt svakako nije ni biserni uzor po kojem bi trebalo krojiti moralne i političke standarde današnje Hrvatske. Iako kao zakleti ateista možda nisam najpozvaniji o tome suditi, to bi po meni bilo, ne može se drukčije reći, đavolsko djelo. Ali, tko mene pita, o tome presuđuje većina Hrvata i Hrvatica koji, čujete ih i kroz zatvorene prozore, razdraženo viču santo subito. Iako bi se prije reklo da je po srijedi nešto sasvim drugo – santo stupido.
Jer, na vjerskom i intelektualnom uzoru Alojzija Stepinca, a nije da Katolička crkva u Hrvatskoj nema boljih (prema nekim ozbiljnim studijama, koje Kaptol sistematično prešućuje kao da se time otkriva velika sramota, čak 120 katoličkih svećenika aktivno je surađivalo s Titovim partizanima, zbog čega ih je trećina pobijena ili poginula) sada i buja ovo što upravo gledamo. A gledamo čitav ovaj dinamični koloplet fanatiziranih i zatucanih ultrakonzervativnih vjerskih udruga oko Željke Markić, Vice Batarela, Stjepe Bartulice i sličnih, koji se množe nekom nepoznatom, ali svakako akceleliranom progresijom. Realno govoreći, nitko posljednjih godina nije tako brzo osvajao hrvatski prostor političkog djelovanja kao oni, odatle su uostalom ušli u srce hrvatske politike i neki od novih hrvatskih megazvijezda kao Most. Doduše, u zraku se njuši da od sve brojnijih četa ovih dobro organiziranih mračnjaka pomalo strepe i na Kaptolu, koji nema punu kontrolu nad njima, a ne zna ni koje su im krajnje ambicije. Ali ih ipak koristi kao hrastovu ovnovu lubanju za probijanje glavnog ulaza sekularnog građanskog društva, čime bi bilo realizirano ne samo ono što se javno već deklamira kao Stepinčeva crkva, nego i ono o čemu se još ne govori – Stepinčeva Hrvatska.
Ako bi se to nekim slučajem ostvarilo, ne bi bilo nimalo pretjerano govoriti o uskrsnuću neke nove, adaptirane, ‘parlamentarne’ NDH. Naravno, u njoj ne bi više bilo rasnih zakona, konclogora i sličnih ustaških specijalnosti, jer bi se time riskiralo, kako netko ovih dana sasvim ozbiljno reče, da američka vojska umaršira u Hrvatsku. Ali, po svemu drugom to bi bio pad na dno dna, u odnosu na što bi i najgori evropski primjeri, Poljska ili Mađarska, izgledali bezazleno kao dječje slikovnice.