Humanitarno prije svega, a onda i politički najvažnija vijest na početku ovog tjedna jest da je Bijela kuća zbog katastrofalnih posljedica potresa u toj zemlji odlučila privremeno ukinuti američke sankcije protiv Sirije pod vlašću Bashara al-Assada kako bi šira međunarodna zajednica mogla pomoći unesrećenima, pa se čelnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Tedros Adhanom Ghebreyesus potom ohrabrio najaviti da će Damask otvoriti dodatne koridore za slanje pomoći Sirijcima u stradalim područjima.
Osim triju kopnenih iz Turske u područja sjeverozapadne Sirije pod kontrolom proameričkih pobunjenika protiv režima u Damasku. Istodobno, glavni dužnosnik UN-a za humanitarnu pomoć Martin Griffiths se tjedan dana nakon ubitačnoga prvog udara potresa magnitude 7,8 stupnjeva po Richteru oglasio pepeloposivački, što uopće ne opravdava Svjetsku organizaciju tešku sramotu i neodgovornost: „Do sada smo iznevjerili ljude u sjeverozapadnoj Siriji u odnosu na stradale u Turskoj. Oni se s pravom osjećaju napuštenima. Traže međunarodnu pomoć koja nije stigla. Moja je dužnost i obaveza UN-a ispraviti taj propust što je brže moguće. To je sada moj fokus“. A da taj preplaćeni britanski birokrat u UN-u razmisli o ostavci na dužnost!? Nisu Sirijci krivi za njegov i tako težak propust glavnog tajnika, jer zakašnjela pomoć – nije pomoć. UN-ov propust zbog birokratskog nemara ili, još gore, smrdljivih politikantskih razloga stajao je i stajat će života tisuće nedužnih ljudi.
Svjetska organizacija koja nije sposobna vladati na opće dobro te svoju aktivnost iscrpljuje apelima bez točne adrese, rezolucijama koje nemaju provedbenu moć, tzv. mirovnim misijama koje izbjegavaju sukobe, zapravo je impotentan alter ego Lige naroda. Kao takva, nije potrebna ionako uneređenoj tzv. međunarodnoj zajedniciSvjetska organizacija nema pravo i nije smjela tako postupiti prema žrtvama potresa u Siriji, jer po svojoj vokaciji nije niti smije biti politička organizacija. Kamoli glinemol, koji će SAD mijesiti kako i kada mu se sprdne, a državama i međunarodnim organizacijama koje smjesta ne skaču na aport iz Ovalnog ureda udaraju se – američke sankcije. Sic transit. Svijet ne može uspješno funkcionirati na taj način. Martin Griffiths je posjetio sravnjeno sa zemljom pogranično područje Turske i Sirije, gdje je – do krajnjega sramotno i ponižavajuće za UN – mogao vidjeti u gradu Jindiresu, u sirijskoj pokrajini Idlib, kako su obitelji žrtava potresa na svojim uništenim domovima istaknule naopako zastavu Svjetske organizacije u znak osude/prosvjeda zbog izostanka međunarodne pomoći. Sirija je legitimna/jednakopravna članica UN-a kao i SAD, i Turska, i Kina, i Iran, i Rusija, i Ukrajina… ili Lesoto i Mijanmar. Nikomu ni centa dužna i nikomu ne dopušta dirnuti u svoj suverenitet. A to pak što se SAD/NATO-u i tzv. partnerima, uključivo Izrael i Saudijsku Arabiju, te prozapadno izmanipuliranim pobunjenicima ne sviđa režim u Damasku, nije Al-Assadov problem.
Sirijski Crveni polumjesec nije u stanju udovoljiti na potresom stradalom području ni najnužnijim potrebama, a ruska i iranska vojska – jedine koje su odmah priskočile pomoći ljudstvom, tehnikom, dostavom vode i hrane – također ne mogu biti dovoljne. U tjedan dana UN-ove šutnje i medijskog samo spominjanja Sirije kao države čiji je sjeverozapadni dio također stradao u istomu razornom potresu, odnosno do procjene u Washingtonu kako američke sankcije Siriji u toj prirodnoj tragediji znače međunarodnu blamažu i kontraproduktivne su u odnosu na proklamirane tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života pod kojima, je li, Uncle Sam žandari uzduž i poprijeko globusa te ih milom i silom utjeruje drugima, Turskoj se ponudilo pomoći sttotinjak zemalja, a 66 ih je poslalo svoje spašavatelje s potražnim psima. Sirija nije bila na humanitarnom radaru, što je licemjerjem i nečovječnošću prokazalo međunarodnu zajednicu i UN kao demokratski nezrele/nesposobne reagirati ljudski. Savjesno. Nije ljudsko ni reagiranje proameričkih pobunjenika u Siriji, koji se čak hvale time da sabotiraju Al-Assadovo odobrenje dostave humanitarne pomoći na trima kopnenim graničnim prijelazima s Turskom. A gazde im šute!?
Nikakva politika ne može biti važnija od toga da čovjek čovjeku mora pružiti ruku u nevolji. Tursko i sirijsko dijete što umire pod tonama betona jednako je vrijedno spasiti i tu nema nikakvog „ali“ ni „oprostite, učinili smo propust“U staroj su Grčkoj, npr. prestali svi ratovi za trajanja Olimpijskih igara prije dva i pol milenija, privremeno zaboravljena sva neprijateljstva, a potkraj prve četvrtine 21. stoljeća puno naprednija i bogatija civilizacija nije zrela za jednaku, učinkovitu i hitnu solidarnost s unesrećenima bez obzira na to gdje žive, pod kojim režimom, čiji (ni)su saveznici, kojih su političkih nazora, vjere, rase ili kojih inih razlika!? Ne smije biti da čovjek čovjeku nije čovjek u teškoj nevolji – bio to rat, bolest, glad, potres… – i ne smije biti da Svjetska organizacija selektira pomoć postradalim ljudima po politički pristranom ili kriteriju američki uvjetovanih sankcija. Ne samo Siriji nego i mnogim zemljama drugdje po globusu: Kini, Rusiji, Iranu, etc. Daleko od toga da potresom postradalim ljudima u Turskoj ne treba cijeli svijet pomoći na svaki potreban način i čim prije sanirati posljedice koliko se najviše može, međutim, jednako unesrećeni Sirijci ničim nisu zaslužili da ih međunarodna zajednica – osobito Zapad i UN! – u najtragičnijem času tretira manje vrijednima, tzv. ljudima drugog/trećeg reda, odnosno da ih tzv. mainstream mediji samo spomenu pod općim nadnaslovom: potres u Turskoj i Siriji. I onda se razvali do u najsitnije pojedinosti priča o Turskoj i turskim žrtvama, gdje zadnjih dana neki spašavatelji odlaze s ruševina, jer država nije sposobna nositi se s naoružanim pljačkašima…
U svijetu kritično nagnutom nad armagedonskom provalijom iz koje nema povratka, dva dugoročno zloslutna događaja: rat udruženog Zapada protiv Rusije u Ukrajini, kojemu se ni nakon godine dana ne vidi kraj, te serija razornih potresa u Turskoj i sjeverozapadnoj Siriji – ukupno već više od 100.000 mrtvih i ozlijeđenih, cca 800.000 ljudi bez hrane u prirodnoj katastrofi nesagledivih razmjera te materijalne štete od koje zastaje dah – svakomu se s makar dva zrna soli u glavi otvara pitanje: čemu ili komu služi UN!? U okolnostima kada se udarac šakom o stol Svjetske organizacije ima urbi et orbi čuti glasnije od eha brončanoga 216-tonskog Царь-колокола da se ikad oglasio s kremaljskog zvonika, UN pod glavnim tajnikom Antóniom Miguelom de Oliveira Guterresom sramotno cupka na škripavim daskama Lige naroda u divljezapadnom drombulja-ritmu Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. U ukrajinskom ratu – krivnjom i ugrađene veto-impotencije Vijeća sigurnosti i egzistencijalne ovisnosti o (najvećoj) SAD-ovoj članarini – ponaša se kao plahi Dudek za kavge u gruntovečkoj birtiji: ne bi se štel mešat’! Nema autoritet kakav je, recimo, UN imao pod vodstvom Daga Hammarskjölda (1953.-1961.) i potom za zvjezdanih godina Tito–Nehru–Naserovoga Svjetskog pokreta nesvrstanih zemalja.
U velikim svjetskim krizama već i armagedonski prijetećih posljedica, pa zloslutnim klimatskim promjenama i prirodnim katastrofama što se brzo ponavljaju sve razornije, u produbljavanju jaza između sve većeg broja sirotinje i sve užeg kruga prebogatih, migracija iz kolonijalno i ratovima devastiranih zemalja na Sjever (obogaćen njihovom mukom/resursima), itsl., UN nije više od neutjecajna debatnog kluba, čije ime, je li, više ne imponira ni onima u Vijeću sigurnosti koji zbog veta nisu kadri odlučiti ni o čemu bitnom za sudbinu Plavog planeta. Pa, recimo, SAD/NATO smije napasti bilo koju suverenu zemlju (npr. Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, vući Ruskog mjedvjeda za nuklearni rep u Ukrajini, kinjiti sankcijama Kinu ili Iran, ili…) kao da UN ne postoji!? I nikomu ništa!? Svijet srlja u propast, gaze se ljudska prava i oktroira pravo jačega, nasilje, tzv. demokracija i zapadne vrijednoti navlače masku klauna što plaši ljude iz mraka…
U katastrofalnom pak tektonskom srazu afričke i europske ploče prije tjedan dana i gotovo tisuću manjih potresa potom, Svjetska organizacija je iz proameričkog strahopoštovanja – ne bi se štela zamerit Uncle Samu prije no što dobije mig? – propustila izjednačiti humanost, brzu, istodobnu solidarnu pomoć turskim i sirijskim stradalnicima. A to nije u redu, pa je i britanski UN-birokrat Martin Griffiths mogao tjedan dana nakon što je prošla baba s manhattanskim kolačima smisliti inteligentniji izgovor od „propusta koji će on ispraviti“. Sic transit. Oživjet će mrtvog Lazara ispod sirijskih ruševina. Dajte – najte! Takav inertan i činovnički laprdav UN ne treba svijetu, preskup je i neučinkovit za posao koji – ne obavlja, iako mu je u osnivačkom opisu posla. Ni takav António Guterres ne treba politički nepristranoj Svjetskoj organizaciji koja se ne smije niti želi povijati vjetru što puše iz blagajne članice koja ju plaća najizdašnije. Bivši je američki predsjednik je Donald Trump potkraj mandata bio grubo priprijetio UN-u SAD-ovom uskratom sufinanciranja, pa se na Manhattanu birokratske gaće tresu još i danas…
U tjedan dana UN-ove šutnje i medijskog samo spominjanja Sirije kao države čiji je sjeverozapadni dio također stradao u istomu razornom potresu, Turskoj se ponudilo pomoći stotinjak zemalja, a 66 ih je poslalo svoje spašavatelje s potražnim psima. Sirija nije bila na humanitarnom radaru, što je licemjerjem i nečovječnošću prokazalo međunarodnu zajednicu i UN kao demokratski nezrele/nesposobne reagirati ljudskiJer, osobni materijalni i ini probitci nesposobnih multinacionalnih uhljeba, uključivo glavnog tajnika, Portugalca, političara iz zemlje članice EU-a, partnera SAD-a u svim njegovim tzv. obranama zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života (sic transit), priječe UN-u reći bobu bob i popu pop. Ne samo glede&unatoč uzrocima i posljedicama ukrajinskog rata nego i humanitarnog tretmana pomoći Turskoj i Siriji. Prva je članica NATO-a, a druga pod SAD-ovim sankcijama zbog ruske/iranske potpore režimu u Damasku i okupiranih naftnih polja što ih je zaposjela američka vojska po odlasku ISIL-a. SAD/NATO, Izrael i ini tzv. partneri na Bliskom istoku već cijelo desetljeće nisu kadri srušiti vlast Bashara al-Assada. Ne daju Rusi, koji su se odazvali pomoći na poziv legitimne sirijske vlasti protiv SAD-zapadno instruiranih i naoružanih pobunjeničkih frakcija, što još drže upravo potresom najteže stradali sjeverozapadni dio zemlje. UN nije smio niti smije ubuduće zlorabiti, uskraćivati ili dozirati humanitarnu pomoć potrebitima i time se politikantski svrstavati. Tim više, jer je Biden sada povukao čovječan, ne politički potez, iako i ta američka empatija za biblijsko sirijsko stradanje nije bez polit-propagandnog naboja te poruke svijetu tko su, „zapravo“, dobri, a tko loši momci u globalnom oktogonu. Ipak, bez obzira na pozadinu tjedan dana zakašnjele odluke, američko ukidanje Siriji, makar i privremeno, velika je Bidenova gesta. Kapa dolje, ako je iskrena i ne ostane samo na lijepim riječima.
Kada ljudi svih dobi i spola umiru pod nepreglednim gomilama betona, armature i žbuke, smrzavaju se na otvorenom bez vode i hrane, nemaju lijekova, odjeće i obuće, nedostaje im šatora i ogrjeva, kada plaču za najbližima koje im je smrt odnijela ravno iz kreveta i pate stotinu drugih načina, ukidanje sankcija i otvaranje svih kopnenih i morskih koridora za međunarodnu humanitarnu i svaku drugu pomoć, uključivo raščišćavanje ruševina i obnovu domova/infrastrukture, nije se ni moglo niti smjelo izbjeći. To je elementarna gesta čovječnosti. Nikakva politika ne može biti važnija od toga da čovjek čovjeku mora pružiti ruku u nevolji. Tursko i sirijsko dijete što umire pod tonama betona jednako je vrijedno spasiti i tu nema nikakvog „ali“ ni „oprostite, učinili smo propust“. Nema tu oprosta ni za kakav propust, nikad i nikomu, pa bio sâmi bog-otac. „Siriju smo malo zaboravili“, bubne UN-ov Griffiths i ostane živ!? Ne-svjestan toga kako je, je li, smrtno uvrijedio elementarnu čovječnost i istodobno se očitovao kao janjičar dehumaniziranog svijeta.
Tomislav Jakić, kolumnist portala Tačno.net, bivši HRT-ov komentator-mentor te vanjskopolitički savjetnik predsjednika RH Stjepana Mesića, pod istim naslovom („Dehumanizirani svijet“) objavio kolumnu porukom inteligentniju i humaniju od velike većine mudrotvora što ih o temi tursko-sirijskog potresa produciraju domaći mediji i političari. Vlada je poslala u Tursku spašavatelje s potražnim psima, a Crveni križ i Caritas objavili su brojeve računa za novčanu pomoć žrtvama u obje države te adrese gdje građani mogu donijeti druge potrepštine. E sad, budući da se medijski i politički forsira Turska, a Sirija spominje tek marginalno i dosta hladno, pitanje je za milijun eura: koliko će novca i životnih potrepština otići u Tursku, a koliko u Siriju, odnosno hoće li pomoć Siriji biti dostavljena Damasku ili izravno pobunjenicima? Hoće li kriterij biti humanitarni ili politički? To nije svejedno, jer ljudi koji se odriču radi pomoći stradalima točno znaju komu su namijenili svoja dobra, a nitko im ne jamči da će ih dobiti baš oni kojima su namijenjena.
„Različitost pristupa žrtvama iste katastrofe, samo zato što žive u državama kojima oni moćni jesu skloni, odnosno – nisu, ta različitost potvrđuje na način što ga je nemoguće opovrći da živimo u dehumaniziranom svijetu“, piše Jakić. „U svijetu koji je lišen ljudskosti, svijetu kojemu su – budimo precizniji – oteli ljudskost, pretvarajući je u osobinu što, najblaže rečeno, nije na cijeni, odnosno kojom se perfidno trguje, pa je se prema jednima, onima ‘dobrima’ pokazuje i to se onda medijski maksimalno iskorištava (ne na njihovu, nego na vlastitu korist), dok se drugima, onima ‘zlima’ u tišini uskraćuje. Apeli sirijskog ambasadora u Ujedinjenim narodima koji danima poziva na ukidanje sankcija njegovoj zemlji, upozoravajući da u ovim trenucima pomoć treba ‘svaki Sirijac’, rubno se registriraju, ali odaziva na njih nema (osim sada, velikim zakašnjenjem, obećanja iz SAD-a, op. a.). I gdje je tu čovječnost? Gdje su tu ljudska prava? Gdje su sve konvencije Ujedinjenih naroda, sva ona silna pozivanja na ta prava i na borbu ‘do konačne pobjede’ protiv svih koji ih krše? Nema ih, a nema ih zato što živimo u dehumaniziranom društvu. Živimo, jer su nam to nametnuli, jer su nas na to prisilili, u društvu u kojemu ono najosnovnije i najsvetije što bi trebalo biti posvuda i uvijek jednako, nije jednko, nije isto. Ljudski život u Turskoj (…) daleko je vrjedniji od ljudskog života u Siriji.“
Hoće li se avioni s humanitarnom pomoći – ako ih i koliko bude? – nakon američkog obećanja (pod uvjetom da nije s figom u džepu) o ukidanju sankcija moći/smjeti jednako spuštati na sirijske kao i na turske piste? Živi bili… Tomislav Jakić podsjeća na činjenicu da su papa Franjo i glavni tajnik UN-a prije tri godine, nakon što je planula pandemija bolesti SARS-CoV-2, apelirali „na prekid svih neprijateljstava u svijetu i na usklađeni, globalni napor u borbi s virusom koji je kosio ljudske živote. Ništa od toga! Ratovi su nastavljeni, jer ratovi se vode zbog interesa, a ostvarivanju interesa neće se ispriječiti neka tamo ljudska prava. (…) Dehumanizirani svijet, dakle, nije od jučer. Grade ga godinama, grade ga i kroz primjenu različitih standarda u vrijeme pandemije, i kroz jednostrano informiranje o ratu u Ukrajini koje je, u prvim mjesecima barem, bilo obilježeno agresivnom i primitivnom rusofobijom (otkazivanje predavanja o ruskoj književnosti na sveučilištima, skidanje s repertoara ruskih skladatelja, otkazivanje angažmana svjetski poznatim ruskim umjetnicima, ako ne bi ‘dovoljno oštro’ osudili Putina).
Dehumanizirani svijet određuju, formiraju oni koji ne zavrjeđuju da ih se zove ljudima. Baš kao i oni koji uz njih pristaju. Svi su oni šampioni u gaženju ljudskih prava, odnosno u uspostavljanju sustava u kojemu ni ono osnovno, ljudski život, nije isto – ovisno o tom o kome je riječ i iz koje je zemlje“. Svjetska organizacija koja nije sposobna vladati tim stanjem na opće dobro te svoju aktivnost iscrpljuje apelima bez točne adrese, rezolucijama koje nemaju provedbenu moć, tzv. mirovnim misijama koje izbjegavaju sukobe i naslikavanjem vidljivijih birokrata po kojekakvima globalnim inventimam zapravo je impotentan alter ego Lige naroda. Kao takva, nije potrebna ionako uneređenoj tzv. međunarodnoj zajednici. UN-ov smrtonosni propust u Siriji nije tek iznimka – slučajna ili „slučajna“ – nego jedna u nezavršenom nizu koji definira pravilo.
