Uglavnom me ne zanimaju tzv. velike, vječne istine. One su nedostižne i, samim time, neostvarive. Ideali nam služe kako bismo mogli realizirati i vrednovati naše male, egzistencijalne istine s kojima se u potpunosti identificiramo jer našem životu daju ili oduzimaju smisao.
U tim malim istinama pronalazi se ljudska veličina ili, naprotiv, ljudska niskost. Ljudska veličina nikada ne nastupa kao opunomoćenica i ekskluzivna zastupnica vječne, neupitne istine, to je rezervirano za ljudsku niskost. Veličina nema potrebu hvastanja, niskost da. To je razlika između realnosti i privida. Realnost se razotkriva, privid se lažno prikazuje.
Vječna istina, u našem društvu u pokušaju, dolazi u ruhu kršćanstva. Oni koji se zalažu da kršćanska istina postane ekskluzivnom istinom našeg društva, pripadaju, u egzistencijalnom smislu, ljudskoj niskosti.
Oni, naprotiv, koji vlastitu egzistenciju vide kao kršćansku egzistenciju, bez pretenzija da sve egzistencije nužno postanu kršćanske egzistencije, pripadaju ljudskoj veličini.
Da govor o ljudskoj veličini ne bi bio apstraktan i lišen životnosti, ljudskoj veličini jedne kršćanske egzistencije možemo dati lice i ime. To je lice koje je bilo s licima izbjeglica u Bosni i Hercegovini kao i s licima Roma u Francuskoj, to lice je dospjelo u Alžir, Libiju, Tunis, ali i u Hrvatsku.
Ovo ljudsko lice ne sudjeluje u našim crkveno-političkim raspravama o odnosu Crkve i države, ono želi volontirati u tranzitnom centru za migrante. Riječ je o licu katoličke redovnice Vesne Zovkić. Ona se nije odlučila za osvajanje prostora za vječnu i svetu kršćansku istinu o svijetu i Bogu.
Umjesto toga, Vesna Zovkić se odlučila na supatnju s prognanim, poniženim, ostavljenim, ranjenim i marginaliziranim čovjekom. Ne želim – a sve kada bih i želio, to ne bih mogao bez da vlastitu egzistenciju patologiziram iluzijom pobožanstvenjenja – ulaziti u njezine motive i antropološke izvore koji je pokreću na djelovanje, ali itekako mogu prosuditi njezino djelovanje.
Ono je toliko ljudsko da nas koji ne radimo sve ono što ona radi, navodi da se propitamo koliko smo mi uistinu, i jesmo li uopće, ljudi. To da smo Hrvati, to nam je poznato. Hrvatstvo je naša vječna i velika istina. No može li netko tko je samo i jedino Hrvat, ujedno biti i čovjek?
Oni koji misle da je hrvatstvo mjera čovještva, svima koji nisu Hrvati oduzimaju čovještvo. Takvi Hrvati su i Vesni Zovkić pokušali oduzeti čovještvo, jer je ona mjerom čovještva prosuđivala i usavršavala naše hrvatstvo.
U dekadentnim vremenima rata i na ratu izgrađenim politikama, koje nam posreduju identitetske obrasce, ova redovnica je osjećala bol žrtava nepravdi koje smo mi počinili, o čemu u jednom pismu piše:
”Očajnički sam tražila bar neke naznake dijaloga u Crkvi i društvu vjerujući da ni jezivo krvoproliće ne dokida činjenicu da smo svi mi bili i ostali braća i sestre, djeca istog Oca”.
Dijaloga na ovim našim duboko traumatiziranim prostorima nije bilo u ratnim vremenima, nema ga ni sada. Većina svih, uvjetno rečeno, razgovora u našem društvu u pokušaju i Crkvi, kao čuvarici vječne, objektivne istine, samo su derivati prijetnje i izraz su dubokog prijezira prema čovjeku.
Vesna Zovkić zna da je rat prijezir prema čovjeku i da se na ratu nikada ne izgrađuje budućnost, jer je to budućnost sukoba i neprijateljstva. To je budućnost ratova i velikih istina. Male istine ne ratuju, one pate, ali i suosjećaju.
Monumentalne istine od evolucije traže da čovjeku razvije koljena kako bi se on tim istinama mogao klanjati. Male, egzistencijalne istine počivaju na sućutnom uhu i toploj riječi ili razgovoru. Male, egzistencijalne istine pripadaju istinskom čovjeku, a taj čovjek nikada ne priča priče o monumentalnoj istini ako ima prilike razgovarati, dijalogizirati s drugim čovjekom, osobito s čovjekom koji trpi nepravdu od strane pobornika velikih, vječnih, monumentalnih istina.
Istinski čovjek je solidaran, on sudjeluje u povijesnim procesima i humanizira ih. Čovjek laži, kako ga naziva Scott Peck, sudjeluje u destrukciji drugog čovjeka, on ga, vlastitom bešćutnošću, želi pretvoriti u bešćutno biće.
Scott Peck iznosi primjer roditelja koji imaju dva sina. Nakon što je stariji sin izvršio suicid puškom, roditelji, kao novogodišnji poklon, tu istu pušku poklanjaju mlađem sinu zbog toga što je to najekonomičnije. Puška je ostala bez vlasnika pa je pogodna da bude poklon.
Da su se odlučili na neki drugi poklon, trebali bi potrošiti novac, a ljudi laži to ne žele. Njima je ljudski život jeftin, stvari su im skupe. Njih ne pogađaju nesretne ljudske sudbine, njih pogađa nedostatak stvari, a na djelovanje ih motivira isključivo posjedovanje. Ljudi laži ne žele komunicirati, dijalog ih ne zanima jer se u dijalogu događa razotkrivanje i susret osoba.
Vesna Zovkić ne pristaje da je ljudi laži, neovisno nalaze li se oni među hrvatskim političarima, katoličkim biskupima ili njezinoj redovničkoj zajednici, odmiču od dijaloga. Zato je sa svima onima koje drugi odbacuju. Zbog toga je na hrvatski jezik i prevela knjigu ”Treba dignuti glas”, bivšeg pariškog generalnog vikara Benoista de Syentya.
U knjizi nas se potiče da shvatimo ono što je Vesna Zovkić davno shvatila – na nade migranata odgovarajmo sućutnim uhom naše male egzistencijalne istine, a ne prijezirom monumentalne laži.
Nitko od nas, niti jedna europska zemlja, ne može primiti sve one koje su njihovi ljudi laži natjerali da napuste domove, ali svatko od nas, svaka europska država, ima obvezu primiti onoliko koliko može, a ta mogućnost je uvjetovana računom besplatne ljubavi i brige, a ne strahom da će monumentalnost naše istine biti ugrožena.
Ljudi laži nam na ovim balkanskim prostorima uporno daju istu pušku u ruke. Puška pod kojom je poginuo nečiji otac, bit će predana u ruke njegovog sina. Puška pod kojom je poginuo jedan brat, bit će predana u ruke drugog brata. Neka ginu za domovinu ljudi laži.
Nju treba braniti da bi nas ljudi laži, u njihovoj domovini prema kojoj se odnose kao prema posjedu, mogli regrutirati u njihove bojne. Od nas se očekuje da imamo koljena, da klečimo pred monumentalnim zdanjima vječne istine u kojima prebivaju ljudi laži i da spremno u ruke prihvaćamo pušku pod kojom su ginuli naši očevi i braća.
Pod tom istom puškom ginemo i mi kao očevi i braća. Ljudi laži ne ginu, oni nam daju puške u ruke. Oni imaju domovinu, nju posjeduju, a mi imamo pušku kako bismo štiteći njihov posjed ginuli.
Kada u ovakvom svijetu prijezira i mržnje ugledate lice Vesne Zovkić, budite sigurni da se nalazite na pravoj strani povijesti – onoj koja ne marginalizira, nego sućutno sluša, razgovara, djeluje i humanizira prostor i vrijeme, a to je prostor bez puške i bez laži.
