Dana 11. studenoga 1991. godine na Trgovačkom sudu u Zagrebu koji je tada nosio ime Okružni privredni sud, održana je i zaključena dražba koja ima sve elemente da se proglasi najapsurdnijom otkako se na sudovima diljem civilizirane Europe i svijeta primjenjuje taj oblik prodaje imovine. Bio je to tek početak procesa koji će na tijekom Domovinskog rata „okupirane krajeve“ ostaviti katastrofalne posljedice. Ekonomija je uništena, stanovništvo u gradićima poput Korenice, Vojnića, Vrginmosta ili Hrvatske Kostajnice, nema gdje raditi, a stope nezaposlenosti, pogotovo mladih, enormne su. Samo je pitanje dana kada će netko pred Europskim sudom za ljudska prava potegnuti i pitanje pretvorbe „okupiranih poduzeća“.
Da nekadašnje jugoslavenske republike ne mogu donijeti baš svaku pravnu svinjariju štiteći se državnom samostalnošću, pokazuje recentan primjer odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu 'Ališić i ostali', vezan za prevarene štediše Ljubljanske banke iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj sada oko te odluke vlada tiha euforija, a ne bi je trebalo biti. I ovdašnja je vlast donosila slične odluke, kako pokazuje, među ostalim, primjer privatizacije poduzeća s područja koja su ranih devedesetih bila pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba i van bilo kakvog realnog domašaja Vlade RH.
Dana 11. studenoga 1991. godine na Trgovačkom sudu u Zagrebu koji je tada nosio ime Okružni privredni sud, održana je i zaključena dražba koja ima sve elemente da se proglasi najapsurdnijom otkako se na sudovima diljem civilizirane Europe i svijeta primjenjuje taj oblik prodaje imovine. Tom je prilikom država Hrvatska, zastupana po stečajnom vijeću spomenutog suda, prodala tvornicu koja je tog trenutka i još narednih četiri godine, u svakom smislu bila nedostupna, kako samim vlastima te države, tako i sudu i novopečenom kupcu! U pitanju je bila čuvena mesna industrija Gavrilović iz Petrinje, tada na teritoriju pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba, što apsurd samog postupka pred časnim sudom – da se nadaleko poznati brend prodaje usred rata - čini još većim.
Zacijelo ohrabrena opisanim „uspjehom“, država je u mjesecima i godinama nakon farse na zagrebačkom Trgovačkom sudu, prionula vlasničkim, statutarnim i drugim pravnim promjenama desetina drugih poduzeća na područjima pod kontrolom pobunjenih Srba. Primjeri su, među ostalima, i Pamučna industrija Glina, trikotaža Pounje Hrvatska Kostajnica, dijelovi baranjskog kombinata Belje, drvna industrija Finel Petrinja, Majur iz Majura, Una iz Hrvatske Kostajnice…
Mjesto farse - Trgovački sud u Zagrebu (SCREENSHOT: GoogleMaps)
Čak se vodilo računa i o tome da nekakav zakon bude uporište za 'okupaciju' tvrtki na 'okupiranim područjima'. Država bi tim poduzećima nametnula Upravni i nadzorni odbor, a time i novog vlasnika, jer se poduzeće nije na vrijeme javilo Hrvatskom fondu za privatizaciju s pretvorbenim dokumentima!?! Evo kako je to, prema nalazima Državne revizije, učinjeno u slučaju 'Pounja' iz Hrvatske Kostajnice.
"Za vrijeme Domovinskog rata poduzeće se nalazilo na ratom zahvaćenom području. Na temelju članka 42.Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, Agencija za restrukturiranje i razvoj (predšasnik Hrvatskog fonda za privatizaciju op.a.) je 28.svibnja 1992. donijela rješenje kojim je imenovala Upravni odbor koji je preuzeo sve nadležnosti organa upravljanja u poduzeću i bio je dužan donijeti odluku o pretvorbi društvenog poduzeća u dioničko društvo", navodi se u izvješću Državne revizije o pretvorbi Pounja. I bogami je, prema istome izvoru, ta uprava predvođena Mirkom Antonićem, bez poduzeća, postrojenja, radnika i portira, odluku o privatizaciji istog tog poduzeća, odnosno njegova pretvaranja u dioničko društvo čije dionice posjeduje Hrvatski fond za privatizaciju, donijela u travnju 1994. godine, dok se tvornica nalazila s druge strane linije fronta u tzv. SAO Krajini.
Kada bi se i uklonila svaka sumnja u pravo države da raspolaže imovinom poduzeća iz gradova i općina koje ne kontrolira i čije uprave, lokalnu zajednicu i radnike o tome nitko ništa nije pitao, ostaje pitanje kako su mogli znati najosnovnije podatke o imovini koju prodaju. I, konačno, zašto su uopće mešetarili imovinom koju ne posjeduju?
Logično bi bilo da se s takvim odlukama pričeka do oslobađanja okupiranih dijelova države, kao što je u nekim drugim slučajevima (kninski TVIK, 5.Oktobar iz Vrginmnosta…), kada su u pitanju poduzeća s tih područja, i učinjeno. No, s privatizacijom onog najvrjednijeg (Gavrilović, Pounje, Belje) nije se moglo čekati iz najmanje tri razloga.
Interesni lobiji, kao prvo, zainteresirani za tu imovinu, htjeli su se osigurati da u trenutku kada se steknu uvjeti za preuzimanju tih poduzeća, imaju najbolju startnu poziciju. Znali su da će od te imovine ionako malo ostati, ali su se htjeli osigurati da ono što ostane (zemljišta, stanovi, ostaci postrojenja) oni prvi prigrabe. Opet je najbolji primjer Gavrilović čiju je prodaju aranžirao tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan. Tadašnji šef parlamenta je pouzdano znao da će se na dražbi pojaviti samo jedan kupac, njegov 'šura', Georg Đuro Gavrilović (Domljan je, inače, oženio sestru Đure Gavrilovića) i za tvornicu ponuditi tri milijuna tadašnjih DEM. Stvar je prikazana i kao nadasve pravično vraćanje tvornice vlasniku kojem su je oteli partizani, iako je vrijednost tvornice u međuvremenu, od 1945. do 1990. godine, povećana za nekoliko desetaka puta.
Kroz tvorničke kapije u Glini danas rijetki prolaze (SCREENSHOT: GoogleMaps)
Drugo, privatizacija u vrijeme rata bila je siguran način da se Srbima koji su radili u tim poduzećima oduzmu sva prava. Pa je tako jedna od točki prodaje Gavrilovića bila da s datumom prodaje prestaje radni odnos svim njegovim radnicima, a 1991. godine bilo ih je 5.500. Samim tim, ti radnici nisu mogli ostvariti nikakvo učešće u privatizaciji, čak ni radni staž kako je pokazala 'afera Borovo'. I treće, HDZ se kao stranka koja je devedesetih bila gospodar života i smrti u zemlji, htjela osigurati da nakon oslobađanja kontrolira situaciju u tim gradovima i gradićima Banije, Korduna, Like i Kninske krajine.
Sve se to i obistinilo nakon akcija Bljesak i Oluja. Čim se stišala pucnjava i uspostavio kakav takav promet prema oslobođenim područjima, počelo je izvlačenje onoga što je ostalo od poduzeća koja su prošla pretvorbu na „neviđeno“. Ne postoje, prema izvješćima Državne revizije o pretvorbi tih tvrtki, zapisnici o tome što je nakon završetka ratnih djelovanja zatečeno, u kakvom su stanju bila ta poduzeća i što se zbivalo sa zatečenom imovinom. Ti podaci nalaze se samo u tragovima, pa je tako u slučaju rasprodaje imovine Drvno-industrijskog poduzeća Vrginmost, ustanovljeno u inspekciji Državne revizije, da se 78 stanova u vlasništvu tvrtke izuzima iz tvrtke, ne ulazi u procjenu vrijednosti tvrtke i prepušta novim vlasnicima bez naknade.
Stoga od mnogih tih tvrtki već u prvih nekoliko godina nakon Oluje, nije ostao ni kamen na kamenu. Tko se predatorima na tu imovinu uopće mogao suprotstaviti? Nema više radnika tih tvrtki, lokalne zajednice su razvlaštene nad privredom, a središnja vlast sve to je i smislila.
Oni koji su imali više moći poput Georga Đure Gavrilovića, zaštitili su zatečena postrojenja od pljačke. A na područjima koja su vraćena pod kontrolu države mirnom reintegracijom, država je plaćala zaštitarske tvrtke da čuvaju imovinu 'reintegriranih' tvrtki (Borovo, VUPIK) od pljačke.
Radnici nisu mogli ostvariti nikakvo učešće u privatizaciji (FOTO: novilist.hr)
Ispunjen je, jasno, i drugi cilj. Srbima povratnicima godinama je bilo teško osigurati i najelementarnija prava poput useljenja u vlastitu kuću ili stan, a posao ili dionice u onim poduzećima koja su još preostala, mogli su samo sanjati. Oštećeni su prodajom tvrtki za vrijeme rata i Hrvati koji su u njima radili. Ali njih je država pokušala namiriti kuponskom privatizacijom. O tome kakav je tek sumrak pravne države bila kuponska privatizacija, Lupiga je nedavno pisala.
Zamisao da preostalom imovinom poduzeća s ratnih područja zavladaju odani HDZ-ovci također se ostvarila, ali s katastrofalnim posljedicama za te krajeve. Velika većina tih poduzeća uništena je, stanovništvo u gradićima poput Korenice, Vojnića, Vrginmnosta ili Hrvatske Kostajnice, nema gdje raditi, a stope nezaposlenosti, pogotovo mladih, enormne su.
Govoriti o brojkama, o financijskim razmjerima štete, vrlo je teško, jer su sve te brojke po kojima se odvijala privatizacija tvrtki nad kojima država nije imala stvarnu kontrolu, fiktivne. Sigurno je da je u privatiziranim tvrtkama s ratnih područja 1991. godine radilo dvadesetak tisuća ljudi. Puno je važnija perspektiva koja je tim područjima oduzeta iz sebičnih i 'etnoinžinjerijskih' pobuda. Štovatelji pretvorbe i privatizacije na hrvatski način, doduše, reći će da tvrtke poput Pounja i Finela ionako nisu ništa vrijedile, pa bi ih, na ovaj ili onaj način, već stigla propast. A one mlade iz tih krajeva koji nekako preživljavaju ili se spremaju za Kanadu, ionako nitko ništa ne pita.
No, samo je pitanje dana kada će se pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu potegnuti i pitanje pretvorbe nekog od „okupiranih poduzeća“. Kao što je Slovenija teško mogla braniti odluke koje su štediše Ljubljanske banke ostavile bez njihovih štednih uloga mimo njihove volje i bez prava na opoziv takvih odluka, tako će i Hrvatska teško braniti pretvorbu, prodaju i pljačku tvrtki koje su donositeljima takvih odluka bile nedostupne.
Izvor: lupiga
