Animafest Zagreb danas mnoštvo je, više od 500 naslova, najraznovrsnijih, tematski i po tehnici izrade, animiranih filmova pristiglih iz 46 zemalja širom globusa, što su se, početkom lipnja, mogli pogledati u tri kino dvorane i na otvorenim, ljetnim pozornicama u Zagrebu. Pokrenut davne 1972. godine, Animafest je i dalje u samom vrhu postojeće, vrlo razgranate i šarolike mreže festivala animiranog filma u svijetu i pruža relevantan pogled na recentnu svjetsku produkciju u tim okvirima, koju donosi kroz brojne programe - prije svega natjecateljske - kratkometražnog, dokumentarnog, studentskog i hrvatskog filma, potom u raskošnoj svjetskoj panorami, odabranim retrospektivama i posebnim programima, te izborom središnje teme festivala. Ove godine bio je to horor.
U čast dvjestote godišnjice prvog izdanja kultnog romana jeze i strave, „Frankenstein“ britanske spisateljice Mary Shelley, jer, kako to obrazlaže i umjetnički ravnatelj Animafesta, i sam renomirani redatelj „crtića“, Daniel Šuljić, „tema horora, straha i strave od nepoznatog i nadnaravnog do ubojitog i sumanutog, intrigirala je i intrigira umjetnike svih područja umjetničkog djelovanja od najranijih dana čovječanstva, pa tako i animatore“.
Filmovi tog žanra igrali su u pet potprograma: „Memento mori“, „Jeza u vašoj glavi“, „Krv!!!“, „Znam što ste crtali prošlog ljeta“ i „Hrvatski bestijarij“; u rasponu od onih iz ranih, dvadesetih godina prošlog stoljeća, kao što je „Ples kostura“ Walta Disneya, preko klasika kao što je „Harpija“ Raoula Servaisa iz 1979. godine, ili prvog animiranog filma Tima Burtona „Vincent“ iz 1982. godine, hrvatskih predstavnika Aleksandra Marksa i Vladimira Jutriše s njihovom legendarnom „Muhom“, Bourekovom „Mačkom“ ili „Ribljim okom“ Joška Marušića, pa sve do najnovijih uradaka kao što je „Sluškinja s motornom pilom“, Japanca Takena Nagaoa, ili „Ne baš ljudski“ Danca Steffena Lindholma i „Koža za kožu“ kanadskog autorskog dvojca Carol Beecher i Kevina D. A. Kurytnika, nastalog ove godine.
Bila je to izuzetna prilika da se u kratko vrijeme i na jednom mjestu osmotri nastanak i razvoj tog vrlo specifičnog žanra, od njegovih prvih dana kada je sve još bezazleno i na nivou dosjetke protkane blagim humorom, preko uvođenja ozbiljnih životnih dvojbi i nedoumica, filozofsko-etičkih raspri, otuđenja i kafkijanske atmosfere, sve do suvremenih poigravanja s trash estetikom i uvođenja surovih i grubih tema, likova i alata u horor storije, poput sveprisutnih zombija, što sve više oslikavaju onu strašnu izopačenost svijeta u kojem živimo i vlastitu izgubljenost u takvom okruženju, kao i ono demonsko, nepoznato i opasno što živi skriveno negdje u našoj nutrini.
Na drugom polu minulog Animafesta potraga je za dalekim, fantazmagoričnim svjetovima bajke, ili basne, ili mita, ukotvljenim u mašti i trajnoj težnji čovjeka za boljim i sretnijim životom. Posebno se to moglo osjetiti u dugometražnim animiranim filmovima, kao što su „Mačka Pepeljuga“ iz Italije (autorski tim Ivan Cappielllo, Marino Guarnieri, Alessandro Rak i Dario Sansone), potom „Kapetan Morten i kraljica paukova“ Kaspara Jancisa u međunarodnoj koprodukciji Estonije, Velike Britanije i Belgije, te „Veliki zli lisac i druge priče“ francuskih autora Patricka Imberta i Benjamina Rennera. Sve su to vrlo suptilni, nadasve poetski intonirani primjeri suvremenog čitanja i prilagodbe bajkovitog predloška i njegovog transponiranja u medij crtanog filma.
Osobito to vrijedi za dva izvanredna naslova u natjecateljskoj kategoriji dugometražnog animiranog filma: „Otok pasa“ poznatog autora igranih filmova, Wesa Andersona i „Pseći život“, autora Yi Changa, legende novog tajvanskog filma iz osamdesetih godina prošlog stoljeća koji se nakon desetljeća izrađivanja umjetničkih djela od stakla vratio filmu s animacijom. Riječ je, ustvari, o omnibus filmu sklopljenom od četiri dvadesetominutne priče: „Izgubljen na kiši“, „Jednooki tigar“, „Stari par“ i „Grižnja savjesti“, glavni likovi su pas i čovjek, storije nosi slika, a ne riječ, tehnika je 3D animacija dovedena do savršenstva, scenografija je to kakvu rijetko možete vidjeti u nekom animiranom filmu, no uz tu tehničku superiornost „Pseći život“ neodoljiv je i na planu same priče – nježnost, suosjećanje, ljubav i sreća zajedničkog života čovjeka i psa, bol i tuga zbog neumitnosti rastanka i smrti tog čovjekovog vjernog pratioca, čuvara i prijatelja, njihove strepnje i snovi vezivne su niti dramskog narativa ovog čudesnog djela. Psi su glavni junaci i u Andersonovom „Otoku pasa“, no ovdje smo već na terenu vješto komponirane krimi priče o korupciji, moći i vlasti: zli gradonačelnik mrzitelj je pasa – čitaj svakog onog tko mu se samo pokuša suprotstaviti, u toj distopijskoj budućnosti što tako nalikuje sadašnjosti psi, ili ljudi, sasvim svejedno, više nisu dobrodošli jer se ne povinuju vrhovnoj moći i autoritetu i stoga ih valja prognati na odlagalište smeća i otpada, a u konačnici i istrijebiti. Mračan i tmuran triler, pun duhovitih obrata i sa sretnim završetkom, svjedočanstvo i pouka o vremenu u kojem jesmo.
A da to vrijeme zaista nosi mnoge nedoumice i bolne teme iz nedavne prošlosti pokazao je i film prikazan u posebnom programu, „Chris the Swiss“ Švicarke Anje Kofmel, još jedna atrakcija Animafesta. Prikazan je prvi put u Hrvatskoj, prije toga igrao je samo u programu Tjedan kritike na filmskom festivalu u Cannesu, što je po već uhodanom scenariju desnice ovdje, da se nešto napadne a da se nije niti vidjelo, izazvalo brojne kontroverze, prije svega u dijelu braniteljske populacije, naravno potpuno nepotrebno i besmisleno. Anja Kofmel, naime, tka taj dokumentarno-animirani film oko nestanka i pogibije svog rođaka Christiana Wuertenberga u Slavoniji 1991. godine, na samom početku Domovinskog rata. Kroz igrani, dokumentarni dio, razgovore s članovima njegove obitelji, ali i suvremenicima tih zbivanja, suputnicima s kojima se družio na hrvatskom ratištu, gdje dolazi kao mladi novinar, a potom se uključuje u međunarodni dobrovoljački vod, te animirane sekvence koje prate stvarni ili zamišljeni njegov pohod i doživljaje kao sad već ratnika, a ne samo novinara, nastojeći rekonstruirati događaje koji su prethodili njegovoj smrti, odnosno ubojstvu, autorica sažima sve ono do čega je došla istražujući ta zbivanja, bez ikakve zle misli, a nikako ne optužujući Hrvatsku.
„Nastojala sam“, kako i sama kaže, „pokazati što rat napravi od ljudi i kakve posljedice na njih ostavlja, pokazati kako ljudi postanu žrtve loše situacije, nije mi bio cilj nikoga kriviti, pogotovo ne Hrvatsku, nego prikazati tamnu stranu ljudskosti – svačije, pa i moje“.
Ovogodišnje izdanje Animafesta Zagreb predstavilo je i hrvatsku animaciju u vrlo širokom rasponu: izbor filmova iz 1970. – te godine proslavljenih autora Blažekovića, Boureka, Zaninovića, Vukotića, Marksa, Jutriše, Dragića, Ranitovića, Grgića, Štaltera i Dovnikovića, svečano je obilježena pedeseta obljetnica nastanka animiranog serijala „Profesor Baltazar“ što je rođen i stasao u Zagreb filmu između 1968. i 1977. godine, a i danas sjaji kao jedan od dragulja u niski filmova svjetski poznate Zagrebačke škole crtanog filma, koautorski ga potpisuju Zlatko Bourek, Zlatko Grgić, Boris Kolar, Tomica Simović i Ante Zaninović, a tu je smješten i već spomenuti Hrvatski bestijarij.
Naravno, najiščekivaniji je bio natjecateljski program suvremenog hrvatskog animiranog filma, ukupno 18 novih djela. Za najboljeg je proglašen film „Biciklisti“ animatora iz Splita Veljka Popovića rađenog prema likovnom opusu Vaska Lipovca. Završivši slikarstvo na zagrebačkoj ALU, Popović u Splitu, zajedno s bratom, pokreće i vodi studio Lemonade 3D,a proslavio se i debitantskim filmom „Ona koja mjeri“ i njime osvojio i publiku i kritiku oštrim kritičkim stavom potrošačkog mentaliteta i opće komercijalizacije i banalizacije života danas.
„Biciklisti“ pak nešto je sasvim drugačije, strasno slavi život, nosi u sebi nešto od neopisive draži Mediterana u koji su tako prirodno uronjeni beskrajno dragi likovi Vaska Lipovca iz serijala slika Erotika i Biciklisti, u Popovićevom filmu oni nastavljaju svoj život i svoje priče kao likovi u pokretu, preispitujući, kaže Popović „odnos običnog čovjeka spram vječnosti, sudbine i smisla“. Sam autor na film gleda kao na pilot epizodu moguće buduće animirane serije po fascinantnim slikama i u njima utkanim pričama Vaska Lipovca, što je ideja vrijedna pažnje i realizacije.
Izvrstan je bio i prvijenac multimedijalnog umjetnika Igora Grubića „Kako se kalio čelik“. Aluzija je to na čuvenu istoimenu kult-knjigu sovjetske Rusije Staljinove ere, Nikolaja A. Ostrovskog (1904. – 1936.), ujedno jednu od prvih knjiga koje je dobio od oca – stoga je i film sentimentalno putovanje u prošlost ovog podneblja koju pohodi zajedno s ocem, suvremenikom tog doba socijalističkog razvitka zemlje i izgradnje prve industrije čiji su izdanci danas puste ruševine. Kaže autor: „Film propituje kako se odnosimo prema valorizaciji rada i radništva. Indirektno smo reflektirali društvene potrese nakon raspada socijalističkog sistema, u kome su nekada radnici vjerovali da grade neku bolju budućnost, a u današnjem sustavu i privatnom vlasništvu su obespravljeni, niskih plaća i penzija, mnogi i bez posla i prihoda“. Kritička je to analiza i sučeljavanje onoga što je bilo s onime u što smo dospjeli, visokog umjetničkog dometa.
Zapažen je bio i film „Dva na dva“ Jelene Oroz, može ga se najkraće opisati kao „tjeskobnu predstavu o trenutku kad prestanemo voljeti druge i zaljubimo se u vlastite fantazije“, autorica će reći da su to momenti „kada ljubav postaje posesivna, a razumijevanje imamo samo za sebe, postajemo žrtvom i njegujemo svoj krhki ego“.
Filmovi poput „Bijele vrane“ Mirana Miošića, uradaka „Bobo“ Andreja Rehaka, ili „Vrlo mokre noći u muzeju“ Milana Trenca svjedoče, uz mnoge druge, također o zrelosti, vrijednosti i raznovrsnosti hrvatske animacije danas. Izvanredna je bila i selekcija studentskog filma u svjetskim relacijama, s čak 46 naslova, nagrada „Dušan Vukotić“ za najbolji studentski film pripala je „Suočavanju“, autor je Sam Gainsborough iz Ujedinjenog kraljevstva.
Kao „prikaz bezvremenske i tragične vizije čovječanstva“, ocijenio je žiri velikog natjecanja kratkometražnog filma (Jeanett Bonds, Sanja Borčić, Piotr Dumala, Robert Morgan i Pedro Rivero), francuski film „Pad“ Borisa Labbea i dodijelio mu Grand prix. Žiri pak dugometražnih filmova (Olga Bobrowska, Joni Mannisto i Arsen Anton Ostojić) najboljim je proglasio film „Kakav veličanstveni kolač!“ u belgijsko-francusko-nizozemskoj produkciji, režiju, scenarij i montažu potpisuju Emma de Swaef i Marc James Roels, opisavši ga kao „čudesno snimanje i stvaranje uvjerljivih i ekspresivnih likova te majstorsko istraživanje kolonijalne povijesti vlastite zemlje na suptilan i duhovit ali i okrutan način“. Film se, gledamo li postupak i tehniku, nastavlja na kratki lutka-film „Oh Willy“ iz 2012. godine koji je do sada osvojio više od 80 međunarodnih nagrada na festivalima širom svijeta, vidjeli smo ga i u Zagrebu – riječ je dakle o stop-animaciji i izradi lutaka gdje se preferira rad s vunom, filcom i tekstilom, što je i inače specijalnost Emme de Swaef.
Te dvije kategorije natjecateljskog programa - kratkometražni animirani film, ukupno 44 naslova i dugometražni, osam djela – srž su i okosnica Animafesta. Kroz njih se oduvijek, pa tako i u njegovom 28. izdanju, istraživalo i preispitivalo sve ono što i spada u vječne teme umjetnosti: ljubav, ljubomora, čežnja, strast, samoća, smrt; ti su filmovi donosili i donose i danas sve ono što nas svakodnevno zaokuplja, tišti ili uznemirava, bilo da su to odnosi u obitelji ili društvu, poput seksualnih neuroza, neispunjenih snova i maštanja, maltretiranja i omalovažavanja na poslu ili doma, migracija u svijetu, siromaštva, kriminala, licemjerja, laži i prevara s kojima se susrećemo na svakom koraku. Filmski animatori sve to uprizoruju novim ili starim tehnikama i postupcima – 2D i 3D animacijom, simulacijom marioneta, stop motion lutka animacijom, klasičnom ili ručno crtanom, ili kompjutorskom, ili prosto crtežom na papiru…
Švicarski bard animiranog filma, Georges Schwizgebel, stari poznanik Animafesta, u djelu „Bitka kod San Romana“ oslanja se na istoimenu sliku Paola Uccella iz 15. stoljeća, film „Obon“ Nijemca Andrea Hoermanna priziva sjećanje na jednu od posljednjih žrtava atomskog napada na Hirošimu, Abhishek Verma iz Indije u filmu „Igra skrivača“ ukazuje na gorući problem – nedostatak dostupnih sanitarnih čvorova u zemlji što izravno pogađa živote žena i djevojčica koje su prisiljene nuždu vršiti na otvorenom, posebno u ruralnim i prigradskim zajednicama, dovodeći ih time u brojne opasne situacije. „Pet godina nakon rata“ Samuela Albarica govori o nesigurnosti i nelagodi čovjeka u potrazi i pokušaju da pronađe svoj put i mjesto u društvu, usred turbulentnih migracijskih tokova u koje je, samim rođenjem, uveden, braća Quay iz Engleske posegnut će za kratkom pričom poljskog pisca Brune Schulza i napraviti istoimeni, mračni i kafkijanski horor „Ulica krokodila“, a nenadmašni duo Jan Lachauer i Jakob Schuh, njegovi zemljaci, u filmu „Buntovni stihovi“ poslužit će se dječjom slikovnicom Roalda Dahla i sastaviti fantastični miks tri općepoznate bajke: Crvenkapica, Snjeguljica i Tri praščića tvore sada neku svoju, ništa manje začudnu i tajnovitu priču.
Vrlo je dramski snažan i moćan bio dugometražni film „Slučaj muškarac – žena“ francuske autorice Anais Caura, na istinitom događaju utemeljena 45-minutna animirana priča o Eugeneu (Eugeniji Falleni, jednoj od prvih transseksualnih osoba u suvremenoj povijesti). U svijet pak kriminalnog podzemlja uveli su nas „Slijepi miševi“ autora Nicholasa D'Agostina, dok se „Putnici“ grupe francuskih autora, njih šestero, odigrava negdje na svemirskoj postaji, u sferama naučne fantastike, prepun humora i duhovitih doskočica, baš kao i „Svijet sutrašnjice, druga epizoda: teret tudjih misli“ oskarovskog kandidata, američkog redatelja, scenarista i producenta Dona Hertzfeldta.
Fantastični svjetovi animiranog filma poput su kaleidoskopa što nam, pri svakom okretu, dočarava svojim šarenim stakalcima nove slike i prizore, na granici snova, mašte i nestvarnog i onoga što svakodnevno, u zbilji, doživljavamo. Animafest Zagreb u tom sudaru svjetova, na bilo čijoj da je strani, uvijek je dobrodošao.
lupiga
U čast dvjestote godišnjice prvog izdanja kultnog romana jeze i strave, „Frankenstein“ britanske spisateljice Mary Shelley, jer, kako to obrazlaže i umjetnički ravnatelj Animafesta, i sam renomirani redatelj „crtića“, Daniel Šuljić, „tema horora, straha i strave od nepoznatog i nadnaravnog do ubojitog i sumanutog, intrigirala je i intrigira umjetnike svih područja umjetničkog djelovanja od najranijih dana čovječanstva, pa tako i animatore“.
Filmovi tog žanra igrali su u pet potprograma: „Memento mori“, „Jeza u vašoj glavi“, „Krv!!!“, „Znam što ste crtali prošlog ljeta“ i „Hrvatski bestijarij“; u rasponu od onih iz ranih, dvadesetih godina prošlog stoljeća, kao što je „Ples kostura“ Walta Disneya, preko klasika kao što je „Harpija“ Raoula Servaisa iz 1979. godine, ili prvog animiranog filma Tima Burtona „Vincent“ iz 1982. godine, hrvatskih predstavnika Aleksandra Marksa i Vladimira Jutriše s njihovom legendarnom „Muhom“, Bourekovom „Mačkom“ ili „Ribljim okom“ Joška Marušića, pa sve do najnovijih uradaka kao što je „Sluškinja s motornom pilom“, Japanca Takena Nagaoa, ili „Ne baš ljudski“ Danca Steffena Lindholma i „Koža za kožu“ kanadskog autorskog dvojca Carol Beecher i Kevina D. A. Kurytnika, nastalog ove godine.
Bila je to izuzetna prilika da se u kratko vrijeme i na jednom mjestu osmotri nastanak i razvoj tog vrlo specifičnog žanra, od njegovih prvih dana kada je sve još bezazleno i na nivou dosjetke protkane blagim humorom, preko uvođenja ozbiljnih životnih dvojbi i nedoumica, filozofsko-etičkih raspri, otuđenja i kafkijanske atmosfere, sve do suvremenih poigravanja s trash estetikom i uvođenja surovih i grubih tema, likova i alata u horor storije, poput sveprisutnih zombija, što sve više oslikavaju onu strašnu izopačenost svijeta u kojem živimo i vlastitu izgubljenost u takvom okruženju, kao i ono demonsko, nepoznato i opasno što živi skriveno negdje u našoj nutrini.
Na drugom polu minulog Animafesta potraga je za dalekim, fantazmagoričnim svjetovima bajke, ili basne, ili mita, ukotvljenim u mašti i trajnoj težnji čovjeka za boljim i sretnijim životom. Posebno se to moglo osjetiti u dugometražnim animiranim filmovima, kao što su „Mačka Pepeljuga“ iz Italije (autorski tim Ivan Cappielllo, Marino Guarnieri, Alessandro Rak i Dario Sansone), potom „Kapetan Morten i kraljica paukova“ Kaspara Jancisa u međunarodnoj koprodukciji Estonije, Velike Britanije i Belgije, te „Veliki zli lisac i druge priče“ francuskih autora Patricka Imberta i Benjamina Rennera. Sve su to vrlo suptilni, nadasve poetski intonirani primjeri suvremenog čitanja i prilagodbe bajkovitog predloška i njegovog transponiranja u medij crtanog filma.
Osobito to vrijedi za dva izvanredna naslova u natjecateljskoj kategoriji dugometražnog animiranog filma: „Otok pasa“ poznatog autora igranih filmova, Wesa Andersona i „Pseći život“, autora Yi Changa, legende novog tajvanskog filma iz osamdesetih godina prošlog stoljeća koji se nakon desetljeća izrađivanja umjetničkih djela od stakla vratio filmu s animacijom. Riječ je, ustvari, o omnibus filmu sklopljenom od četiri dvadesetominutne priče: „Izgubljen na kiši“, „Jednooki tigar“, „Stari par“ i „Grižnja savjesti“, glavni likovi su pas i čovjek, storije nosi slika, a ne riječ, tehnika je 3D animacija dovedena do savršenstva, scenografija je to kakvu rijetko možete vidjeti u nekom animiranom filmu, no uz tu tehničku superiornost „Pseći život“ neodoljiv je i na planu same priče – nježnost, suosjećanje, ljubav i sreća zajedničkog života čovjeka i psa, bol i tuga zbog neumitnosti rastanka i smrti tog čovjekovog vjernog pratioca, čuvara i prijatelja, njihove strepnje i snovi vezivne su niti dramskog narativa ovog čudesnog djela. Psi su glavni junaci i u Andersonovom „Otoku pasa“, no ovdje smo već na terenu vješto komponirane krimi priče o korupciji, moći i vlasti: zli gradonačelnik mrzitelj je pasa – čitaj svakog onog tko mu se samo pokuša suprotstaviti, u toj distopijskoj budućnosti što tako nalikuje sadašnjosti psi, ili ljudi, sasvim svejedno, više nisu dobrodošli jer se ne povinuju vrhovnoj moći i autoritetu i stoga ih valja prognati na odlagalište smeća i otpada, a u konačnici i istrijebiti. Mračan i tmuran triler, pun duhovitih obrata i sa sretnim završetkom, svjedočanstvo i pouka o vremenu u kojem jesmo.
A da to vrijeme zaista nosi mnoge nedoumice i bolne teme iz nedavne prošlosti pokazao je i film prikazan u posebnom programu, „Chris the Swiss“ Švicarke Anje Kofmel, još jedna atrakcija Animafesta. Prikazan je prvi put u Hrvatskoj, prije toga igrao je samo u programu Tjedan kritike na filmskom festivalu u Cannesu, što je po već uhodanom scenariju desnice ovdje, da se nešto napadne a da se nije niti vidjelo, izazvalo brojne kontroverze, prije svega u dijelu braniteljske populacije, naravno potpuno nepotrebno i besmisleno. Anja Kofmel, naime, tka taj dokumentarno-animirani film oko nestanka i pogibije svog rođaka Christiana Wuertenberga u Slavoniji 1991. godine, na samom početku Domovinskog rata. Kroz igrani, dokumentarni dio, razgovore s članovima njegove obitelji, ali i suvremenicima tih zbivanja, suputnicima s kojima se družio na hrvatskom ratištu, gdje dolazi kao mladi novinar, a potom se uključuje u međunarodni dobrovoljački vod, te animirane sekvence koje prate stvarni ili zamišljeni njegov pohod i doživljaje kao sad već ratnika, a ne samo novinara, nastojeći rekonstruirati događaje koji su prethodili njegovoj smrti, odnosno ubojstvu, autorica sažima sve ono do čega je došla istražujući ta zbivanja, bez ikakve zle misli, a nikako ne optužujući Hrvatsku.
„Nastojala sam“, kako i sama kaže, „pokazati što rat napravi od ljudi i kakve posljedice na njih ostavlja, pokazati kako ljudi postanu žrtve loše situacije, nije mi bio cilj nikoga kriviti, pogotovo ne Hrvatsku, nego prikazati tamnu stranu ljudskosti – svačije, pa i moje“.
Ovogodišnje izdanje Animafesta Zagreb predstavilo je i hrvatsku animaciju u vrlo širokom rasponu: izbor filmova iz 1970. – te godine proslavljenih autora Blažekovića, Boureka, Zaninovića, Vukotića, Marksa, Jutriše, Dragića, Ranitovića, Grgića, Štaltera i Dovnikovića, svečano je obilježena pedeseta obljetnica nastanka animiranog serijala „Profesor Baltazar“ što je rođen i stasao u Zagreb filmu između 1968. i 1977. godine, a i danas sjaji kao jedan od dragulja u niski filmova svjetski poznate Zagrebačke škole crtanog filma, koautorski ga potpisuju Zlatko Bourek, Zlatko Grgić, Boris Kolar, Tomica Simović i Ante Zaninović, a tu je smješten i već spomenuti Hrvatski bestijarij.
Naravno, najiščekivaniji je bio natjecateljski program suvremenog hrvatskog animiranog filma, ukupno 18 novih djela. Za najboljeg je proglašen film „Biciklisti“ animatora iz Splita Veljka Popovića rađenog prema likovnom opusu Vaska Lipovca. Završivši slikarstvo na zagrebačkoj ALU, Popović u Splitu, zajedno s bratom, pokreće i vodi studio Lemonade 3D,a proslavio se i debitantskim filmom „Ona koja mjeri“ i njime osvojio i publiku i kritiku oštrim kritičkim stavom potrošačkog mentaliteta i opće komercijalizacije i banalizacije života danas.
„Biciklisti“ pak nešto je sasvim drugačije, strasno slavi život, nosi u sebi nešto od neopisive draži Mediterana u koji su tako prirodno uronjeni beskrajno dragi likovi Vaska Lipovca iz serijala slika Erotika i Biciklisti, u Popovićevom filmu oni nastavljaju svoj život i svoje priče kao likovi u pokretu, preispitujući, kaže Popović „odnos običnog čovjeka spram vječnosti, sudbine i smisla“. Sam autor na film gleda kao na pilot epizodu moguće buduće animirane serije po fascinantnim slikama i u njima utkanim pričama Vaska Lipovca, što je ideja vrijedna pažnje i realizacije.
Izvrstan je bio i prvijenac multimedijalnog umjetnika Igora Grubića „Kako se kalio čelik“. Aluzija je to na čuvenu istoimenu kult-knjigu sovjetske Rusije Staljinove ere, Nikolaja A. Ostrovskog (1904. – 1936.), ujedno jednu od prvih knjiga koje je dobio od oca – stoga je i film sentimentalno putovanje u prošlost ovog podneblja koju pohodi zajedno s ocem, suvremenikom tog doba socijalističkog razvitka zemlje i izgradnje prve industrije čiji su izdanci danas puste ruševine. Kaže autor: „Film propituje kako se odnosimo prema valorizaciji rada i radništva. Indirektno smo reflektirali društvene potrese nakon raspada socijalističkog sistema, u kome su nekada radnici vjerovali da grade neku bolju budućnost, a u današnjem sustavu i privatnom vlasništvu su obespravljeni, niskih plaća i penzija, mnogi i bez posla i prihoda“. Kritička je to analiza i sučeljavanje onoga što je bilo s onime u što smo dospjeli, visokog umjetničkog dometa.
Zapažen je bio i film „Dva na dva“ Jelene Oroz, može ga se najkraće opisati kao „tjeskobnu predstavu o trenutku kad prestanemo voljeti druge i zaljubimo se u vlastite fantazije“, autorica će reći da su to momenti „kada ljubav postaje posesivna, a razumijevanje imamo samo za sebe, postajemo žrtvom i njegujemo svoj krhki ego“.
Filmovi poput „Bijele vrane“ Mirana Miošića, uradaka „Bobo“ Andreja Rehaka, ili „Vrlo mokre noći u muzeju“ Milana Trenca svjedoče, uz mnoge druge, također o zrelosti, vrijednosti i raznovrsnosti hrvatske animacije danas. Izvanredna je bila i selekcija studentskog filma u svjetskim relacijama, s čak 46 naslova, nagrada „Dušan Vukotić“ za najbolji studentski film pripala je „Suočavanju“, autor je Sam Gainsborough iz Ujedinjenog kraljevstva.
Kao „prikaz bezvremenske i tragične vizije čovječanstva“, ocijenio je žiri velikog natjecanja kratkometražnog filma (Jeanett Bonds, Sanja Borčić, Piotr Dumala, Robert Morgan i Pedro Rivero), francuski film „Pad“ Borisa Labbea i dodijelio mu Grand prix. Žiri pak dugometražnih filmova (Olga Bobrowska, Joni Mannisto i Arsen Anton Ostojić) najboljim je proglasio film „Kakav veličanstveni kolač!“ u belgijsko-francusko-nizozemskoj produkciji, režiju, scenarij i montažu potpisuju Emma de Swaef i Marc James Roels, opisavši ga kao „čudesno snimanje i stvaranje uvjerljivih i ekspresivnih likova te majstorsko istraživanje kolonijalne povijesti vlastite zemlje na suptilan i duhovit ali i okrutan način“. Film se, gledamo li postupak i tehniku, nastavlja na kratki lutka-film „Oh Willy“ iz 2012. godine koji je do sada osvojio više od 80 međunarodnih nagrada na festivalima širom svijeta, vidjeli smo ga i u Zagrebu – riječ je dakle o stop-animaciji i izradi lutaka gdje se preferira rad s vunom, filcom i tekstilom, što je i inače specijalnost Emme de Swaef.
Te dvije kategorije natjecateljskog programa - kratkometražni animirani film, ukupno 44 naslova i dugometražni, osam djela – srž su i okosnica Animafesta. Kroz njih se oduvijek, pa tako i u njegovom 28. izdanju, istraživalo i preispitivalo sve ono što i spada u vječne teme umjetnosti: ljubav, ljubomora, čežnja, strast, samoća, smrt; ti su filmovi donosili i donose i danas sve ono što nas svakodnevno zaokuplja, tišti ili uznemirava, bilo da su to odnosi u obitelji ili društvu, poput seksualnih neuroza, neispunjenih snova i maštanja, maltretiranja i omalovažavanja na poslu ili doma, migracija u svijetu, siromaštva, kriminala, licemjerja, laži i prevara s kojima se susrećemo na svakom koraku. Filmski animatori sve to uprizoruju novim ili starim tehnikama i postupcima – 2D i 3D animacijom, simulacijom marioneta, stop motion lutka animacijom, klasičnom ili ručno crtanom, ili kompjutorskom, ili prosto crtežom na papiru…
Švicarski bard animiranog filma, Georges Schwizgebel, stari poznanik Animafesta, u djelu „Bitka kod San Romana“ oslanja se na istoimenu sliku Paola Uccella iz 15. stoljeća, film „Obon“ Nijemca Andrea Hoermanna priziva sjećanje na jednu od posljednjih žrtava atomskog napada na Hirošimu, Abhishek Verma iz Indije u filmu „Igra skrivača“ ukazuje na gorući problem – nedostatak dostupnih sanitarnih čvorova u zemlji što izravno pogađa živote žena i djevojčica koje su prisiljene nuždu vršiti na otvorenom, posebno u ruralnim i prigradskim zajednicama, dovodeći ih time u brojne opasne situacije. „Pet godina nakon rata“ Samuela Albarica govori o nesigurnosti i nelagodi čovjeka u potrazi i pokušaju da pronađe svoj put i mjesto u društvu, usred turbulentnih migracijskih tokova u koje je, samim rođenjem, uveden, braća Quay iz Engleske posegnut će za kratkom pričom poljskog pisca Brune Schulza i napraviti istoimeni, mračni i kafkijanski horor „Ulica krokodila“, a nenadmašni duo Jan Lachauer i Jakob Schuh, njegovi zemljaci, u filmu „Buntovni stihovi“ poslužit će se dječjom slikovnicom Roalda Dahla i sastaviti fantastični miks tri općepoznate bajke: Crvenkapica, Snjeguljica i Tri praščića tvore sada neku svoju, ništa manje začudnu i tajnovitu priču.
Vrlo je dramski snažan i moćan bio dugometražni film „Slučaj muškarac – žena“ francuske autorice Anais Caura, na istinitom događaju utemeljena 45-minutna animirana priča o Eugeneu (Eugeniji Falleni, jednoj od prvih transseksualnih osoba u suvremenoj povijesti). U svijet pak kriminalnog podzemlja uveli su nas „Slijepi miševi“ autora Nicholasa D'Agostina, dok se „Putnici“ grupe francuskih autora, njih šestero, odigrava negdje na svemirskoj postaji, u sferama naučne fantastike, prepun humora i duhovitih doskočica, baš kao i „Svijet sutrašnjice, druga epizoda: teret tudjih misli“ oskarovskog kandidata, američkog redatelja, scenarista i producenta Dona Hertzfeldta.
Fantastični svjetovi animiranog filma poput su kaleidoskopa što nam, pri svakom okretu, dočarava svojim šarenim stakalcima nove slike i prizore, na granici snova, mašte i nestvarnog i onoga što svakodnevno, u zbilji, doživljavamo. Animafest Zagreb u tom sudaru svjetova, na bilo čijoj da je strani, uvijek je dobrodošao.
lupiga
