Sve u svemu, Poljska nam se piše.
Amnesty International u svom godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava tvrdi da je stanje u Hrvatskoj zabrinjavajuće, da se „priziva fašistička ideologija i promovira zapaljiva ikonografija“, da se nacionalne manjine, posebno srpska, diskriminiraju, Srbi teško zapošavljaju, a povratnici imaju problema s povratom imovine… “Prizivanje fašističke ideologije pridonosi stvaranju neprijateljske atmosfere prema manjinama“, stoji dalje u izvještaju, „ali se takvi slučajevi rijetko istraže, dok istodobno sudovi redovito procesuiraju novinare zbog uvrede i klevete“. Uglavnom, AI je zaključio da su političari unazadili ljudska prava i napali načela ljudskog dostojanstva i jednakosti, a populistički pokreti postali su uobičajeni u Evropi.
No dok je izvještaj te ozbiljne svjetske organizacije tek sletio na stolove hrvatskog premijera i predsjednice, nezainteresirane ionako za tu bezveznu društvenu problematiku, Hrvatska je u Vijeću za ljudska prava UN-a podnijela prijedlog prema kojemu je brak isključivo „zajednica muškarca i žene“, te da se ženi ima oduzeti pravo da sama odlučuje o pobačaju. No premijer Plenković u tom drastičnom dokumentu ne vidi „ništa dramatično“, a crna eminencija vlade, ministar vanjskih poslova Davor Stier, izjavio je kako je to samo „nadogradnja već postojećih ljudskih prava“, te da su samo „dali objašnjenje kako oni vide pojam seksualnih i reproduktivnih prava“. Da, i u nacističkoj su Njemačkoj oduzimanje ljudskih i rodnih prava tretirali kao „nadogradnju“ zdrave, arijevske rase, ono o čemu sanja i čime Stiera filuje stanoviti Ladislav Ilčić, inače šef Hrasta, male, ali utjecajne profašističke stranke, bazirane na otvorenoj mržnji prema homoseksualcima, Srbima, ljevičarima. Pa koliko je cinizma bilo potrebno da se upravo toga stvora imenuje vladinim savjetnikom za ljudska prava?
No, dok se izvještaj Amnesty Internationala još smucao među papirima premijera i predsjednice, u Vukovaru su na brojnim lokacijama osvanuli morbidni plakati s crtežom stabla i ljudima obješenima na grane, te s porukom „Serbian family tree“. Kao fina asocijacija na eliminacijsku ustašku parolu „Srbe na vrbe“, pa su uz njih poljepljeni i oni s likom Ante Pavelića, vođe nekadašnje nacidržave Hrvatske. Samo dan kasnije središtem Zagreba marširala je skupina crnokošulja, sve vitlajući zastavama s obilježjima nacističke Hitlerove države.
Okus smrada davio je pristojne ljude, dok je ministar policije, računajući da se u moru fašističkih pojava ni ova neće dugo pamtiti, izjavio kako „to nije Hrvatska, već izolirani primitivizam ohrabren populističkim desničarenjem“. Nije ministar, naravno, precizirao tko su promotori desničarskog populizma, ali je zato onom dijelu zgađenih i ustrašenih građana itekako jasno da upravo institucije vlasti i Crkva kroz svoje jurišne odrede, poput udruge „U ime obitelji“, potiču najniže rasističke strasti i potpiruju fašizam. Ili, kao što kaže Milorad Pupovac, zemlji se događa konzervativna restauracija NDH i nameće nova opasna vrsta totalitarizma. Za to vrijeme gospođa predsjednica u koš je šutnula onaj bezvezni izvještaj Amnesty Internationala, pa se u već poznatoj maniri koketne, isprazne starlete obratila naciji kazavši kako je nakon ranijih društvenih podjela konačno počelo dominirati zajedništvo, te da je upravo to njen najveći dvogodišnji doprinos. „Nema više onih uvreda, onih ponižavanja, onih podjela, a to je bio jedan od mojih temeljnih ciljeva“, rekla je i dodala kako nema porasta netolerancije, nego da je trend upravo obrnut.
Da li takvim ignoriranjem fašističkih događanja u društvu, nasrtaja na srpske građane i homoseksualne skupine, zahtjeva za zabranom tjednika Novosti, te eksplicitnog demonstriranja ustaštva, predsjednica zapravo krši svoju ustavnu ulogu koja joj nalaže da štiti sve građane, a ne samo pripadnike svoje desničarske stranke na vlasti? Kolinda Grabar Kitarović umnogome je odgovorna za nemoguće stanje o kojemu je izvjestio Amnesty International, ona je ta koja fašističko nasilje osuđuje tek formalno, prezire žrtve i oduzima im identitet, pa neće preko usta nipošto prevaliti naziv konkretne ugrožene skupine, nego će demagoški „osuditi svako nasilje“, ono „u školama, obiteljima, na ulici…“, a kada barbari polome kosti jednom 18-godišnjaku samo zato jer je tamnoputi emigrant, ona će kazati tek da „to nije dobro“. Jer emigrante voli upravo onoliko koliko i Trump Meksikance. Uostalom, nije li se zauzimala za slanje vojske na granice, a ni ideja zida nije joj strana? Ona svjesno minorizira nasilje prema određenim društvenim skupinama, jer da i ona jadna trpi napade, pa bi je valjda trebalo štititi od kritičara neke njene neukusne haljine. Ona je svakako i sukreatorica zahtjeva za poništenjem temeljnih ljudskih prava upućenog Vijeću za ljudska prava, a kojega je ministar Stier predstavio kao dio programa HDZ-a na kojemu je ta stranka i dobila izbore.
I to je doista točno. Taj se program „čišćenja“ države u ime radikalnog konzervativizma vrlo uspješno prakticira na ulicama, u nezavisnim institucijama, medijima. Sve u svemu, Poljska nam se piše.
tacno
Amnesty International u svom godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava tvrdi da je stanje u Hrvatskoj zabrinjavajuće, da se „priziva fašistička ideologija i promovira zapaljiva ikonografija“, da se nacionalne manjine, posebno srpska, diskriminiraju, Srbi teško zapošavljaju, a povratnici imaju problema s povratom imovine… “Prizivanje fašističke ideologije pridonosi stvaranju neprijateljske atmosfere prema manjinama“, stoji dalje u izvještaju, „ali se takvi slučajevi rijetko istraže, dok istodobno sudovi redovito procesuiraju novinare zbog uvrede i klevete“. Uglavnom, AI je zaključio da su političari unazadili ljudska prava i napali načela ljudskog dostojanstva i jednakosti, a populistički pokreti postali su uobičajeni u Evropi.
No dok je izvještaj te ozbiljne svjetske organizacije tek sletio na stolove hrvatskog premijera i predsjednice, nezainteresirane ionako za tu bezveznu društvenu problematiku, Hrvatska je u Vijeću za ljudska prava UN-a podnijela prijedlog prema kojemu je brak isključivo „zajednica muškarca i žene“, te da se ženi ima oduzeti pravo da sama odlučuje o pobačaju. No premijer Plenković u tom drastičnom dokumentu ne vidi „ništa dramatično“, a crna eminencija vlade, ministar vanjskih poslova Davor Stier, izjavio je kako je to samo „nadogradnja već postojećih ljudskih prava“, te da su samo „dali objašnjenje kako oni vide pojam seksualnih i reproduktivnih prava“. Da, i u nacističkoj su Njemačkoj oduzimanje ljudskih i rodnih prava tretirali kao „nadogradnju“ zdrave, arijevske rase, ono o čemu sanja i čime Stiera filuje stanoviti Ladislav Ilčić, inače šef Hrasta, male, ali utjecajne profašističke stranke, bazirane na otvorenoj mržnji prema homoseksualcima, Srbima, ljevičarima. Pa koliko je cinizma bilo potrebno da se upravo toga stvora imenuje vladinim savjetnikom za ljudska prava?
No, dok se izvještaj Amnesty Internationala još smucao među papirima premijera i predsjednice, u Vukovaru su na brojnim lokacijama osvanuli morbidni plakati s crtežom stabla i ljudima obješenima na grane, te s porukom „Serbian family tree“. Kao fina asocijacija na eliminacijsku ustašku parolu „Srbe na vrbe“, pa su uz njih poljepljeni i oni s likom Ante Pavelića, vođe nekadašnje nacidržave Hrvatske. Samo dan kasnije središtem Zagreba marširala je skupina crnokošulja, sve vitlajući zastavama s obilježjima nacističke Hitlerove države.
Okus smrada davio je pristojne ljude, dok je ministar policije, računajući da se u moru fašističkih pojava ni ova neće dugo pamtiti, izjavio kako „to nije Hrvatska, već izolirani primitivizam ohrabren populističkim desničarenjem“. Nije ministar, naravno, precizirao tko su promotori desničarskog populizma, ali je zato onom dijelu zgađenih i ustrašenih građana itekako jasno da upravo institucije vlasti i Crkva kroz svoje jurišne odrede, poput udruge „U ime obitelji“, potiču najniže rasističke strasti i potpiruju fašizam. Ili, kao što kaže Milorad Pupovac, zemlji se događa konzervativna restauracija NDH i nameće nova opasna vrsta totalitarizma. Za to vrijeme gospođa predsjednica u koš je šutnula onaj bezvezni izvještaj Amnesty Internationala, pa se u već poznatoj maniri koketne, isprazne starlete obratila naciji kazavši kako je nakon ranijih društvenih podjela konačno počelo dominirati zajedništvo, te da je upravo to njen najveći dvogodišnji doprinos. „Nema više onih uvreda, onih ponižavanja, onih podjela, a to je bio jedan od mojih temeljnih ciljeva“, rekla je i dodala kako nema porasta netolerancije, nego da je trend upravo obrnut.
Da li takvim ignoriranjem fašističkih događanja u društvu, nasrtaja na srpske građane i homoseksualne skupine, zahtjeva za zabranom tjednika Novosti, te eksplicitnog demonstriranja ustaštva, predsjednica zapravo krši svoju ustavnu ulogu koja joj nalaže da štiti sve građane, a ne samo pripadnike svoje desničarske stranke na vlasti? Kolinda Grabar Kitarović umnogome je odgovorna za nemoguće stanje o kojemu je izvjestio Amnesty International, ona je ta koja fašističko nasilje osuđuje tek formalno, prezire žrtve i oduzima im identitet, pa neće preko usta nipošto prevaliti naziv konkretne ugrožene skupine, nego će demagoški „osuditi svako nasilje“, ono „u školama, obiteljima, na ulici…“, a kada barbari polome kosti jednom 18-godišnjaku samo zato jer je tamnoputi emigrant, ona će kazati tek da „to nije dobro“. Jer emigrante voli upravo onoliko koliko i Trump Meksikance. Uostalom, nije li se zauzimala za slanje vojske na granice, a ni ideja zida nije joj strana? Ona svjesno minorizira nasilje prema određenim društvenim skupinama, jer da i ona jadna trpi napade, pa bi je valjda trebalo štititi od kritičara neke njene neukusne haljine. Ona je svakako i sukreatorica zahtjeva za poništenjem temeljnih ljudskih prava upućenog Vijeću za ljudska prava, a kojega je ministar Stier predstavio kao dio programa HDZ-a na kojemu je ta stranka i dobila izbore.
I to je doista točno. Taj se program „čišćenja“ države u ime radikalnog konzervativizma vrlo uspješno prakticira na ulicama, u nezavisnim institucijama, medijima. Sve u svemu, Poljska nam se piše.
tacno
