Eto, zato odlaze „nekorisni“, a trijumfiraju mediokriteti, korisni i upotrebljivi za totalni društveni redukcionizam. Za službenu uspostavu doktrine križa i čizme.
Eksperiment je ipak uspio. Samo treba poći od činjenice da cilj hrvatske vlade nisu ni bile reforme, nego tek kulturna i ideološka deformacija sistema koja doista bilježi uspjeh i oko koje nema nikakvih nesuglasica unutar te grupa desničarskih bitangi. Zato se ništa korisno nije za državu dogodilo u ovih sto dana vlade premijera iz Kanade, a i ona dva dokumenta koja su jedva iznjedrili samo su obični plagijati: famozni je budžet potpuno isti kao i onaj prethodni, socijaldemokrata, a reformski paket tek preslika briselskih direktiva, dokument s kojim će evropski činovnici svakako biti oduševljeni. Zato jer se radi o totalnom podčinjavanju jedne promašene države i interesa njenih građana krupnom kapitalu – od produženja radnog vijeka, rasprodaje državnog vlasništva, do udara na zdravstveni i mirovinski sustav.
Kulturna „reforma“ pak u kratkom je roku skoro u potpunosti zaživjela, ostvarena je nakana protjerivanja nepoćudnih, financijskog gušenja opozicijskih medija, uspjelo se revolucionarnim udarom zauzeti Hrvatsku televiziju, podijeliti otkaze, posmicati čak 70 urednika i novinara. A bilo je moguće zbog vrlo sistematičnog ludila vlasti čiji su prioriteti usmrćivanje neprofitnih medija, a ne smanjenje enormnog broja državnih činovnika, dokidanje financiranja „sumnjivih“ književnih sajmova, a ne oživljavanje proizvodnje i smanjenje nezaposlenosti. Oko strateškog cilja brze provedbe kulturne revolucije čitava je vlast, uz nesebičnu pomoć šefice države, ujedinjena kao cementna masa, a za egzekutora je izabran banalni ministar kulture koji u svoje najnovije uspjehe ubraja gašenje Zareza, „lijevog“ časopisa za kulturu koji je izlazio od 1999., dovođenje u pitanje opstanak lista talijanske manjine La voce del popolo koji izlazi već 70 godina, i izdašno financijsko nagrađivanje proustaškog glasila Hrvatsko slovo.
Uglavnom, ubijena je nezavisna, civilna scena, da bi na reakcije međunarodnih institucija i stranih diplomata uskočila inspiratorica fašizacije, predsjednica države, vrijeđajući ih zbog „njihova mješanja u naše unutrašnje stvari“. Potom su po domoljubnom ključu razvrstana kazališta, pa su odlično prošle osječka i splitska nacionalna kuća, čiji šefovi dijele ideološki ukus vlasti, da bi cijenu svoje „anacionalnosti“ platio dramski program kazališta u Rijeci koji je iz proračuna dobio nula kuna. Zato jer na repertoaru nema „relevantnih dijela domaćih autora“, ni programa koji „hrvatsku kulturu stavljaju u evropski kontekst“.
Zaključio je tako ministar Zlatko Hasanbegović, dovodeći u pitanje uspjeh Rijeke kao Evropske prijestolnice kulture, čiji je upravo teatar trebao biti bitan dio. A opet, ne čudi da tome apologetu ustaške Nezavisne države Hrvatske uprizorenje djela Miroslava Krleže, Thomasa Bernharda i drugih koja govore o sablastima fašizma u Evropi, doista ne spadaju u „evropski kontekst“. Ili, kao što mu je poručio intendant riječkog teatra Oliver Frljić: „Mora shvatiti da sva hrvatska kultura ne može stati pod njegovu ustašku kapu“. I potom dao ostavku na mjesto ravnatelja kazališta koje „nije ni hrvatsko ni narodno“, s velikim izgledima za potpunim odlaskom iz Hrvatske. I doista, tko još može kazati da kulturna revolucija nije uspjela? Protjerivanje Olivera Frljića, nakon niza brutalnih prijetnji, upravo je trijumf fašističke vladajuće grupe, najbolje sažet u riječima jednog prostaka i poluinteligenta, na mjestu ministra prometa: “Primili smo jednu od najvažnijih informacija – Frljić konačno odlazi. Riječ je o čovjeku koji nije koristan za Hrvatsku.“
To je eto taj strašni mediokritetski prezir prema svakom zdravom tijelu na degeneriranom tkivu hrvatskog društva, kojemu je koristan samo šljam – medijski, kulturni, crkveni… Šljam koji će na Hrvatskoj televiziji dopustiti, i to baš uoči Dana pobjede nad fašizmom, prijenos mise jednog notornog ustaše, svećenika koji „ne može oprostiti nikome tko tvrdi da je nacistička Nezavisna država Hrvatska bila zločinačka“, i dodati: „Pa nismo mi bombardirali Dresden! Koga smo mi to ubili izvan svojih granica?“ Ubijanje unutar svojih granica, onih drugačije vjere i etnosa, tako se podrazumijeva i blagosilje s oltara, a HTV samo poslušno prenosi naciji isti, temeljni stav vladajuće grupe.
Sve u svemu, stvari se s najvažnijom reformom odvijaju više nego dobro. Vlast, a bojim se i većina građana, upravo ima razloga za trijumf. Izgon Frljića, naime, simbolička je poruka onoj uzaludnoj manjini koja bi htjela zemlju u kojoj se neće usred Zagreba mlatiti mladić zato jer nosi majicu sa stiliziranim srpom i čekićem, a policija hapsiti aktivistu Radničke fronte u Splitu zbog pisanja grafita „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, pa ga satima maltretirati i educirati vrijednostima ustaštva. U državi u kojoj se javno objavi fotografija i adresa stana uglednog glumca Renea Bitorajca, kao otvorena prijetnja njegovoj obitelji, samo zato jer je snimio odličan antifašistički spot. Eto, zato odlaze „nekorisni“, a trijumfiraju mediokriteti, korisni i upotrebljivi za totalni društveni redukcionizam. Za službenu uspostavu doktrine križa i čizme.
tacno
Eksperiment je ipak uspio. Samo treba poći od činjenice da cilj hrvatske vlade nisu ni bile reforme, nego tek kulturna i ideološka deformacija sistema koja doista bilježi uspjeh i oko koje nema nikakvih nesuglasica unutar te grupa desničarskih bitangi. Zato se ništa korisno nije za državu dogodilo u ovih sto dana vlade premijera iz Kanade, a i ona dva dokumenta koja su jedva iznjedrili samo su obični plagijati: famozni je budžet potpuno isti kao i onaj prethodni, socijaldemokrata, a reformski paket tek preslika briselskih direktiva, dokument s kojim će evropski činovnici svakako biti oduševljeni. Zato jer se radi o totalnom podčinjavanju jedne promašene države i interesa njenih građana krupnom kapitalu – od produženja radnog vijeka, rasprodaje državnog vlasništva, do udara na zdravstveni i mirovinski sustav.
Kulturna „reforma“ pak u kratkom je roku skoro u potpunosti zaživjela, ostvarena je nakana protjerivanja nepoćudnih, financijskog gušenja opozicijskih medija, uspjelo se revolucionarnim udarom zauzeti Hrvatsku televiziju, podijeliti otkaze, posmicati čak 70 urednika i novinara. A bilo je moguće zbog vrlo sistematičnog ludila vlasti čiji su prioriteti usmrćivanje neprofitnih medija, a ne smanjenje enormnog broja državnih činovnika, dokidanje financiranja „sumnjivih“ književnih sajmova, a ne oživljavanje proizvodnje i smanjenje nezaposlenosti. Oko strateškog cilja brze provedbe kulturne revolucije čitava je vlast, uz nesebičnu pomoć šefice države, ujedinjena kao cementna masa, a za egzekutora je izabran banalni ministar kulture koji u svoje najnovije uspjehe ubraja gašenje Zareza, „lijevog“ časopisa za kulturu koji je izlazio od 1999., dovođenje u pitanje opstanak lista talijanske manjine La voce del popolo koji izlazi već 70 godina, i izdašno financijsko nagrađivanje proustaškog glasila Hrvatsko slovo.
Uglavnom, ubijena je nezavisna, civilna scena, da bi na reakcije međunarodnih institucija i stranih diplomata uskočila inspiratorica fašizacije, predsjednica države, vrijeđajući ih zbog „njihova mješanja u naše unutrašnje stvari“. Potom su po domoljubnom ključu razvrstana kazališta, pa su odlično prošle osječka i splitska nacionalna kuća, čiji šefovi dijele ideološki ukus vlasti, da bi cijenu svoje „anacionalnosti“ platio dramski program kazališta u Rijeci koji je iz proračuna dobio nula kuna. Zato jer na repertoaru nema „relevantnih dijela domaćih autora“, ni programa koji „hrvatsku kulturu stavljaju u evropski kontekst“.
Zaključio je tako ministar Zlatko Hasanbegović, dovodeći u pitanje uspjeh Rijeke kao Evropske prijestolnice kulture, čiji je upravo teatar trebao biti bitan dio. A opet, ne čudi da tome apologetu ustaške Nezavisne države Hrvatske uprizorenje djela Miroslava Krleže, Thomasa Bernharda i drugih koja govore o sablastima fašizma u Evropi, doista ne spadaju u „evropski kontekst“. Ili, kao što mu je poručio intendant riječkog teatra Oliver Frljić: „Mora shvatiti da sva hrvatska kultura ne može stati pod njegovu ustašku kapu“. I potom dao ostavku na mjesto ravnatelja kazališta koje „nije ni hrvatsko ni narodno“, s velikim izgledima za potpunim odlaskom iz Hrvatske. I doista, tko još može kazati da kulturna revolucija nije uspjela? Protjerivanje Olivera Frljića, nakon niza brutalnih prijetnji, upravo je trijumf fašističke vladajuće grupe, najbolje sažet u riječima jednog prostaka i poluinteligenta, na mjestu ministra prometa: “Primili smo jednu od najvažnijih informacija – Frljić konačno odlazi. Riječ je o čovjeku koji nije koristan za Hrvatsku.“
To je eto taj strašni mediokritetski prezir prema svakom zdravom tijelu na degeneriranom tkivu hrvatskog društva, kojemu je koristan samo šljam – medijski, kulturni, crkveni… Šljam koji će na Hrvatskoj televiziji dopustiti, i to baš uoči Dana pobjede nad fašizmom, prijenos mise jednog notornog ustaše, svećenika koji „ne može oprostiti nikome tko tvrdi da je nacistička Nezavisna država Hrvatska bila zločinačka“, i dodati: „Pa nismo mi bombardirali Dresden! Koga smo mi to ubili izvan svojih granica?“ Ubijanje unutar svojih granica, onih drugačije vjere i etnosa, tako se podrazumijeva i blagosilje s oltara, a HTV samo poslušno prenosi naciji isti, temeljni stav vladajuće grupe.
Sve u svemu, stvari se s najvažnijom reformom odvijaju više nego dobro. Vlast, a bojim se i većina građana, upravo ima razloga za trijumf. Izgon Frljića, naime, simbolička je poruka onoj uzaludnoj manjini koja bi htjela zemlju u kojoj se neće usred Zagreba mlatiti mladić zato jer nosi majicu sa stiliziranim srpom i čekićem, a policija hapsiti aktivistu Radničke fronte u Splitu zbog pisanja grafita „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, pa ga satima maltretirati i educirati vrijednostima ustaštva. U državi u kojoj se javno objavi fotografija i adresa stana uglednog glumca Renea Bitorajca, kao otvorena prijetnja njegovoj obitelji, samo zato jer je snimio odličan antifašistički spot. Eto, zato odlaze „nekorisni“, a trijumfiraju mediokriteti, korisni i upotrebljivi za totalni društveni redukcionizam. Za službenu uspostavu doktrine križa i čizme.
tacno
