Kevin Dunion, prvi škotski povjerenik za informiranje: "U Škotskoj se svi ugovori s državom objavljuju, postoje jasne upute državnim službenicima da ne smiju skrivati informacije, a tvrtke koje se javljaju na natječaj moraju već na njemu navesti koje su informacije poslovne tajne. Kasnije im je prekrasno."
Prošli četvrtak u Hrvatskoj je gostovao prof.dr.sc. Kevin Dunion, prvi škotski povjerenik za informiranje i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u ovom području. Dunion je sudjelovao u radu konferencije o pravu na pristup informacijama koju je organizirao Ured Povjerenice za informiranje, a koji je uspostavljen stupanjem na snagu novog Zakona o pravu na pristup informacijama. Riječ je o tijelu koje u demokratskim društvima ima izrazito važnu ulogu zaštite javnog interesa, povećanja transparentnosti rada državnih institucija i smanjenja korupcijskih rizika, koji se pojavljuju tamo gdje rad vlasti nije dovoljno otvoren novinarima i običnim građanima. U Hrvatskoj, pak, to tijelo zahvaljujući državi ima samo tri pravnika i 1,3 milijuna kuna budžeta, unatoč činjenici što je dužno pratiti ostvarivanje prava na informacije koje podnose građani i novinari u čak šest tisuća tijela javne vlasti. Kakva je praksa u drugim zemljama te koliko je zapravo važan posao povjerenika za informiranje po svako društvo, doznali smo u razgovoru s profesorom Dunionom.
Prije više od deset godina postali ste prvi škotski povjerenik za informiranje. Koliko je ova institucija promijenila vaše društvo u smislu njegove otvorenosti?
Iznimno puno! Na prvom povjereniku je da donosi presedanske odluke. Nakon što je ured uspostavljen donio sam, primjerice, odluku da se učini javno dostupnim 10 tisuća stranica dokumenata jednog ugovora s privatnom kompanijom. Vlasti su sugerirale da nisu sigurne što je tajna a što nije u dokumentima, odnosno nisu mogle dokazati razloge za tajnost, pa smo nakon testa javnog interesa odlučili pustiti cjelokupnu dokumentaciju. Bilo je to iznimno velika i medijski popraćena priča. Javnost je pričala o pobjedi javnog interesa nad privatnim. Danas, desetak godina nakon toga, u Škotskoj se svi ugovori s državom objavljuju, postoje jasne upute državnim službenicima da ne smiju skrivati informacije, a tvrtke koje se javljaju na natječaj moraju već na njemu navesti koje su
informacije poslovne tajne. Kasnije im je prekrasno.
Koliko Povjerenik može utjecati na smanjenje rizika od korupcije?
Tu se može primijeniti ona teza da ako je sustav podoban za zlouporabu, onda će biti i zloupotrebljen. Kad sam bio povjerenik, novinar je tražio sve troškove parlamentarnih zastupnika, što znači i račune te sličnu dokumentaciju. Parlament je to odbio pozivajući se na osobne podatke. No, ja sam odobrio ovaj zahtjev. To je rezultiralo proaktivnom i samoinicijativnom objavom ovih podataka na stranicama parlamenta, jer su tamo bili svjesni da će ih sad stalno tražiti ove podatke. U Engleskoj se desio suprotan primjer, gdje je povjerenik tražio otkrivanje ovih podataka. Premda su se ovi opirali, informacije su na kraju objavljene. Pokazalo se kako brojni zastupnici rade nezakonito, a njih desetak čak su radili kaznena djela za zatvorsku kaznu. Čak i na toj razini, sloboda informacija i odluke povjerenika su od iznimne važnosti.
Koliko je vlada voljna financirati takve institucije ako su svjesne da zapravo na taj način potencijalno ugrožavaju i sebe?
Ovisi od zemlje do zemlje. U mom slučaju doista nije bilo problema s financiranjem. Čak su nas poslušali da promijene odredbe zakona o boljoj regulaciji kažnjavanja uništavanja službenih dokumenata, unatoč činjenici da su oni, kao nositelji vlasti, vlasnici škakljivih informacija. Postoje, dakako, primjeri drugih država, poput Kanade i Australije gdje se vlast ne slaže s odlukama Povjerenika, pa mu otežavaju posao smanjujući financijske izdatke za ured. Prošli je tjedan u Austaliji raspušten ured Povjerenika te su mu smanjene i ovlasti. U Irskoj su pak propisali 15 eura samo za
podnošenje zahtjeva!
Jeste li imali pritisak politike i države?
Bio sam sretan da se škotska vlada nije miješala u moje odluke, osim što je nekad davala mišljenje o tome zašto nije po njihovom mišljenju dobro otkriti neku informaciju, na što imaju puno pravo. Jedna od otegotnih okolnosti na koju naiđe vjerojatno svaki povjerenik je u tome da vlade nerijetko smatraju da trebaju imati privatan prostor, zaštićeno područje djelovanja gdje bi informacije trebale biti tajne. Zakon, međutim, tako ne možemo tumačiti, čak ni u slučajevima kad javni dužnosnici odbijaju dati zatražene interne mail korespodencije, tvrdeći da javnost nema pravo na uvid u njih. Tu sam imao velikih problema, ali sada je praksa da se takve stvari objavljuju na internetskim stranicama.
Imali ste i neposredno iskustvo u tom kontekstu.
Da. Zatražen je sadržaj korespondencije između šefa škotske vlade i tadašnjeg rukovodioca škotske banke. Nakon njezinog urušavanja, banka je spašavana javnim novcem, pa je sad u vlasništvu poreznih obveznika. Novinar je tražio prepisku njihovog razgovora. Šef Vlade u javnosti je govorio kako je kupnja danske banke, koja je uzrokovala finalni kolaps, bila užasna greška. No, ispostavilo se kako je on za vrijeme preuzimanja druge banke u pismu čestitao škotskoj banci na tom potezu i da je ponudio svoju pomoć. Tražena dokumentacija u tom je kontekstu bila od javnog interesa. On se možda u međuvremenu predomislio oko svojih stavova, ali je u jednom trenutku smatrao da je to dobra ideja. Objava informacije dovela ga je u neugodnu situaciju, no kad se takve informacije objavljuju onda neugodnosti koju će informacija prouzročiti nekom političaru ili moguće nepovjerenje javnosti u vladu ne
smije prevagnuti nad pravom javnosti da zna.
Osobni podaci u Hrvatskoj regulirani Zakonom o zaštiti osobnih podataka, nerijetko su argument tijelima javne vlasti za odbijanje zahtjeva, i kad je opravdano i kad nije. Vi ste imali slučaj koji je bio poprilično kontroverzan, a tiče se podataka o bolnicama.
Da. Riječ je o odluci o otkrivanju imena i prezimena kirurga u bolnici, njihove specijalnosti, broj pacijenata koje obrađuju te broj smrti pacijenata unutar 20 dana nakon operacije. Informaciju je zatražila žena kojoj je član obitelji preminuo, kasnije će se pokazati, zbog loših uvjeta u toj bolnici. Bila je to enormno važna odluka, doduše loše primljena od medicinske struke, ali pozdravljena od većeg dijela javnosti. Danas u Velikoj Britaniji na internetu imate bazu svih navedenih podataka. Prvi povjerenik mora dakle često prelaziti dotadašnje granice i barijere u svom poslu.
Budžet škotskog Povjerenika je 1,6 milijuna funti, a hrvatski nešto malo iznad 1 milijuna kuna, što je 15 puta manje. Kako to komentirate?
To je iznimno neadekvatno. Hrvatska je respektabilni partner u Partnerstvu za otvorenu vlast. Sreo sam se i s vašim dužnosnicima, koji su aktivni u ovim inicijativama. Partnerstvo za otvorenu vlast svakako će preko nevladinog sektora preispitivati učinkovitost cjelokupnog sustava pristupa informacije, preko analize učinkovitosti akcijskog plana. Svi će ti podaci završiti na međunarodnoj razini. Uz brojne pohvale na račun Hrvatske, mogli bismo stoga očekivati i neke kritike, ne promijene li se pristupi ovoj tematici. Ne mogu se sjetiti neke zemlje koja je poput Hrvatske donijela adekvatni zakon da bi onda imala ovoliko mali broj službenika koji ga trebaju provoditi. Srbija ima najbolji zakon u svijetu, Slovenija je na trećem mjestu. No, oni imaju i adekvatne kapacitete.
Hrvatski zakon je, dakle, dobar?
Hrvatski zakon je bolji i moderniji od škotskog, koji je donesen 2002. godine i mora biti
osvježen. Problem je u tome što zakon sam po sebi ne mora značiti puno, ukoliko druge stvari nisu posložene, poput kapaciteta ureda povjerenice, količine djelatnika u uredu i funkcioniranja cjelokupnog sustava. U Hrvatskoj imate 4 milijuna građana i povjerenicu s troje djelatnika; u Škotskoj 5 milijuna, a prvi ured koji sam vodio imao je 21 osobu, sedam puta više. Ako je Hrvatska ozbiljna po pitanju slobode i prava na pristup informiranja, mora se pobrinuti da je Povjerenik dovoljno kapacitiran. U protivnom će doći do gubitka javnog povjerenja. Ljudi će tražiti informacije, biti će odbijeni, a kad se obrate povjerenici, dva scenarija su moguća: ili će dugo čekati na odluku, ili će odluke ureda povjerenice konstantno završavati na sudskim instancama, te će biti u konstantnoj kontradiktornosti s drugim tijelima. Moje odluke su rijetko završavale na sudskom preispitivanju, povjerenje javnosti je bilo veliko. Zato jer smo bili dobro financirani, imali smo mogućnost reklamirati naš ured, zbog čega 78 posto ljudi svjesno prava na pristup informacijama. Pred vašom povjerenicom su veliki izazovi, jer će morati, osim profesionalnim bavljenjem poslom, raditi na podizanju javne svijesti, edukaciji i žalbama. Otud i primjedbe o premalom budžetu, jer se radi o velikom rasponu poslova.
Gdje su najbolje poštuje pravo na pristup informacijama?
Teško je dati pravi odgovor. No, moglo bi se reći da je riječ o zemljama koje imaju kulturu otvorenosti. Primjer je Švedska, što sam osobno testirao. Jednom sam, za potrebe eksperimenta, ušetao u instituciju i zatražio iznos plaće od dužnosnika, inače mog poznanika, koji tamo radi, čisto da provjerim njegovu tvrdnju o švedskoj otvorenosti. Tamo su mi rekli da trebam pričekati, jer da je računalni sustav zbog nečega usporen, i da mogu dobiti informacije tek za pola sata. Ključno je, dakle, kreirati društvo s kulturom odgovornosti i transparentnosti. Što se tiče Škotske, tamo u 90 posto slučajeva dostavljaju informacije, tako da ni situacija u Velikoj Britaniji nije loša. Na međunarodnih razini, Srbija i Slovenija također jako dobro stoje po zakonu i učinkovitosti. Ne vidim razloge zašto Hrvatska ne bi bila u istoj poziciji.
Izvor: h-alter
Prošli četvrtak u Hrvatskoj je gostovao prof.dr.sc. Kevin Dunion, prvi škotski povjerenik za informiranje i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u ovom području. Dunion je sudjelovao u radu konferencije o pravu na pristup informacijama koju je organizirao Ured Povjerenice za informiranje, a koji je uspostavljen stupanjem na snagu novog Zakona o pravu na pristup informacijama. Riječ je o tijelu koje u demokratskim društvima ima izrazito važnu ulogu zaštite javnog interesa, povećanja transparentnosti rada državnih institucija i smanjenja korupcijskih rizika, koji se pojavljuju tamo gdje rad vlasti nije dovoljno otvoren novinarima i običnim građanima. U Hrvatskoj, pak, to tijelo zahvaljujući državi ima samo tri pravnika i 1,3 milijuna kuna budžeta, unatoč činjenici što je dužno pratiti ostvarivanje prava na informacije koje podnose građani i novinari u čak šest tisuća tijela javne vlasti. Kakva je praksa u drugim zemljama te koliko je zapravo važan posao povjerenika za informiranje po svako društvo, doznali smo u razgovoru s profesorom Dunionom.
Prije više od deset godina postali ste prvi škotski povjerenik za informiranje. Koliko je ova institucija promijenila vaše društvo u smislu njegove otvorenosti?
Iznimno puno! Na prvom povjereniku je da donosi presedanske odluke. Nakon što je ured uspostavljen donio sam, primjerice, odluku da se učini javno dostupnim 10 tisuća stranica dokumenata jednog ugovora s privatnom kompanijom. Vlasti su sugerirale da nisu sigurne što je tajna a što nije u dokumentima, odnosno nisu mogle dokazati razloge za tajnost, pa smo nakon testa javnog interesa odlučili pustiti cjelokupnu dokumentaciju. Bilo je to iznimno velika i medijski popraćena priča. Javnost je pričala o pobjedi javnog interesa nad privatnim. Danas, desetak godina nakon toga, u Škotskoj se svi ugovori s državom objavljuju, postoje jasne upute državnim službenicima da ne smiju skrivati informacije, a tvrtke koje se javljaju na natječaj moraju već na njemu navesti koje su
informacije poslovne tajne. Kasnije im je prekrasno.
Koliko Povjerenik može utjecati na smanjenje rizika od korupcije?
Tu se može primijeniti ona teza da ako je sustav podoban za zlouporabu, onda će biti i zloupotrebljen. Kad sam bio povjerenik, novinar je tražio sve troškove parlamentarnih zastupnika, što znači i račune te sličnu dokumentaciju. Parlament je to odbio pozivajući se na osobne podatke. No, ja sam odobrio ovaj zahtjev. To je rezultiralo proaktivnom i samoinicijativnom objavom ovih podataka na stranicama parlamenta, jer su tamo bili svjesni da će ih sad stalno tražiti ove podatke. U Engleskoj se desio suprotan primjer, gdje je povjerenik tražio otkrivanje ovih podataka. Premda su se ovi opirali, informacije su na kraju objavljene. Pokazalo se kako brojni zastupnici rade nezakonito, a njih desetak čak su radili kaznena djela za zatvorsku kaznu. Čak i na toj razini, sloboda informacija i odluke povjerenika su od iznimne važnosti.
Koliko je vlada voljna financirati takve institucije ako su svjesne da zapravo na taj način potencijalno ugrožavaju i sebe?
Ovisi od zemlje do zemlje. U mom slučaju doista nije bilo problema s financiranjem. Čak su nas poslušali da promijene odredbe zakona o boljoj regulaciji kažnjavanja uništavanja službenih dokumenata, unatoč činjenici da su oni, kao nositelji vlasti, vlasnici škakljivih informacija. Postoje, dakako, primjeri drugih država, poput Kanade i Australije gdje se vlast ne slaže s odlukama Povjerenika, pa mu otežavaju posao smanjujući financijske izdatke za ured. Prošli je tjedan u Austaliji raspušten ured Povjerenika te su mu smanjene i ovlasti. U Irskoj su pak propisali 15 eura samo za
podnošenje zahtjeva!
Jeste li imali pritisak politike i države?
Bio sam sretan da se škotska vlada nije miješala u moje odluke, osim što je nekad davala mišljenje o tome zašto nije po njihovom mišljenju dobro otkriti neku informaciju, na što imaju puno pravo. Jedna od otegotnih okolnosti na koju naiđe vjerojatno svaki povjerenik je u tome da vlade nerijetko smatraju da trebaju imati privatan prostor, zaštićeno područje djelovanja gdje bi informacije trebale biti tajne. Zakon, međutim, tako ne možemo tumačiti, čak ni u slučajevima kad javni dužnosnici odbijaju dati zatražene interne mail korespodencije, tvrdeći da javnost nema pravo na uvid u njih. Tu sam imao velikih problema, ali sada je praksa da se takve stvari objavljuju na internetskim stranicama.
Imali ste i neposredno iskustvo u tom kontekstu.
Da. Zatražen je sadržaj korespondencije između šefa škotske vlade i tadašnjeg rukovodioca škotske banke. Nakon njezinog urušavanja, banka je spašavana javnim novcem, pa je sad u vlasništvu poreznih obveznika. Novinar je tražio prepisku njihovog razgovora. Šef Vlade u javnosti je govorio kako je kupnja danske banke, koja je uzrokovala finalni kolaps, bila užasna greška. No, ispostavilo se kako je on za vrijeme preuzimanja druge banke u pismu čestitao škotskoj banci na tom potezu i da je ponudio svoju pomoć. Tražena dokumentacija u tom je kontekstu bila od javnog interesa. On se možda u međuvremenu predomislio oko svojih stavova, ali je u jednom trenutku smatrao da je to dobra ideja. Objava informacije dovela ga je u neugodnu situaciju, no kad se takve informacije objavljuju onda neugodnosti koju će informacija prouzročiti nekom političaru ili moguće nepovjerenje javnosti u vladu ne
smije prevagnuti nad pravom javnosti da zna.
Osobni podaci u Hrvatskoj regulirani Zakonom o zaštiti osobnih podataka, nerijetko su argument tijelima javne vlasti za odbijanje zahtjeva, i kad je opravdano i kad nije. Vi ste imali slučaj koji je bio poprilično kontroverzan, a tiče se podataka o bolnicama.
Da. Riječ je o odluci o otkrivanju imena i prezimena kirurga u bolnici, njihove specijalnosti, broj pacijenata koje obrađuju te broj smrti pacijenata unutar 20 dana nakon operacije. Informaciju je zatražila žena kojoj je član obitelji preminuo, kasnije će se pokazati, zbog loših uvjeta u toj bolnici. Bila je to enormno važna odluka, doduše loše primljena od medicinske struke, ali pozdravljena od većeg dijela javnosti. Danas u Velikoj Britaniji na internetu imate bazu svih navedenih podataka. Prvi povjerenik mora dakle često prelaziti dotadašnje granice i barijere u svom poslu.
Budžet škotskog Povjerenika je 1,6 milijuna funti, a hrvatski nešto malo iznad 1 milijuna kuna, što je 15 puta manje. Kako to komentirate?
To je iznimno neadekvatno. Hrvatska je respektabilni partner u Partnerstvu za otvorenu vlast. Sreo sam se i s vašim dužnosnicima, koji su aktivni u ovim inicijativama. Partnerstvo za otvorenu vlast svakako će preko nevladinog sektora preispitivati učinkovitost cjelokupnog sustava pristupa informacije, preko analize učinkovitosti akcijskog plana. Svi će ti podaci završiti na međunarodnoj razini. Uz brojne pohvale na račun Hrvatske, mogli bismo stoga očekivati i neke kritike, ne promijene li se pristupi ovoj tematici. Ne mogu se sjetiti neke zemlje koja je poput Hrvatske donijela adekvatni zakon da bi onda imala ovoliko mali broj službenika koji ga trebaju provoditi. Srbija ima najbolji zakon u svijetu, Slovenija je na trećem mjestu. No, oni imaju i adekvatne kapacitete.
Hrvatski zakon je, dakle, dobar?
Hrvatski zakon je bolji i moderniji od škotskog, koji je donesen 2002. godine i mora biti
osvježen. Problem je u tome što zakon sam po sebi ne mora značiti puno, ukoliko druge stvari nisu posložene, poput kapaciteta ureda povjerenice, količine djelatnika u uredu i funkcioniranja cjelokupnog sustava. U Hrvatskoj imate 4 milijuna građana i povjerenicu s troje djelatnika; u Škotskoj 5 milijuna, a prvi ured koji sam vodio imao je 21 osobu, sedam puta više. Ako je Hrvatska ozbiljna po pitanju slobode i prava na pristup informiranja, mora se pobrinuti da je Povjerenik dovoljno kapacitiran. U protivnom će doći do gubitka javnog povjerenja. Ljudi će tražiti informacije, biti će odbijeni, a kad se obrate povjerenici, dva scenarija su moguća: ili će dugo čekati na odluku, ili će odluke ureda povjerenice konstantno završavati na sudskim instancama, te će biti u konstantnoj kontradiktornosti s drugim tijelima. Moje odluke su rijetko završavale na sudskom preispitivanju, povjerenje javnosti je bilo veliko. Zato jer smo bili dobro financirani, imali smo mogućnost reklamirati naš ured, zbog čega 78 posto ljudi svjesno prava na pristup informacijama. Pred vašom povjerenicom su veliki izazovi, jer će morati, osim profesionalnim bavljenjem poslom, raditi na podizanju javne svijesti, edukaciji i žalbama. Otud i primjedbe o premalom budžetu, jer se radi o velikom rasponu poslova.
Gdje su najbolje poštuje pravo na pristup informacijama?
Teško je dati pravi odgovor. No, moglo bi se reći da je riječ o zemljama koje imaju kulturu otvorenosti. Primjer je Švedska, što sam osobno testirao. Jednom sam, za potrebe eksperimenta, ušetao u instituciju i zatražio iznos plaće od dužnosnika, inače mog poznanika, koji tamo radi, čisto da provjerim njegovu tvrdnju o švedskoj otvorenosti. Tamo su mi rekli da trebam pričekati, jer da je računalni sustav zbog nečega usporen, i da mogu dobiti informacije tek za pola sata. Ključno je, dakle, kreirati društvo s kulturom odgovornosti i transparentnosti. Što se tiče Škotske, tamo u 90 posto slučajeva dostavljaju informacije, tako da ni situacija u Velikoj Britaniji nije loša. Na međunarodnih razini, Srbija i Slovenija također jako dobro stoje po zakonu i učinkovitosti. Ne vidim razloge zašto Hrvatska ne bi bila u istoj poziciji.
Izvor: h-alter
