Karamarku i HDZ-u u teškoj krizi u pomoć priskaču desnoklerikalne stranke i udruge, koje zauzvrat traže, na rubu ucjene, da ispune i ono što bi u HDZ-u htjeli (kriminalizacija Titovog imena) i ono što ne bi htjeli (zabrana abortusa, prekid kurikularne reforme). No koncentrični udari na Tita ne daju željeni rezultat…
Vrhovni zapovjednik partizanske vojske Josip Broz nekoliko se puta našao u teškim ratnim stiskama u kojima je mogao izgubiti glavu. Ipak, uvijek se izvukao, zahvaljujući i tome što je bio talentirani samouki vojskovođa, iako ne i genije, kako vole vjerovati neki njegovi pristaše. Navodno je rušenje mosta na Neretvi bila stvar krive procjene, a ne ingeniozni trik, ali ispalo je dobro, pa je u legendu ušlo ovo drugo. U legendu je ušlo i da je nadigrao Nijemce u desantu na Drvar, no ima i drukčijih mišljenja, čak i tvrdnji da je sve otišlo toliko po zlu da se Tito čak htio predati njemačkim padobrancima. To je svakako izmišljeno. Ali nije izmišljeno, za to postoje svi dokazi, da je na Sutjesci prvi put djelovao izgubljeno, čak je tako bilo i u doslovnom smislu, jer je neko vrijeme lutao sam, bez doticaja s ljudima iz Vrhovnog štaba i iz svoga osiguranja. Ipak, i to je pregrmio, što je utoliko vrednije i čudesnije zna li se da su na Neretvi i Sutjesci na njega išle mnogostruko brojnije njemačke i druge okupatorske i kvislinške snage, koje su i dalje bile u naponu snage. Kraj rata još je bio dosta daleko. U Drvaru je pak bio na udaru dobro organiziranog desantnog napada, koji je Nijemcima u nekim prijašnjim slučajevima (oslobađanje Mussolinija) odlično uspio. Dakle na Tita se moralo ići doslovce svom silom koja je bila na raspolaganju, a to opet nije bila garancija da će se uspjeti. I zato se čovjek pita hoće li, može li uspjeti ovaj najnoviji nalet na Broza, prvi put formuliran i kroz zahtjev nekih hrvatskih desnoklerikalnih stranaka da se zabrani i kriminalizira upotreba Titovog imena, crvene zvijezde, srpa i čekića.
Još od dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a počelo je ovo opkoljavanje Tita, ali koncentrični udari ne daju bogzna kakvog, najmanje željenog rezultata. Čak i u nekim utvrdama HDZ-a lokalna administracija nije u stanju provesti naredbu odozgo da se, kako to vide, dezinficiraju, tj. preimenuju trgovi i ulice nazvani po ovom komunističkom vođi. U Karlovcu je lokalna vlast provela i posebnu anketu da ispipa kako građani dišu i oni su masovno odbili takvu inicijativu. Istodobno, u Kumrovcu se iz godine godinu na Titov rođendan okuplja velik broj njegovih poklonika ili naprosto protivnika ovakvog resetiranja povijesnog pamćenja, štoviše, taj broj i raste. Ali da se opet ne počnu ispredati legende kako, evo, nova, kumrovečka Šesta lička spašava Maršala, hajmo pokušati racionalno odrediti što je u korijenu ovog otpora.
Prije svega, kriza posljednjih godina izoštrila je razliku između Hrvatske i Jugoslavije, pri čemu defekti ove druge ostaju, ali blijede u usporedbi s još većim defektima prve. Kako ovaj tekst nema ambiciju ulaziti u podrobnije uspoređivanje, ostanimo samo kod toga da je Jugoslavija prednjačila među socijalističkim zemljama po privrednom rastu, emancipatorskom modernizmu, političkoj inovativnosti, umjetničkoj, arhitektonskoj i drugoj kreativnosti, solidarnosti. Dok Hrvatska čuči na začelju ili pri začelju kapitalističkog svijeta, kao ekonomski neuspješna zemlja, s grubom eksploatacijom, sve raspojasanijim klerikalnim i proustaškim konzervativizmom te rastućom socijalnom neosjetljivošću, sada čak i prema invalidnoj djeci. Drugi razlog zašto ovo opkoljavanje Tita toliko šepa da bi se on i ovaj put mogao izvući jeste u podbačaju Karamarkove konzervativne kontrarevolucije. Ona je htjela štošta – nametnuti obrasce obaveznog mišljenja, čak sastaviti registar ‘izdajnika’ koji se u to ne uklapaju – ali tako zamišljen ‘antikomunistički manifest’ uvelike je abortiran, najviše zbog protivljenja demokratske i antifašističke javnosti u zemlji, a onda i u inozemstvu. Uostalom, sada se Karamarkova stranka više i ne stigne baviti time, jer se bori u nikada viđenom hropcu da premosti krizu Vlade i kako-tako ostane na vlasti. Zato joj sada skaču u pomoć sa svih strana iz razgranate desne izvanparlamentarne i izvanvladine scene. Uključujući najbizarnije primjere kao što je samoproglašeno etičko sudište Zvonimira Šeparovića i Zdravka Tomca, koje zahtijeva od brazilskih vlasti da, držite se za stolac, ukine Titovu aveniju u Sao Paolu. Stari redikuli nisu shvatili ni toliko, pa ih ovim putem obavještavamo, da time prihvaćaju srbijansko načelo univerzalne sudske nadležnosti, zbog kojeg Hrvatska upravo vodi nesmiljeni diplomatski rat s Beogradom.
Ali dobro, ima i ozbiljnijih podržavatelja Karamarka. Najozbiljniji su svakako tvrdi klerikalci oko Željke Markić i Ladislava Ilčića, koji su i inicirali spomenutu kriminalizaciju Titovog imena i crvene zvijezde, a ambicije su im maksimalne. U osnovi se svode na ucjenu. Da, oni će podržati Karamarka i HDZ oko Tita, pa i oko ostanka na vlasti, ali zauzvrat traže da se prihvati ono što ovi inače ne bi prihvatili. Nedavno su u Zagrebu organizirali ‘Hod za život’, koji je sasvim očito prvi korak prema zahtjevu da se zabrani abortus, što je HDZ uvijek volio sa strane simpatizirati, ali nikada i provesti. I što će sada biti? Pa sada bi HDZ, pritisnut borbom za opstanak na vlasti, mogao i to prihvatiti. Mogao bi prihvatiti, zapravo već i je, i ovo abortiranje kurikularne reforme školstva. Još donedavno nju su podržali i Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović, ali kada je Ilčić javno izrekao da je protiv, sve je otišlo niz vodu, a točku na ‘i’ stavila je Katolička crkva koja i jeste glavni moderator ovih kontrarevolucionarnih grupiranja. Ona je preko ‘Glasa Koncila’ poručila da kurikularnu reformu smatra prokomunističkom i antihrvatskom. I točka, nema dalje. Sumnjam da tu može nešto promijeniti predsjednica ovim najnovijim glasnim zauzimanjem za reformu, ali bi možda mogli ovi ulični proreformski prosvjedi u Zagrebu i drugdje.
U svakom slučaju, mala je korist od toga što se Karamarkova kontrarevolucija urušava i u punom kapacitetu funkcionira samo u resoru ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Jer umjesto da se Karamarko povuče na umjerenije pozicije, što je na riječima i najavio, on se povlači na još radikalnije. Na taj način Hrvatska ne samo što glavinja udesno, što je potvrđeno izborom Hasanbegovića u vrh HDZ-a, nego je to glavinjanje bez kompasa, što se može zaustaviti samo daljnjim urušavanjem ovakvog HDZ-a i ovakve Vlade. A najbolje oboje.
Ali ni to više nije jamstvo prestanka urušavanja društva u cjelini, koje se najbolje vidi baš kroz reformu školstva, ne samo ovu nego i prijašnje. Cilj tih reformi je prilagoditi školstvo i znanost privredi, ali ne nekoj solidnoj, naprednoj privredi, nego ovakvoj, opustošenoj, neinovativnoj, socijalno i klasno raskoljenoj. Eto, zato je ovo oko Tita važno. Na stranu mitološka pretjerivanja o njemu, ali on je bio ne samo uspješan partizanski komandant, nego i tvorac ekonomski prosperitetnog, prosvijećenog, sekularnog i u svakom smislu emancipatorskog (radnici, žene, manjine, Treći svijet…) društvenog projekta. Zato nakon Šeste ličke zaslužuje i danas podršku najšireg saveza progresivnih ljudi i društvenih grupa. Nazovimo ga simbolički – Sedma lička.
portalnovosti
Vrhovni zapovjednik partizanske vojske Josip Broz nekoliko se puta našao u teškim ratnim stiskama u kojima je mogao izgubiti glavu. Ipak, uvijek se izvukao, zahvaljujući i tome što je bio talentirani samouki vojskovođa, iako ne i genije, kako vole vjerovati neki njegovi pristaše. Navodno je rušenje mosta na Neretvi bila stvar krive procjene, a ne ingeniozni trik, ali ispalo je dobro, pa je u legendu ušlo ovo drugo. U legendu je ušlo i da je nadigrao Nijemce u desantu na Drvar, no ima i drukčijih mišljenja, čak i tvrdnji da je sve otišlo toliko po zlu da se Tito čak htio predati njemačkim padobrancima. To je svakako izmišljeno. Ali nije izmišljeno, za to postoje svi dokazi, da je na Sutjesci prvi put djelovao izgubljeno, čak je tako bilo i u doslovnom smislu, jer je neko vrijeme lutao sam, bez doticaja s ljudima iz Vrhovnog štaba i iz svoga osiguranja. Ipak, i to je pregrmio, što je utoliko vrednije i čudesnije zna li se da su na Neretvi i Sutjesci na njega išle mnogostruko brojnije njemačke i druge okupatorske i kvislinške snage, koje su i dalje bile u naponu snage. Kraj rata još je bio dosta daleko. U Drvaru je pak bio na udaru dobro organiziranog desantnog napada, koji je Nijemcima u nekim prijašnjim slučajevima (oslobađanje Mussolinija) odlično uspio. Dakle na Tita se moralo ići doslovce svom silom koja je bila na raspolaganju, a to opet nije bila garancija da će se uspjeti. I zato se čovjek pita hoće li, može li uspjeti ovaj najnoviji nalet na Broza, prvi put formuliran i kroz zahtjev nekih hrvatskih desnoklerikalnih stranaka da se zabrani i kriminalizira upotreba Titovog imena, crvene zvijezde, srpa i čekića.
Još od dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a počelo je ovo opkoljavanje Tita, ali koncentrični udari ne daju bogzna kakvog, najmanje željenog rezultata. Čak i u nekim utvrdama HDZ-a lokalna administracija nije u stanju provesti naredbu odozgo da se, kako to vide, dezinficiraju, tj. preimenuju trgovi i ulice nazvani po ovom komunističkom vođi. U Karlovcu je lokalna vlast provela i posebnu anketu da ispipa kako građani dišu i oni su masovno odbili takvu inicijativu. Istodobno, u Kumrovcu se iz godine godinu na Titov rođendan okuplja velik broj njegovih poklonika ili naprosto protivnika ovakvog resetiranja povijesnog pamćenja, štoviše, taj broj i raste. Ali da se opet ne počnu ispredati legende kako, evo, nova, kumrovečka Šesta lička spašava Maršala, hajmo pokušati racionalno odrediti što je u korijenu ovog otpora.
Prije svega, kriza posljednjih godina izoštrila je razliku između Hrvatske i Jugoslavije, pri čemu defekti ove druge ostaju, ali blijede u usporedbi s još većim defektima prve. Kako ovaj tekst nema ambiciju ulaziti u podrobnije uspoređivanje, ostanimo samo kod toga da je Jugoslavija prednjačila među socijalističkim zemljama po privrednom rastu, emancipatorskom modernizmu, političkoj inovativnosti, umjetničkoj, arhitektonskoj i drugoj kreativnosti, solidarnosti. Dok Hrvatska čuči na začelju ili pri začelju kapitalističkog svijeta, kao ekonomski neuspješna zemlja, s grubom eksploatacijom, sve raspojasanijim klerikalnim i proustaškim konzervativizmom te rastućom socijalnom neosjetljivošću, sada čak i prema invalidnoj djeci. Drugi razlog zašto ovo opkoljavanje Tita toliko šepa da bi se on i ovaj put mogao izvući jeste u podbačaju Karamarkove konzervativne kontrarevolucije. Ona je htjela štošta – nametnuti obrasce obaveznog mišljenja, čak sastaviti registar ‘izdajnika’ koji se u to ne uklapaju – ali tako zamišljen ‘antikomunistički manifest’ uvelike je abortiran, najviše zbog protivljenja demokratske i antifašističke javnosti u zemlji, a onda i u inozemstvu. Uostalom, sada se Karamarkova stranka više i ne stigne baviti time, jer se bori u nikada viđenom hropcu da premosti krizu Vlade i kako-tako ostane na vlasti. Zato joj sada skaču u pomoć sa svih strana iz razgranate desne izvanparlamentarne i izvanvladine scene. Uključujući najbizarnije primjere kao što je samoproglašeno etičko sudište Zvonimira Šeparovića i Zdravka Tomca, koje zahtijeva od brazilskih vlasti da, držite se za stolac, ukine Titovu aveniju u Sao Paolu. Stari redikuli nisu shvatili ni toliko, pa ih ovim putem obavještavamo, da time prihvaćaju srbijansko načelo univerzalne sudske nadležnosti, zbog kojeg Hrvatska upravo vodi nesmiljeni diplomatski rat s Beogradom.
Ali dobro, ima i ozbiljnijih podržavatelja Karamarka. Najozbiljniji su svakako tvrdi klerikalci oko Željke Markić i Ladislava Ilčića, koji su i inicirali spomenutu kriminalizaciju Titovog imena i crvene zvijezde, a ambicije su im maksimalne. U osnovi se svode na ucjenu. Da, oni će podržati Karamarka i HDZ oko Tita, pa i oko ostanka na vlasti, ali zauzvrat traže da se prihvati ono što ovi inače ne bi prihvatili. Nedavno su u Zagrebu organizirali ‘Hod za život’, koji je sasvim očito prvi korak prema zahtjevu da se zabrani abortus, što je HDZ uvijek volio sa strane simpatizirati, ali nikada i provesti. I što će sada biti? Pa sada bi HDZ, pritisnut borbom za opstanak na vlasti, mogao i to prihvatiti. Mogao bi prihvatiti, zapravo već i je, i ovo abortiranje kurikularne reforme školstva. Još donedavno nju su podržali i Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović, ali kada je Ilčić javno izrekao da je protiv, sve je otišlo niz vodu, a točku na ‘i’ stavila je Katolička crkva koja i jeste glavni moderator ovih kontrarevolucionarnih grupiranja. Ona je preko ‘Glasa Koncila’ poručila da kurikularnu reformu smatra prokomunističkom i antihrvatskom. I točka, nema dalje. Sumnjam da tu može nešto promijeniti predsjednica ovim najnovijim glasnim zauzimanjem za reformu, ali bi možda mogli ovi ulični proreformski prosvjedi u Zagrebu i drugdje.
U svakom slučaju, mala je korist od toga što se Karamarkova kontrarevolucija urušava i u punom kapacitetu funkcionira samo u resoru ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Jer umjesto da se Karamarko povuče na umjerenije pozicije, što je na riječima i najavio, on se povlači na još radikalnije. Na taj način Hrvatska ne samo što glavinja udesno, što je potvrđeno izborom Hasanbegovića u vrh HDZ-a, nego je to glavinjanje bez kompasa, što se može zaustaviti samo daljnjim urušavanjem ovakvog HDZ-a i ovakve Vlade. A najbolje oboje.
Ali ni to više nije jamstvo prestanka urušavanja društva u cjelini, koje se najbolje vidi baš kroz reformu školstva, ne samo ovu nego i prijašnje. Cilj tih reformi je prilagoditi školstvo i znanost privredi, ali ne nekoj solidnoj, naprednoj privredi, nego ovakvoj, opustošenoj, neinovativnoj, socijalno i klasno raskoljenoj. Eto, zato je ovo oko Tita važno. Na stranu mitološka pretjerivanja o njemu, ali on je bio ne samo uspješan partizanski komandant, nego i tvorac ekonomski prosperitetnog, prosvijećenog, sekularnog i u svakom smislu emancipatorskog (radnici, žene, manjine, Treći svijet…) društvenog projekta. Zato nakon Šeste ličke zaslužuje i danas podršku najšireg saveza progresivnih ljudi i društvenih grupa. Nazovimo ga simbolički – Sedma lička.
portalnovosti
