Prošlo je jedva nešto više od mjesec dana od protuvladinih prvomajskih sindikalnih demonstracija, na kojima se gotovo otvoreno najavljivalo i "rušenje Vlade", ali, evo, kolovođe te pobune nacrtali su se pred ministrom u Banskim dvorima, s valjda najdobrodušnijim licem, i malone mu jeli iz ruke.
Nije se ministar Mirando Mrsić dosad doimao kao duhovit čovjek, ali način kako je opisao završetak pregovora sa sindikatima državnih i javnih službi baš je takav - duhovit. Rekao je da u dogovoru Vlade i sindikata nema pobjednika i poraženih, što zvuči vrlo pristojno i miroljubivo, ali kako su na drugoj strani wannabe bijesni risovi hrvatskog sindikalizma, zapravo je podsmješljivo. Prošlo je jedva nešto više od mjesec dana od protuvladinih prvomajskih sindikalnih demonstracija, na kojima se gotovo otvoreno najavljivalo i "rušenje Vlade", ali, evo, kolovođe te pobune nacrtali su se pred ministrom s valjda najdobrodušnijim licem u Banskim dvorima, i malone mu jeli iz ruke.
O da, doza butnovništva je zadržana. Ali se svela samo na to da predsjednik jednog malog sindikata (Stipić) nije htio potpisati sporazum, dok predsjednik jednog većeg (Ribić) nije mogao, zbog navodnog službeno puta. A to je toliko beznačajno da bi Mrsić mogao komotno prepustiti daljnju brigu o sindikatima svojoj tajnici, ako nema važnijeg posla. Dobro, ona bi se morala malo uputiti u materiju, vidjeti u čemu je spor sa sindikatima, i siguran sam da bi bila vrlo iznenađena njegovom banalnošću. Koliko god dizali buku na spomenutim prvomajskim sindikatima, prijeteći da će ovog tjedna stupiti i u prvi generalni štrajk otkako je hrvatske neovisnosti, sindikati su se na kraju pojavili pred Vladom sa zahtjevom koji zapravo nije nikakav zahtjev.
Tražili su da se plaće zaposlenih vrate na prijašnju, višu razinu kada se stope rasta BDP-a također vrate na prijašnju, višu razinu, što je toliko samorazumljivo da ne možeš povjerovati da bi to trebalo staviti i u nekakav sporazum. Pa, pobogu, hoće li se sutra potpisivati sporazumi o tome da se za više rada dobiva veću plaću, a za manje rada manju?! Ili da su radnici obavezni dolaziti na posao radnim danom, a neradnim su slobodni?! Ali, eto, na državno-sindikalnoj sceni vode se ljute borbe oko takvih kajgodarija, u odnosu na koje čak i "svinjske polovice", koje služe za ismijavanje sindikata iz vremena socijalizma, izgledaju vrlo ozbiljno i respektabilno.
Tu se barem imalo što staviti pod jezik. Sada ni to više nije sigurno, ali jeste da se tu sve u šesnaest vuče za nos, najviše država sindikate, a zatim i oni svoje članstvo i širu javnost. Dva su razloga zašto su sindikati pretvoreni u svoju parodiju. Prvi je sadržan u nečemu što nije samo hrvatska priča nego isto vidimo i u Evropi, da ostanemo u tom okviru. Sastoji se u moćnoj prevlasti kapitala, koja je, posebno nakon pada Berlinskog zida i propasti konkurentskog socijalizma, prerasla i u arogantno iživljavanje nad radom i radništvom. Sindikati nisu toliko direktno na udaru, ali ubrzo gube utjecaj već zbog toga što im sve više članstva završava na ulici (u Evropi je trenutno preko 26 milijuna nezaposlenih), a ni ostalima nisu u stanju pružiti zaštitu kao dosad.
Zbog toga se prosvjedi protiv zastranjivanja kapitalizma sve više događaju mimo sindikalnih organizacija, tako da se sasvim promijenila i matrica tih protesta. Nekada su njih vodili sindikati, a ulica bi se pridružila, sada ih vodi ulica, a sindikati se priključuju (kao sada u Turskoj), ili ih uopće i nema. Naši sindikati nisu shvatili ni toliko i za ovaj Prvi maj organizirali su dozlaboga staromodne protuvladine demonstracije, istina razmjerno masovne, ali u kojima nije bilo "duše", jer su postavljeni zahtjevi koji nisu na sindikatima (drukčiji "smjer ekonomske politike"), a nisu oni koji jesu na njima (drukčiji položaj zaposlenih). Zapravo, nešto od ovoga drugoga se i čulo, ali tako loše artikulirano i formulirano da bi bilo bolje da nije.
Svelo se to samo na pitanje plaća, dakle na puko "kruhoborstvo" koje smo vidjeli i u ovim pregovorima s Mrsićem. Ali, nije bilo ni slova o puno važnijim stvarima, prvenstveno o solidarnosti sa zaposlenima u privatnom sektoru, kojima su ovakvi prosvjedi, čak i obično sindikalno organiziranje, najčešće samo "misaona imenica". Nije bilo ni o radničkoj participaciji i dioničarstvu, koji su u svijetu u porastu, a najviše ih je, vidi vraga, u glavnoj utvrdi neoliberalnog kapitalizma, Sjedinjenim Državama. Još manje o nacionalizaciji i podruštvljavanju poduzeća i financijskih tvrtki do kojih su sadašnji vlasnici došli politički sponzoriranim furtimom, ili i notornom glembajevskom krađom.
Nije jasno postavljeno čak ni pitanje socijalne države ("države blagostanja"), što je glavni motor sadašnjih prosvjeda u Evropi, mada istaknuti norveški teoretičar sindikalizma i sindikalista Asbjorn Wahl smatra da i ta fronta postaje pretijesna za svu snagu antagonizama koji se danas sučeljavaju na javnoj sceni. Državu blagostanja, veli on, ne može se vratiti kroz tradicionalni socijalni dijalog sindikata, poslodavaca i države, nego samo kroz sasvim drukčiju socijalnu borbu. Jer, takva država nije napuštena zato što nema para za radničke zahtjeve, naprotiv više ih je no ikada, nego zbog toga što je bila izraz klasnog kompromisa na koji je kapital svojedobno bio prisiljen.
Danas te prisile nema, kapitalistima kompromis više nije potreban, dakle oni sami prije su za klasni rat nego za klasni mir, i na to se može odgovoriti jedino zahtjevom za nekim oblikom socijalizma (očito iznad onoga što imamo u skandinavskim zemljama, jer inače Norvežanin ne bi govorio to što govori). Da bi se to postiglo, Wahl govori i o povezivanju sindikata sa srodnim političkim strankama, čemu bi u našem slučaju najbliži bili Lesarovi Laburisti. Ali, oni tako nepogrešivo zaobilaze sva ona pitanja koja zaobilaze i sindikati, da bi to sličilo na savez ćoravog i ćopavog. Mogu jedan drugome pomoći tek toliko da se drže na nogama i naprave korak-dva, iako bi mogli puno više samo kada bi htjeli.
Državna vlast se, vidimo, poigrala sa sindikatima kao sa zadnjim šmrkavcima. (foto: Glas Istre)
Kad bi sindikati bili odlučniji i borbeniji, profitirala bi i Laburistička stranka, a ako bi ona bila odlučnija i borbenija, profitirali bi sindikati. Ali i jedni i drugi kalkuliraju, sindikati se ne bi htjeli zamjerili vlastima o kojima puno više ovise nego što bi htjeli priznati, a Laburisti biračima, bojeći se da suviše "crvene" ideje kod njih ne bi prošle. Avaj, prevarili su se i jedni i drugi. Državna vlast se, vidimo, poigrala sa sindikatima kao sa zadnjim šmrkavcima, a Laburisti su na nedjeljnim lokalnim izborima prošli jadno da jadnije ne može.
I tako, umjesto da zbroje ono malo vrlina koje imaju, zbrojili su sve mane kojima obiluju. Zato Mrsićeva tajnica može mirno izaći s njima na kraj bez ozbiljne opasnosti da će to poremetiti njen glavni posao.
Izvor: H-alter
