Kad smo bili djeca, u vrijeme davno prije woke pokreta i političke korektnosti, popularan je bio onaj vic o američkom turistu koji je prvi put ušao u afričko kino. Sjeo dakle bijeli bwana u parter, a crnac do njega upitao ga je li on novi ovdje. "Jesam", odgovorio zbunjeno ovaj, a crnac mu objasnio: "Vi ste bijelac, vama je mjesto na balkonu.
Elem, u pola filma našem se junaku pripišalo, a nigdje znaka za WC. Zamolio onda tipa do sebe da mu pokaže gdje je WC, a čovjek ga na to pitao je li on novi ovdje. “Jesam”, odgovorio ovaj zbunjeno, a tip mu objasnio: “Mi smo bijelci, mi pišamo s balkona.” I zaista, vidio on da i drugi tako pišaju, pa i on, šta će, izvadio alat. Sve dok ga jedan odozdo nije glasno pitao je li on novi ovdje.
“Jesam”, odgovorio je naš junak zbunjeno, a crnac mu odozdo povikao: “Pa šaraj malo!”
Taj kretenski vic, posve očekivano, do danas je preživio samo zahvaljujući hrvatskim političarima. Kad je Zoran Milanović onomad Srbiji poručio da puštajući migrante “šara malo”, bio je samo posljednji iz plejade hrvatskih političkih vicmahera, kojima urnebesna prispodoba o “šaranju malo” nije samo najomiljenija od svih prispodoba, već jedina koju uopće znaju. I da je analizirati stenograme i zapisnike svih sjednica hrvatskog Sabora od devetsto devedesete do danas, maloumna upadica “šaraj malo” bila bi sasvim sigurno treća po učestalosti među zastupnicima, odmah iza “ispravka netočnog navoda” i “komunističkih metoda”.
I nije se valjda još pojavio zastupnik koji je usred krenuo u saborski WC, a da ga kakav prkačin, rojs ili treći neki saborski šaljivdžija nije pitao je li novi ovdje, upozorivši ga da “šara malo”.
Bezbroj puta čuli smo tako u ove trideset tri godine “šaraj malo”, pišali su hadezeovci po opoziciji i opozicija po HDZ-u, metaforički se tu šara na sve strane, gacaju zastupnici po pišalini do koljena, smrdi Sabor na ustajalu mokraću kao kolodvorski zahod ili zapušteni neki podvožnjak u predgrađu, ali nitko svih tih godina nije zaista “šarao malo”, pa stvarno popišao i jedne i druge, “i svoje i njijove”.
Nitko do Andreja Plenkovića.
To, eto, kako se hrvatski premijer veličanstveno popišao po svojima i njihovima, učit će se ubuduće u udžbenicima iz urologije.
Najprije je, na zaprepaštenje cijele nacije, hrvatski Sabor uvjerljivom hadezeovskom većinom hladnokrvno odbio prijedlog opozicije da se roditeljima sa statusom njegovatelja omogući novčana naknada šest mjeseci nakon smrti djeteta. Obzirom na općepoznatu činjenicu da i sami saborski zastupnici pravo na punu novčanu naknadu imaju svih šest mjeseci nakon završetka obnašanja zastupničke dužnosti, prijedlog je zapravo bio prvoloptaški i populistički barem jednako koliko potreban i pravedan, pa se očekivalo da Sabor neće propustiti čisti demagoški volej. Pa ipak, pokazalo se da živ čovjek nikad ne može dovoljno podcijeniti glacijalnu bešćutnost hrvatske politike.
Pred očima nekoliko slomljenih, iscrpljenih majki koje su sa svojom bolesnom djecom cijeli prizor gledale sa saborske galerije, uredna većina od sedamdeset šest zastupnika – šezdeset četiri HDZ-ova i dvanaest glasova njihovih koalicijskih manjinskih partnera i žetona iz redova SDSS-a, HNS-a, HDS-a i HSLS-a – hladnokrvno je glasalo protiv, baš kao da glasa protiv naknada za uklanjanje mrtvih mačaka sa županijskih cesta, a ne protiv prijedloga o naknadi za roditelje mrtve djece.
Stvar je, jasno, bila u tome da je prijedlog došao iz redova opozicije, od zastupnice Glasa Anke Mrak Taritaš. A opozicijski prijedlog ili amandman u hadezeovskom Saboru ne bi prošao sve da je zastupnica Anka predložila da se djeci u terminalnoj fazi raka u bolnicama omogući gledanje crtanih filmova iza osam navečer. Ili da se, štajznam, kao obavezni pozdrav u javne ustanove uvede “za dom spremni“.
Odriješili su tako Plenkovićevi zastupnici i njegovi koalicijski zastupnici kaiševe, spustili hlače i ritualno se popišali i na opoziciju u parteru i na majke na balkonu, široko zapišavši valjda najranjiviju uopće skupinu društva, roditelje njegovatelje koje će ovih dana uz bolničke krevete njihovih mališana probuditi ravni zvuk aparata za održavanje na životu, ravna crta na monitoru i ravni glas službenika iz Ministarstva, koji će ih obavijestiti kako više nemaju pravo na naknadu, pa sa sahrane moraju ravno na posao.
Nikad, rekoh, živ čovjek ne može dovoljno podcijeniti glacijalnu bešćutnost hrvatske politike, ali još nikadije ne može dovoljno podcijeniti demonsku lukavost Zla. A Zlo se javilo samo koji dan nakon strašnog prizora iz Sabora.
“Čuli smo poruku Sabora kada je riječ o Zakonu o socijalnoj skrbi i naknadi za roditelje njegovatelje. Danas sam obavio konzultacije s ministrom Piletićem i dao sam mu nalog da se poveća naknada koju će on predložiti u novom Zakonu o socijalnoj skrbi za roditelje njegovatelje i, drugo, da se definira period kojim bi se naknada dala roditeljima njegovateljima u slučaju da im dijete premine, za deset mjeseci”, mrtav hladan izjavio je predsjednik Vlade Andrej Plenković nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a, pa se ni tu nije zaustavio.
“Plus toga, idemo i sa Zakonom o osobnoj asistenciji i sa Zakonom o inkluzivnom dodatku”, dodao je premijer. “U ta tri zakona, koja su u nadležnosti ministra Piletića, svi zakoni i promjene idu i u smislu opsega polja primjene, dakle, veći broj korisnika i u smislu iznosa naknade sredstava.”
Bez riječi sam ustao i zapljeskao Zlom geniju.
Pustio je, shvaćate, demon svoje zle patuljke da se upravo historijski osramote, bešćutno odbijajući prijedlog o naknadi roditeljima njegovateljima u slučaju smrti djeteta, pa se samo par dana kasnije uz fanfare pojavio kao Spasitelj, i “dao nalog” ministru da se roditeljima njegovateljima u slučaju smrti djeteta ne samo a) omogući naknada, već i b) poveća, a onda i c) produži na deset mjeseci! A onda – nije Spasitelj cicija – dodao i Zakon o osobnoj asistenciji i Zakon o inkluzivnom dodatku, koje potpuno iscrpljeni roditelji i njegovatelji očajnički traže već desetljećima.
Mislili smo, eto, da ne može hladnije, bešćutnije i niže od onih sedamdeset sedam ruku, ali opet smo podcijenili Zlo: a ono je tu osjetljivu temu – najosjetljiviju od svih – iskoristilo i unovčilo za promociju vlastite plastične empatije za jednokratnu upotrebu. Sedamdeset osma, ruka Zla, rutinski je tako pustila svoje patuljke da se popišaju po opoziciji i roditeljima njegovateljima, a onda rutinski odriješila kaiš, spustila hlače i ritualno se popišala po pišačima.
“Šaraj malo!”, godinama odozdo viču opozicijski zastupnici, i bogami je Plenković konačno “zašarao malo”. Kao malo dijete po netaknutom jutarnjem snijegu, kružio je predsjednik Vlade po klupama, govornici i galeriji, zalio i poziciju i opoziciju, i svoje i njijove, pa ispišao cijeli slavni hrvatski Sabor.
Zaprepašteni HDZ-ovi zastupnici i njihovi partneri otvorenih usta od čuda konačno su tako shvatili da ono među premijerovim nogama ne služi samo da se puši, cucla i žvače.
Pa sad siromasi umiru od straha pri pomisli čemu još u hlačama gospodina premijera može služiti i ono u što su se sve ove godine ustrajno uvlačili.
