Mama, sanjao sam da smo u školi učili slovo K!, vic je koji je do prekjučer kružio Hrvatskom u štrajku.

Hvala Bogu i Partiji na vlasti, završile su noćne more djece koja su već jučer, na zadovoljstvo svojih roditelja, mogu budna sjesti u školske klupe i na javi savladati slovo K.

Što su na K »kupili« prosvjetni radnici, odnosno njihovi sindikalni vođe, za spas Plenkovićeve glave, koja je već bila na panju, ostaje da se vidi i izračuna. Ono što je premijeru bilo najbitnije, a u čemu je u konačnici uspio, bilo je da iz ove utakmice, koju je gotovo dva mjeseca gubio od znatno slabijeg suparnika, na kraju izađe neporažen. Koliko je ovaj štrajk narušio njegovom rejtingu, vidjet ćemo tek sljedeće godine, iako će mu sve glasnija opozicija u HDZ-u i eventualni poraz predsjednice Kolinde Grabar–Kitarović, koja bi Milanu Bandiću ne samo pjevala već i nosila kolačiće u zatvor, pokušati pripisati u krivicu.

Izbjegao je premijer Madrid, druženje s europskom elitom i raspravu o klimatskim promjenama kako bi napokon zamrznuo štrajk koji je podcijenio i svojim bahaćenjem gotovo uspio samoga sebe smijeniti! Ono što je zanimljivije od svega onoga oko čega se Plenković nepotrebno cjenkao ova dva mjeseca, a što govori o njegovoj (ne)iskrenosti prema prosvjetarima, uvjet je koji je postavio sindikalnim čelnicima zatraživši od njih da za njegovu ponudu oni sami preuzmu odgovornost i donesu odluku ne bi li izbjegao uobičajeni referendum kojim su, principom jedan član, jedan glas, štrajkaši odlučivali o svojim daljnjim koracima!

Olako je većina sindikalnih čelnika pristala na takav premijerov zahtjev, ne pokušavši zagrebati ispod površine tog trojanskog konja kojeg im je podvalio, jer bi u suprotnom shvatili čega se to Andrej Plenković najviše pribojava. A to se zove neposredna demokracija, koja je pogubna za svaku autokraciju, pa i ovu Plenkovićevu! Premijer je štrajk prosvjetnih radnika shvatio ozbiljno tek onog trenutka kada je uvidio da više ne može ni na koji način manipulirati sindikalnim čelnicima, jer je štrajk u svoje ruke preuzela baza iz koje su se, iz dana u dan, regrutirali sve brojniji i javnosti zanimljiviji prosvjetari koji su jasno artikulirali i uvjerljivo argumentirali svoje ciljeve.

Ti i takvi aktivisti najveća su opasnost i jedini protivnik kojega se Andrej Plenković uistinu boji, oni ne putuju kao i on avionom u business klasi i u svojoj potplaćenosti dostojanstveno su nepotkupljivi! Toga se uplašio premijer, onih koji su, samo da je štrajk potrajao još koji dan, bili u stanju na ulice i trgove izvesti svu malobrojnu radničku klasu u ovoj zemlji, zgaženu i podcijenjenu. Poput radnika »Đure Đakovića«, poput svih onih kojima su uljuđeni učitelji pokazali kako se treba boriti za svoja prava i dostojanstvo. Olako su se sindikalne vođe odrekle referenduma kao svog najjačeg oružja omogućivši Andreju Plenkoviću da se iskobelja iz zamke iako je sam premijer nakon njihove abdikacije morao otići dobiti potvrdu od Predsjedništva HDZ–a za svoje poteze!

Ničega se plutokracija toliko ne užasava kao jedinstva i masovne pobune robova koja bi im otela moć vladanja. Neposredna demokracija, sjetimo se, zaprijetila je tom nakaradnom sustavu i prije deset godina, kada su studenti hrvatskih sveučilišta blokirali svoje fakultete i kao jedan od svojih glavnih zahtjeva istakli onaj za besplatnim obrazovanjem. »Znanje nije roba«, tražili su studenti tada baš kao prosvjetari danas dostojanstvo, a o svemu su raspravljali na svojim plenumima gdje su svi imali pravo glasa!

Tada smo na ovom istom mjestu citirali kako su svojom pobunom hrvatski studenti »razotkrili slijepu pjegu tranzicijskih vlasti koje ne podnose da mase misle autonomno i postavljaju političke zahtjeve izvan etabliranih mehanizama »socijalnog dijaloga« i »političke kulture«. Zato blokada, ne protest; plenum, ne delegacija zastupnika; zahtjev, ne dijalog…

Ako već nisu prosvjetari, valjda će oni koji sada uče slovo K u školama shvatiti da »Jedan svijet, jedna borba« nikada ne smiju prestati.