Na ključnim mjestima očito nije bilo hrabrosti ili znanja, ili ni jednoga ni drugoga, da se pravovremeno poduzme što je potrebno
Sirovo loptanje s djetetom koje ima ozbiljne probleme u ponašanju odabrano je kao metoda kroz koju će njegovo psihološko stanje nestati samo od sebe. Zato jer je to najlakše. Prebaci ga drugima da ga se riješiš, to je bio zastrašujući odgovor aparata koji se bavi jedino djecom i školom
Cijelu vertikalu, od škole do Fuchsovog ministarstva, digao je na noge slučaj desetogodišnjeg dječaka iz Zagreba, koji maltretira druge učenike agresivnim seksualiziranim ispadima i zbog kojeg su obitelji njegovih razrednih kolega prestale slati svoju djecu na nastavu.
Nakon akcije otpora roditelja, pedagoška je mašinerija organizirala beskonačne razgovore i pregovore, dječak je dobio stručnu asistenciju i svi su opet zajedno u razredu. I premda autoriteti kažu da je time kriza prevladana i da su problem napokon uhvatili za rogove, nije bilo nimalo ugodno gledati raspad kompletnog sustava na primjeru malog djeteta s kojim ne znaju što bi počeli svi ti stručnjaci koji su se njime bavili. Djeteta koje danas ima samo 10 godina. Djeteta koje je bez ikakve sumnje i samo žrtva okolnosti u kojima odrasta i kojem nitko nije znao dati ruku da se izvuče, a veliko je pitanje hoće li znati i sada.
Pomoć nije dobio
Dok se ovih dana oko njega intenzivno sastančilo, saznali smo, naime, da su vlasti već tri puta u tri godine selile dječaka iz škole u školu. Iz druge je premješten u treću kad su roditelji njegovih kolega odlučili da zajedno moraju dići veliku galamu kako bi od njegovih seksualnih provokacija zaštitili svoju djecu. No očito nitko od odgovornih nije sagledao nužnost da će se dječak vladati na isti problematični način i u trećoj školi, kao i u prvoj i u drugoj, što je i tu opet izazvalo identičnu roditeljsku pobunu.
Pa naravno da se promjena kod tog djeteta nije mogla dogoditi fizičkim premještanjem iz ustanove u ustanovu. Nije jer je njemu bila potrebna pomoć, a to nije dobio. On je tri godine zapravo vrištao da ga se pogleda, a samo su ga seljakali po Zagrebu. Sirovo loptanje s djetetom koje ima ozbiljne probleme u ponašanju odabrano je kao metoda kroz koju će njegovo psihološko stanje nestati samo od sebe. Zato jer je to najlakše. Prebaci ga drugima da ga se riješiš, to je bio zastrašujući odgovor aparata koji se bavi jedino djecom i školom.
Patologija i uzrok
I nešto su se kao mobilizirali tek kad je stvar potpuno eskalirala i kad su roditelji druge djece počeli zvati medije i tražiti odgovornost ministra Fuchsa. Koji im je onda bezobrazno i hladnokrvno poručio da ne podižu balvan-revoluciju. Ali što da ljudi rade kad sustav tako očigledno ne radi?
Da čekaju da taj dječak, kojeg se svi samo žele otarasiti kao gnojnog prišta, bude doveden do ruba i da moguće fizički naudi nekome u razredu? Ili sebi. Pa vidjeli smo stravični primjer iz Beograda. Također dijete dovedeno do ruba. Nitko ne kaže da bi se ovdje dogodilo nešto slično, ali neliječene traume svakako ne mogu završiti dobro.
A kod ovog zagrebačkog desetogodišnjaka, koji je odličan đak, dakle nema intelektualnih teškoća, patologija se posve sigurno nije razvila bez uzroka. Dijete od sedam godina – a kod njega je već tada uočeno hiperseksualizirano ponašanje – još ne zna ni je li muško ili žensko. I mogu majka i otac govoriti što god hoće, ali poremećaj izvire iz njihove kuće, a ne iz vedra neba. Oni su ishodište problema. Najskuplje tenisice i financijski status roditelja nije nadomjestak za sve drugo. Dijete koje je tek krenulo u školu ne može biti krivo za to što mu se događa i čime nije u stanju upravljati. Odgoj je fino tkanje. Djeca trebaju zdravu sredinu, ljubav, pažnju, korekciju i ispravan primjer kod kuće. Nečega od toga ovdje nije bilo.
Sustav je zakazao
A onda je i sustav sramotno zakazao. Još iz prve škole dječak je trebao biti upućen na obradu i dijagnostiku, u Zagrebu za to imamo centar u Dugavama, a zatim slijedi striktno provođenje mjera koje odrede stručnjaci, i nad dječakom, ali svakako i nad roditeljima, čije su odgojne metode evidentno kod njihovog sina izazvale progresiju socijalno neprihvatljivog ponašanja. U spašavanje tog djeteta trebala je od početka biti uključena i škola. Dakle svaka poluga, svi.
Kad se roditelji odupiru i odbijaju suradnju, za to postoje obiteljski sudovi koji donose odluku kako se u specifičnim situacijama mora postupiti u najboljem interesu djeteta.
Ali kod nas na ključnim mjestima očito nije bilo hrabrosti ili znanja, ili ni jednoga ni drugoga, da se pravovremeno poduzme što je potrebno. Ili nikoga nije bilo briga. U zamjenu za djelovanje i stvarnu pomoć, dječak od deset godina dobio je samo izgon iz jedne škole u drugu, što ga je moglo samo još više srušiti iz ravnoteže koju ionako nije imao. I onda se čudimo kako to da se sve više djece reže i ide na psihoterapiju. Roditeljska ”balvan-revolucija” protiv ovakvih šupljih autoriteta još je najmanje što građani mogu učiniti da ih trgnu iz njihovog birokratskog drijemeža, koji u svakoj krizi pere ruke od svoje odgovornosti.
