Treba osigurati kontinuirani obrazovni proces, ali s druge strane i ostvarivanje prava za koje učitelji i nastavnici misle da im pripada. U tom smislu, ne želim da se vrijeđa učitelje, da ih roditelji napadaju ili obrnuto - izjavila je jučer ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak govoreći o nastavku štrajka u školama. A štrajk se nastavlja - škole ukupno broje sedam dana bez nastave, sindikati najavljuju prosvjede i u trenucima održavanja skupa EPP-a u Zagrebu idućeg tjedna, a Vlada im prestaje plaćati dane u štrajku.
Iako su zaposleni u školstvu jednodušni u podršci svojim sindikatima, i većinu dana štrajkaju u omjeru oko 95 posto, dok još veći postotak odbija Vladine ponude pa skoro sto posto svih članova sindikata podržava na referendumu odluku da se sa štrajkom nastavi, ipak ostaje pitanje za sve učitelje i profesore: ima li smisla dalje ucjenjivati Vladu, iscrpljivati djecu diskontinuitetom u nastavi, a roditelje držati na bolovanjima ili godišnjim odmorima kad nemaju kuda s djecom, ako će rezultat na kraju četiri Plenkovićeve godine biti povećanje plaća od skoro 20 posto.
Sindikalisti koji vode ovaj štrajkaški proces doveli su sada već do toga da ministrica obrazovanja mora brinuti o tome hoće li netko napasti koga od prosvjetara-štrajkaša, i govoriti o tome da im sustav daje punu zaštitu. Ako je baš tako unisona potpora javnosti, pogotovo zainteresirane javnosti, dakle samih roditelja, njihovom štrajku, zašto ministrica ima potrebu govoriti o tome da se nekog mora - zaštititi od napada?
Realno, djeca će zbog ovoga imati kraće zimske praznike ili će pak školska godina na ljeto potrajati duže, a o stresu maturanata kojima će svi rokovi morati biti pomaknuti pa će im u pitanje možda doći i prijave na fakultete u inozemstvu (ako se već naši naknadno prilagode okolnostima) ne treba ni govoriti. Ovaj štrajk postaje sam sebi svrha, a ton kojim se sindikalci sada obraćaju Vladi, a time i javnosti, sada već postaje potpuno neprimjeren.
"Oni jedino moraju odlučiti hoće li to platiti normalno ili dvostruko", kaže Branimir Mihalinec kao glavni sindikalni pregovarač, na pitanja o neplaćenim danima u štrajku. No, takva retorika mogla bi mu naglo splasnuti narednih dana, kad prosvjetari uvide da će dobivati 300 kuna manje na dnevnoj razini. Čemu štrajk ako će plaća zbog njega pasti ispod onoga što su prosvjetari do štrajka imali?!
U trenutku dok sindikati zaoštravaju preko svake mjere, kao da su u javnim službama jedini zapostavljeni u ovoj zemlji, država počinje polako svoj presing na njih: štrajk više neće biti plaćen, a uskoro će dobiti i raspored nadoknada nastave, koji Ministarstvo priprema za idući tjedan. Jedna statistika kaže da velika većina ravnatelja škola Vladi poručuje da ne žele nadoknade subotom, a to ne želi ni dio roditelja koji plaća vanškolske aktivnosti svojoj djeci subotom ujutro, pa ne žele taj novac bacati u bunar.
Koliko god se čovjek želio solidarizirati sa sindikatima kao legitimnim radničkim zastupnicima i osuđivati Vladu koja i dalje ne popušta - mora si ipak postaviti jedno pitanje: kome više pogoduje ova situacija s kaosom u školama? Iako su prosvjetari principijelno potpuno u pravu, jer jedino njima famozni koeficijenti nisu usklađivani sa ostalim javnim službama, ipak bi sad već samima sebi trebali postaviti pitanje i o posljedicama svoga štrajka.
Ne možeš poduzimati neku radnju koja se odnosi na cijeli sustav i na sve ljude, ako se pritom ne zapitaš kakve posljedice za cjelinu to ima. Netko odgovoran, zapitao bi se i o tome ujutro kad se brije pred ogledalom, uoči sazivanja još jedne press konferencije sa svojom svakidašnjom jadikovkom.
Učitelj s VSS-om imat će do kraja 2020. godine od 1.300 do 1.600 kuna veću plaću nego 2016. godine. Kad su ljudi u realnom sektoru u svojim tvrtkama dobili 20-postotno povećanje plaća?
novilist
