Miroslav Edvin Habek, autor knjige Pad kuće Vjesnik: "HDZ se uplitao u uređivačku politiku Vjesnikovih izdanja devedesetih godina, a SDP je zakucao posljednji čavao. Politika Franje Tuđmana bila je uzrokom raspada kuće Vjesnik u začecima, ali završne udarce zadali su Slavko Linić i Ivica Račan. Došla su vremena u kojima se hrvatska medijska zbilja može ispričati ovako: bankar dolazi na razgovor medijskom tajkunu i kaže - Ti ih zaglupi, a ja ću ih osiromašiti."
Miroslav Edvin Habek, autor knjige "Pad kuće Vjesnik" ("Edicije Božićević", 2015), novinarstvom se bavi dvadeset godina. Radio je kao novinar i dugogodišnji urednik u više javnih glasila, a od 2010. godine je slobodni novinar. Nikada nije radio u Vjesniku, ali rekao nam je da mu je sada lakše kada prolazi pored Vjesnikovog nebodera jer je, ispisavši priču o povijesti i propasti ove medijske kuće, udovoljio naglašenoj unutarnjoj potrebi da se bavi ovom temom. Pozicija Vjesnika bila je medijski najatraktivnija tema u terminalnoj fazi pada te kuće, a taj se interes uglavnom odnosio na sam list Vjesnik. Ipak, Habek se u svom istraživanju uputio do samog ishodišta i prauzroka koji su doveli do toga da u završnici bude moguća samo potpuna propast svega što je ostalo od izdavačke kuće u cjelini, kao i tog "dnevnika velikog formata".
U uravnoteženom i ozbiljnom pristupu kojim je postignuta zlatna sredina između suhopanrog znanstvenog stila i senzacionalistički napisanog "trilera", Habek je, bavivši se kućom Vjesnik, ocrtao i pozadinski okoliš medijske privatizacije od osamostaljenja Hrvatske do današnjih dana. Koncentrirao se isključivo na političke i ekonomske aspekte jednog pada, zaobišavši novinske aspekte i ono što je kuću Vjesnik i list Vjesnik činilo brandom s profesionalnog aspekta i to sve bez nostalgije i patetike.
Niste bili novinar Vjesnika, odakle interes za ovu temu?
Interes je sam po sebi postojao. Vjesnik je nekada bio najveća novinsko-izdavačka kuća Jugoistočne Europe i stvarno me čudi da u dvadesetak Ninoslav Pavić, nekadašnji vlasnik EPH, trebao bi položiti dokumente o tome kako je došao do vlasništva nad Vjesnikovim poduzećem Arena, a trebali bi napokon isplivati i dokumenti koji bi pokazali na koji je način Pavić pokrenuo Globusgodina nitko nije našao potrebu da se istraže okolnosti njezinog raspada. Temu su trebali prepoznati puno važniji, jelte, akteri, ali ovo je možda prvi pokušaj tematsko-kronološkog zbira svega toga. Ima izvanrednih kolega koji se bave, između ostalog, netransparentnošću medijske scene i sumnjivim poslovima u preuzimanju nekih medija, ali bave se na marginama novinarstva i u medijima u kojima to ne odjekne u dovoljnoj mjeri. Razumljivo je da nije u interesu onih koji drže medijsku scenu u Hrvatskoj da se piše o njihovim počecima. Vjesnik je zapravo simbol zloglasne hrvatske tranzicije i pretvorbe, u toj političko-ekonomskoj žabokrečini devedesetih, on je najefektniji primjer onoga što se ovdje događalo. A to je: sprega politike, kaotičnih državnih intervencija i predatora hrvatske pretvorbe. Oni su uništili najjaču hrvatsku izdavačku kuću te je u tom procesu stvorena medijska scena s netransparentnim vlasništvom i s nedefiniranim medijima. Obilježja hrvatske medijske tranzicije su, dakle, netransparentnost i kaotične državne intervencije uz veliku potporu tadašnjih garnitura vlasti, bile one HDZ-ove ili SDP-ove.
Čini ste da ste izbjegli zamku političkog svrstavanja i okrivljavanja samo jedne političke opcije u istraživanju pada ove medijske kuće
Iako imam svoja politička uvjerenja koja krijem, u istraživanju o raspadu Vjesnika uvjerio sam se, čitajući poslovnu dokumentaciju i odluke vlasti, U zadnjih desetak godina Vjesnik se pretvorio u grotesku i karikaturu onoga što bi trebao biti javni interesda su gotovo u jednakoj mjeri za raspad Vjesnika zaslužni HDZ i SDP. U početku raspada ove kuće odluke su bile HDZ-ove, ali to ne umanjuje pogreške SDP-ove vlasti. Ona nikada, iako je najavila, nije do kraja razjasnila spornu privatizaciju Večernjeg lista, iako je on već izašao iz sastava kuće Vjesnik, ali je imao velikog upliva na Hrvatsku tiskaru i na, što se sad tek otkriva, nekretnine kuće Vjesnik. Vlast Ivice Račana bila je ta koja je donijela obje sporne odluke, a u mandatu HDZ-ove vlasti komadani su djelovi kuće Vjesnik. HDZ je kumovao u kreiranju medijske scene i uplitao se u uređivačku politiku mnogih izdanja devedesetih godina, SDP je zakucao posljednji čavao poigravajući se sa Hrvatskom tiskarom i listom Vjesnik. Politika Franje Tuđmana bila je uzrokom raspada u začecima kuće Vjesnik, ali završne udarce zadao je Slavko Linić, kao i Ivica Račan, spornim odlukama o davanju financijskih inekcija u spas Vjesnika i o određivanju sudbine Hrvatske tiskare. Oni su sudjelovali u nabavi tiskarskog stroja koji je u to vrijeme pogodovao samo jednom izdavaču.
Osim političkih i ekonomskih aktera, ne lišavate u potpunosti krivnje ni same novinare i sindikalce.
Kuća Vjesnik puno je širi pojam od samog lista Vjesnik, iako su neki smatrali da je ta dnevna novina bila simbol te kuće. Žalosno je da se tijekom Vjesnik je ostao nekakav hibrid između okretanja prema komercijalnom i onoga što je trebao biti, a nije ispunio niti jednu niti drugu svrhudvadesetak godina nije čuo vapaj radnika i zaposlenika kuće Vjesnik, s obzirom na to da su se i prije pada samog lista Vjesnik događale stravične stvari. Tako je devedesetih došlo do raspada NIP Revije i prvih stotinjak otkaza u hrvatskom novinarstvu, o čemu je bilo jako malo tekstova u tada još neprivatiziranim medijima. Možda je desetak članaka bilo posvećeno ljudima koji su izgubili posao u kući Vjesnik nakon pretvorbe.
Koliko je ovo bio zahtjevan istraživački zadatak, jeste li naišli na neke poteškoće?
U ovom se pristupu moglo napisati više od tisuću stranica knjiga. Namjerno sam izbjegavao koristiti izjave aktera post festum, naročito onih koji bi nakon dvadeset godina davali svoj sud, zato što ljudi imaju potrebu iskrivljavati povijest. Više sam se bavio citatima i izjavama aktera upravo iz razdoblja u kojem su se ti događaji i odvijali, te ih stavljao u ovo vrijeme. Ograničio sam se samo na one javno dostupne dokumente, na sve obU trenutku u kojem su najveći Vjesnikovi konkurenti počeli bacati nagradne igre sa ubacivanjem kapitala da bi se povećala čitanost, Vjesnik tu nije mogao konkuriratijavljene tekstove na tu temu, stavljajući ih u jedan zajednički kolaž i trudeći se biti nepristran. Većina tih isječaka dostupna je u Vjesnikovoj novinskoj dokumentaciji. Ona se trenutno nalazi u sklopu Hrvatskog državnog arhiva i predstavlja jedino preostalo vrijedno intelektualno vlasništvo Vjesnika. Žig i brand Vjesnika ne znače više puno, no, i oni sami su prodani. Zadnja je novost da su izdavačka prava za logo Vjesnika ustupljena nekome opet pod nejasnim okolnostima, odnosno, bez javnog natječaja. Ipak, najvrednija imovina nekadašnjeg Vjesnika njegove su nekretnine i zemljišta. Upravo sada ispod radara javnosti odvija se završni čin drame komadanja plijena nekadašnjeg Vjesnika koji predstavlja parcelu procijenjenu na 80 milijuna eura. O njoj je prije mjesec dana Trgovački sud donio odluku kojom se odobrava da značajni dio tog zemljišta dobivaju i multinacionalne korporacije i nekadašnji novinski izdavači te njihove nekretinske tvrtke koje su nastale na razvalinama Vjesnika. Vjesnik se, uz udio države, djeli između Ninoslava Pavića, austrijske Styrie i Ivice Todorića, riječ je o nekih tridesetak miljuna eura.
Uz sudbinu kuće Vjesnik sudbinski je bilo vezano desetak tisuća ljudi, na prošlotjednu promociju vaše knjige u HND došlo je tek tridesetak zainteresiranih.
I ovo je bio pokušaj da se vidi koliko je, bez podizanja pompe i sa skromnom najavom, moguće usmenom predajom zainteresirati ljude. Promociju sam namjerno prepustio izdavaču, ali izgleda da ljudima to više nije zanimljivo. Žao mi je što sadašnji novinari nemaju interesa da vide u kojim medijima rade i na koji su način oni privatizirani, to je priča iz koje se mogu izvući velike pouke.
Koji je bio primarni razlog niske naklade Vjesnika na kraju? Je li to bilo podilaženje političarima na vlasti, poslovne malverzacije koje Upravo sada ispod radara javnosti odvija se završni čin drame komadanja plijena nekadašnjeg Vjesnika koji predstavlja parcelu procijenjenu na 80 milijuna eurasu odbijale čitatelje ili nesposobnost komercijalizacije i prilagodbe širem ukusu?
Ne može se uzimati za ozbiljno list koji je možda imao najbolju kulturu i vanjsku politiku, ali s druge strane prvih deset stranica posvećenih premijeru ili premijerki. Sav ozbiljan pristup gubio se u podilaženju vlasti. Bespovratno je izgubio svoj značaj nakon raspada bivšeg sustava 1990. godine. Sve nakon toga je bilo podilaženje vlasti, uz par svijetlih epizoda. Nažalost, nikada se nije pretvorio u javno glasilo otvoreno za sve političke opcije. Tadašnja Slobodna Dalmacija bila je puno bliže nekakvom glasilu koje je donosilo opcije svih.
Bilo je govora u javnosti o mogućnosti da netko kazneno odgovara za propast kuće Vjesnik. Može li se nešto učiniti po tom pitanju i kako?
U ovu knjigu to nije ušlo zato što sam se odlučio ne koristiti izjave ljudi dvadeset godina poslije jer su one u određenoj mjeri iskrivljene i preuveličane. Činjenica je da su neki ljudi podizali kaznene prijave zbog nekih sumnjivih stvari početkom devedesetih. One su se izgubile u bespućima hrvatskog pravosuđa. Državno odvjetništvo je od onih ljudi i korporacija koje polažu pravo na zemljišne nekretnine tražilo dokaze o podrijetlu vlasništva. Austrijska Styria je trebala dostaviti dokumente na temelju kojih polaže pravo na vlasništvo 12 posto preostalih nekretnina. Trgovački sud vjerojatno je dobio kupoprodajne ugovore Večernjeg lista, ali oni i dalje nisu otvoreni javnosti. Raspolagalo se državnom imovinom, a nitko nikada nije vidio te ugovore, i to ne samo u slučaju Styrie. Ninoslav Pavić, nekadašnji vlasnik EPH, trebao bi položiti dokumente o tome Prije mjesec dana Trgovački sud donio je odluku kojom se odobrava da značajni dio tog zemljišta dobivaju i multinacionalne korporacije i nekadašnji novinski izdavači te njihove nekretinske tvrtke koje su nastale na razvalinama Vjesnikakako je došao do vlasništva nad Vjesnikovim poduzećem Arena te bi trebali napokon isplivati i dokumenti koji bi pokazali na koji je način pokrenuo Globus. To su sve istraživačke teme.
Pitanju nastanka Globusa posvetili ste jedno poglavlje, a praktički to je materijal, odnosno, skica, za novu knjigu.
Ne znam u čijem je to interesu. Kao bivši djelatnik EPH tu ne bih mogao biti potpuno nepristran. Prošlo je od toga 25 godina te nisam siguran da je to danas u javnom interesu. Globus će slaviti okruglu obljetnicu, zanima me hoće li u tom obraćanju netko u jednom trenutku napisati i otkriti kako je nastao taj tjednik. U tri različita obraćanja nekadašnjeg vlasnika EPH postoje tri različite varijante nastanka Globusa.
Što vam se čini iz perspektive iscrpnog bavljenja ovom temom, je li list Vjesnik bilo moguće i potrebno spasiti?
Nisam siguran je li Vjesnik trebalo spasiti. Trebao se mijenjati i prilagođavati novonastalim okolnostima te se maknuti od politike. U trenutku u kojem su najveći Vjesnikovi konkurenti počeli bacati nagradne igre sa ubacivanjem kapitala da bi se povećala čitanost, Vjesnik tu nije mogao konkurirati. Da i nije bilo pogrešnih državnih intervencija, kraj Vjesnika kao lista dogodio bi se pokretanjem Jutarnjeg lista i natjecanjima Jutarnjeg lista i Večernjeg lista s nagradnim igrama, ubacivanjem novca i besplatnim tiskanjem, tu je već Vjesnik počeo padati. Vjesnik je ostao nekakav hibrid između okretanja prema komercijalnom i onoga što je trebao biti, a nije ispunio niti jednu niti drugu svrhu.
Ostaje zapravo dojam da je Vjesnik kao list tražio svoj identitet te se u tom smislu izgubio.
Tu se apsolutno slažem, identitet mu se pokušao tražiti u mandatima više urednika. U zadnjih desetak godina pretvorio se u grotesku i karikaturu onog što bi trebao biti javni interes te je bio primjer najrigidnije i najudvorničkije epizode hrvatskog novinarstva prema tadašnjoj vlasti.
Kuća Vjesnik bila je krajem osamdesetih najmoćnija novinsko-izdavačka kompanija jugoistočne Europe koja je u tom periodu zapošljavala gotovo 6000 ljudi i izdavala dnevnike Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti, ali i tjednike, polumjesečnike, mjesečnike, kao i velik broj povremenih izdanja, romana i stripova. Tiskane su i knjige, školski udžbenici i više od 120 eksternih listova. Koji je ključ tog uspjeha?
Kuća Vjesnik bila je sredinom osamdesetih izvanredan spoj možda prvog menadžerstva u Hrvatskoj u novinskom izdavaštvu koje je ostalo nedostignuto u hrvatskim standardima i otvaranja preko zaboravljenih šarenih izdanja širokoj publici. S druge strane, u svojim je admiralskim izdanjima, Vjesniku i Večernjem listu, bilo prisutno vješto prilagođavanja novonastalim okolnostima. Izvanredni su ljudi radili u kući Vjesnik krajem osamdesetih, ali nažalost nisu uspjeli. Došla su vremena u kojima se čitava hrvatska medijska zbilja može ispričati ovako: bankar dolazi na razgovor medijskom tajkunu i kaže - "Ti ih zaglupi, a ja ću ih osiromašiti".
h-alter
Miroslav Edvin Habek, autor knjige "Pad kuće Vjesnik" ("Edicije Božićević", 2015), novinarstvom se bavi dvadeset godina. Radio je kao novinar i dugogodišnji urednik u više javnih glasila, a od 2010. godine je slobodni novinar. Nikada nije radio u Vjesniku, ali rekao nam je da mu je sada lakše kada prolazi pored Vjesnikovog nebodera jer je, ispisavši priču o povijesti i propasti ove medijske kuće, udovoljio naglašenoj unutarnjoj potrebi da se bavi ovom temom. Pozicija Vjesnika bila je medijski najatraktivnija tema u terminalnoj fazi pada te kuće, a taj se interes uglavnom odnosio na sam list Vjesnik. Ipak, Habek se u svom istraživanju uputio do samog ishodišta i prauzroka koji su doveli do toga da u završnici bude moguća samo potpuna propast svega što je ostalo od izdavačke kuće u cjelini, kao i tog "dnevnika velikog formata".
U uravnoteženom i ozbiljnom pristupu kojim je postignuta zlatna sredina između suhopanrog znanstvenog stila i senzacionalistički napisanog "trilera", Habek je, bavivši se kućom Vjesnik, ocrtao i pozadinski okoliš medijske privatizacije od osamostaljenja Hrvatske do današnjih dana. Koncentrirao se isključivo na političke i ekonomske aspekte jednog pada, zaobišavši novinske aspekte i ono što je kuću Vjesnik i list Vjesnik činilo brandom s profesionalnog aspekta i to sve bez nostalgije i patetike.
Niste bili novinar Vjesnika, odakle interes za ovu temu?
Interes je sam po sebi postojao. Vjesnik je nekada bio najveća novinsko-izdavačka kuća Jugoistočne Europe i stvarno me čudi da u dvadesetak Ninoslav Pavić, nekadašnji vlasnik EPH, trebao bi položiti dokumente o tome kako je došao do vlasništva nad Vjesnikovim poduzećem Arena, a trebali bi napokon isplivati i dokumenti koji bi pokazali na koji je način Pavić pokrenuo Globusgodina nitko nije našao potrebu da se istraže okolnosti njezinog raspada. Temu su trebali prepoznati puno važniji, jelte, akteri, ali ovo je možda prvi pokušaj tematsko-kronološkog zbira svega toga. Ima izvanrednih kolega koji se bave, između ostalog, netransparentnošću medijske scene i sumnjivim poslovima u preuzimanju nekih medija, ali bave se na marginama novinarstva i u medijima u kojima to ne odjekne u dovoljnoj mjeri. Razumljivo je da nije u interesu onih koji drže medijsku scenu u Hrvatskoj da se piše o njihovim počecima. Vjesnik je zapravo simbol zloglasne hrvatske tranzicije i pretvorbe, u toj političko-ekonomskoj žabokrečini devedesetih, on je najefektniji primjer onoga što se ovdje događalo. A to je: sprega politike, kaotičnih državnih intervencija i predatora hrvatske pretvorbe. Oni su uništili najjaču hrvatsku izdavačku kuću te je u tom procesu stvorena medijska scena s netransparentnim vlasništvom i s nedefiniranim medijima. Obilježja hrvatske medijske tranzicije su, dakle, netransparentnost i kaotične državne intervencije uz veliku potporu tadašnjih garnitura vlasti, bile one HDZ-ove ili SDP-ove.
Čini ste da ste izbjegli zamku političkog svrstavanja i okrivljavanja samo jedne političke opcije u istraživanju pada ove medijske kuće
Iako imam svoja politička uvjerenja koja krijem, u istraživanju o raspadu Vjesnika uvjerio sam se, čitajući poslovnu dokumentaciju i odluke vlasti, U zadnjih desetak godina Vjesnik se pretvorio u grotesku i karikaturu onoga što bi trebao biti javni interesda su gotovo u jednakoj mjeri za raspad Vjesnika zaslužni HDZ i SDP. U početku raspada ove kuće odluke su bile HDZ-ove, ali to ne umanjuje pogreške SDP-ove vlasti. Ona nikada, iako je najavila, nije do kraja razjasnila spornu privatizaciju Večernjeg lista, iako je on već izašao iz sastava kuće Vjesnik, ali je imao velikog upliva na Hrvatsku tiskaru i na, što se sad tek otkriva, nekretnine kuće Vjesnik. Vlast Ivice Račana bila je ta koja je donijela obje sporne odluke, a u mandatu HDZ-ove vlasti komadani su djelovi kuće Vjesnik. HDZ je kumovao u kreiranju medijske scene i uplitao se u uređivačku politiku mnogih izdanja devedesetih godina, SDP je zakucao posljednji čavao poigravajući se sa Hrvatskom tiskarom i listom Vjesnik. Politika Franje Tuđmana bila je uzrokom raspada u začecima kuće Vjesnik, ali završne udarce zadao je Slavko Linić, kao i Ivica Račan, spornim odlukama o davanju financijskih inekcija u spas Vjesnika i o određivanju sudbine Hrvatske tiskare. Oni su sudjelovali u nabavi tiskarskog stroja koji je u to vrijeme pogodovao samo jednom izdavaču.
Osim političkih i ekonomskih aktera, ne lišavate u potpunosti krivnje ni same novinare i sindikalce.
Kuća Vjesnik puno je širi pojam od samog lista Vjesnik, iako su neki smatrali da je ta dnevna novina bila simbol te kuće. Žalosno je da se tijekom Vjesnik je ostao nekakav hibrid između okretanja prema komercijalnom i onoga što je trebao biti, a nije ispunio niti jednu niti drugu svrhudvadesetak godina nije čuo vapaj radnika i zaposlenika kuće Vjesnik, s obzirom na to da su se i prije pada samog lista Vjesnik događale stravične stvari. Tako je devedesetih došlo do raspada NIP Revije i prvih stotinjak otkaza u hrvatskom novinarstvu, o čemu je bilo jako malo tekstova u tada još neprivatiziranim medijima. Možda je desetak članaka bilo posvećeno ljudima koji su izgubili posao u kući Vjesnik nakon pretvorbe.
Koliko je ovo bio zahtjevan istraživački zadatak, jeste li naišli na neke poteškoće?
U ovom se pristupu moglo napisati više od tisuću stranica knjiga. Namjerno sam izbjegavao koristiti izjave aktera post festum, naročito onih koji bi nakon dvadeset godina davali svoj sud, zato što ljudi imaju potrebu iskrivljavati povijest. Više sam se bavio citatima i izjavama aktera upravo iz razdoblja u kojem su se ti događaji i odvijali, te ih stavljao u ovo vrijeme. Ograničio sam se samo na one javno dostupne dokumente, na sve obU trenutku u kojem su najveći Vjesnikovi konkurenti počeli bacati nagradne igre sa ubacivanjem kapitala da bi se povećala čitanost, Vjesnik tu nije mogao konkuriratijavljene tekstove na tu temu, stavljajući ih u jedan zajednički kolaž i trudeći se biti nepristran. Većina tih isječaka dostupna je u Vjesnikovoj novinskoj dokumentaciji. Ona se trenutno nalazi u sklopu Hrvatskog državnog arhiva i predstavlja jedino preostalo vrijedno intelektualno vlasništvo Vjesnika. Žig i brand Vjesnika ne znače više puno, no, i oni sami su prodani. Zadnja je novost da su izdavačka prava za logo Vjesnika ustupljena nekome opet pod nejasnim okolnostima, odnosno, bez javnog natječaja. Ipak, najvrednija imovina nekadašnjeg Vjesnika njegove su nekretnine i zemljišta. Upravo sada ispod radara javnosti odvija se završni čin drame komadanja plijena nekadašnjeg Vjesnika koji predstavlja parcelu procijenjenu na 80 milijuna eura. O njoj je prije mjesec dana Trgovački sud donio odluku kojom se odobrava da značajni dio tog zemljišta dobivaju i multinacionalne korporacije i nekadašnji novinski izdavači te njihove nekretinske tvrtke koje su nastale na razvalinama Vjesnika. Vjesnik se, uz udio države, djeli između Ninoslava Pavića, austrijske Styrie i Ivice Todorića, riječ je o nekih tridesetak miljuna eura.
Uz sudbinu kuće Vjesnik sudbinski je bilo vezano desetak tisuća ljudi, na prošlotjednu promociju vaše knjige u HND došlo je tek tridesetak zainteresiranih.
I ovo je bio pokušaj da se vidi koliko je, bez podizanja pompe i sa skromnom najavom, moguće usmenom predajom zainteresirati ljude. Promociju sam namjerno prepustio izdavaču, ali izgleda da ljudima to više nije zanimljivo. Žao mi je što sadašnji novinari nemaju interesa da vide u kojim medijima rade i na koji su način oni privatizirani, to je priča iz koje se mogu izvući velike pouke.
Koji je bio primarni razlog niske naklade Vjesnika na kraju? Je li to bilo podilaženje političarima na vlasti, poslovne malverzacije koje Upravo sada ispod radara javnosti odvija se završni čin drame komadanja plijena nekadašnjeg Vjesnika koji predstavlja parcelu procijenjenu na 80 milijuna eurasu odbijale čitatelje ili nesposobnost komercijalizacije i prilagodbe širem ukusu?
Ne može se uzimati za ozbiljno list koji je možda imao najbolju kulturu i vanjsku politiku, ali s druge strane prvih deset stranica posvećenih premijeru ili premijerki. Sav ozbiljan pristup gubio se u podilaženju vlasti. Bespovratno je izgubio svoj značaj nakon raspada bivšeg sustava 1990. godine. Sve nakon toga je bilo podilaženje vlasti, uz par svijetlih epizoda. Nažalost, nikada se nije pretvorio u javno glasilo otvoreno za sve političke opcije. Tadašnja Slobodna Dalmacija bila je puno bliže nekakvom glasilu koje je donosilo opcije svih.
Bilo je govora u javnosti o mogućnosti da netko kazneno odgovara za propast kuće Vjesnik. Može li se nešto učiniti po tom pitanju i kako?
U ovu knjigu to nije ušlo zato što sam se odlučio ne koristiti izjave ljudi dvadeset godina poslije jer su one u određenoj mjeri iskrivljene i preuveličane. Činjenica je da su neki ljudi podizali kaznene prijave zbog nekih sumnjivih stvari početkom devedesetih. One su se izgubile u bespućima hrvatskog pravosuđa. Državno odvjetništvo je od onih ljudi i korporacija koje polažu pravo na zemljišne nekretnine tražilo dokaze o podrijetlu vlasništva. Austrijska Styria je trebala dostaviti dokumente na temelju kojih polaže pravo na vlasništvo 12 posto preostalih nekretnina. Trgovački sud vjerojatno je dobio kupoprodajne ugovore Večernjeg lista, ali oni i dalje nisu otvoreni javnosti. Raspolagalo se državnom imovinom, a nitko nikada nije vidio te ugovore, i to ne samo u slučaju Styrie. Ninoslav Pavić, nekadašnji vlasnik EPH, trebao bi položiti dokumente o tome Prije mjesec dana Trgovački sud donio je odluku kojom se odobrava da značajni dio tog zemljišta dobivaju i multinacionalne korporacije i nekadašnji novinski izdavači te njihove nekretinske tvrtke koje su nastale na razvalinama Vjesnikakako je došao do vlasništva nad Vjesnikovim poduzećem Arena te bi trebali napokon isplivati i dokumenti koji bi pokazali na koji je način pokrenuo Globus. To su sve istraživačke teme.
Pitanju nastanka Globusa posvetili ste jedno poglavlje, a praktički to je materijal, odnosno, skica, za novu knjigu.
Ne znam u čijem je to interesu. Kao bivši djelatnik EPH tu ne bih mogao biti potpuno nepristran. Prošlo je od toga 25 godina te nisam siguran da je to danas u javnom interesu. Globus će slaviti okruglu obljetnicu, zanima me hoće li u tom obraćanju netko u jednom trenutku napisati i otkriti kako je nastao taj tjednik. U tri različita obraćanja nekadašnjeg vlasnika EPH postoje tri različite varijante nastanka Globusa.
Što vam se čini iz perspektive iscrpnog bavljenja ovom temom, je li list Vjesnik bilo moguće i potrebno spasiti?
Nisam siguran je li Vjesnik trebalo spasiti. Trebao se mijenjati i prilagođavati novonastalim okolnostima te se maknuti od politike. U trenutku u kojem su najveći Vjesnikovi konkurenti počeli bacati nagradne igre sa ubacivanjem kapitala da bi se povećala čitanost, Vjesnik tu nije mogao konkurirati. Da i nije bilo pogrešnih državnih intervencija, kraj Vjesnika kao lista dogodio bi se pokretanjem Jutarnjeg lista i natjecanjima Jutarnjeg lista i Večernjeg lista s nagradnim igrama, ubacivanjem novca i besplatnim tiskanjem, tu je već Vjesnik počeo padati. Vjesnik je ostao nekakav hibrid između okretanja prema komercijalnom i onoga što je trebao biti, a nije ispunio niti jednu niti drugu svrhu.
Ostaje zapravo dojam da je Vjesnik kao list tražio svoj identitet te se u tom smislu izgubio.
Tu se apsolutno slažem, identitet mu se pokušao tražiti u mandatima više urednika. U zadnjih desetak godina pretvorio se u grotesku i karikaturu onog što bi trebao biti javni interes te je bio primjer najrigidnije i najudvorničkije epizode hrvatskog novinarstva prema tadašnjoj vlasti.
Kuća Vjesnik bila je krajem osamdesetih najmoćnija novinsko-izdavačka kompanija jugoistočne Europe koja je u tom periodu zapošljavala gotovo 6000 ljudi i izdavala dnevnike Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti, ali i tjednike, polumjesečnike, mjesečnike, kao i velik broj povremenih izdanja, romana i stripova. Tiskane su i knjige, školski udžbenici i više od 120 eksternih listova. Koji je ključ tog uspjeha?
Kuća Vjesnik bila je sredinom osamdesetih izvanredan spoj možda prvog menadžerstva u Hrvatskoj u novinskom izdavaštvu koje je ostalo nedostignuto u hrvatskim standardima i otvaranja preko zaboravljenih šarenih izdanja širokoj publici. S druge strane, u svojim je admiralskim izdanjima, Vjesniku i Večernjem listu, bilo prisutno vješto prilagođavanja novonastalim okolnostima. Izvanredni su ljudi radili u kući Vjesnik krajem osamdesetih, ali nažalost nisu uspjeli. Došla su vremena u kojima se čitava hrvatska medijska zbilja može ispričati ovako: bankar dolazi na razgovor medijskom tajkunu i kaže - "Ti ih zaglupi, a ja ću ih osiromašiti".
h-alter
