Da ustaški logor smrti u Jasenovcu predstavlja praktično najgore svjedočanstvo neljudskosti na ovim prostorima, jasno je svakome tko išta o prošlosti zna i tko nije toliko nehuman da bi posegnuo za relativizacijom ili čak negiranjem stvarnosti tog logora. Po bestijalnosti mu je na identičan način prethodilo Jadovno, a slijedilo ga je i beogradsko Staro sajmište, no Jasenovac doista možemo promatrati kao paradigmu zločinačke ustaške marionetske nacističke države. Koja je imala praktično neskriven plan da potpuno uništi Srbe, Židove i Rome te Hrvate antifašiste. Istina je također i to da zbog razmjera užasa koji je tamo organiziran socijalističke vlasti nisu znale kako da izgrade kulturu sjećanja oko tog mjesta, onakvu koja bi svjedočila o sadržaju logora smrti, ali istodobno ne bi poticala zlopamćenje i onemogućavala izgradnju modernog društva odanog bratstvu i jedinstvu. To je i bio razlog zbog kojeg je apstraktni i razigrani Bogdanović dobio projekt izgradnje jasenovačkog spomenika, ali i razlog zbog kojeg Tito nikad nije otišao u Jasenovac.
Pored toga, istina je i to da su, nadajući se što većim ratnim reparacijama vlasti FNRJ ukupan broj ubijenih pribrojili jasenovačkom logoru smrti, što je i dovelo do tragične i suštinski besmislene licitacije brojkama. Prvi je s tom rabotom krenuo Franjo Tuđman, još krajem osamdesetih u knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“ navodeći oko 20-30 tisuća ubijenih, uz čitav niz revizionističkih stavova, nastavila je sramotna komisija Hrvatskog Sabora pod vodstvom Nedjeljka Mihanovića, koja je spominjala jedva 2-3 tisuće, i to ne ubijenih, nego onih koji su umrli od raznih bolesti, da bi sve skupa u Hrvatskoj vrhunac doživjelo s raznim kvazipovjesničarskim revizionističkim radovima i društvima za istraživanje tzv. trostrukog logora Jasenovac, čija je ključna tvrdnja da je logor smrti zapravo uspostavljen nakon rata, što predstavlja potpunu laž.
Čitavo pak vrijeme, srpska historiografija navodila je brojku od 700 tisuća ubijenih, a sve skupa unatoč ozbiljnom istraživanju Vladimira Žerjavića, također s kraja osamdesetih, ali i poimeničnom popisu jasenovačkih žrtava kojeg su izradili u memorijalnom centru u Jasenovcu i koji sadrži nešto manje od 90 tisuća imena, s procjenom da bi se taj broj mogao popeti za još oko 10 tisuća. To je zastrašujuća brojka i posve je nejasno zbog čega se ona negira, kao da se radi o licitaciji, a ne o konkretnim ljudima i groznom zločinu.
Isto tako, Jasenovac je ogroman teret na savjesti Hrvatske ili preciznije hrvatskog naroda, no nepošteno je optuživati čitavu zemlju ili narod za zločine ustaške države, kad je dobar dio tog naroda sudjelovao u antifašističkoj borbi i podnio presudnu žrtvu za oslobođenje zemlje. Revizionizam koji je nastupio nakon 1990. i koji u mnogim segmentima nije posustao, ipak nije spriječio to da kompletan vrh države svake godine dođe u Jasenovac na godišnjicu proboja logoraša. Imajući u vidu da je riječ o nečemu što jeste na savjesti Hrvatske, za izgradnju iscjeljujuće kulture sjećanja puno su važniji filmovi i svjedočanstva koji su objavljeni u toj zemlji, nego bilo gdje drugo na jugoslavenskom prostoru, što jednako vrijedi za nedavni dokumentarni film o Diani Budisavljević, kao i za stari igrani film „Crne ptice“ ili Zafranovićeve „Krv i pepeo Jasenovca“ te „Testament“.
Sve ovo pišem povodom kragujevačke izložbe „Jasenovac-pravo na nezaborav“ i stvari koje je tim povodom izjavio Ivica Dačić. On je s jedne strane pozvao Hrvatsku da bude saveznik Srbije u održavanju kulture sjećanja prema Jasenovcu, dok je s druge rekao kako: „Izložba treba upozoriti i na opasnosti od revitalizacije ideologije i političkih praksi, koje su dovele do nesagledivih strahota“, naglasivši kako su dio takvih nastojanja i „neznanstvena reinterpretiranja događaja i procesa iz perioda Drugog svjetskog rata, koje postaju dio javnog govora i opravdavaju zločine“. Ovoj izjavi se ne bi imalo ništa za prigovoriti da upravo ovih dana ne svjedočimo skandaloznom povlačenju odluke o otkupu kapitalne Goldsteinove knjige o Jasenovcu za narodne biblioteke, isključivo zbog tvrdoglave licitacije brojkama, iz čega ispada da valjda on želi umanjiti broj ubijenih, što je potpuni nonsens. S druge pak strane, revitalizacije ideologija i političkih praksi ustaškog tipa su se ovdje već dogodile devedesetih godina, pa smo tako imali i genocid u Srebrenici i masovne grobnice u Prijedoru, masovna smaknuća u Višegradu, dugotrajne opsade gradova i masovna ubojstva civila, logore u Omarskoj i Manjači, leševe koji se premještaju s jednog mjesta na drugo i čitav niz takvih zločina. Imali smo naravno i zločine nakon Oluje i Dretelj i Ahmiće i Mostar, ali za ovu priču s Dačićem relevantno je ono što sam naveo u rečenici prije. Potpuno je, naime, nevjerodostojno i cinično upozoravati na opasnosti od revitalizacije tih praksi i pozivati se na antifašističke vrijednosti, a istovremeno šutjeti o fašizmu iz devedesetih i ulozi vlastite partije u njima.
pescanik