Slava i Slavica

Dnevnik, HRT, 5. travnja, 19:00

Branka Slavica izašla je na teren, na američki asfalt – to jest u muzeje – i razgovarala na zadanu temu (Meštrovićev "Indijanac") s nekolicinom sugovornika. Što je reć'?! Pa to je vijest, breaking news! Dosad smo obično saznavali što je pročitala na internetu, pa je ovom prigodom pohvaljujemo. Tak se to dela! Da je tako radila zadnjih 20 godina, čuda bi napravila. Biti dopisnik nekoć je značilo krunu karijere. U najatraktivnije i najvažnije zemlje svijeta slani su najbolji, najiskusniji i najobrazovaniji novinari. Iz New Yorka je recimo za RTB/JRT izvještavao Goran Milić, koji je Ameriku držao na dlanu: njegovi izvještaji, reportaže i veće emisije priuštili su mu lavovski dio zvjezdane reputacije koju je uživao. Mirko Galić bio je dopisnik iz Pariza, gdje je kasnije službovao kao ambasador. Iz Njemačke su dopisivali Dražen Vukov Colić, veličina hrvatskog novinarstva (kasnije također ambasador) i Nenad Ivanković, zabludjela ovčica hrvatske antiklerikalne žurnalistike 1980-ih. Bogoljub Lacmanović, dopisnik Vjesnika iz Moskve, vrhunski je poznavatelj kako Rusije tako i domaće političke scene. Krešimir Fijačko, dopisnik Vjesnika iz Bonna, bio je veliki novinar u svome vremenu. Zlatko Dizdarević bio je stalni dopisnik Oslobođenja iz bliskoistočnih zemalja. Inoslav Bešker, dopisnik Hanze iz Rima, kotira kao enciklopedist. Nekadašnji dopisnik Politike iz Kaira Boško Jakšić i danas je jedan od najboljih srpskih novinara, dok je Predrag Milojević, dopisnik tog lista iz Berlina, Rima i Londona (radio intervjue s Čarugom, Hitlerom i Mussolinijem), vjerojatno najveći srpski novinar XX. stoljeća uopće. Branka Slavica je crna ovčica u ovom skupu uglednika, šteta, moglo je i bolje.

Željeznice pod zastavom dvoglavog orla, HRT, 7. travnja, 23:26

Ako želite pobjeći iz nelijepe, histerične stvarnosti, samo potražite slogan "odabrala Mira Vočinkić", naoružajte se kokicama ili čim već i udobno zalegnite... Serijali i dokumentarci koje našoj pozornosti prinosi HRT-ova urednica jedina su oaza mira i normalnog života u našem eteru, pa joj se ovdje odužujemo recima punima dike ter hvaljenja. Većina ljudi sanja mir, blagostanje, putovanja, po mogućnosti u egzotične predjele, lijepu kuću i zelen vrt, a kako to u životu baš i nije lako postići, uvijek preostaje utjeha TV ekrana. Reprizna serija "Željeznice pod zastavom dvoglavog orla" – sad je možete vidjeti u HD rezoluciji – govori o željeznicama u Austro-Ugarskoj, legendarnoj Kakaniji, mitskoj zemlji reda, rada i zakona, ne prvoj koju su njezini narodi nepromišljeno rušili umjesto da je nadograđuju. Nostalgija spram nje legitimna je, dopustiva, a uz njezino ime nikad ne ide pridjevak "bivša", što znači da se nitko ne boji njezina uskrsa. U epizodi emitiranoj 7. travnja vidjeli smo, između ostalog, kako je Opatija od malog ribarskog mjestašca postala kruna austrougarske rivijere. Najduža šetnica u njoj danas se zove po Franji Josipu. Dobro je rekao Krleža, vrijede samo oni spomenici koji se nakon rušenja ponovno dignu. A "Željeznice" preporučujemo, prema običaju, ne samo zbog lijepe slike, već i zbog najljepših, najkultiviranijih glasova hrvatskoga etera – njihovu važnost komercijalne televizije još nisu shvatile, pa nam iz offa često puste zvukove nalik podrigivanju. I to bi, kao, trebalo biti dramatično?!

Dobro jutro, Srbijo; Revizija istorije – Jasenovac, Happy TV

YouTube je našoj pozornosti prinio emisiju Happy TV i to smo, mazohistički, morali pogledati. Jedan Srbin koji glumi ustašu (Vukić) i jedan Hrvat s titulom četničkog vojvode (Šešelj) u studiju srpske televizije (to je, da čudo bude veće, "Sretna TV"), pred Milomirom Marićem i nekom ni krivom ni dužnom voditeljkom, raspravljaju na temu je li u logoru Jasenovac umrlo manje od tisuću ljudi (uglavnom od malarije, smatra Vukić, uprava logora nije ih mogla zaštititi jer je preventivna medicina još bila u povojima) ili ih je pobijeno 700.000. Crni Milomire! Dokle ćeš varati ovaj napaćeni narod? Raditi od takvih tema "Parove", a kao "par" dovesti Šešelja i Vukića, pa to je perverzija neviđenih razmjera, no u toj perverziji ima sistema... Naši "demokratski", "liberalni" i "višestranački" režimi s obiju strana Drine, Une i Save (negdje manje, negdje više) žive isključivo od eksploatacije tzv. nacionalnog pitanja. I tako već 30, 40, pa i 50 godina. Polako, ali sigurno kradu, otimaju narodnu imovinu, dok tzv. svojim narodima bacaju kosti oko kojih se glođu. Žrtve tako po drugi put bivaju obeščašćene (kako je lijepo jednom rekao episkop Jovan, svejedno je lažete li o broju mrtvih tako da ga napuhujete ili minimizirate, blasfemija je u oba smjera suštinski ista). Kosturi nevinih postaju repromaterijal političkih, nacionalističkih i klerikalnih hulja, koje lažu čim zinu, lažu čak i kad šute. Nijedan gost u ovom studiju nije glup (to bi ih možda malo iskupilo), oni jako dobro znaju narav udbaških manevara koje (kao i obično, u združenoj akciji Beograda i Zagreba) izvode u eteru; važno je održati nacionalne sentimente na snazi, tako se dobivaju izbori, a onda, polako, u pljačku...

Milomir Marić pravi se lud. Vukiću postavlja pitanje o "košarici srpskih očiju" koju je, prema romanu "Kaputt" Curzija Malapartea, Pavelić primio od svojih vjernih ustaša, i glumata da u to vjeruje, iako je u jednom od životnih intervjua detaljno opisao kako je Malaparte tu scenu izmaštao. Ne da nam se sad tražiti izvor, ali vjerujte nam na riječ. Stvarnim zlodjelima dodavati izmišljena nije ništa drugo doli stvaranje preteksta za nove zločine. Ovi su ljudi, zaključimo priču, pali tako nisko da mogu poljubiti guzicu zmije, i s očajanjem moramo potražiti neki pametniji ili barem manje zao program, a marićevštinom se na ovim stranicama više nećemo baviti (valjda možemo odoljeti svemu osim iskušenja, kako reče Englez).

Oko magazin, RTS satelit, 8. travnja, 22:00

Ode i Tozovac! Naš Jeremija, preziva se Krstić, ima njivu i livadu, vodenicu, služio je stari kadar – artiljeriju... Govorio je da je rođen da razveseli ljude, da ih obraduje, i to mu je pjesmom i uspijevalo. Znao je katkad malo i srbovati, a u nekrološkoj emisiji ispričao je zanimljivu anegdotu o drugom pokojniku koji se davno preselio preko Romanije, a još živi među nama. "Skupilo se društvo", priča Tozovac, "mislim da je bio Draža Marković, i kaže 'sviraj harmoniku'. Ja sam mislio da to možda nije prikladno, visoko je društvo, više ne može biti, a onda se, na zvuk harmonike, digao Tito i poveo kolo... Stavio ruku na leđa, i pleše..."

"Kad nedelja dođe ja te čekam mala"; "Oprosti što sam tvoju ljubav krao, oprosti što ti ljubav nisam dao"; "Iz krajine lepa vlajna srce mi je zalomila... Oj Nino, Nino, Nino, uzeću te ja, oj Nino, Nino, Nino, bićeš moja sva...", te je pjesme i stihove znao veći dio bivše države. Tozovac je primio dvije doze Sputnjika, ali organizam (86. godina) nije izdržao nalet korone. Umjesto jeremijade, naš je Jeremija doživio vrckavi TV rekvijem, baš kako bi i sam poželio.

portalnovosti