Gledano od kraja prema početku, što je svakako ispravniji način gledanja na čovjekov život, bješe to put Vlasotince – Sinj. Od juga Srbije do juga Hrvatske, u devedeset i jednoj punoj godini života. Vlasotince: 16.212 stanovnika, od čega 98,03 posto Srba. Sinj, cijela općina 23.452 stanovnika, a područje grada: 10.800, od čega je Hrvata 98,78 posto. Siniša Pavić rodio se kao Hrvat, u oca Ante i majke Jelene, podrijetlom iz Livna. Kad je dječaku bilo pet godina, obitelj se seli u Beograd. U tom gradu se školuje, završava pravni fakultet, postaje sudac. Sve važno što mu se u životu trebalo dogoditi, događa mu se u Srbiji i među Srbima. Jednom kada u Vlasotincu umre, hrvatski ga mediji neće, na žalost, prešutjeti. Slobodna Dalmacija pisat će da je preminuo “legendarni Sinjanin”, dok će Dnevno tu stvar formulirati ovako: “Odrekao se hrvatskog podrijetla i okrenuo Beogradu”. Istina nije ni u jednom ni u drugom! Preminuli, naime, nikako ne bi mogao biti “legendarni Sinjanin”, jer ga u Sinju nije bilo, niti je u Sinju priznavan. Dnevno hr, pak, laže, jer mu je korisno lagati, kada kaže da se Siniša Pavić odrekao “hrvatskog podrijetla”. Upravo suprotno, da to hrvatsko podrijetlo nije naglašavao, makar i kao neobičnost u svom identitetu, ne bi se za njega ni znalo, jer samo ime njegovo i prezime tako zvuči i zveči da lako može biti i srpsko i hrvatsko. Siniša Pavić se, međutim, nije plašio svoga hrvatskog podrijetla, ili se nije plašio ljudi među kojima je živio, pa je o tome slobodno govorio. A niti je od svoga hrvatstva imao ikakve koristi, niti je ikad radio za hrvatske producente ili, ne daj Bože, za Hrvatsku televiziju. On je o ćaći Anti i materi Jeleni govorio slobodno, onako kako se o sebi i svojima i treba govoriti, ako se o njima već ne šuti.
Iz toga da jedni kažu da je umro “legendarni Sinjanin”, a drugi, isti takvi, domeću da se “odrekao hrvatskog podrijetla i okrenuo Beogradu”, proizlazi da Hrvati imaju neki problem s njim. (Istina, ne prešutimo ni to, ovi drugi pomalo su i imbecilni, jer nekome tko je s pet godina otišao u Beograd spočitavati da se “okrenuo Beogradu” ne predstavlja proplamsaj inteligencije ni nacionalne samosvijesti.) Kakav bi mogao biti hrvatski problem sa Sinišom Pavićem? Vjerojatno je riječ o tome što takvi kao Pavić, poznati i nepoznati, uspješni i neuspješni, ali naročito oni koji su stvorili nešto veliko na području kulture, iritiraju time što dovode u pitanje samu odrednicu hrvatstva, te hrvatske kulture i pripadnosti. Ili, bolje rečeno, dovode u pitanje jasno postavljene granice hrvatske kulture i identiteta.
U hrvatskoj kulturi, onakvoj kakvu je zamišljaju naši bijedni mediji, kakvu promovira vladajuća politika, skupa sa svojim koncertmajstorima s Gospinog dolca u Imotskom, veliki hrvatski pjevači, pisci, slikari, umjetnici, redatelji, znanstvenici samo su oni koji nikad i nigdje ne bi mogli biti pjevači, pisci, slikari, umjetnici, redatelji, znanstvenici da nisu Hrvati i da nije Hrvatske gdje oni mogu biti to što jesu. Doista, ne dovodeći ni na koji način u pitanje umjetničku veličinu i izvedbenu izvrsnost, a o patriotizmu da se i ne govori, Dražena Zečića, Marka Perkovića, akademika Mire Gavrana, Dražena Žanka, Ante Vrbana, Mate Bulića, Jakova Sedlara ili, na primjer, počivšeg pseudoakademika Nedjeljka Mihanovića, da, eto, spomenemo samo njih, upitajmo se gdje svi ti umjetnički geniji išta znače osim u Hrvatskoj i kako bi ijedan od njih mogao biti tako velik i ostvaren umjetnik da nije Hrvat?
Siniša Pavić je, eto, već s pet godina nastupio kao izdajnik hrvatske stvari, pa je umjesto da bude jedan od onih koji samo u Hrvatskoj mogu biti to što jesu, to isto postao negdje drugdje. A to je iz uskogrude perspektive, koja je antitalentima nužna da budu značajni u svojim profesijama, sama definicija nacionalne izdaje. Siniša Pavić ne bi bio hrvatski nacionalni izdajnik samo u slučaju da ga je njegova hrvatsko-livanjska mati rodila kao nedarovitu budalu, pa da su njegove pisanije Srbi pošteno ismijali, a da su njegovi scenariji na Televiziji Beograd redom poodbijani, te da se on takav ojađen vratio u Hrvatsku, i da je onda pisao o tome kako su ga Srbi kao pisca i umjetnika diskriminirali, jer je Sinjanin i Hrvat. Ali avaj i kuku, Siniša Pavić bio je talentiran! I nije se on, kako pišu zaštitnici hrvatstva na Dnevno hr, odrekao hrvatskog podrijetla i okrenuo Beogradu, nego ga je tako shvaćenog hrvatstva lišio njegov talent. Želim li ja to reći da hrvatstvo podrazumijeva netalentiranost za sve drugo čime se čovjek bavi? Naravno da ne govorim to, nego kažem da će svaki talentiran čovjek u hrvatskoj kulturi biti od antitalenata koji štite i brane njezino hrvatstvo proglašen za izdajnika.
Siniša Pavić stvorio je “Otpisane” i napisao prvih trinaest epizoda. Veliku i vrlo originalnu avanturističku seriju, s mnogo pucanja, o beogradskim ratnim ilegalcima, koja s povijesnim faktima nije imala previše veze. Stvorio je jedan žanr, koji je snažno obilježio popularnu kulturu jedne zajednice u kojoj je participirala i Hrvatska, te se ugradio u mitološku i mitotvornu svijest generacija koje su odrastale u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Usto je, prema početnoj ideji Novaka Novaka, stvarao i napisao prvih dvadeset i sedam epizoda “Pozorišta u kući”, i u formatu televizijske serije (po kasnijim mjerilima – sitkoma) načinio obrazac jedne malograđanske socijalističke obitelji u Jugoslaviji. Obrazac, rođen u prvoj polovici sedamdesetih, istina, bio je sasvim beogradski, ali vrlo zanimljivo koncipiran. U trosobnom stanu u kojem se veći dio života odvija u dnevnoj sobi, u tako karakterističnom socijalističkom dnevnom boravku, žive žena, muž i njihov sin, adolescent, potom njezina majka, dakle njegova punica ili po srpski tašta, te podstanarka Tina, koja dio kirije odrađuje kao kućna pomoćnica. Punica, Snežana Nikolajević, iz stare je beogradske familije. Ili, preciznije, pripada onoj vrsti malograđana, kakvih je u svim našim metropolicama, koja insistira da je iz stare metropolske (zagrebačke, sarajevske, splitske… familije). Njena kći Olga studirala je, čini mi se, arhitekturu. Punica s visine gleda na zeta Rodoljuba Petrovića, pravnika u poduzeću, seljačkog podrijetla, rodom iz Pržogrnaca. Dobroćudni i malo nervozni Rođa predstavnik je novog svijeta i na neki način nove klase. U političkom smislu oportunist, pristalica svega novog i modernog, koji se stalno nešto sitno buni. Njegova punica, pak, karakteristični je lik onoga što je u socijalizmu, naročito u većim jugoslavenskim gradovima, funkcioniralo kao građanska ili malograđanska opozicija. Vasa S. Tajčić, čest kućni gost, prevarant je kalibra sir Olivera, Nikolajevićkih ljubavnik iz mladosti, lik vrlo elastične i prilagodljive biografije. Majka Vuka Rođina je mati, dolazi iz Pržogrnaca s ponudom domaćih proizvoda, s brigom za sina i s iritirajućim kulturološkim zaleđem. Način na koji majka Vuka izgovara riječ Beograđani, sam njezin naglasak, jedna je od amblematskih figura epohe.
Minulo je kroz godine emitiranja još različitih dvadesetak likova, epizodista, slučajnih prolaznika ili slavnih ličnosti, čije je uloge Siniša Pavić umio sjajno raspisati, poigravajući se mentalitetima, tipovima i stereotipima, i iskazujući izvanredan, neusporediv talent za kreiranje socijalnih napetosti ili za preoblikovanje različitih oblika društvene dinamike iz tih mirnih, sigurnih i naoko dosadnih godina jugoslavenskog socijalizma. Premda je serija uglavnom bila beogradska, načinjena prema obličjima, traumama i frustracijama tog najvećeg grada u državi, u postavci Siniše Pavića bilo je nečega s čime se, iz različitih perspektiva, bilo lako identificirati. I bilo je nečega što bismo mogli nazvati otvoreno opozicionim stavom. Više je, naime, u “Pozorištu u kući” bilo autoironije, gorkih šala na vlastiti račun i humora koji je podrazumijevao snažnu autorefleksiju, nego u godinama i u desetljećima bilo srpske, bilo hrvatske televizijske prakse u postjugoslavenska vremena.
Dvijetisućitih jedna je mlada i darovita ekipa na tadašnjem HRT-u, koji je, ipak, bio i nešto pametniji, i mnogo slobodoumniji od ovoga današnjeg, pokušala načiniti “Kazalište u kući”, ali pokušaj je bio uglavnom loš. Ponajprije stoga što nije postojala nikakva dramska napetost, koja bi se iz zajednice prenosila na obitelj, niti je serija bila izraz neke ozbiljnije kreativne autorefleksije. Niti je bilo Siniše Pavića, niti bi hrvatsko društvo te 2006. bilo spremno podnijeti nekoga svog Sinišu Pavića. Uostalom, uskoro će Oliver Frljić iz Hrvatske biti protjeran, a ono što je Frljić prethodno radio u kazalištu, zapravo je bilo “Pozorište u kući” Siniše Pavića.
