Sjajno desetljeće ili obična fatamorgana: u povodu desete obljetnice članstva Bijedne Naše u Europskoj uniji Andrej Plenković nije štedio prepotencije, samohvale i populističke hiperbolike.
Očekivano, CRO prenijer Andrej Plenković u povodu 10. obljetnice članstva Bijedne Naše u Europskoj uniji (EU) nije štedio prepotencije, samohvale, glasa i populističke hiperbolike u intervjuu režimskomu Hrvatskom radiju („Intervju tjedna“), pa bi netko tko ne živi u RH, ne prima u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj plaću i mirovinu, ne kupuje u njoj osnovne prehrambene namirnice i higijenske potrepštine, ne plaća režije, nije u kritično eksploatatorskom žrvnju radnih odnosa, ne traži bilo kakvu liječničku skrb ili sudsku pravdu, nije u tzv. dužničkom ropstvu stranih banaka-kćeri (lihvarski krediti, enormne naknade, blokade, deložacije, etc.), nije dnevno prekomjerno granatiran fake news i jednoizvornom polit-medijskom propagandom o ukrajinskom ratu, sigurnosnoj i svkoj drugoj ugrozi iz Rusije i Kine, itsl., dakle, taj bi netko mogao pojmiti iz Plenkovićeve kvarne lakirovke tmurnog stanja životnog standarda da još neiseljenih manje od 3,9 milijuna tzv. običnih/malih ljudi žive bolje no ikad zahvaljujući isključivo čanstvu u EU, NATO-u, eurozoni i schengenskom prostoru. A žive lošije, skuplje, neizvjesnije i nesigurnije ne samo no prije 10 godina nego i prije preokretnih 1990-ih godina.
Usporede li se HDZ-Plenkovićevi „sjajni uspjesi RH u 10 godina članstva“ s „manje sjajnima“ (?) u usporedivim državama članicama s bivšega tzv. komunističkog Istoka, otkriva se RH slika Doriana Graya i već vrlo primjetna premijerova predizborna groznicaTo je potvrdila prije koju godinu anketa među 2200 građana RH i BiH starijih od 45 godina, s iskustvom života u rada u tzv. socijalističkomu mraku, u zajedničkoj 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti: 82 posto ispitanika se izjasnilo kako se nekada živjelo bolje, jeftinije, zadovoljnije i sigurnije no sada u samonedostatnim bantustanima pod stranom polit-ekonomskom i vojnom kontrolom. To, je li, što Plenković vidi/osjeća da Hrvatska danas jest, a prije 10 godina ni ikad prije nije bila – pa, je li, samo njemu, HDZ-u i potom bogu „Hrvatice i Hrvati i sve ine građanke i građani RH“ (sic transit) imaju zahvaliti na toj velikoj sreći, najveći dio tzv. običnih/malih ljudi koji plaćaju račune i ruši im se standard, izrabljivanih radnika i penzića na rubu gladi, bolesnih, djece, socijalno isključenih, nekih manjina… ne vide i ne osjećaju. Pače, vide i osjećaju da su dovedeni do ruba egzistencije te da od obećane Hrvatske „kao Švicarske i Norveške u europskoj obitelji“ nema ništa. I da neće biti ništa ni za sljedećih 10 godina kada će istočnoeuropske članice EU-a, koje su još u tzv. socijalističkomu mraku gledale poljoprivrednoj i industrijskoj Hrvatskoj u leđa, razvojno napredovati još razinu-dvije dalje.
„Mislim da ćemo mi tek s vremenom razumjeti što za Hrvatsku znači članstvo u europodručju, što znači europski stabilizacijski mehanizam“, kazao je premijer. „Međutim, postoji načelo solidarnosti koje drži na okupu članice EU-a (Mađarska i Poljska protiv su solidarnog prihvata migrantskih kvota, a Mađarska, inače pod financijskim EU sankcijama zbog energetske i ine suradnje s Rusijom, ne želi više solidarno dati ni centa dodatne novčane „EU pomoći“ Ukrajini, jer se ne znâ tko je, kako i na što je potrošio već isplaćenih 70 milijardâ eura, op. a.) i ta činjenica će pomoći Hrvatskoj u bilo kakvoj krizi i suočavanju s vanjskim šokovima (a zašto nije pomogla početkom 2022. godine u šokantnim okolnostima pandemije zaraze virusom SARS-CoV-2 kada je EU bog najprije sebi priskrbio cjepivo? – op. a.). Sve ovo s čime smo se suočili su vanjski šokovi. Mi smo zbog Covida kao vlada pokazali što je uloga države (tek nedavno je eksplodirala afera s krivotvorenim Covid testovima za koju se još ne znâ kako su milijuni poreznih obveznika završili u džepovima u kojima nisu smjeli, op. a.). U energetskoj krizi smo imali najjeftinije cijene struje, plina, subvencionirane cijene derivata (pod pritiskom SAD/EU-a je deset puta jeftinije ruske energente zamijenio, npr. plin i naftu, američkim i iz zemalja u kojima ih u bescjenje crpe američke megakompanije, pa bi bez komunističke državne intervencije izazvao posvemašnji kolaps u RH, op. a.).
Mi smo kao država učinili što se od nas očekuje da očuvamo socijalnu koheziju i spriječimo socijalnu frakturu. Dio sredstava koji je uložen, bilo je ukupno 6,8 milijardâ eura u pet paketa pomoći, naslonili smo na europska sredstva zato jer smo osnažili svoj međunarodni položaj. Zato je važno cijeniti gdje jesmo, jer da nismo – imali bismo manje. Susjedi se puno teže nose s krizama nego mi.“ Premijer Plenković tvrdi da možemo biti ponosni na „naša postignuća“. Na to da se više ne dâ živjeti s plaćom ili mirovinom koju inflacija i vladina upravljačka nesposobnost potroše u svega tjedan dana nakon što sjedne na račun, a dalje se fućka. Strane banke-kćeri prezadovoljno trljaju ruke nad dopuštenim i prešutnim, je li, crvenilom na tekućim računima te znatno višim kamatama na tzv. brze kredite, a trgovačke kćeri i sinovi stranih lanaca – otvoreno ignorirajući i „međunarodno pozicionirane“ Plenkovića i dvojicu resornih ministara – još zadovoljnije zbrajaju ekstraprofite na baš svim artiklima što ih nude na svojim policama, kojima gotovo dnevno dižu cijene. I tko im što može, odnosno koji su to „učinkoviti alati“, što ih spominju premijer i ministri, za disciplinirati zelenašku ne-svijest stranih trgovaca, a ne koriste se?
Nije istina da Hrvatska bez članstva u EU i „sjajnih 10 godina okrunjenih ulaskom u klub 15 zemalja koje su u NATO-u, Uniji, Schengenu i eurozoni“ ne bi imala Pelješki most, koridor 5C, brzu cestu Zagreb-Sisak, probila drugu cijev tunela Učka te raspolagala u ovom desetljeću (čak samo od turizma) s vlastitih 25 milijardi eura za razvojni boljitakPa, treba li se najšire CRO općinstvo nasmijati ili pak gorko zaplakati kad o 10. obljetnici članstva RH u EU čuje Plenkovićeve laude bez pokrića u ključnim istinama? „Zemlja koja nije postojala na karti kao međunarodno-pravni subjekt prije tri desetljeća, danas nakon Domovinskog rata, hrabrosti branitelja, vodstva predsjednika Tuđmana, biti u ovoj poziciji je vrijeme za podvući crtu i reći: ‘Mislim da smo napravili jako puno’“, tvrdi. Hrvatska je itekako postojala na zemljopisnoj karti, pa čak i kao taj, kako ga Plenković hiperbolizira „međunarodno-pravni subjekt“, jer je imala sve ustavom zajamčene atribute jugoslavenske savezne države, uključivo pravo odcjepljenja: zastavu, grb i himnu, koja se obavezno intonirala za svakog službenog stranoga državničkog posjeta. Ti međunarodno-pravni atributi, dakako, na osnovi povijesnih činjenica i kontinuiteta državnosti, taksativno dokumentiranog u Izvorišnim osnovama već tzv. Božićnog ustava RH, bili su među presudnim sastavnicama odluke Badinterove komisije o RH u tzv. avnojskim državnim granicama te odluka pojedinih država 1991./1992. godine o priznanju hrvatske državne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti.
À propos, Hrvatska je neusporedivo više no pod HDZ-Plenkovićevom sedmogodišnjom vlašću – kada je mala od bruxelleske kužine i samo formalno, na papiru, odlučuje o vlastitoj samostalnosti, neovisnosti i suverenosti, sic transit, jer se odluke ne donose u Zagrebu već u Uniji – znatno prije prošla tri desetljeća itekako bila u cijelom svijetu, ne samo u Europi, industrijski i poljoprivredni subjekt, respektabilan izvoznik (od brodova, lokomotiva, vagona, generatora za hidrocentrale, elektronike, čak i tenkova, građevine, mesa, etc.), što Bijedna Naša pod ovakvom vlašću danas više nikad neće dostići. Kamoli prestići. Više nikad neće stotine tisuća ljudi zarađivati obiteljski kruh u industrijskom Žitnjaku i zagrebačkom zapadu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Sisku, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Varaždinu, Čakovcu, Bjelovaru…, besplatno dobivati stanove, liječiti se bez participacije, jeftino s K-15 naknadom ljetovati na moru… Zašto? Zato što su političari RH neodgovorno darovali odlučivanje o sudbini vlastite zemlje Bruxellesu na objema adresama (EU i NATO) i Washingtonu i nizu institucija/organizacija pod njihovom kontrolom.
HDZ-Plenkovićeva je vlada u pogubnoj EU-ovoj politici prema ratu u Ukrajini sudjelovala i dušom i tijelom, a premijer koji je nekim čudom (kažu, zbog anemije!? – sic transit) izbjegao služenje vojnog roka domovni, promovirao je samoga sebe u gorljiva proturuskog ratnog huškačaNa pitanja o tomu da su graađani prije 10 godina očekivali od EU-a stabilnost, bolje plaće, veća prava manjina, slobodu kretanja, o svako malo štrajkovima koji paraliziraju sustav, enormnim poskupljenjima koja ostavljaju bez riječi i ministra Marka Primorca, o zastrašujućem nemaru države prema umirovljenicima (700.000 ih živi s 400 i manje eura na mjesec; svaki drugi je na rubu gladi), itsl., Plenković odgovara kao da je došao s drugog planeta. Sve je sjajno, a za ono što ne valja, vidi vraga, krivi su – Rusi. Jer su „ničim izazvani“ (sic transit) izveli vojnu invaziju na Ukrajinu. Ni slučajno nisu krivi ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski koji je – da se nije dao nagovoriti od SAD/EU/NATO-a na suprotno! – bio mogao izbjeći rat s neusporedivo jačom Ruskom Federacijom, odnosno predsjednica Europske komisije Ursula Röschen/Ružica von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća Charles Yves Jean Ghislaine Michel (je li, Plenkovićevi „draga Ursula“ i „dragi Charles“ iz službene prepiske), koji su primjenom 11 paketa made in SAD tzv. sankcija Moskvi izazvali na Starom kontinentu najveću, dvoznamenkastu inflaciju/recesiju u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, ekonomski suicidnu prehrambenu krizu, energetski kolaps i najveću sigurnosnu grozu od hladnoratovskog doba i tzv. kubanske krize kad je svijet 1962. godine bio na samoj ivici Trećega svjetskog rata, nuklearnog armagedona.
HDZ-Plenkovićeva je vlada u toj pogubnoj politici sudjelovala, što bi se reklo – i dušom i tijelom, a premijer koji je nekim čudom (kažu, zbog anemije!? – sic transit) izbjegao služenje vojnog roka domovni, promovirao je samoga sebe u gorljiva proturuskog ratnog huškača, podanika svake (pro)američke ratne larpurlartistike i, je li, time sasvim nepotrebno, nepromišljeno i opasno svrstao RH na listu neprijatelja najmoćnije nukleane sile na Kugli. Unatoč otvorenom protivljenju šefa države i vrhovnog zapovjednika vojske Zorana Milanovića. I to nam je EU uspjeh!? Sramota prvog reda za koju, naravno, nisu krivi Rusi, kao što nemaju blage veze sa srozavanjem životnog standarda u Hrvatskoj, ima veze samo premijer Plenković i sve što ne valja ide njemu na dušu. Za razliku od Viktora Orbána kojemu je Mađarska prva i najvažnija, CRO Plenkoviću je Bijedna Naša zadnja na listi (karijernih?) prioriteta. Mađar kaže da ni u snu ne dopušta ni Bruxellesu niti Moskvi upravljati njegovom zemljom, a hrvatski premijer sugerira da nedaćama EU-a i kolateralno Bijedne Naše upravlja Vladimir Putin. Potporom, je li, CRO predsjednika Zorana Milanovića i „domaćih disidenata i rusofila“ iz političke oporbe. Isključivo je Putin bacio ekonomije te životni standard tzv. europske obitelji i RH na inflacijska, prehrambena i energetska koljena. Naravno da to nije istina budući da sva ta kriza u Europi i RH ima prepoznatljiv bruxellesko-zagrebački, latinični, ne ćirilični rukopis.
Hoće li to zlo eskalirati najesen i sljedeće zime? Nisu u strahu samo naši građani nego i znatno bogatiji na cijelomu Starom kontinentu. Ima li alata za usporiti ili zaustaviti daljnji slobodni pad životnog standarda, inflaciju, katastrofalne klimatske promjene i rat u Ukrajini? „Vrlo je jednostavno“, lakonski će Plenković, „zaustavimo Putina! Nemojmo voditi prorusku politiku kao neki u Hrvatskoj (predsjednik Milanović i istomišljenici, op. a.). Imate sramotnih 54 zastupnika u Saboru koji ne dođu, ne glasaju ili se suzdrže u tomu hoće li Hrvatska dati vojnu pomoć Ukrajini. Pa zašto je narasla cijena energenata? Pa nije narasla valjda zbog nas (upravo je narasla zbog vas, zato što se EU/RH pod američkim pritiskom odrekao jeftinijih ruskih energenata radi izgona Rusije s tržišta te opskrbe znatno skupljim iz SAD-a i proamerički okupiranih zemalja, op. a.), nego zbog onog tko je napao susjednu zemlju, prekršio sva načela međunarodnog prava, digao u nebo cijene energenata, trpi 11 krugova sankcija, pobio desetke tisuća ljudi i uništio zemlju.“ Rusija nije formula koja drži vodu, pa će uvjeriti ljude u to da SAD/EU/NATO i ini proamerički Zapad ne vode totalno pogrešnu, polit-ekonomski dugoročno suicidnu politiku. Već godinu i pol tzv. sankcije Moskvi imaju polit-ekonomski bumerang-efekt, nisu oslabile Rusiju da izgubi rat, da unutarnje „događanje naroda“ ili puč (jednodnevni se wagnerizam Jevgenija Prigožina sveo na farsu), nisu zaustavile masovna ubijanja i krvavo razaranje Ukrajine, nisu dale neka pobjednička krila ukrajinskoj protuofenzivi nabildanoj najsuvremenijim zapadnim teškim oružjem…
Štošta nisu pa nisu, a porezne se obveznike u Uniji sve nemilosrdnije pritišće sve novim i novim odbijanjima od usta svojih obitelji ne bi li se makar i silom amenovalo nezajažljivu demagogiju Zelenskog: „Ukrajinci se ne bore samo za svoju slobodu i teritorijalnu cjelovitost nego i za obranu demokracije, slobode i ljudskih prava u cijeloj Europi i svijetu“. Sic transit. To isto, svaki put malo drukčijim riječima, papagaje i Von der Leyen i Andrej Plenković, jer ni oni osobno niti njihova djeca ili bliža, je li, rodbina ne plaćaju ukrajinski rat iz svojih džepova niti sudjeluju na prvim crtama bojišnice. Glumataju „domoljubne junake“ ispod jorgan-planine. A to nije u redu niti je pošteno prema pola milijarde eurograđana poslanih prema prosjačkom štapu, uključivo nešto manje od još neiseljenih 3,9 milijuna hrvatskih žitelja. Svi oni s ukrajinskim ratom nemaju blage veze, niti su luk jeli niti ga mirisali, pa ih ni Von der Leyen s istomišljenicima na činovničkom sljemenu u Bruxellesu niti Plenković nemaju pravo gurati ni u kakav neprijateljski žrvanj, u tuđe ratove za tuđe interese. I točka.
„Jako sam nezadovoljan da su brojni akteri na hrvatskom tržištu koji su bili korisnici svih mogućih potpora u ovakvom vremenu odlučili dizati cijene više nego što je to realno“, posipao se Plenković pepelom, a ne ufa se priznati zašto kao prvi upravljački operativac u zemlji nije kadar držati konce u rukama, pa se vadi na – Putina, sic transit. „Ponekad imam dojam da je sve što dođe u Hrvatsku došlo iz Ukrajine (pa došli su karcinogenim pesticidom klorpirifosom zatrovani pšenica, brašno i niz pekarskih proizvoda, a Von der Leyen i Plenković se prave grbavima, op. a.), pa je sad skuplje ili je došlo s područja Turske gdje je bio potres, pa sve kasni ili je sve skuplje. To nije realno. Mi živimo u tržišnoj ekonomiji. Mogu posegnuti za administrativnim mjerama (ne može, boji se „drage Ursule“, koja mu je već naredila ukidanje državnih subvencija za struju, plin i naftne derivate kako ne bi štetile ekstraprofitima zapadnih zelenaša i megakorporacija na hrvatskom tržištu, op. a.), koje bi limitirale cijene na razini od prije godine dana. Što će biti odgovor? Skidat će onda pojedine proizvode s polica, a bit ćemo u turističkoj sezoni…
Tržišna ekonomija je sustav u kojem trebamo pritiskati te što divljaju poskupljenjima, trebaju pritiskati udruge potrošača, mediji… Krize koje traju više od tri godine zahtijevaju visoki stupanj odgovornosti svih. Ne možemo se ponašati kao da država nije dala ništa, dignuti cijene pa da ljudima koji ionako teško žive bude još teže (ipak se teško živi nakon 10 godina RH u EU? – op. a.). Danas imamo euro, sve je usporedivo. Ne formiram ja cijene usluga i proizvoda (točno, ali Plenković i njegova vlada su odgovorni – ne Putin – za uvjete poslovanja tih što određuju cijene, pa time i na krajnji rezultat, op. a.).“
Sve u svemu, od Plenkovića ništa nova. Intervju u povodu 10. obljetnice RH u EU zbir je fraza i pomno probranih statističkih podataka koji dižu rep njegovu dvomandatnom „natprosječno uspješnom premijerovanju“ kojim se, dakako, ne mogu platiti preskupe režije, nahraniti obitelj, držati osobnu higijenu i čisti dom niti, je li, platiti obitelji tjedan dana ljetovanja na moru, obnoviti garderobu, otići u kazalište, kupiti knjigu… A to, bez obzira na Putina i SAD/EU/NATO-ov rat protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca, „Hrvatice i Hrvati i sve ine graađanke i građani RH“, sic transit, nakon 10 godina u bogatoj tzv. europskoj obitelji – nisu zaslužili. Životni standard im je više kazna, nego nagrada za referendumsko, je li, 66,27-postotno „da“ priključenju RH Uniji. Je li se to desetljeće pokazalo, kao što tvrdi CRO premijer, vrlo uspješnim razdobljem ili tek fatamorganom, nedvojbeno će dodatno potvrditi vrijeme što nezaustavljivo dolazi. Puno izazova tzv. europskoj obitelji kakve dosad još nije iskusila, a ne tiču se samo ishoda rata u Ukrajini, nego prije svega dotrajale unutarnje Unijine konstrukcije što već jest na kušnji, a osobito će biti megaizborne 2024. godine kada će se „disidentski“ klub Viktora Orbána možebitno pojačati za još dvije države EU-a, pa… Radikalna pak tzv. desnica u EU zemljama tzv. prve brzine, koja simpatizira Putina, čeka svoj izborni trenutak u koje želi kapitalizirati EU posljedice tzv. sankcija Rusiji.
Cijeli (pro)američki Zapad ratuje protiv jedne države, a nikako postvariti onu kako – dva loša ubiše Miloša!? Pa Ukrajini, lani reče bivši američki državni autoritet Henry Kissinger, a neki dan i bivši predsjednik SAD-a Donald Trump, Ukrajini prijeti kraj rata s amputiranim dijelom svog teritorija s kojega, ma što govorio Zelenski, neće istjerati Ruse. Za godinu dana, moguće je, ako politički preživi, CRO premijer će promijeniti diskurs glede&unatoč i Unije, i Ukrajine i Rusa. Budući da i sâm CRO premijer priznaje kako su krize u Uniji trajna pojava. Recimo, samo u prošlom desetljeću: od Brexita i pandemije bolesti SARS-CoV-2 do ukrajinskog rata i također neodgovornog zaoštravanja odnosa s Kinom pod mutavim izgovorom kršenja međunarodnih pravila trgovanja, ljudskih prava i „ugrožavanja“ Tajvana.
Nije istina da Hrvatska bez članstva u EU i „sjajnih 10 godina okrunjenih ulaskom u klub 15 zemalja koje su u NATO-u, Uniji, Schengenu i eurozoni“ – što fali neusporedivo demokratskijoj od većine članica EU-a, uređenijoj i bogatijoj Švicarskoj, koja to nije!? – ne bi imala Pelješki most, sagradila koridor 5C, brzu cestu Zagreb-Sisak, probila drugu cijev tunela Učka te raspolagala u ovom desetljeću (čak samo od turizma) s vlastitih 25 milijardâ eura za razvojni boljitak, itsl. Itekako bi, ali ne fenjeraškom HDZ-Plenkovićevom politikom male od velike kužine („to je odlučnost naše proeuropske politike“, tvrdi, „prije svega HDZ-a kao glavne stranke u vladajućoj koaliciji, i svih reformâ koje smo poduzeli u sedmogodišnjem mandatu“), koja uz prosjački šešir čuči pred bruxelleskim staklenjakom. Hrvatska nije spala na to da prosjači „solidarni euro“ (2016. godine je alokacija bila milijardu i tri milijuna eura, a sada milijardu i 400 milijuna), ima svoje dostojanstvo koje tzv. europska obitelj ne poštuje ni na jednom području polit-ekonomskog života, gdje se djelom pokazuje kako je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena puno manje polit-ekonomski svoja na svomu no što je bila za tzv. socijalističkog mraka.
A raspolaže prirodnim i ljudskim resursima za samodostatnost i globalnu konkurentnost, ali nema kritičnu količinu suverenističke pameti za domaćinski gazdovati, je li, time čime raspolaže i što je dostižno bez stranog tutorstva. Unija jest visokovrijedna zamisao malog kruga velikih ljudi oko Roberta Schumana o zajedništvu jednakosti, pravdi, solidarnosti i mirotvorstvu, ali praksa se dozlaboga degenerirala. Osobito za mandata aktualnog EU činovništva, valjda najnesposobnijeg i najnesavjesnijeg od svih prethodnih zajedno. Usporede li se HDZ-Plenkovićevi „sjajni uspjesi RH u 10 godina članstva“ s „manje sjajnima“ (?) u usporedivim državama članicama s bivšega tzv. komunističkog Istoka, je li, otkriva se RH slika Doriana Graya i već vrlo primjetna premijerova predizborna groznica, pa…
