Keleminčev šator u Srbu je uklonjen, ali klima za njihovo podizanje drugdje u Hrvatskoj nije, naprotiv ona je vrlo povoljna. Osim toga, Keleminac je postigao što je htio: nećkanje policije da ukloni šator simbolički je označilo da se proslava Dana ustanka pored Radauševog spomenika smatra nečim što se tiče samo Srba, ne i Hrvata
Prije nego što je policija ipak stisla petlju i uklonila šator Keleminčevih novoustaša u blizini Radauševog spomenika u Srbu, ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić nije uputio nijednu spomena vrijednu poruku šatorašima. Ali zato jeste dvije prezira vrijedne Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i Miloradu Pupovcu. Od hrvatskih akademika Orepić zapovjedno očekuje da konačno rasvijetle što se dogodilo u ljeto 1941. u Srbu, iako se tu nema što rasvjetljavati, sve se zna. Na teški ustaški zločin, koji su priznali čak i službeni izvori NDH, mjesno srpsko stanovništvo odgovorilo je neopravdanom, ali nerazmjerno manjom odmazdom, da bi zatim komunisti to obuzdali i kanalizirali u zajednički srpsko-hrvatski ustanak. Tako je, uostalom, bilo i u puno drugih slučajeva u Hrvatskoj. Ali, Orepić kao da je pao s Marsa. I traži od akademika da ipak daju dodatna objašnjenja o tome, što je otprilike kao da zahtijeva nove dokaze da je Zemlja okrugla, jer mu pod prozorima u Savskoj već danima dreče neki prosvjednici koji tvrde da je ravna ploča. S Pupovcem je isto, ili i gore. Orepić ga optužuje da je jedva dočekao da se u Srbu pojave Keleminec i njegova bratija kako bi ponovno mogao dizati buku o navodnoj ustaškoj opasnosti. Što znači ta izjava? Ne, ona nije tako užasna i zaumna kao zahtjev Keleminca i ostale pravaške bulumente da se zabrani obilježavanje Dana ustanka u Srbu. Ali, nije, bogami, ni sasvim daleko od toga.
Orepić zapravo poručuje između redaka Pupovcu da je Dan ustanka u Srbu srpska stvar, o kojoj će, je li, hrvatska državna vlast korektno voditi računa, ali uz jasan dodatak da to nije – i njena stvar. Tako je, uostalom, da se ne lažemo, i s hrvatskim antifašizmom u cjelini. On jeste nominalno najviša ustavna vrijednost, čak su rijetki i političari od formata s desnice, ne računajući Karamarka i Hasanbegovića u novije vrijeme, koji ga otvoreno dovode u pitanje. Ali, kada pogledaš koliko se drži do antifašističke baštine, mislim onog dijela koji nije raznesen eksplozivom, tko prisustvuje antifašističkim obljetnicama, a tko se, posebno pred izbore, potrudi da bude negdje drugdje, vidiš da to polako ali sigurno klizi prema sljedećem. Da antifašizam pripada samo Srbima, a ne i Hrvatima. Eto, zato je važno ovo u Srbu. Ne, ne radi se o tome da bi Keleminec bio sam po sebi opasan. Politički odrpanci koje je ondje okupio nisu bili u stanju suvislo objasniti novinskim reporterima ni zašto su došli u Srb i što zapravo hoće. Ali oni simboliziraju raspad hrvatske političke zajednice, posebno zadnjih mjeseci i godina, bez vidljivih izgleda da se to promijeni i najnovijim promjenama u vrhu HDZ-a. Jedan od čelnika novog ‘novog HDZ-a’ Davor Stier čak je ovih dana izjavio da novo vodstvo ove stranke podržava prava manjina, ali se ne želi uvući u polemike oko Keleminca, jer su one, kao, dio predizborne kampanje. Mora čovjek ovo pročitati dva-tri puta da se uvjeri da je točno pročitao što je napisano i jeste – tako je napisano.
Pazite, riječ je o HDZ-ovom dužnosniku koji je nedavno napisao hvaljeni politički esej o ‘novoj hrvatskoj paradigmi’ (nisam se s pohvalama otpočetka složio), u kojem čak traži napuštanje tuđmanovske ‘državotvorne paradigme’ u korist ‘paradigme društvene integracije’. Ali, evo, kada se suočio s prvim praktičkim problemom hrvatsko-srpske integracije koji se tako plakatno pokazao u Srbu, smjesta je zbrisao s mjesta događaja. I nestao u šipražju predizbornih kalkulacija od kojih se navodno neizmjerno kloni i zazire. Osim toga, Stier čak i otvoreno kaže da je novoustaško iživljavanje nad antifašističkim spomenikom u Srbu nešto što se tiče samo Srba u Hrvatskoj. A to zvuči definitivno zlosretno i zloslutno. Radaušev spomenik srušen je tenkovskom paljbom Hrvatske vojske 1995. godine, a obnovila ga je Sanaderova (Kosoričina) vlada 2009. i 2010. godine, što znači da je krug rušilačke mržnje otvoren unutar HDZ-a, ali je unutar njega i zatvoren. Sada ovog drugog dijela kružnice više nema. Naprotiv, Keleminčev šator u Srbu sliči na dizanje rampe za nove šatore, a među prvima se javio jedan od ajatohola hrvatske šatoraške kontrarevolucije Đuro Glogoški. On je možda već potrošeni stvor, kojemu su druge veteranske frakcije čak ljutito odbile primiti šator iz Savske nakon što je bio konačno uklonjen. Ali, nije ni toliko glup da ne bi vidio da je otpor šatoraškoj natražnjačkoj endemiji mekan kao sir i da se opet može.
Zato je najavio donošenje posebne braniteljske deklaracije kojom će se obavezati hrvatsku vlast da zaustavi pristup Srbije Evropskoj uniji dok ne ukine zakon o univerzalnoj jurisdikciji (tzv, mali Haag) i ne podnese sve podatke o nestalima. Razumije se, Glogoški ne kaže, ali je i bez toga savršeno jasno, da deklaracija ne bi bila aktivirana ako bi na izborima u rujnu pobijedio HDZ, ali svakako bi ako bi pobijedio SDP s partnerima. Bivši ministar branitelja Predrag Matić na to je uzvratio da se Glogoški ovim neovlašteno upliće u državnu politiku, i preporučio mu je jedini legalni put. Neka osnuje političku stranku koja s obzirom na pola milijuna branitelja i podršku HDZ-a može pucati na dvotrećinsku većinu u parlamentu, pa onda mogu raditi što hoće. Mogu, kaže, osnovati i šatorašku republiku Hrvatsku. Matića nije uvijek proslavio posprdni i karikaturalni jezik kojim se obraćao Glogoškom, Klemmu i njihovima, ali ovaj put realnost je karikaturalnija od riječi. Zaštitarskoj tvrtki Josipa Klemma dodijeljeno je osiguravanje zgrade Ministarstva branitelja, pred kojom je donedavno šatorovala, što je jedinstven slučaj da se zaštita nekog objekta povjeri ljudima koji su ga prije toga mjesecima držali pod poluvojničkom opsadom. S time je valjda jedino usporedivo kada mafijaši porazbijaju do posljednje stolice i čaše neki restoran pa onda od vlasnika dobiju licencu da ga ‘štite’.
Ali, tako je, a tako nije slučajno. Ovo je u krajnjoj liniji univerzalna metafora hrvatske države, koja se u početku hvalila, dok se nije lecnula, da je stvorena rušenjem druge legalne države, pa joj se to vratilo time da joj sada zakone donose i provode isti oni koji zakone krše. Tako u konačnici tu državu simboliziraju ne Sabor, Vlada, Ured predsjednika (predsjednice), nego prvi koji pred njihovim vratima uspiju podići vojnički šator kapaciteta pedeset i više ljudi. I oni ih i dižu. I to s ekskluzivnim pravom da poluidiotski ništa o ničemu ne znaju, u ovom slučaju to da je ‘mali Haag’ doveo do osude cijele male hrpe srpskih ratnih zločinaca (Ovčara, Lovas..), a od hrvatskih zakačio je samo jednoga (Marić), dok je drugi u statusu osumnjičenika (Purda) pušten na slobodu. Da, to je nacrt po kojem je sklepana hrvatska šatoraška republika, i tko želi živjeti u toj rupčagi bez kućnog praga i poštenih prozora neka samo izvoli.
Prije nego što je policija ipak stisla petlju i uklonila šator Keleminčevih novoustaša u blizini Radauševog spomenika u Srbu, ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić nije uputio nijednu spomena vrijednu poruku šatorašima. Ali zato jeste dvije prezira vrijedne Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i Miloradu Pupovcu. Od hrvatskih akademika Orepić zapovjedno očekuje da konačno rasvijetle što se dogodilo u ljeto 1941. u Srbu, iako se tu nema što rasvjetljavati, sve se zna. Na teški ustaški zločin, koji su priznali čak i službeni izvori NDH, mjesno srpsko stanovništvo odgovorilo je neopravdanom, ali nerazmjerno manjom odmazdom, da bi zatim komunisti to obuzdali i kanalizirali u zajednički srpsko-hrvatski ustanak. Tako je, uostalom, bilo i u puno drugih slučajeva u Hrvatskoj. Ali, Orepić kao da je pao s Marsa. I traži od akademika da ipak daju dodatna objašnjenja o tome, što je otprilike kao da zahtijeva nove dokaze da je Zemlja okrugla, jer mu pod prozorima u Savskoj već danima dreče neki prosvjednici koji tvrde da je ravna ploča. S Pupovcem je isto, ili i gore. Orepić ga optužuje da je jedva dočekao da se u Srbu pojave Keleminec i njegova bratija kako bi ponovno mogao dizati buku o navodnoj ustaškoj opasnosti. Što znači ta izjava? Ne, ona nije tako užasna i zaumna kao zahtjev Keleminca i ostale pravaške bulumente da se zabrani obilježavanje Dana ustanka u Srbu. Ali, nije, bogami, ni sasvim daleko od toga.
Orepić zapravo poručuje između redaka Pupovcu da je Dan ustanka u Srbu srpska stvar, o kojoj će, je li, hrvatska državna vlast korektno voditi računa, ali uz jasan dodatak da to nije – i njena stvar. Tako je, uostalom, da se ne lažemo, i s hrvatskim antifašizmom u cjelini. On jeste nominalno najviša ustavna vrijednost, čak su rijetki i političari od formata s desnice, ne računajući Karamarka i Hasanbegovića u novije vrijeme, koji ga otvoreno dovode u pitanje. Ali, kada pogledaš koliko se drži do antifašističke baštine, mislim onog dijela koji nije raznesen eksplozivom, tko prisustvuje antifašističkim obljetnicama, a tko se, posebno pred izbore, potrudi da bude negdje drugdje, vidiš da to polako ali sigurno klizi prema sljedećem. Da antifašizam pripada samo Srbima, a ne i Hrvatima. Eto, zato je važno ovo u Srbu. Ne, ne radi se o tome da bi Keleminec bio sam po sebi opasan. Politički odrpanci koje je ondje okupio nisu bili u stanju suvislo objasniti novinskim reporterima ni zašto su došli u Srb i što zapravo hoće. Ali oni simboliziraju raspad hrvatske političke zajednice, posebno zadnjih mjeseci i godina, bez vidljivih izgleda da se to promijeni i najnovijim promjenama u vrhu HDZ-a. Jedan od čelnika novog ‘novog HDZ-a’ Davor Stier čak je ovih dana izjavio da novo vodstvo ove stranke podržava prava manjina, ali se ne želi uvući u polemike oko Keleminca, jer su one, kao, dio predizborne kampanje. Mora čovjek ovo pročitati dva-tri puta da se uvjeri da je točno pročitao što je napisano i jeste – tako je napisano.
Pazite, riječ je o HDZ-ovom dužnosniku koji je nedavno napisao hvaljeni politički esej o ‘novoj hrvatskoj paradigmi’ (nisam se s pohvalama otpočetka složio), u kojem čak traži napuštanje tuđmanovske ‘državotvorne paradigme’ u korist ‘paradigme društvene integracije’. Ali, evo, kada se suočio s prvim praktičkim problemom hrvatsko-srpske integracije koji se tako plakatno pokazao u Srbu, smjesta je zbrisao s mjesta događaja. I nestao u šipražju predizbornih kalkulacija od kojih se navodno neizmjerno kloni i zazire. Osim toga, Stier čak i otvoreno kaže da je novoustaško iživljavanje nad antifašističkim spomenikom u Srbu nešto što se tiče samo Srba u Hrvatskoj. A to zvuči definitivno zlosretno i zloslutno. Radaušev spomenik srušen je tenkovskom paljbom Hrvatske vojske 1995. godine, a obnovila ga je Sanaderova (Kosoričina) vlada 2009. i 2010. godine, što znači da je krug rušilačke mržnje otvoren unutar HDZ-a, ali je unutar njega i zatvoren. Sada ovog drugog dijela kružnice više nema. Naprotiv, Keleminčev šator u Srbu sliči na dizanje rampe za nove šatore, a među prvima se javio jedan od ajatohola hrvatske šatoraške kontrarevolucije Đuro Glogoški. On je možda već potrošeni stvor, kojemu su druge veteranske frakcije čak ljutito odbile primiti šator iz Savske nakon što je bio konačno uklonjen. Ali, nije ni toliko glup da ne bi vidio da je otpor šatoraškoj natražnjačkoj endemiji mekan kao sir i da se opet može.
Zato je najavio donošenje posebne braniteljske deklaracije kojom će se obavezati hrvatsku vlast da zaustavi pristup Srbije Evropskoj uniji dok ne ukine zakon o univerzalnoj jurisdikciji (tzv, mali Haag) i ne podnese sve podatke o nestalima. Razumije se, Glogoški ne kaže, ali je i bez toga savršeno jasno, da deklaracija ne bi bila aktivirana ako bi na izborima u rujnu pobijedio HDZ, ali svakako bi ako bi pobijedio SDP s partnerima. Bivši ministar branitelja Predrag Matić na to je uzvratio da se Glogoški ovim neovlašteno upliće u državnu politiku, i preporučio mu je jedini legalni put. Neka osnuje političku stranku koja s obzirom na pola milijuna branitelja i podršku HDZ-a može pucati na dvotrećinsku većinu u parlamentu, pa onda mogu raditi što hoće. Mogu, kaže, osnovati i šatorašku republiku Hrvatsku. Matića nije uvijek proslavio posprdni i karikaturalni jezik kojim se obraćao Glogoškom, Klemmu i njihovima, ali ovaj put realnost je karikaturalnija od riječi. Zaštitarskoj tvrtki Josipa Klemma dodijeljeno je osiguravanje zgrade Ministarstva branitelja, pred kojom je donedavno šatorovala, što je jedinstven slučaj da se zaštita nekog objekta povjeri ljudima koji su ga prije toga mjesecima držali pod poluvojničkom opsadom. S time je valjda jedino usporedivo kada mafijaši porazbijaju do posljednje stolice i čaše neki restoran pa onda od vlasnika dobiju licencu da ga ‘štite’.
Ali, tako je, a tako nije slučajno. Ovo je u krajnjoj liniji univerzalna metafora hrvatske države, koja se u početku hvalila, dok se nije lecnula, da je stvorena rušenjem druge legalne države, pa joj se to vratilo time da joj sada zakone donose i provode isti oni koji zakone krše. Tako u konačnici tu državu simboliziraju ne Sabor, Vlada, Ured predsjednika (predsjednice), nego prvi koji pred njihovim vratima uspiju podići vojnički šator kapaciteta pedeset i više ljudi. I oni ih i dižu. I to s ekskluzivnim pravom da poluidiotski ništa o ničemu ne znaju, u ovom slučaju to da je ‘mali Haag’ doveo do osude cijele male hrpe srpskih ratnih zločinaca (Ovčara, Lovas..), a od hrvatskih zakačio je samo jednoga (Marić), dok je drugi u statusu osumnjičenika (Purda) pušten na slobodu. Da, to je nacrt po kojem je sklepana hrvatska šatoraška republika, i tko želi živjeti u toj rupčagi bez kućnog praga i poštenih prozora neka samo izvoli.
