Mukotrpno lociranje Hrvatske na mapi globalnih političkih odnosa može biti lakše ako se katkad osvrnemo na usputno zadan kontekst. Takva jedna zgodna prilika, recimo, jest godišnja vladina konferencija s diplomatskim korom. Ovog ljeta u Zagrebu je kao specijalni inozemni gost pred strane ambasadore i konzule pozvan nekadašnji britanski premijer Tony Blair. Funkcija specijalnog gosta je inače više simboličke prirode. Ne dočekuje ga se da bi iznio ekskluzivne spoznaje koje diplomatima i političarima nisu već na dosegu, ili da bi u kuloarima uz šampanjac prosvijetlio koga od uzvanika.
U biti, sâmo ime takvog uglednika figurira kao gotova poruka, ready-made simbol neraskidivih veza domaćina sa svijetom, te smjerokaz aktualne mu orijentacije. Blair, znači; pa da vidimo kakav točno potencijal nosi danas njegova legitimacija po Hrvatsku i općenito. Ili bolje prvo i pretežno iz općeg plana, a onda možemo finalno suziti perspektivu.
Prikladan tajming za osmatranje njegova lika i djela nudi nam sadašnji tragični rasplet krize u Afganistanu. Doduše, samo u slučaju da je krizom moguće nazvati poticani kaos trajanja već preko četiri desetljeća. Velika Britanija imala je u tome poveliku ulogu još u doba Hladnog rata. Jer, presudno je uz Amerikance podupirala razvoj vjersko-fundamentalističkog otpora domaćim vlastima, isprva socijalističkim. Ukratko i pojednostavljeno kazano, najprije su te struje predstavljali mudžahedini, kasnije talibani. No ključna faza interkontinentalnog upliva započinje 2001. godine, zapadnjačkom okupacijom zemlje i projektom uspostave marionetskog afganistanskog režima.
Tony Blair je tad bio na vrhuncu moći, neprikosnoveno uzevši drugi premijerski mandat. Niti pola godine zatim, Britanija staje uz bok Sjedinjenim Državama pri invaziji na Afganistan u koju će se naknadno uključiti i vrla Hrvatska, formalno radi uništenja talibana koji su im bili izmakli kontroli. Sveukupno će takvu politiku geopolitičke dominacije sam Blair naknadno prozvati – liberalni intervencionizam. Štoviše, istaknuo ga je kao okosnicu svog djelovanja.
Svi su u Afganistanu shvatili da se liberalni intervencionizam bavi najviše ekonomskom politikom, ali stavljenom izvan tokova demokratskog odlučivanja (FOTO: HINA/EPA)
Liberalni je intervencionizam, oksimoronštini usprkos, moguće ispravno razmotriti jedino u okviru šire ekonomske politike. Uostalom, njemački predsjednik Horst Köhler je 2010. godine bio prinuđen dati ostavku zbog izjave da je smisao uplitanja u afganistanski građanski rat, pa i njemačkog, ustvari ekonomski interes. Ne lokalni, nego zapadnjački, generalno slobodnotržišni. Bio je naprosto preiskren, što u politici može biti protumačeno kao idiotizam, a njemačka kancelarka Angela Merkel svakako nije oko toga imala dvojbi.
Blair je do prodora u Afganistan ionako bio zatečen u ulozi neoliberalnog spavača na čelu kolebljivih laburista. Taj glavni izvođač radova na gradnji Trećeg puta, notornog kukavičjeg jajeta teoretičara Anthonyja Giddensa, produžio je eru Margaret Thatcher u trenu kad je ta političarka već bila politički upokojena. Nešto kasnije navela je upravo Blaira kao svoje najveće postignuće. On sam osnažio je više srodnih svjetskih lidera, tek nominalno lijevocentrističkih, poput Billa Clintona i Gerharda Schrödera. Slobodnotržišna propast u koju će te krtice među socijaldemokratima odvući čitav svijet, itekako je dobro vidljiva i nama zahvaljujući hrvatskom SDP-u.
Prije najvećeg sunovrata takvog svijeta kroz ekonomsku krizu 2008. godine, Blair je ipak već bio napustio Downing Street. S mjesta britanskog premijera otišao je godinu dana ranije, ponajviše zbog skandala s namještanjem opravdanja za rat u Iraku. Mnogi će potom zahtijevati suđenje Blairu za ratni zločin. Umjesto na međunarodnom sudu, Tony se Blair uskoro našao u novoosnovanom vlastitom Institutu za globalne promjene. Točnije, u doslovno njime imenovanom The Tony Blair Institute for Global Changes.
I eto ga sad, putuje meštar svijetom šireći doktrinu liberalnog intervencionizma ili neoliberalizma te nudeći konzultantske usluge vladama i vladama u sjeni. Nije da toj ustanovi fali novca; npr. Saudijska Arabija, najmoćniji i režimski najrigidniji zapadnjački saveznik na Bliskom i Srednjem Istoku, lani mu je donirala 12 milijuna dolara.
No promotrimo što čini takav Blair u svjetlu eksplozije jada u Afganistanu. Dabome, kritizira američkog predsjednika Joea Bidena zbog povlačenja, ili ovakvog povlačenja, što je apsolutno u pravu. Samo što je s te strane malo tko raspoložen, a on ponajmanje, da ustvrdi kako su Amerikanci i Britanci punih 20 godina tamo instalirali krajnje neupotrebljivu vlast. Učinili su sve da modernu demokraciju u Afganistanu ogade i Paštunima i Tadžicima, i Hazarijcima i Uzbecima, i sunitima i šijitima. Između ostalog, svi su oni i sami shvatili da se liberalni intervencionizam bavi najviše ekonomskom politikom, ali stavljenom izvan tokova demokratskog odlučivanja.
Neznano je pak što se od toga shvaća u Hrvatskoj. Premijer Andrej Plenković primio je Blaira i javno priznao da je cilj njegova dolaska širenje utjecaja instituta kojem je podario ime. A koji je, nimalo usputno rečeno, kompatibilan politici HDZ-a do dandanas. Predsjednik Zoran Milanović dodao je na to da nam ne treba ta vrsta suradnje, što god pod tim mislio. Možda je samo minirao Plenkovića, jer Blairovo je naslijeđe mogao kritizirati i ranije, ali mu to nije bilo ni na kraj pameti. Ovaj put je čak izvalio, smrtno ozbiljan: „Ne bih mu htio napakostiti, neka čovjek dobro zaradi“. On se doima kao da uopće ne shvaća da je tamno srce blerovštine – ideologije u svijetu znane kao Blairism – baš profitiranje na tuđem udesu.
Socijaldemokratsko izmotavanje zvano Treći put, međutim, ovdje su najviše pronosili Milanović i prethodnik mu Ivica Račan. Tony Blair je autentičan njihov strateški družbenik, dok je nelagoda oko rasturanja Iraka, ne samo režima Sadama Huseina, tek nuspojava zajedničke im politike. Milanović je povrh svega bio pristalica intervencije u Libiji koju su predvodili Britanci i Francuzi. U to ime je Blair posjetio Hrvatsku i zapravo je ceremonijalno pozvao na odanost kontinuitetu. Ako ga Vlada RH i ne uzme za konzultanta, taj će se specijalni gost u ovoj zemlji s pravom i dalje osjećati kao doma.
lupiga
