život je požar na kojem se griješ,
svjetlo koje neobuzdano
bukti i upućuje,
a sjećanja su kao sačuvani
keramički umivaonik
u izgorjeloj kući,
bez sjaja i još topao.
spremaš se na počinak
u mrak i hladnoću sobe,
i prije nego što struja
poteče do žarulje,
učini ti se da te obuzimaju
tama i studen dospjeli
iz djetinjstva, iz vremena
zimskih ferija u Bickom Selu,
iz mjesta tvoje majke;
žurio si s rođakom
pod perinu nakon
mačevanja sabljom
njegovog pokojnog djeda,
austrougarskog oficira.
oznojen, iz tople sobe
u kojoj ste se nadmetali,
dospijevao si u strah,
neizvjesnost i drhtavicu
dok te ne bi savladao san.
ta sablja i korice
još uvijek čuvaju brazgotine
tvojih davnih dječačkih borbi,
nastalih onih večeri
kada si gorio i svijetlio
ne znajući da stvaraš zgarište.
