Utjecajni američki ekonomist James Galbraith u intervjuu za H-Alter govori o najvećim prijetnjama za opstanak eurozone, upozorava na mogućnost pogoršanja situacije u perifernim zemljama ukoliko najmoćnije države Unije ne promijene trenutnu politiku štednje, objašnjava zašto bi postojeći financijski sektor trebalo poništiti, pa započeti od znatno zdravijih temelja, te opisuje kako izgleda američki "izlazak iz krize". Foto: Kountipandoras.gr
U više ste navrata kritizirali politiku Europske unije prema periferiji, tvrdeći da krizne mjere iz EU dodatno pogoršavaju krizu u Europi i ugrožavaju gospodarski rast. Što se mora mijenjati da bi se stvari okrenule u pozitivnom smjeru?
Najvažnije u ovom kontekstu je da dođe do promjene ideja, politika ali i uspostavljanja solidarnosti u EU. Ta promjena po mom mišljenju nužno mora doći iz Njemačke, nakon čega konačno mora doći do promjene politike rukovodstva eurozone prema europskim perifernim zemljama.
Zašto smatrate da diskurs i politika moraju biti promijenjeni u Njemačkoj i da li je to u trenutnim okolnostima moguće? Podsjetit ću samo na recentnu izjavu Angele Merkel prema kojoj Grčka nije smjela biti puštena u eurozonu, kriveći potom svoje političke rivale jer su dopustili takvo nešto.
To je gledanje u davnu prošlost. Činjenica je da se Grčka nalazi u eurozoni pa je odgovornost država eurozone da pomognu Grčkoj i omoguće da dođe do ekonomskog oporavka. Ključna je stvar u tome hoće li države EU to učiniti ili neće, jer su to svakako u mogućnosti napraviti. Smatram da takva solidarnost i proširenje dijaloga na nove ideje nužno moraju doći iz Njemačke jer fundamentalna promjena perspektive ne može proisteći iz slabijih država, unatoč svim pozitivnim otporima pojedinih zemalja. Uglavnom, dug je put do toga.
Je li eurozona ugrožena?
Eurozona je, u principu, u opasnosti. Ta bi se opasnost, dakle, mogla smanjiti promjenama službenih politika u Uniji.
Odnosi li se na to "treći put" koji ste spominjali na relativno nedavnom predavanju u Hrvatskoj? Što ste pod tim mislili?
To je bila referenca na pokušaje bivše Jugoslavije da pronađe alternativu, odnosno neku vrstu srednjeg puta između socijalizma i kapitalizma. Ja sam pak tu kovanicu preuzeo kako bih slikovito opisao nužnost izbjegavanja upadanja u zamku binarne percepcije svijeta, u kojem se sve gleda na crno-bijeloj podlozi. U ovom konkretnom slučaju s jedne strane imamo mjere štednje, a s druge uvjerenje kako će poticanje gospodarstva riješiti sve probleme, što je, dakako, daleko od istine.
Zašto smatrate da bi pojam "stimulacija", odnosno poticanje gospodarstva trebao biti izgnata iz vokabulara svih onih koji se zalažu za adekvatnu alternativu politikama štednje?
Zato jer riječ stimulacija ima konotacije tek privremenih intervencijskih mjera koje se uspostavljaju s ciljem da se relativno zdrava ekonomska situacija dovede u svoje "normalno", zdravije stanje. Stvarnost je, međutim, sušta suprotnost. Jedini efikasan način za oporavak je dugoročno strateško restrukturiranje ekonomija, kojim bi se stvorili temelji za ekonomsku stabilnost. Ne mislim pritom samo na Europu, već i na SAD.
Koje bi onda poteze Unija trebala povući da dođe do "ozdravljenja" eurozone, zajedno s perifernim zemljama?
Grčki ekonomist Yanis Varoufakis, profesor Stuart Holland i ja ponudili smo "Skroman prijedlog".
Što je "Skroman prijedlog" ?
Riječ je o programu koji ima četiri ključna elementa ili politike. Prvi je restrukturiranje suverenog duga, u kojem bi se preko Europske središnje banke i Europskog mehanizma stabilnosti državama članicama omogućilo pretvaranje duga iz ugovora u Maastrichu o dopuštenom javnom dugu čime bi se smanjio pritisak u eurozoni. Drugi je restrukturiranje bankarskog sustava, treći društveno produktivni investicijski programi preko recikliranja globalnih viškova u europske investicije, a četvrti se odnosi na program socijalne solidarnosti. Potonji program bi podupirao prihode najranjivijih društvenih skupina u Europi, ponajprije u perifernim državama.
Kako komentirate situaciju s Grčkom? Nedavno ste bili u toj zemlji, baš u danima kad su zatvarali nacionalnu televiziju. U to je vrijeme grčka vlada neuspješno pokušala prodati državni monopol na plin jednoj ruskoj korporaciji.
Bilo je jasno kako u tom trenutku grčka vlada izravno napada ne samo javni sektor već i temeljne strukture političke demokracije. Situacija je bila dosta ozbiljna, dakako u negativnom kontekstu, što se moglo vidjeti i čuti u razgovoru i reakcijama brojnih uglednih osoba iz grčkog javnog života, ali i mnogih običnih građana koji su se usprotivili gašenju javne televizije. S druge strane, kad država pokušava prodati monopol na takav energent jasno je o koliko dramatičnoj situaciji je ovdje riječ.
U New York Timesu ste pozdravili eventualni dolazak lijeve stranke Syriza, tvrdeći da takvo nešto ne bi bilo loše za EU i SAD. Zašto?
Pa jasno je da je sama kriza uvjetovala smanjivanje izvršne opcije na minimalnu većinu. To je otvorilo mogućnost za prijevremene izbore koji se, dakako, još nisu dogodili. Kada je riječ o mogućnosti Syrize na vlasti u Grčkoj, smatram da Europi trenutno očajnički treba proeuropska stranka u toj zemlji - što Syriza svakako jest - koja ima volju i snagu boriti se za alternativnije putove od onih koji se trenutno nameću Grčkoj.
I u slučaju grčke situacije, jednom ste prilikom posegnuli za jugoslavenskom paralelom, tvrdeći kako tamošnji razvoj događaja u nekim aspektima podsjeća na situaciju pred raspad Jugoslavije. Na što ste točno mislili i što u tom kontekstu govori recentno ubojstvo antifašističkog aktiviste i glazbenika Pavlos Fissasa od strane simpatizera Zlatne zore?
Mislim da je ubojstvo Fissasa naznaka smjera u kojem bi se budući događaji mogli odvijati. Zlatna zora već neko vrijeme napada imigrante; radi se o obliku nasilja koji nije potpuno nepovezano s "etničkim čišćenjem" u bivšoj Jugoslaviji tijekom ranih 1990-ih godina. Ne očekujem raspad Grčke u geografskom kontekstu, ali postoje područja u eurozoni u kojima je takav scenarij eventualno moguć. Osobito se ta mogućnost odnosi na Španjolsku. Dvije ključne točke usporedbe grčke situacije s Jugoslavijom su činjenica da je raspad potonje države popraćen nasiljem i da je doveo do drastičnog pada ukupnih prihoda i životnog standarda građana.
Hrvatska je nedavno ušla u EU. Što, u kontekstu Grčke ili mnogo šire, hrvatski građani mogu očekivati od ovakve Unije?
Hrvatska je ušla u EU, ali ne i u eurozonu. Situacija je stoga drugačija od Grčke. Međutim, mislim da u onim zemljama koje su se priključile ranije sada postoji velika razočaranost Unijom. Europa je mogla postati unija konvergencije, ekonomska regija u kojoj će se siromašnije zemlje periferije približiti bogatijima po pitanju standarda. Štoviše, smatram kako uspjeh EU ovisi o tome hoće li ona postati područje takve konvergencije. To bi trebala biti ekonomska agenda Europe.
U vašoj knjizi Predatorska država govorite o potrebi da se liberali oslobode okvira slobodnog tržišta. Zašto?
Ključna teza knjige je u tome da su u SAD-u konzervativci napustili ideologiju slobodnog tržišta u smislu zalaganja za što manju državu, manje poreze, ograničeni proračun i deregulaciju. Shvatili su da istinska ekonomska i politička moć leži iza kontrole javnih institucija, zdravstvenog i poreznog sustava, socijalnog osiguranja i tomu sličnoga i da se preko njih javni novac slijeva u privatne ruke. Dok se to događalo, liberali su i dalje ostali opsjednuti slobodnotržišnim postulatima, koji su međutim kao takvi neprimjenjivi u stvarnosti. Pravi problemi, poput društvene nejednakosti, su problemi koji se neće riješiti lamentacijama o slobodnom tržištu. Knjiga je zazivala preispitivanje takvog diskursa, koji je u SAD-u bio dominantan kod cijele jedne generacije liberala.
Kako gledate na Obaminu ekonomsku politiku? Je li Obama otišao suprotno od "korporativne republike" koju je Bush minuciozno gradio?
Je li se što promijenilo od Busha naovamo? Pa, ne onoliko koliko bih osobno želio. Na djelu je značajan kontinuitet politike prema bankarskom sektoru, one politike koja je omogućila uspostavljanje kartela vrlo moćnih bankara koji su se pokazali velikim troškom za ekonomiju u cijelosti.
Zašto smatrate da prava prijetnja za američku srednju klasu nije u gubitku i nestajanju poslova u proizvodnji, pa čak ni cijena rada? Gdje je najveća prijetnja?
S jedne strane u SAD-u nije ostalo toliko poslova u proizvodnji niti ih ima već godinama. Kao drugo, postoje interpretacije prema kojima temelj izgradnje američke srednje klase nije baziran na poslovima u proizvodnji. Ključ za srednju klasu je zapravo stabilno nekretninsko vlasništvo, javno školstvo, adekvatno zdravstveno osiguranje, urbana infrastruktura, hitna medicinska služba, financijske institucije u kojima su depoziti sigurni... To je okvir koji sačinjava stabilnu srednju klasu, a koji je zadnjih godina pod velikom prijetnjom i pritiskom. Prosječni pripadnik američke srednje klase ne govori toliko o visini svoje plaće, koliko o kvaliteti škola, jesu li uređeni parkovi ili postoje li knjižnice u njihovom okruženju, hoće li im zdravstveno biti dostatno u slučaju težih oboljenja...
Jednom ste prilikom izjavili da "trebamo razbiti postojeći financijski sektor i izgraditi ga iz temelja na vrlo drugačiji način". Što ste po tim mislili?
Na djelu je sustav u kojem šačica velikih banaka posluje daleko od, primjerice, trgovinskog i industrijskog financiranja i osiguravanja srednjeg i malog poduzetništva. Fokusirani su, umjesto toga, prema masovnom nekretninskom tržištu i prema međunarodnim uslugama koje pružaju korporacijama i bogatim pojedincima, manipulirajući i izbjegavajući na taj način regulatorne i porezne obveze u nacionalnim državama. Hipotekarni model je trenutno mrtav. Federalna vlada otkupljuje loše bankarske hipotekarne kredite i pripadajuće korporacije, praktički na taj način nacionalizirajući jedno tržište. Pitanje je postoji li način na koji bi se ovakve i slične pojave mogle dovesti u red i pod kontrolu.
"Je li se što promijenilo od Busha naovamo? Pa, ne onoliko koliko bih osobno želio." (Foto: Flickr.com)
Kad možemo očekivati gospodarski oporavak?
Financijske institucije su rekapitalizirane znatnim dijelom, ali ekonomske aktivnosti bi mogle zbog krize biti promijenjene zauvijek. Kao dokaz je trenutni omjer zaposlenih, koji je znatno manji negoli otprije pet godina. Znatno je manje poslova nego u pretkrizno vrijeme.
Nedavno ste primijetili i kako Friedmanovi "propovjednici" slobodnog tržišta nisu bili previše glasni za vrijeme najtežih kriznih razdoblja, da bi odnedavno opet započeli pričati o nužnosti nereguliranog kapitalizma, ali i protiv New Deala. Hoće li se takva retorika povećati u narednim razdobljima, paralelno s oporavkom tržišta?
Mislim da je ekonomsko osoblje koje operira sustavom ostalo isto kao i prije krize, uz nepromijenjene stavove, tako da se može očekivati sve više takve retorike. Međutim, treba se sjetiti kako je veliki slom 1929. godine uvjetovao u javnosti dugoročnu promjenu "popularnosti" ideja o kojima pričate. Tako da smatram da će i u ovom slučaju trebati proći puno vremena da tržišta povrate svoj kredibilitet i povjerenje kod većeg dijela publikuma.
Izvor: H-alter
