Stepen sloboda u medijima ne može biti mnogo drugačiji od razine sveukupnih sloboda.
Sergej Dovlatov (1941-1990), jedan od najznačajnijih književnika-disidenata iz bivšeg Sovjetskog Saveza, nakon bijega u Sjedinjene Američke Države napisao je knjigu priča Kompromis, koja se smatra ako ne najboljom, onda najilustrativnijom njegovom knjigom za razumijevanje državnog i društvenog konteksta iz kojeg je pobjegao i drame podvojenosti pojedinca unutar takvog represivnog, neslobodnog, nehumanog poretka. Dovlatov je u prethodnom životu, prije dolaska u SAD, živio u Estoniji, Sovjetskom Savezu, dakle, i bio novinar u lokalnom listu. Knjiga Kompromis sadrži trinaest njegovih novinskih članaka iz tog perioda, suhoparnih, dosadnih i uštogljenih, a nakon svakog od njih autor piše novu priču, onako kako je želio i namjeravao (na)pisati te svoje članke da je to bilo moguće u tom i takvom sistemu, sa tim i takvim medijskim i najširim društvenim slobodama.
U dirljivo autoironičnim, a zabavnim pričama o pričama, autor pokazuje da autocenzura, ili kako je on naziva “kompromis”, nije bila njegov profesionalni i moralni izbor, ketmanovsko lukavstvo uma, nego jedini način i princip da se (pre)živi i radi unutar takvog poretka u kojem za novinare i medije nije predviđen luksuz da slobodno razmišljaju svojom glavom i prenose događaje kako ih oni vide. Knjiga Kompromis, da zaključim, pokazuje da u uvjetima surove i totalne komunističke kontrole nisu samo novinari, javni radnici, umjetnici pribjegavali “autocenzuri” – cijeli sistem je dogovorno, pa i dobrovoljno počivao na unutrašnjoj samodisciplini, prešućivanju istine, potiskivanju mišljenja.
Danilo Kiš je u svom eseju Cenzura/Autocenzura (1985) napisao da autocenzura “nevidljiva, a prisutna, daleko od očiju javnosti, potisnuta u najskrivenije predele duha…svoj posao obavlja efikasnije od svake cenzure”. Praveći paralelu između cenzure i autocenzure Kiš piše kako se “obe služe istim sredstvima – pretnjom, strahom i ucenom – autocenzura prikriva, ili bar ne denuncira postojanje prisile. Borba sa cenzurom je javna i opasna, stoga herojska, dok je borba sa autocenzurom anonimna, usamljenička i bez svedoka, stoga u subjektu izaziva osećanje poniženja i stida zbog kolaboracionizma”.
Veliki pisac Danilo Kiš, koji je i sam bio žrtva dogmatske represije, progona i poniženja, zaključuje kako pribjegavanje autocenzuri od pisca stvara vlastitog dvojnika.
“Taj dvojnik pisca uspeva na kraju da načne i kompromituje svaku i najmoralniju osobu, onu koju cenzura nije uspela da skrši. Ne želeći da prizna svoje postojanje, autocenzura je sestra laži, duhovna korupcija”, napisao je Kiš.
Dakle, imamo dvojicu velikih istočnoevropskih i slovenskih pisaca, Sergeja Dovlatova i Danila Kiša (koji su se dobro poznavali, u Kišovoj ostavštini, kako su svojevremo pisale Sarajevske sveske nađena je razglednica u kojoj mu se Dovlatov izvinjava i moli da mu oprosti uvrede na nekoj književnoj sjedeljci u Portugalu!), odraslih u jednopartijskim, komunističkim režimima, koji, na prvi pogled, imaju različita iskustva i odnos sa vlastitom slobodom i cenzurom kao njenom negacijom, ali, zapravo, svjedočeći iz različitih kutova, govore o istom. O različitim putevima do istog cilja – osvajanje umjetničke i ljudske slobode. Dovlatov je prihvatio pravila igre represivnog dogmatskog poretka u kojem je odrastao i živio, autocenzura kao “sestra laži” bila je njegovo utočište, da bi i sebe i taj poredak kasnije u autoironijskoj poetici, učinio apsudnim, smiješnim, patvorenim. Kiš se opredijelio za drugu, suroviju i bolniju bitku, koja prezire kompromise i gnuša se autocenzure, iz koje je izašao kao pobjednik, ali sa ožiljcima sa kojim se ne može dugo živjeti.
“Mene cenzura kroz cijeli život prati kao sjenka”, kazao je prije pola stoljeća u razgovorima sa Predragom Matvejevićem još jedan književni klasik , Miroslav Krleža. U tri države i isto toliko režima je Krleža živio i duboku starost dočekao, a da se pritom sjenka cenzure nije povlačila, niti je barem bivala umanjena obrnuto proporcionalno rastu njegove književne slave i društvenog ugleda.
XXX
Da li je sa globalnim nestankom sa povijesne scene jednopartijskog komunističkog poretka i njegovog represivnog nadzora nad ljudskim slobodama, pa i pravom da se misli i piše slobodno, u ropotarnicu povijesti pohranjena pošast cenzure, je li u vrlom novom svijetu autocenzura izgubila svoj status, da citiram Kiša, “dvojnika” koji tjera čovjeka u strah, poniženje i moralnu kapitulaciju? Jesu li u javnom prostoru, kojeg čine umjetničke i medijske produkcije, usvojene nove, više, idealne granice slobode? Ili je, pak, samo došlo do promjene u sistemu vrijednosti, hijerarhiji tabua, gdje je nedodirljivost vrijednosti jednog poretka, kakve su bile mit besklasnog društva, vlasti radničke klase, kult ličnosti, zamijenili novi mitovi liberalnog kapitalizma i kumiri novog svjetskog poretka, vrijednosti kapitala, profita, utilitarizma. Kako to da su, ako je istina da je rušenjem “Željezne zavjese” i posvemašnjim trijumfom zadanih, što će reći kapitalističkih, liberalnih vrijednosti koji garantuju najširu paletu sloboda, danas mogući i vitalni fenomeni poput filmova Michaela Moorea, ili Juliana Assangea i cijelog tog kibernetičkog carstva koje se zove Wikileaks, kao i čitava paleta drugih antiestablišment pokreta i “podzemnih” mreža koji uporno, žilavo ukazuju na nesavršenost i manjkavost dosegnutog, navodno neupitnog “carstva slobode” unutar “kraja povijesti”, kako je najavljivao Fukuyama period nakon sloma komunističkog poretka.
Jedna novinska vijest sa kraja prošle godine o problemima koje sa svojim novim filmom ima jedan redatelj ne bi zasluživala ozbiljniju pažnju da njegovo ime nije Michael Winterbottom, jedan od najangažiranijih filmskih autora današnjice, ovdašnjoj publici još uvijek najpoznatiji po filmu Welcome to Sarajevo od prije skoro 25 godina. Winterbottom je nakon završetka snimanja novog filma Greed u kojem je problematizirao eksploataciju djece i nehumane uvjete njihovog rada u tvornicama jugoistočne Azije bio cenzuriran, a njegov film kastriran od strane producentske kuće Sony. Producenti su od njega tražili da izbaci iz filma dijelove u kojima njegovi mali junaci-šljakeri za užasno mali novac rade odjeću za svjetskog tekstilnog giganta, španjolsku Zaru: Sony i Zara, globalne multimilijarderske korporacije, naime, imaju ozbiljne zajedničke poslove koje bi Winterbottomov film ozbiljno uzdrmao. Unutar postojećeg liberalno kapitalističkog poretka, tržište, odnosno profit, imaju ulogu koju je u etatističkim komunističkim režimima imala država: regulira sve, pa i umjetničke i medijske slobode, determinira cenzuru i autocenzuru. Možda jednog dana neki filmski reditelj, ili drugi umjetnik napravi isti autoironični projekat kakav je učinio estonski pisac Dovlatov: napravi kolekciju svojih, (ne)dobrovoljnih kompromisa i predoči kako bi njegva filmska djela izgledala da je mogao, da mu je dozvoljeno da stvara u apsolutnoj kreativnoj i intelektualnoj slobodi.
XXX
Ako se složimo sa uglavnom neupitnom tvrdnjom da su mediji ogledalo društva, tada bismo se morali suglasiti i sa zaključkom da stepen sloboda u medijima ne može biti mnogo drugačiji od razine sveukupnih sloboda. Ako se fokusiramo na bosanskohercegovačko iskustvo, tada bi se trebalo ozbiljno pozabaviti činjenicom da je najveći stupanj slobode medija, pa i općenito ljudskih, ekonomskih, poslovnih sloboda ostvaren u periodu od nekoliko godina prije nego što je cjelokupno društvo potonulo u jednu od najmračnijih epizoda u svojoj povijesti, krvavi, četvorogodišnji rat od 1992-1995. godine.
Prethodne godine, od druge polovine 80-ih godina do početka rata obilježilo je neočekivano slabljenje kontrole jednopartijske vlasti nad medijima, urušavanje tehnologije cenzure i pošasti autocenzure, što je bilo indikator gubljenja autoriteta vlasti, a ne sistematičnog i planskog osvajanja slobode od strane novinara i medija. Liberaliziranjem u ekonomskoj sferi, podsticanjem privatnog poduzetništva i ukidanjem vlasničkog monopola države nad svim, pa i nad medijima, otvoren je prostor za pokretanje privatnih medijskih projekata. Sve smo tih godina učili u hodu, prvi put smo se susretali sa tom vrstom iskustva, izazova, vjerovali smo, bezgraničnih medijskih sloboda. Postepeno smo se, međutim, učili i privikavali da privatni mediji nisu isto što i slobodni, nezavisni, nego da su, u najboljem slučaju, nezavisni od svega drugog osim od svojih vlasnika, financijera i njihovih interesa. Skontavali smo u hodu da na listi privatnih prioriteta u medijima njihova sloboda, dokidanje cenzure i autocenzure najčešće nisu na prvom mjestu.
Prvi privatni medij, printani, a mislim i općenito, u Bosni i Hercegovini bio je nedjeljnik Bosanski pogledi kojeg je odmah nakon prvih demokratskih izbora, početkom 1991. godine, pokrenuo Adil Zulfikarpašić, dugogodišnji emigrant, multimilioner i liberalno-građanski političar (barem je sebe tako legitimirao i zahtijevao od drugih da ga na isti način tretiraju i uvažavaju). U tom sam listu (na nesreću zaposlenih) kao vanjski suradnik pisao kolumnu koja će nakon nepunih pola godine života lista biti povod da taj list bude ukinut, a novinari i drugi uposlenici rastjerani brutalno i bez bilo kakve uljudne procedure, kakva se očekivala od vlasnika sa iskustvom života u demokratskim uvjetima i džentlmenskih manira.
Povod je bio moj tekst u kojem sam kritički tretirao u to vrijeme važnog Zulfikarpašićevog političkog partnera, Radovana Karadžića, anticipirajući da njegova politika i retorika vode društvo i građane u samo jednom mogućem pravcu – ratu i neviđenoj klanici. Bilo je u dotadašnjoj (socijalističko-samoupravnoj) medijskoj praksi i produkciji primjera zabrane novina, smjene urednika, egzistirali su službeni i neformalni cenzori koji su izbacivali, ili “pripitomljavali” tekstove i radijsko-televizijske priloge, ali ovo je bio presedan, jedinstven primjer da je neki medij ukinut, likvidiran, ugašen, zbog jednog, ciglog teksta objavljenog u njemu.
Kada sam kasnije od Zulfikarpašića nekako uspio dobiti objašnjenje za taj bahati čin, sa bogataško-artistokratskih visina me podučio stvari koju i današnji novinari moraju imati uvijek na umu: “Ja jesam demokrata, ali ne baš toliki da bih dopustio da me se u mojim novinama konfrontira i svađa sa mojim političkim partnerom i ruše moji interesi”.
Tridesetak godina kasnije, dakle nedavno, do mene je došlo objašnjenje, koje ne mora biti do kraja tačno, o razlozima izbacivanja jednog ovdašnjeg novinara i njegove kolumne sa stranica “najtiražnijeg i najutjecajnijeg dnevnog lista”: “propustio je kroz šake” u svom tekstu gazdinog prijatelja i poslovnog partnera, za kojeg nije znao ni da je prijatelj, ni da je partner. Da mu je to bilo poznato, pribjegao bi vazda pouzdanom savezniku – autocenzuri, u čemu danas malo ko prepoznaje išta samoponižavajuće, profesionalno i moralno dubiozno. Ako si već pristao da zaigraš u tom kolu, onda je blesavo tražiti iglu etičnosti u plastu, da ne kažem tornju, poslovnih interesa…
XXX
Ako apstrahiramo javne medijske servise, na koje vlasti gledaju i koje doživljavaju kao i sva druga “dobra” koja su reflektirala bilo kakav opći interes, dakle koriste ih po pravilu za privatne političke, uskostranačke i klanovske potrebe, medijska slika u današnjoj Bosni i Hercegovini jeste precizan odraz današnjeg društva. Ona je preslik rasporeda odnosa moći, ekonomskih, političkih, nakon tridesetak godina tranzicijskog divljanja, privatizacijskog zuluma, i vlasničke pretvorbe po modelu uskog kruga profitersko-mafijaških, međusobno povezanih grupa.
Nekadašnje državne medije, koji su nakon rata pod međunarodnim nadzorom pretvoreni u javne servise, zamijenili su režimski mediji, koji, uglavnom u informativno-političkom segmentu ispunjavaju i zadovoljavaju zahtjeve i interese vladajuće političke, ili stranačke kaste. Jedini državni mediji u BiH, u klasičnom smislu te riječi, dakle da promoviraju i osiguravaju interes države koja ih je osnovala, jesu mediji iza kojih stoje druge zemlje, poput Katara (“Al Jazeera”), Turske ( agencija “Anadolija”, te jedna sedmična novina i jedan portal), te Rusije (medijski koncern “Sputnjik” i čitava mreža portala i sličnih oblika hibridnog djelovanja prema javnosti).
Nasuprot njima stoji cijela galerija medijskih projekata, sa ne baš jasnom vlasničkom i poslovnom legitimacijom. Budući da u najvećem broju slučajeva iza tih medijskih projekata stoji kasta sumnjivo obogaćenih tajkuna, koji sa jedne strane nemaju elementarnog iskustva u medijskoj industriji, a s druge imaju razgranate druge biznise, uputno je zapitati se što su zapravo njihovi stvarni, izvorni interesi u medijskom biznisu. Naročito kada se zna da je gledateljsko-čitateljsko tržište u ovoj zemlji patuljasto i osiromašeno, zbog čega ni marketinški interes ne može biti veći i značajniji.
Ovakvo novinarstvo koje, s jedne strane, služi kao ukras svojim vlasnicima u njihovoj megalomanskoj pohlepi, a s druge da bi (ti vlasnici) preko medija imali utjecaj na političke, ekonomske procese povezane sa vladajućim nacionalističkim oligarhijama, lišilo je medijsku industriju nekih od njenih suštinskih zadataka, vrlina i karakteristika: angažiranosti, profesionalne znatiželje, strasti i ambicioznosti, slobodnog i istraživačkog propitivanja najšireg polja društvenih i političkih feneomena… Sloboda i dignitet, sindikalna sigurnost novinara u takvom novinarstvu, i mediji koji su instrument divljeg, korporativnog kapital(izm)a nimalo se ne razlikuju od slobode drugih zaposlenika kod istih poslodavaca, kasirki u njihovim tržnim centrima i dućanima, zidara na njihovim građevinama, ili dilera u njihovom narko biznisu.
U takvoj depresivnoj, onespokojavajućoj slici ovdašnjeg novinarstva svaki glas o tome da je u nekom mediju nešto zabranjeno, skraćeno, izbačeno, da je neko “zglajzao”, da je ukoren, pa i otpušten sa posla, ne daje samo povod za protest, nego je ohrabrenje jer stvara kakvu-takvu iluziju, privid da sve još nije odnio vrag i da ima pojedinaca koji tog vraga antinovinarskog novinarstva vuku za rep i ne dozvoljavaju mu da se osjeća kao definitivan pobjednik. Nepostojanje “stare dobre” cenzure u ovdašnjem javnom prostoru najviše svjedoči o tome da za nju nema potrebe, sugerira da je došlo do odustajanja medijskih radnika od proširenja prostora slobode, o svojevrsnoj fatalističkoj mirnoj kapitulaciji. Autocenzura kao, kišovski kazano, “duhovna korupcija” postala je još i najbenigniji i najčedniji oblik korupcije u poretku i društvu u kojem je sve, pa i medijska industrija, impregnirano stvarnom, razornom, nemilosrdnom korupcijskom armaturom.
(Autor je novinar i urednik „Slobodne Bosne“; ovaj tekst realiziran je u okviru projekta Udruženja BH novinari i Njemačke ambasade u BiH)
Sergej Dovlatov (1941-1990), jedan od najznačajnijih književnika-disidenata iz bivšeg Sovjetskog Saveza, nakon bijega u Sjedinjene Američke Države napisao je knjigu priča Kompromis, koja se smatra ako ne najboljom, onda najilustrativnijom njegovom knjigom za razumijevanje državnog i društvenog konteksta iz kojeg je pobjegao i drame podvojenosti pojedinca unutar takvog represivnog, neslobodnog, nehumanog poretka. Dovlatov je u prethodnom životu, prije dolaska u SAD, živio u Estoniji, Sovjetskom Savezu, dakle, i bio novinar u lokalnom listu. Knjiga Kompromis sadrži trinaest njegovih novinskih članaka iz tog perioda, suhoparnih, dosadnih i uštogljenih, a nakon svakog od njih autor piše novu priču, onako kako je želio i namjeravao (na)pisati te svoje članke da je to bilo moguće u tom i takvom sistemu, sa tim i takvim medijskim i najširim društvenim slobodama.
U dirljivo autoironičnim, a zabavnim pričama o pričama, autor pokazuje da autocenzura, ili kako je on naziva “kompromis”, nije bila njegov profesionalni i moralni izbor, ketmanovsko lukavstvo uma, nego jedini način i princip da se (pre)živi i radi unutar takvog poretka u kojem za novinare i medije nije predviđen luksuz da slobodno razmišljaju svojom glavom i prenose događaje kako ih oni vide. Knjiga Kompromis, da zaključim, pokazuje da u uvjetima surove i totalne komunističke kontrole nisu samo novinari, javni radnici, umjetnici pribjegavali “autocenzuri” – cijeli sistem je dogovorno, pa i dobrovoljno počivao na unutrašnjoj samodisciplini, prešućivanju istine, potiskivanju mišljenja.
Danilo Kiš je u svom eseju Cenzura/Autocenzura (1985) napisao da autocenzura “nevidljiva, a prisutna, daleko od očiju javnosti, potisnuta u najskrivenije predele duha…svoj posao obavlja efikasnije od svake cenzure”. Praveći paralelu između cenzure i autocenzure Kiš piše kako se “obe služe istim sredstvima – pretnjom, strahom i ucenom – autocenzura prikriva, ili bar ne denuncira postojanje prisile. Borba sa cenzurom je javna i opasna, stoga herojska, dok je borba sa autocenzurom anonimna, usamljenička i bez svedoka, stoga u subjektu izaziva osećanje poniženja i stida zbog kolaboracionizma”.
Veliki pisac Danilo Kiš, koji je i sam bio žrtva dogmatske represije, progona i poniženja, zaključuje kako pribjegavanje autocenzuri od pisca stvara vlastitog dvojnika.
“Taj dvojnik pisca uspeva na kraju da načne i kompromituje svaku i najmoralniju osobu, onu koju cenzura nije uspela da skrši. Ne želeći da prizna svoje postojanje, autocenzura je sestra laži, duhovna korupcija”, napisao je Kiš.
Dakle, imamo dvojicu velikih istočnoevropskih i slovenskih pisaca, Sergeja Dovlatova i Danila Kiša (koji su se dobro poznavali, u Kišovoj ostavštini, kako su svojevremo pisale Sarajevske sveske nađena je razglednica u kojoj mu se Dovlatov izvinjava i moli da mu oprosti uvrede na nekoj književnoj sjedeljci u Portugalu!), odraslih u jednopartijskim, komunističkim režimima, koji, na prvi pogled, imaju različita iskustva i odnos sa vlastitom slobodom i cenzurom kao njenom negacijom, ali, zapravo, svjedočeći iz različitih kutova, govore o istom. O različitim putevima do istog cilja – osvajanje umjetničke i ljudske slobode. Dovlatov je prihvatio pravila igre represivnog dogmatskog poretka u kojem je odrastao i živio, autocenzura kao “sestra laži” bila je njegovo utočište, da bi i sebe i taj poredak kasnije u autoironijskoj poetici, učinio apsudnim, smiješnim, patvorenim. Kiš se opredijelio za drugu, suroviju i bolniju bitku, koja prezire kompromise i gnuša se autocenzure, iz koje je izašao kao pobjednik, ali sa ožiljcima sa kojim se ne može dugo živjeti.
“Mene cenzura kroz cijeli život prati kao sjenka”, kazao je prije pola stoljeća u razgovorima sa Predragom Matvejevićem još jedan književni klasik , Miroslav Krleža. U tri države i isto toliko režima je Krleža živio i duboku starost dočekao, a da se pritom sjenka cenzure nije povlačila, niti je barem bivala umanjena obrnuto proporcionalno rastu njegove književne slave i društvenog ugleda.
XXX
Da li je sa globalnim nestankom sa povijesne scene jednopartijskog komunističkog poretka i njegovog represivnog nadzora nad ljudskim slobodama, pa i pravom da se misli i piše slobodno, u ropotarnicu povijesti pohranjena pošast cenzure, je li u vrlom novom svijetu autocenzura izgubila svoj status, da citiram Kiša, “dvojnika” koji tjera čovjeka u strah, poniženje i moralnu kapitulaciju? Jesu li u javnom prostoru, kojeg čine umjetničke i medijske produkcije, usvojene nove, više, idealne granice slobode? Ili je, pak, samo došlo do promjene u sistemu vrijednosti, hijerarhiji tabua, gdje je nedodirljivost vrijednosti jednog poretka, kakve su bile mit besklasnog društva, vlasti radničke klase, kult ličnosti, zamijenili novi mitovi liberalnog kapitalizma i kumiri novog svjetskog poretka, vrijednosti kapitala, profita, utilitarizma. Kako to da su, ako je istina da je rušenjem “Željezne zavjese” i posvemašnjim trijumfom zadanih, što će reći kapitalističkih, liberalnih vrijednosti koji garantuju najširu paletu sloboda, danas mogući i vitalni fenomeni poput filmova Michaela Moorea, ili Juliana Assangea i cijelog tog kibernetičkog carstva koje se zove Wikileaks, kao i čitava paleta drugih antiestablišment pokreta i “podzemnih” mreža koji uporno, žilavo ukazuju na nesavršenost i manjkavost dosegnutog, navodno neupitnog “carstva slobode” unutar “kraja povijesti”, kako je najavljivao Fukuyama period nakon sloma komunističkog poretka.
Jedna novinska vijest sa kraja prošle godine o problemima koje sa svojim novim filmom ima jedan redatelj ne bi zasluživala ozbiljniju pažnju da njegovo ime nije Michael Winterbottom, jedan od najangažiranijih filmskih autora današnjice, ovdašnjoj publici još uvijek najpoznatiji po filmu Welcome to Sarajevo od prije skoro 25 godina. Winterbottom je nakon završetka snimanja novog filma Greed u kojem je problematizirao eksploataciju djece i nehumane uvjete njihovog rada u tvornicama jugoistočne Azije bio cenzuriran, a njegov film kastriran od strane producentske kuće Sony. Producenti su od njega tražili da izbaci iz filma dijelove u kojima njegovi mali junaci-šljakeri za užasno mali novac rade odjeću za svjetskog tekstilnog giganta, španjolsku Zaru: Sony i Zara, globalne multimilijarderske korporacije, naime, imaju ozbiljne zajedničke poslove koje bi Winterbottomov film ozbiljno uzdrmao. Unutar postojećeg liberalno kapitalističkog poretka, tržište, odnosno profit, imaju ulogu koju je u etatističkim komunističkim režimima imala država: regulira sve, pa i umjetničke i medijske slobode, determinira cenzuru i autocenzuru. Možda jednog dana neki filmski reditelj, ili drugi umjetnik napravi isti autoironični projekat kakav je učinio estonski pisac Dovlatov: napravi kolekciju svojih, (ne)dobrovoljnih kompromisa i predoči kako bi njegva filmska djela izgledala da je mogao, da mu je dozvoljeno da stvara u apsolutnoj kreativnoj i intelektualnoj slobodi.
XXX
Ako se složimo sa uglavnom neupitnom tvrdnjom da su mediji ogledalo društva, tada bismo se morali suglasiti i sa zaključkom da stepen sloboda u medijima ne može biti mnogo drugačiji od razine sveukupnih sloboda. Ako se fokusiramo na bosanskohercegovačko iskustvo, tada bi se trebalo ozbiljno pozabaviti činjenicom da je najveći stupanj slobode medija, pa i općenito ljudskih, ekonomskih, poslovnih sloboda ostvaren u periodu od nekoliko godina prije nego što je cjelokupno društvo potonulo u jednu od najmračnijih epizoda u svojoj povijesti, krvavi, četvorogodišnji rat od 1992-1995. godine.
Prethodne godine, od druge polovine 80-ih godina do početka rata obilježilo je neočekivano slabljenje kontrole jednopartijske vlasti nad medijima, urušavanje tehnologije cenzure i pošasti autocenzure, što je bilo indikator gubljenja autoriteta vlasti, a ne sistematičnog i planskog osvajanja slobode od strane novinara i medija. Liberaliziranjem u ekonomskoj sferi, podsticanjem privatnog poduzetništva i ukidanjem vlasničkog monopola države nad svim, pa i nad medijima, otvoren je prostor za pokretanje privatnih medijskih projekata. Sve smo tih godina učili u hodu, prvi put smo se susretali sa tom vrstom iskustva, izazova, vjerovali smo, bezgraničnih medijskih sloboda. Postepeno smo se, međutim, učili i privikavali da privatni mediji nisu isto što i slobodni, nezavisni, nego da su, u najboljem slučaju, nezavisni od svega drugog osim od svojih vlasnika, financijera i njihovih interesa. Skontavali smo u hodu da na listi privatnih prioriteta u medijima njihova sloboda, dokidanje cenzure i autocenzure najčešće nisu na prvom mjestu.
Prvi privatni medij, printani, a mislim i općenito, u Bosni i Hercegovini bio je nedjeljnik Bosanski pogledi kojeg je odmah nakon prvih demokratskih izbora, početkom 1991. godine, pokrenuo Adil Zulfikarpašić, dugogodišnji emigrant, multimilioner i liberalno-građanski političar (barem je sebe tako legitimirao i zahtijevao od drugih da ga na isti način tretiraju i uvažavaju). U tom sam listu (na nesreću zaposlenih) kao vanjski suradnik pisao kolumnu koja će nakon nepunih pola godine života lista biti povod da taj list bude ukinut, a novinari i drugi uposlenici rastjerani brutalno i bez bilo kakve uljudne procedure, kakva se očekivala od vlasnika sa iskustvom života u demokratskim uvjetima i džentlmenskih manira.
Povod je bio moj tekst u kojem sam kritički tretirao u to vrijeme važnog Zulfikarpašićevog političkog partnera, Radovana Karadžića, anticipirajući da njegova politika i retorika vode društvo i građane u samo jednom mogućem pravcu – ratu i neviđenoj klanici. Bilo je u dotadašnjoj (socijalističko-samoupravnoj) medijskoj praksi i produkciji primjera zabrane novina, smjene urednika, egzistirali su službeni i neformalni cenzori koji su izbacivali, ili “pripitomljavali” tekstove i radijsko-televizijske priloge, ali ovo je bio presedan, jedinstven primjer da je neki medij ukinut, likvidiran, ugašen, zbog jednog, ciglog teksta objavljenog u njemu.
Kada sam kasnije od Zulfikarpašića nekako uspio dobiti objašnjenje za taj bahati čin, sa bogataško-artistokratskih visina me podučio stvari koju i današnji novinari moraju imati uvijek na umu: “Ja jesam demokrata, ali ne baš toliki da bih dopustio da me se u mojim novinama konfrontira i svađa sa mojim političkim partnerom i ruše moji interesi”.
Tridesetak godina kasnije, dakle nedavno, do mene je došlo objašnjenje, koje ne mora biti do kraja tačno, o razlozima izbacivanja jednog ovdašnjeg novinara i njegove kolumne sa stranica “najtiražnijeg i najutjecajnijeg dnevnog lista”: “propustio je kroz šake” u svom tekstu gazdinog prijatelja i poslovnog partnera, za kojeg nije znao ni da je prijatelj, ni da je partner. Da mu je to bilo poznato, pribjegao bi vazda pouzdanom savezniku – autocenzuri, u čemu danas malo ko prepoznaje išta samoponižavajuće, profesionalno i moralno dubiozno. Ako si već pristao da zaigraš u tom kolu, onda je blesavo tražiti iglu etičnosti u plastu, da ne kažem tornju, poslovnih interesa…
XXX
Ako apstrahiramo javne medijske servise, na koje vlasti gledaju i koje doživljavaju kao i sva druga “dobra” koja su reflektirala bilo kakav opći interes, dakle koriste ih po pravilu za privatne političke, uskostranačke i klanovske potrebe, medijska slika u današnjoj Bosni i Hercegovini jeste precizan odraz današnjeg društva. Ona je preslik rasporeda odnosa moći, ekonomskih, političkih, nakon tridesetak godina tranzicijskog divljanja, privatizacijskog zuluma, i vlasničke pretvorbe po modelu uskog kruga profitersko-mafijaških, međusobno povezanih grupa.
Nekadašnje državne medije, koji su nakon rata pod međunarodnim nadzorom pretvoreni u javne servise, zamijenili su režimski mediji, koji, uglavnom u informativno-političkom segmentu ispunjavaju i zadovoljavaju zahtjeve i interese vladajuće političke, ili stranačke kaste. Jedini državni mediji u BiH, u klasičnom smislu te riječi, dakle da promoviraju i osiguravaju interes države koja ih je osnovala, jesu mediji iza kojih stoje druge zemlje, poput Katara (“Al Jazeera”), Turske ( agencija “Anadolija”, te jedna sedmična novina i jedan portal), te Rusije (medijski koncern “Sputnjik” i čitava mreža portala i sličnih oblika hibridnog djelovanja prema javnosti).
Nasuprot njima stoji cijela galerija medijskih projekata, sa ne baš jasnom vlasničkom i poslovnom legitimacijom. Budući da u najvećem broju slučajeva iza tih medijskih projekata stoji kasta sumnjivo obogaćenih tajkuna, koji sa jedne strane nemaju elementarnog iskustva u medijskoj industriji, a s druge imaju razgranate druge biznise, uputno je zapitati se što su zapravo njihovi stvarni, izvorni interesi u medijskom biznisu. Naročito kada se zna da je gledateljsko-čitateljsko tržište u ovoj zemlji patuljasto i osiromašeno, zbog čega ni marketinški interes ne može biti veći i značajniji.
Ovakvo novinarstvo koje, s jedne strane, služi kao ukras svojim vlasnicima u njihovoj megalomanskoj pohlepi, a s druge da bi (ti vlasnici) preko medija imali utjecaj na političke, ekonomske procese povezane sa vladajućim nacionalističkim oligarhijama, lišilo je medijsku industriju nekih od njenih suštinskih zadataka, vrlina i karakteristika: angažiranosti, profesionalne znatiželje, strasti i ambicioznosti, slobodnog i istraživačkog propitivanja najšireg polja društvenih i političkih feneomena… Sloboda i dignitet, sindikalna sigurnost novinara u takvom novinarstvu, i mediji koji su instrument divljeg, korporativnog kapital(izm)a nimalo se ne razlikuju od slobode drugih zaposlenika kod istih poslodavaca, kasirki u njihovim tržnim centrima i dućanima, zidara na njihovim građevinama, ili dilera u njihovom narko biznisu.
U takvoj depresivnoj, onespokojavajućoj slici ovdašnjeg novinarstva svaki glas o tome da je u nekom mediju nešto zabranjeno, skraćeno, izbačeno, da je neko “zglajzao”, da je ukoren, pa i otpušten sa posla, ne daje samo povod za protest, nego je ohrabrenje jer stvara kakvu-takvu iluziju, privid da sve još nije odnio vrag i da ima pojedinaca koji tog vraga antinovinarskog novinarstva vuku za rep i ne dozvoljavaju mu da se osjeća kao definitivan pobjednik. Nepostojanje “stare dobre” cenzure u ovdašnjem javnom prostoru najviše svjedoči o tome da za nju nema potrebe, sugerira da je došlo do odustajanja medijskih radnika od proširenja prostora slobode, o svojevrsnoj fatalističkoj mirnoj kapitulaciji. Autocenzura kao, kišovski kazano, “duhovna korupcija” postala je još i najbenigniji i najčedniji oblik korupcije u poretku i društvu u kojem je sve, pa i medijska industrija, impregnirano stvarnom, razornom, nemilosrdnom korupcijskom armaturom.
(Autor je novinar i urednik „Slobodne Bosne“; ovaj tekst realiziran je u okviru projekta Udruženja BH novinari i Njemačke ambasade u BiH)
