Simboli u srcu

Prijetvornost pripada prepoznatljivim obilježjima hrvatske ekstremne desnice, a na ovogodišnjem Bleiburgu ona je, uglavnom uspješno, izvršila dnevnu zapovijed: održati filoustašku svečanost, a pritom se kloniti ustaških simbola. Tako je u pripremi događaja, pritisnut od strane austrijskih vlasti i crkvenih struktura, zatražio njegov organizator, Počasni bleiburški vod.

Dobili smo time uzbudljivu komunikacijsku situaciju, u kojoj nije bilo teksta (simbola), ali je sve prštalo od konteksta. Trening za slične situacije odrađuje se odavno: prije trideset godina HDZ se pojavio na političkoj sceni i s parolom "Zna se" trijumfirao na prvim višestranačkim izborima.

Pravi sadržaj toga što se zna nikad nije bio direktno izrečen, ali sugeriralo ga se na razne načine. Spomenut ćemo se isticanja "prava hrvatskoga naroda na samoodređenje u njegovim povijesnim i prirodnim granicama" već u prvim HDZ-ovim programskim dokumentima prije dolaska na vlast, kao i u slavnom Tuđmanovom govoru na Prvom općem saboru stranke u Vatroslavu Lisinskom, veljače 1990. Upravo ondje zalepršale su, prvi put poslije desetljeća komunističkog mraka, otvoreno i pod punim svjetlima reflektora, one iste zastave kojima se jučer, po direktivi PBV-a nije smjelo mahati na Bleiburgu, a u koncertnoj dvorani pod nikad posve razjašnjenim okolnostima izronili su likovi iz ekstremne političke emigracije protiv kojih je jugoslavenska obavještajna služba desetljećima vodila podzemni rat.

Tuđman je svoj nastup začinio sebi svojstvenim pseudo-historijsko-filozofskim solilokvijem, plasirajući slavnu misao o NDH, njezinoj historijskoj uvjetovanosti i zaslugama Adolfa Hitlera za uvažavanje hrvatskih povijesnih determinanti. Obratimo još jednom pažnju:

"Pobornici hegemonističko-unitarističkih ili jugoslavensko velikodržavnih shvaćanja vide u programskim ciljevima HDZ-a ništa drugo do zahtjev za obnovom ustaške NDH. Pri tom zaboravljaju da NDH nije bila samo puka 'kvislinška' tvorba i 'fašistički zločin' već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskoga krojila 'novi europski poredak', tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije bila samo puki hir osovinskih sila već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika."

Nepune dvije godine potom, u ustavnoj je preambuli bilo zapisano ponešto drugačije, navodno nakon dugotrajnih pregovora s predsjednikom Republike. Odluke ZAVNOH-a iz 1943. uvrštene su na popis događaja, od stoljeća sedmog, iz kojih se navodno očituje "održanje i razvitak državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost". Tim je odlukama deklarativno priznato da su u razdoblju drugog svjetskog rata uspostavile temelj državne suverenosti, te da je ta uspostava temelja državne suverenosti "izražena nasuprot proglašenju NDH".

Time je u tekstu preambule (koji, usput rečeno, nije ništa drugo do fosilizirana varijanta tuđmanovskih revizionističkih tlapnji u kojima se ranosrednjevjekovnim kneževinama, jednako kao personalnoj uniji s Arpadovićima ili predavanjem insignija habsburškim kraljevima iz 1527. pripisuje 19-stoljetna romantičarska ideja "održanja i razvitka državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost") dosta mutnim izražajnim sredstvima kazano da se ZAVNOH nalazi u historijskom kontinuitetu blistave ideje hrvatske državnosti, dočim da bi NDH bila nešto protivno tome.

Citirana fusnota iz ustavne preambule uglavnom iscrpljuje ono što je u novoj Hrvatskoj preuzeto od ZAVNOH-a, dok je od NDH preuzeto mnogo više. ZAVNOH je svojim odlukama iz 1944. godine, u duhu bolje prakse hrvatsko-srpskih odnosa iz 19. stoljeća, proglasio Federalnu Državu Hrvatsku zemljom u kojoj hrvatski i srpski narod imaju "jednaka prava u svakom pogledu", što su slijedili svi hrvatski poslijeratni ustavi. Za razliku od toga Ustav iz 1990. proglasio je Hrvatsku "nacionalnom državom hrvatskog naroda“, a Srbe je prebacio u status manjine - koji potez je povjesničar Ivo Goldstein nazvao "netaktičnom odlukom, pa čak i glupom" (Hrvatska 1918 – 2008, EPH - Novi Liber, 2008.).

Usporedno sa simboličkim brisanjem Srba iz preambule odvijalo se i njihovo stvarno brisanje, u početku primarno s radnih mjesta i rukovodećih položaja, uz odgovarajuću medijsku pripremu. Uoči privih izbora Tuđman javno zahvaljuje bogu što mu supruga nije ni Srpkinja ni Židovka. Nekoliko mjeseci ranije izlaze njegova Bespuća povijesne zbiljnosti (Nakladni zavod MH, 1989.) historijsko-filozofsko zlodjelo koje se opravdano može smatrati intelektualnom prolegomenom za nastupajuće događaje.

Light motiv knjige sadržan je u tvrdnji da je "genocidno nasilje prirodna pojava, sukladna ljudsko-društvovnoj i mitološko-božanskoj naravi" da može izazvati i poželjne posljedice te da stoga nije potrebno suvišno moralizirati i skanjivati se nad njegovom primjenom. Da se netko jučer kraj Bleiburga dosjetio i počeo naglas čitati dijelove Bespuća i izvode iz Tuđmanovih govora i intervjua – sve do onoga neposredno nakon vojno-redarstvene akcije 1995. kad je izbjeglim Srbima poželio sretan put uz opasku da "nisu stigli ponijeti ni svoje prljave gaće" – vjerojatno bi ga PBV-ovi redari odstranili kao provokatora koji unosi nemir u tu dirljivu svečanost.

Moćna filoustaška frakcija u HDZ-u početkom devedesetih priželjkivala je Miloševićevu agresiju kako bi kroz rat dovršila ono što do 1945. nije, a to je rješenje srpskog pitanja. Upravo Vice Vukojević, danas PBV-ov predsjednik, ranije etničko-partijska pravosudna metla te kreator i šef Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća, 8. travnja davne 1991. godine ispalio je, u društvu osječkog šerifa Branimira Glavaša i ministra obrane Gojka Šuška, nekoliko protutenkovskih granata na Borovo Selo kako bi isprovocirao rat na području istočne Slavonije.

Vladimir Šeks, danas predsjednik PBV-ova nadzornog odbora, u ljeto davne 1991. godine bio je šef kriznog stožera za istočnu Slavoniju, pa je sigurno dobro znao za teror koji su u to vrijeme provodili Branimir Glavaš (u Osijeku) i Tomislav Merčep (u Vukovaru) – i tolerirao ga. Godine 1992. nalazio se na čelu tadašnjeg javnog tužilaštva koje je namjerno napravilo grube proceduralne greške u postupku protiv pripadnika Merčepove jedinice rezervnog sastava MUP-a optuženih za ratne zločine protiv zatočenih u Pakračkoj poljani, kako bi ovi bili pušteni na slobodu.

Ratni epilog je poznat – Hrvatska je uz američku pomoć slomila Miloševićevu agresiju, nakon čega je 200 tisuća hrvatskih Srba pobjeglo pred osloboditeljima. Starci zaostali po zabitim selima velikim su dijelom maltretirani i ubijani. Počinioci tih djela uglavnom su ostali nekažnjeni. Kako bi konzervirala takvo demografsko stanje hrvatska je država, između ostaloga, u idućih nekoliko tjedana i mjeseci promijenila niz zakona i donijela nove propise kojima se željelo razvlastiti pobjegle i onemogućiti im povratak u domovinu. To su bili redom: Zakon o otkupu stanova, Uredba o privremenom preuzimanju "određene" imovine, koja je bila donesena s toliko ustreptale nestrpljivosti da je već par dana kasnije bila dorađena, suspendiranje pojedinih odredbi Zakona o ljudskim pravima i pravima manjina, Zakon o preuzimanju "određene" imovine, Zakon o najmu stanova na oslobođenom teritoriju, izmjene Zakona o obveznim odnosima.

Za izvedbu takve politike zadužen je bio ministar Jure Radić, koji je dobio nadimak "arhitekt etničkog čišćenja", a čiji smo lik i djelo na H-Alteru prije desetak godina počastili primjerenim feljtonom.

Bleiburg na kraju krajeva niti nije bio "mjesto stradanja hrvatskog naroda", što vole isticati filoustaški povijesni revizionisti. I ovdje se radi o prijetvornosti: zbiljski događaj koji se 15. svibnja 1945. ondje odvio i zbog kojega se na istom mjestu već desetljećima tuguje nije bio masakr, već konačna predaja NDH-ove vojske. Realne procjene o broju ubijenih na Bleiburškom polju kreće se između 16 i 49 ljudi, i to onih koji su pokušali pobjeći u šumu ili su odgađali predaju oružja.

Masovna ubojstva zarobljenih započela su još nekoliko dana ranije, na prostoru oko Dravograda i Celja, u žestokim okršajima između partizana i kvislinških jedinica u povlačenju prema Austriji. Glavnina neprijateljskih snaga – ustaša, domobrana, belogardejaca, četnika, ljotićevaca, te različitih kvislinških jedinica koje su bježale iz Ukrajine i Bjelorusije – nikada nije ni dospjela do Austrije, već je razoružana u Sloveniji nakon čega je započelo ono što se nije smjelo dogoditi. Citiranjem povijesnih izvora i drugih autora, Ivo Goldstein (u Hrvatskoj 1918. – 2008.) rekonstruira njihov bijeg prema Bleiburgu gotovo iz sata u sat.

Represiju partizana nad pripadnicima neprijateljskih vojski on opisuje kao "isprepletenu kombinaciju pobjedničke vrtoglavice, spontanog i politički inspiriranog osvetništva i smišljenog 'obračuna s narodnim neprijateljem' koji izvire iz staljinističke ideologije". Najdubljom svrhom filoustaške mitologizacije Bleiburga Goldstein smatra nastojanje da se "raširenim bleiburškim velom prekrije mnogo toga što se događalo prije Bleiburga, od travnja 1941. do travnja 1945, a gotovo da je sudbinski vodilo ravno na Bleiburg".

Milijan Brkić, Miro Kovač, Ruža Tomašić, Gordan Jandroković (predstavljen po Anti Sanaderu), Andrej Plenković (predstavljen po Lovri Kuščeviću i Tomi Medvedu), Kolinda Grabar-Kitarović (predstavljena po Anamariji Kirinić), Bruna Esih, Željko Glasnović, Zlatko Hasanbegović, Miro Bulj, Vladimir Šeks, Karlo Starčević, Velimir Bujanec, Vice Vukojević, Bože Vukušić, Ljubo Ćesić Rojs... bi li najslavnije celebrities s ovog događaja itko mogao probaviti na top-listi osvjedočenih humanista koji su na Bleiburg došli isključivo zato što su trajno zgroženi zločinom protiv čovječnosti, jednako kao što bi se odazvali bilo kojem prosvjedu Amnesty Internationala zbog masovnih ubojstava civila u Afganistanu, Sudanu, Jemenu ili Libiji?

Ili barem iskrenoj komemoraciji ubijenima u Jasenovcu? Ako nekome od njih NDH-nostalgija jučer možda i nije bila skrivena u srcu, sigurno je da spram nje nemaju toliku distancu da ju ne bi skrivali u džepu. Odatle će ju spremno izvući u svakoj situaciji kada to bude nalagao dnevnopolitički oportunitet.

Dok je bila pod političkim utjecajem Tomislava Karamarka i vjerovala u potencijal njegove političke zamisli, KG-K je ustaški "Za dom spremni" smatrala historijskim hrvatskim pozdravom. Kad je vlastitu političku perspektivu počela vezivati uz Plenkovića, kazala je da su je pogrešno savjetovali. Nikoga nije bilo da joj objasni kako takvim pesprizornim vrijednosnim glavinjanjem ne zadovoljava ni najosnovnije kriterije da bi bila predsjednica republike.

Sadržajna novost koju je unio priželjkivani mentor njezinog novog pohoda na Pantovčak, Andrej Plenković, sastoji se ukratko u tvrdnji da se "Za dom spremni" ne bi trebao pojavljivati baš u kontekstu ustaškog stratišta u Jasenovcu, ali da nije sporno ako se pojavljuje negdje drugdje. Recimo u dvadesetak kilometara udaljenoj Novskoj,

KG-K savjesno razrađuje premijerov pristup, pa kaže da je "Za dom spremni" neprihvatljiv kad se misli na ustaše iz Drugog svjetskog rata, ali da je prihvatljiv i poželjan u kontekstu HOS-a. Kao, pripadnicima HSP-ove paravojske, obučenim u ustaške uniforme i postrojenim u jedinice nazvane po ustaškim herojima, nikad ne bi na pamet palo da sebe stave u kontekst NDH.

Krajnji rezultat rada Plenkovićeve komisije za suočavanje s prošlošću nije daleko od toga: ZDS je po njemu protuzakonit u svim situacijama osim ondje gdje se slave ustaške svetkovine.

Nije, naravno, potrebno naglašavati da HDZ-ova Hrvatska nije NDH. Tek je jednoj frakciji ona bila i ostala u srcu, a druge frakcije nemaju izričitu vrijednosnu distancu spram nje. Treća frakcija, ona Mesićeva, odavno se zahvalila na suradnji. U suvremenoj Hrvatskoj napravilo se onoliko koliko su historijsko-političke prilike dopuštale. A i povijesne se prilike mijenjaju, donoseći sobom nove teme: "migrante", razaranje socijalnih prava, krizu demokracije, drugačije izbalansiran svjetski poredak, rast desnog populizma i "neosuverenizma" u svijetu. Stvari se uvijek iznova preslaguju, zahtijevajući nove modalitete i otvarajući nove šanse.

h-alter