Slavko Sakoman: ‘Hrvatska je ko-ko-ko država. Još ne kriminalna, ali zato država korupcije, kokaina i kocke’

Prošloga tjedna Hrvatski zavod za javno zdravstvo predstavio je istraživanje pod nazivom „Europska inicijativa praćenja debljine u djece, Hrvatska 2021/2022.“ Europskog ureda Svjetske zdravstvene organizacije, čija je voditeljica Sanja Musić Milanović. Rezultati pokazuju da je preko 36 posto djece u dobi od osam do devet godina pretilo. Prekomjerna tjelesna masa češća je kod dječaka – 38,7 posto, u odnosu na 33,7 posto djevojčica.

U povodu Dana bez duhanskog dima, koji se obilježava na prvi dan Korizme, a ove godine to je bilo 14. veljače, u javnosti se dosta raspravljalo o rizičnom ponašanju i mentalnom zdravlju mladih. Tada je objavljeno kako su, prema najnovijem istraživanju Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), mladi Hrvati u dobi od 15 do 16 godina u samom europskom vrhu po konzumaciji alkohola. Njih gotovo polovina (45 %) u posljednjih mjesec dana barem je jednom konzumirala veću količinu alkohola, što stavlja Hrvatsku među vodeće europske nacije po konzumaciji alkohola među mladima.

Nedavno je predstavljeno i najnovije istraživanje HBSC – odnosno, istraživanje ponašanja povezanog sa zdravljem – učenika 3. uzrasne kategorije, 11, 13, 15 godina. Nositelj istraživanja je WHO – Svjetska zdravstvena organizacija, a u njemu sudjeluje oko 50 država naprednog svijeta, uključujući SAD, ali i Hrvatsku. Podaci su alarmantni, no čini se da u Hrvatskoj nijedna od institucija na njih ne reagira.

Od institucija su često agilniji civilno društvo i udruge građana, koji se lokalno nastoje boriti protiv različitih oblika ovisnosti, a osobito o drogama. Nedavno je na dubrovačkom sveučilištu održan skup pod nazivom „STOP OVISNOSTI“ koji su organizirali Dubrovački medijski centar Libertas televizija, Glas naroda i Libero portal.

Oni su inicirali i formiranje platforme „Prijavi dilera“ kako bi potaknuli suradnju građana s represivnim aparatom koji bi se trebao početi oštrije obračunavati s prodavačima i raspačavačima droge.

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s prof. dr. sc. Slavkom Sakomanom, koji je svoj polustoljetni profesionalni vijek posvetio borbi protiv ovisnosti i drugih rizičnih ponašanja.

NACIONAL: Sudjelovali ste na skupu na Sveučilištu u Dubrovniku. Tko je bio organizator? 

Da, bio sam nedavno u Dubrovniku. Radilo se  o inicijativi Dubrovačkog medijskog centra LIBERTAS. Skup je organiziran na dubrovačkom sveučilištu. Pozvan sam kao stručnjak s najviše znanja i iskustva na području zaštite mladih od rizičnih ponašanja. Sudjelovali su i stručnjaci iz drugih područja, policije, zdravstva, školstva, a bio je i jedan svećenik. Kada sam vidio hrabrost tih ljudi koji su sve to pokrenuli i budući da se radi o temi kojom se bavim decenijima, a to je prije svega zaštita školske djece, rekao sam – dolazim! Tamo sam dobio priliku još jednom na javnom mjestu prozvati stručnjake iz školskog sustava da ih informiram o rezultatima nekoliko znanstvenih istraživanja koja se bave zaštitom dobrobiti mladih, ali i da im postavim pitanje zašto, nakon svih tih inicijativa za mlade o kojima se govori, i dalje nema odgovora na rezultate koji se odnose na Hrvatsku, osobito kada je riječ o čuvenom i najsnažnijem istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije, koje se skraćeno zove HBSC. Radi se o istraživanju ponašanja povezanih sa zdravljem učenika 3. uzrasne kategorije, 11, 13, 15 godina, koje godinama pokazuje da je Hrvatska i dalje na posljednjem mjestu po postotku učenika koji su potvrdno odgovorili na pitanje da li vole školu. Dakle, u odnosu na učenike svih uključenih država (među njima su europske zemlje, SAD i Kanada), u posljednjih 20 godina u Hrvatskoj je i dalje najveći broj učenika koji ne vole školu. Po tome smo neslavni rekorderi.

NACIONAL: Zašto je to tako? O tome se baš puno ne govori u javnosti.

Naravno da se nadležne institucije baš i nisu istrčale medijima obznaniti te  rezultate, jer bi politika na to ružno gledala. A pitanje je od tolike važnosti da su se svi odgovorni morali pozabaviti time kao i mnogim drugim pitanjima koja se tiču kvalitete života, zdravlja i obrazovanja učenika naših osnovnih škola. U jednoj slučajnoj prigodi prišao sam i ministru Fuchsu, pokušavajući mu ukazati na neke vrlo ozbiljne probleme koji se tiču školske djece, jednom sam tako slučajno sreo i ministricu kulture i medija Ninu Obuljen Koržinek i pitao je ima li minutu za razgovor sa mnom vezano uz isto pitanje. Međutim, ti ministri, koji dobro znaju čime se bavim, nisu bili spremni ni nakratko porazgovarati o temi toliko bitnoj za dobrobit naše djece i mladih. No ni prijašnje vlade za sve to nisu imale sluha. Navedeno istraživanje HBSC u Hrvatskoj se provodi od 2002. godine i sve to vrijeme, a provedeno je pet krugova istraživanja, napretka oko onih glavnih pitanja nema. To istraživanje, koje je izuzetno dobro dizajnirano i radi se na reprezentativnim uzorcima po najstrožim kriterijima odabira, uključuje i niz važnih pitanja – od prehrane, uključenosti u sportske aktivnosti, atmosfere u školi, konzumacije droga, cigareta i alkohola, kocke, do načina provođenja slobodnog vremena, korištenja interneta, roditeljskog statusa i slično. Ustanova koja je provodila to istraživanje na uzorku naših učenika bila je Hrvatski zavod za javno zdravstvo, sa svojim vrlo kompetentnim timom.

NACIONAL: Koje su onda preporuke koje proizlaze iz tog istraživanja? Što druge države rade da njihova djeca više vole ići u školu?

U tom istom upitniku postavljeno je i pitanje preopterećenosti učenika školom, što je veliki postotak anketirane djece u Hrvatskoj prepoznalo kao problem. Dakle, ima previše predmeta, previše gradiva, činjenica koje treba „bubati“, što uzrokuje psihičko opterećenje djece, a k tome postoji i veliki pritisak roditelja koji inzistiraju na uspjehu 5.0. No to je samo jedna komponenta. Izostala su pitanja o kvaliteti nastave, odnosu profesora prema njima…

Kvalitetne evaluacije u vezi s tim pitanjem nema. Smatram izuzetno važnim napraviti istraživanje koje bi minuciozno, kroz dinamiku odgovora samih učenika, detektiralo što to djeci najviše smeta i što bi trebalo promijeniti da bi djeca više voljela svoju školu. Pitanje je zašto naš školski sustav nije koristio iskustva npr. Danske, u kojoj se djeca daleko više raduju školi nego naša u Hrvatskoj.

Tijekom svoje karijere napravio sam preko 800 tribina po školama diljem Hrvatske, davno sam napisao priručnik “Školski program prevencije ovisnosti”, i to na zahtjev Ministarstva znanosti i obrazovanja, ali i Agencije za odgoj i obrazovanje i sve njih sam upozoravao na taj problem. Kvaliteta doživljaja škole, u koju djeca moraju svakodnevno ići i koja je njihova obveza, izuzetno je bitna. Ako djeca i mladi konstantno odlaze u okruženje prema kojem imaju neke otpore, u kojem su nezadovoljni i koje stvara frustracije, gdje su nepotrebno loše raspoloženi, to im indirektno ugrožava mentalno zdravlje i dovodi do poremećaja mentalne ravnoteže. A to se očituje ili u osjećaju tjeskobe, depresivnosti, lošem snu, poremećaju prehrane i u nizu psihosomatskih poremećaja, što ugrožava i fizičko zdravlje djece.

Uvjeren sam da je nužno učiniti promjene, kako u samom programu tako i u pedagoško-psihološkom pristupu učenicima, i time osigurati da djeca idu veselo u školu i da se tamo dobro osjećaju, baš kao što je slučaj sa spomenutim danskim modelom, koji se očigledno pokazao uspješnim. Oni djecu čine veselom, ne zatrpavaju ih nepotrebnim činjenicama i puno su više fokusirani na učenje o tome što im je doista potrebno za život.

‘Sada je Zagreb među prvih 20 (od 102) gradova u europi po potrošnji većine droga, osim metamfetamina’, kaže Sakoman. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Prema broju 15-godišnjaka koji redovito puše, Hrvatska je druga najgora država u EU-u, nakon Bugarske. U Bugarskoj puši 20 posto, a u Hrvatskoj 19 posto 15-godišnjaka. Kako to komentirate? 

To je zastrašujući podatak, osobito ako se zna da u Hrvatskoj najmanje 12 tisuća ljudi znatno ranije godišnje umre od posljedica pušenja i prekomjernog pijenja alkohola. Po istraživanjima Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, trećina punoljetnog stanovništva trenutno aktivno puši i ovisna je o duhanskim proizvodima. Još ih je mnogo koji su “nekada u životu” bili ovisni o pušenju duhana, što je ostavilo određene zdravstvene posljedice. Kako je moguće da država ne provodi nikakve ozbiljne kampanje da bi se ljude odvraćalo od pušenja i motiviralo da prestanu?

Iako je Hrvatska dala svijetu Andriju Štampara, jednog od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije, pionira javnog zdravstva, paradigma koju ministar Beroš gura nije preventiva, već što veće korištenje privatne medicine. Što je više bolesnih, više dijagnostike, više lijekova, to će privatne klinike i ordinacije imati više posla i time na bolesti bolje zarađivati. Tako je za mnoge koji obole zdravlje vrlo skupo s obzirom na to da se na dijagnostici i liječenju zarađuje. Jer liste čekanja u bolnicama su duge, previše se čeka i ljudi su prisiljeni plaćati privatnim liječnicima. Nijedna demokratska država nema dovoljno novca da dopusti građanima da obole u toj mjeri da bi ih onda liječili resursima javnog zdravstva. Osnova razumne i isplative javno-zdravstvene politike jest “čuvanje i unaprjeđenje javnog zdravlja”, dakle, činjenje kojim se sprječava nastanak brojnih bolesti koje se prevencijom mogu spriječiti.

NACIONAL: I po parametrima konzumacije alkohola, duhana i droga smo iznad europskog prosjeka? 

Po svim indikatorima koji uključuju nezdrav način života, odnosno, ponašanja koja štete zdravlju, Hrvatska je među najgorima u EU-u. U vrijednosnom smislu zdravlje ljudima nije na prvom mjestu. Kada pitam svoje pacijente da mi kažu koje su im četiri stvari najvažnije za život, rijetko se tko sjeti staviti na prvo mjesto zdravlje. Kada bismo to preokrenuli i kada bi zdravlje – i fizičko i mentalno – postalo najvažnije svima nama, onda bi se ljudi možda i počeli drugačije ponašati.

Nažalost, u Hrvatskoj imamo oko 25 posto mladih i maloljetnih osoba koje razmišljaju o samoubojstvu ili se samoozljeđuju. Nemamo programa ni u školskom sustavu kojim bismo to prevenirali, odnosno, koji bi nadopunio pozitivne utjecaje koji dolaze iz obitelji. A često je i unutar obitelji atmosfera loša, roditelji se ne znaju suočavati s problemima s kojima se bore njihova djeca. Zašto? Pa zato što se u školama ne uči roditeljstvo, a najvažnija i najkompleksnija uloga čovjeka jest roditeljstvo. Većina roditelja su neuki ili samouki. Nema adekvatnog zdravstvenog ni građanskog odgoja.

NACIONAL: Odakle najviše dolaze droge i koliko se stav prema konzumaciji droga promijenio posljednjih godina? 

To je, prije svega, pitanje politike i odnosa prema toj najprofitabilnijoj protuzakonitoj trgovini. A trgovina drogama je najveći izvor crnoga novca, koji organiziranom kriminalu daje ogromnu moć. Oni preko svojih koruptivnih veza lako sređuju veze s represivnim aparatom i tako osiguravaju svoju poziciju da ih se uglavnom ne dira. Sjetite se samo onih hapšenja zločinačkih organizacija iz devedesetih godina prošlog stoljeća.

Na leševima svojih žrtava silno su se obogatili, poneki su kratko bili iza rešetaka, a danas su ugledna gospoda, neki su i dalje crni kamatari te i dalje rade prljave stvari. Podatke o potrošnji droga, a pustimo mi priče koje vlast plasira u javnost, najbolje čovjek može saznati iz direktnog razgovora s ljudima na terenu. Jedan odvjetnik iz Splita iskreno mi je rekao da mu treba pet minuta da nabavi što god želi. Poznato je da je albanska mafija odgovorna za prijevoz  droga, osobito kokaina, do europskog kontinenta, tu su onda srpska i crnogorska mafija udružena s hrvatskom, koja tu drogu preprodaje. A što se tiče odnosa prema konzumaciji droge, on se nesumnjivo liberalizirao.

Ljudi odlaze petkom, subotom, nedjeljom u lokal, samo pokažu nos i vrlo brzo dođu do kokaina. Tamo šmrču lajne do zore, mnogi u te turaže uključuju mlade prostitutke. To se sve zna, ali nikome ništa. U državi u ovom trenutku prevladava liberalizacija tržišta drogama. To nazivam ko-ko-ko država. Još ne kriminalna, ali zato država korupcije, kokaina i kocke. To su atribucije Republike Hrvatske, koja više njeguje socijalnu patologiju no što se protiv iste bori. Svakoga dana se u Zagrebu pošmrče tisuće linija „bijelog“, a dani prođu bez ijedne zaplijene kokaina. Ništa se ozbiljno ne radi kako bi se smanjio broj ovisnika svih vrsta.

‘Zbog promjene kadrova u MUP-u iza koje je nesumnjivo stajao Milijan Brkić, dogodio se eksplozivni skok zloporabe droga od 2015. On i njegovi su micanjem profesionalaca olakšali preprodaju droge u RH‘

NACIONAL: Tablice iz istraživanja Instituta Ruđer Bošković pokazuju eksplozivni skok potrošnje droga od 2015. godine. Ima li promjena vlasti i kadrova u MUP-u veze s time? 

Da, dogodio se eksplozivni skok zloporabe droga od 2015. Dnevna potrošnja kokaina u Zagrebu, prema podacima iz 2020., iznosila je 510,24 miligrama kokaina na 1000 stanovnika, što nas smješta na neslavno osmo mjesto u EU-u. Samo da podsjetim – ta je količina 2011. iznosila 49,95. Kada je kanabis u pitanju, istraživanje iz 2020. pokazuje da je dnevna potrošnja u prosjeku bila 228,93 miligrama na tisuću stanovnika, po čemu je Zagreb drugi u Europi, iza Amsterdama. Godine 2015. ta je količina bila 40.0 miligrama na tisuću stanovnika. Apsolutno je jedino objašnjenje za to promjena vlasti i kadrova u MUP-u.

Tada su “počistili” poštene ljude i otjerali ih u mirovinu, uključujući i tadašnjeg šefa PNUSKOK-a Marija Bertinu, mog dobrog prijatelja. Nas dvojica smo usko surađivali sve do 2014. godine i ne znam što bi se do tada događalo u Hrvatskoj da nas nije bilo. Iza tih smjena je nesumnjivo stajao Milijan Brkić, ja ga tu javno prozivam, koji je imao značajan utjecaj na kadroviranje u policiji. Oni kao da su znali da će promjenom kadrova i micanjem najboljih profesionalaca olakšati preprodaju droge, pa su očigledno već bile pripremljene velike količine amfetamina, kokaina, marihuane, koje su samo čekale da budu plasirane na tržište. Samo time se može protumačiti pet puta veća potrošnja amfetamina u 2015. u odnosu na 2014. godinu.

Kasnije je potrošnja speeda narasla 1000 posto, kokaina 500 posto, kanabisa 400 posto, ecstasyja 500 posto – i Zagreb je u jednom trenutku bio prvi po potrošnji tih dviju droga od 102 europska grada. A sada je Zagreb među prvih 20 (od 102) gradova po potrošnji većine droga (osim metamfetamina) i time gotovo da se hvali krim. inspektor Željko Petković, pomoćnik ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, jer smo nedavno bili među prvih 10 i time bismo valjda zato trebali biti zadovoljni.

NACIONAL: Jedan je od velikih problema i ovisnost o kocki, i to kod sve mlađe populacije. Kladionice su oko škola, vrte se reklame, to je legalan biznis. Što bi trebala učiniti država da spriječi stvaranje novih ovisnika? 

Republika Hrvatska, kao europska zemlja, i premijer Plenković kao europski državnik morali bi se ugledati na neke druge, osobito skandinavske zemlje. Bilo bi dobro da Plenković pita svog norveškog kolegu Jonasa Gahr Størea zašto su u Norveškoj samo dva casina. I zašto se u ta dva casina ne može ući s gotovinom kako ne bi služili kao praonica novca. Svi su uređaji pod nadzorom države i može se trošiti ograničena svota, samo karticom, koju država odobrava. Kod nas je situacija, naravno, potpuno suprotna. Čovjek dođe u casino s hrpom novca koji je zaradio od prodaje droge i troši koliko hoće ili ga tamo “pere”.

Zbog čega imamo tisuće sportskih kladionica, igraonica s automatima, u koje pristup imaju i maloljetnici? Tamo su i kamatari koji će im posuditi novac da kockaju i dileri kokaina pod čijim se utjecajem (lažnog optimizma) igra uz bezglave rizike. Na kraju obitelji financijski propadaju pod pritiskom kamatara da im se isplate dugovi. Neke vozaju u prtljažnicima po Sljemenu, drugima prijete. I šeću se kao slobodni građani.

NACIONAL: Pošast s kojom se susreću mlade generacije je i tzv. cyberbullying, zlostavljanje putem interneta. Djeca su sve više ovisna o svojim telefonima i društvenim mrežama. Kako Hrvatska stoji po pitanju slanja zlonamjernih e-poruka i kako one utječu na psihičko zdravlje djece i mladih?

I na tom planu stojimo jako loše i tu smo u prvih 14 među 50 država po količini slanja i primanja takvih poruka. Zbog toga djeca mentalno trpe i imaju različite psihičke posljedice. Ekstremno loše stojimo i po broju sati koje mladi provode pred ekranima. Zato i imamo 30 posto pretile djece, a u tih 50 država opet držimo neslavni rekord po konzumaciji voća i povrća.

Najsretniji su ljudi oni koji imaju dobre interpersonalne odnose u obitelji i u zajednici, temeljene na ljubavi, povjerenju i prijateljstvu. Ti odnosi su najveći izvor sreće i sigurnosti, njima se jedino možemo boriti protiv usamljenosti koja je postala maligna kod ogromnog broja ljudi.