Nakon što je već odbio nekoliko ranijih zahtjeva medijskih kuća za sučeljavanjem (primjerice, i onaj od državne informativne agencije), šef HDZ-a ovaj tjedan na pitanje o sučeljavanju kaže: "S kim ću se sučeliti? Hoćemo li sučeljavati laž i istinu? Hoćemo sučeljavati agresiju i normalno ponašanje? Hoćemo li sučeljavati argumente ili nekakve karakterne osobine i komplekse i pokušaje da se bude ne znam kakav ofarban u javnosti?"
Nakon svega, teško da ima smisla uopće govoriti o demokratičnosti, slobodi medija i pravu javnosti. Čini se, nakon zadnjih istupa HDZ-ovih udarnih igala, Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar-Kitarović (ili pak njenog glasnogovornika), da je savršeno jasno koliku količinu prezira prema tri imenice iz prve rečenice gaji najveća opozicijska stranka. Radi se o metademokratskom mraku, u kojem izabrani dužnosnici mogu sakrivati što žele i koliko god žele: jednom to mogu biti biti vlastite komunikacijske slabosti, drugi put praznina političkih ideja, a treći, zašto ne, nešto mnogo opipljivije i ne pretjerano legalno. Jer, čim pričamo o mraku kojim se prekriva političko djelovanje, jasno je da on prekriva gotovo sve što se može zamisliti.
U isto vrijeme, prezir, zazor i čak uvrijeđeni stav prema prirodnoj nakani javnosti da se taj isti mrak podigne, potpuno je jasno opće mjesto HDZ-ove politike već godinama. Na njega posebno upirati prstom kao da nema smisla; kao da je samorazumljivo da ta stranka i njeni dužnosnici bježe od neugodnih pitanja, ne pada im na pamet razgovarati s bandoglavijim novinarima, ili cijelim medijima, a riječ transparentnost, kad se pomakne iz puke papirnate fraze doživljavaju kao najgoru kletvu.
To je, dakle, za svakog tko makar ovlaš prati domaću političku scenu savršeno stara i očekivana informacija - HDZ voli "ne zna se" (u mnogo većoj mjeri nego bilo koja druga značajnija politička stranka). Na koju, međutim, ipak valja uporno ukazivati, jer postoji solidna mogućnost da bi uskoro i sam taj čin, dakle javnog ukazivanja, mogao biti protjeran iz javnog političkog života u Republici Hrvatskoj.
Tako da, dok glasnogovornici HDZ-ovih moćnika zasad javno prekidaju samo nezgodne interviewe, a ne i karijere onih koji postavljaju manje zgodna pitanja, valja još jednom ukazati na činjenicu da će HDZ-ov premijerski kandidat pobjeći od sučeljavanja sa suparnikom iz SDP-a.
Nije ni to ništa novo; potpuno isto je napravilo i dvoje Karamarkovih prethodnika, 2007. i 2011. godine, pa tako jedino pravo sučeljavanje premijerskih kandidata koje je demokratska Hrvatska imala ostaje ono u tri runde između Ivice Račana i Ive Sanadera 2003. godine. Novo je jedino što HDZ prezir prema javnosti ovaj put iskazuje iz opozicije, iako logika nalaže da upravo opozicijski političar ima mnogo više razloga za "napad" na vladajućeg, ako zbog ničeg drugog, a to zbog normalne činjenice da su rad i pogreške aktualnog nositelja vlasti daleko više pod lupom javnosti i oporbenjaku je prostor za kritiku i napad uvijek mnogo šire polje.
No, Karamarko, koji je mjesecima, pričao o basketu i 21. bodu koji će, ako već mora, u sučeljavanju zabiti Milanoviću protiv kojeg ionako vodi 20:0, očekivano mijenja ploču i objavljuje vlastitu izlaznu strategiju. Nakon što je već odbio nekoliko ranijih zahtjeva medijskih kuća za sučeljavanjem (primjerice, i onaj od državne informativne agencije), šef HDZ-a ovaj tjedan na pitanje o sučeljavanju kaže: "S kim ću se sučeliti? Hoćemo li sučeljavati laž i istinu? Hoćemo sučeljavati agresiju i normalno ponašanje? Hoćemo li sučeljavati argumente ili nekakve karakterne osobine i komplekse i pokušaje da se bude ne znam kakav ofarban u javnosti?".
Jasno je da će čovjek čije je prvo političko obećanje bilo raspisivanje unutarstranačkih izbora po principu jedan čovjek - jedan glas i koje je pogaženo čim je postao predsjednik stranke, u izboru između političkog fajta s Milanovićem i "mišje rupe" odabrati ovo potonje. I zaključiti da je manja šteta da ga se proziva za kukavičluk, nego da doista ukrsti argumente s predsjednikom Vlade, pa, možda, istom otvori i priliku da se pred javnosti pokaže kao "ludi Zoka", koji divlja i vrijeđa, te tako poboljšati poziciju vlastite koalicije (koja ne vodi 20:0, ni blizu, nego je, u najbolju ruku za Karamarka, rezultat mnogo opakijih 20:19, a partija još itekako traje).
Čini se, međutim, da je "mišja rupa" za HDZ mnogo sigurnija opcija. A mrak koji bi iz nje mogao brzo prokuljati čini se sve neprozirnijim.
novilist
