Zemlje bivše Jugoslavije još uvijek se nalaze na početku procesa suočavanja s prošlošću. Zbog toga na ovdašnjim prostorima postoji velik broj memorijalnih obilježja koje karakterizira domoljubni kič.
U Hrvatskoj je to najvidljivije kroz proces revitalizacije pletara, križa i šahovnice, ali i podizanjem "modernističkih" spomenika, kakav je, primjerice, Spomenik hrvatske pobjede "Oluja 95" u Kninu.
Hijerarhija, potlačenost, natjecanje, suradnja i uključivanje - riječi su koje opisuju put suočavanja s prošlošću zapadnih društava. Zbog svoje specifičnosti i okruženja u kojem prevladava nacionalistički diskurs, zemlje bivše Jugoslavije još uvijek se nalaze na početku tog procesa, u fazi za koju je karakteristično veličanje vlastitih heroja i žrtava te fokusiranju na "tuđe" zločine. Sve to urodilo je nastankom velikog broja memorijalnih obilježja, koje, umjesto visoke umjetničke vrijednosti, mahom karakterizira domoljubni kič i poštivanje zločinaca, ovoga puta onih s vlastite strane.
U Hrvatskoj je faza najvidljivija kroz proces revitalizacije pletara, križa i šahovnice, ali i podizanjem "modernističkih" spomenika, kakav je, primjerice, Spomenik hrvatske pobjede Oluja 95 u Kninu. Tako kninska grdosija, za čiju gradnju se jedva uspio sakupiti novac, danas svim posjetiteljima nudi mogućnost da postanu svjedoci državotvorne propagande. Naime, zahvaljujući tehnologiji ugrađenoj u spomenik, njegov posjetitelj se u nekoliko sekundi može pretvoriti u konzumenta koji za samo dvije kune može pogledati video uradak o pobjedničkoj strani rata. A da banalizacija donedavne povijesti nije svojstvena samo Kninu, svjedoče i dubrovački memorijali.
Dubrovnik, Pile (sza.com)
Godine 2004. Grad Dubrovnik proveo je natječaj za urbanističko-arhitektonsko rješenje platoa Pile na kojemu je kao prvonagrađeni izabran rad Igora Franića, arhitekta koji je projektirao i zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Uređenje platoa podrazumijevalo je i izgradnju memorijala dubrovačkim braniteljima. No za razliku branitelja Ante Juričeva Martinčeva - Bobana, čiji je spomenik postavljen na izlazu iz Vodica, a koji je, ako je vjerovati legendama, gotovo sam 1991. godine zaustavio prodor tenkova JNA u Vodice tako što je digao dva prsta u zrak, Franić nije tako doslovno shvatio svoj zadatak. Arhitekt je na Pile odlučio postaviti šareni display, koji je, zbog svoje veličine, građanima Dubrovnika uzurpirao javni prostor.
"Nekad mi se čini da se Dubrovčani s nostalgijom sjećaju rata jer je nova okupacija koju doživljava naš grad gora od one iz devedesetih", konstatirao je Slaven Tolj, vizualni umjetnik i bivši branitelj, na raspravi koja je prošlog vikenda organizirana u Vukovaru u sklopu Foruma kulture sjećanja. "Na Srđu, gdje se Dubrovnik i branio, za vrijeme jedne predizborne kampanje u prizemlju tvrđave Imperijal niknuo je Muzej Domovinskog rata. Budući da mi nismo bili sami u stanju artikulirati sjećanja i napraviti muzej kakav bi trebalo, taj posao će sada za nas odraditi špekulanti iz tvrtke Razvoj golf".
A.J.M. Boban (blog.dnevnik.hr)
Naime, tvrđava Imperijal na Srđu većim je dijelom dana u dugogodišnju koncesiju tvrtki koja na platou Srđa želi sagraditi apartmansko naselje s golf-igralištima. U sklopu svoje kampanje, tijekom koje su u više navrata iznijeli neistinite informacije, čelnici Razvoj golfa su Dubrovčanima obećali potpunu rekonstrukciju zdanja te uređenje muzeja. Ali tu banalizaciji povijesnih fakata u vezi8 Domovinskog rata nije kraj.
U jeku poslijeratne rekuperacije u Sponzi, jednoj od najimpresivnijih dubrovačkih palača, postavljena je memorijalna soba u kojoj se nalaze fotografije 139 muškaraca i mladića poginulih u obrani Dubrovnika. Nasuprot memorijalne sobe nalazi se suvenirnica, a prostor palače svakodnevno se iznajmljuje za svadbe, konferencije, modne revije i festivalske programe. Kako bi ukazao na apsurd tog prostora, Tolj je kroz vlastitu izložbu Patriot postojeće memorijalne sobe iz palače Sponza postavio u podrum Galerije Nova u Zagrebu. "U izložbeni prostor u kojem su postavljene fotografije tih mladića, inače mojih prijatelja i susjeda, postavio sam i disko kuglu. Ali nikog nije bilo briga. Čak ni roditelji poginulih branitelja nisu marili za taj kič", objasnio je Tolj.
Da novac može štošta napraviti u osiromašenoj regiji, dokazuje primjer iz susjedne Bosne i Hercegovine, gdje je prostor na kojem je nekad bio smješten logor Omarska dan u koncesiju kompaniji ArcelorMittal. Spomen ploča žrtvama logora Omarska još uvijek nije postavljena, jer kompanija, koja upravlja rudnikom u čijem krugu se nalazio logor, ne želi izdati odobrenje, prebacujući taj zadatak na Općinu Prijedor. Za razliku od Prijedora, glavni grad Makedonije ovih se dana može "pohvaliti" velikim brojem novih spomenika koji većinom sadržavaju antičke motive. "Kada su postavljeni tako kičasti spomenici u Skopju, ne treba čuditi što je na tisuće Makedonaca nedavno sudjelovalo u dočeku policajca Johana Tarčulovskog, jedinog makedonskog državljanina koga je Haaški tribunal osudio za ratne zločine. Time što kulturno nasljeđe zamjenjujemo političkim trenutkom, ostajemo bez kolektivne memorije. A bez nje je moguće imati čovjeka kao što je Tomislav Nikolić na čelu države", smatra Borka Pavićević, direktorica Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda.
Blagosiljanje kninske grdosije
Pavićević smatra da je depolitizacija samih umjetnika suodgovorna za nastanak tranzicije u kakvoj je moguće graditi spomenute memorijale upitne vrijednosti. "Ne trebamo se čuditi što će gotovo svi građani otići na shopping centar koji će niknuti na području beogradskog logora Topovske šupe u kojeg su za njemačke okupacije dovođeni beogradski Židovi i Romi. To je obilježje dijalektike klase koja je proizvedena ratom za teritorij. U kapitalizmu se rat nastavio drugim sredstvima".
Iako umjetnost može pomoći u procesu suočavanja s prošlošću, na području zemalja bivše Jugoslavije postoji jako malen broj umjetnika koji se bave tom temom. Dapače, velik broj njih demonstrirao je upravo suprotne težnje. "Umjetnost može jako puno pomoći u suočavanju s prošlošću jer društvu može dati moralnu snagu da izvede najdelikatniji čin - čin oprosta i pomirenja. Ali prije toga trebamo doći do istine, a mi na ovdašnjim prostorima još uvijek imamo njene tri verzije", upozorio je Dino Mustafić iz sarajevskog Teatarskog festivala MESS na Forumu kulture sjećanja koji je održan u organizaciji Documente - Centra za suočavanje s prošlošću i Mreža fondacija Otvoreno društvo.
Foto: Jedan od skopskih eksponata (klix.ba)
Barbara Blasin, vizualna umjetnica iz Zagreba, također je upozorila na činjenicu da umjetnik nema obavezu da se bavi spomenutim temama. "Za umjetnost je prirodno da reagira na sadašnje probleme, ali postoji i tendencija da se puno umjetnika bavi arhivom. No, trenutno se nalazimo u vremenu kada se ne prakticira ni jedno ni drugo", istaknula je Blasin, te dodala kako najvećeg utjecaja imaju oni umjetnički projekti koji u svoj proces uključuju javnost. Razlog zašto se dio umjetnika danas ne bavi temama iz ratne prošlosti leži i u činjenici da ravnatelji kazališta za koje rade ili kustosi izložba na kojima žele izlagati neblagonaklono gledaju na teme koje "zamaraju publiku". "Upravo je prošlost zrak koji još uvijek udišemo, ona koja je odredila tko smo danas, kako se odnosimo prema sebi samima, i kao takva je dio matrice našeg bića koji se mora raskrinkati kroz umjetničko djelo. Ako se bez toga okrenemo budućnosti, postoji mogućnost da će i ona biti maligna, opasna i kukavička", zaključio je kazališni redatelj Stevan Bodroža.
Izvor: H-alter
