Nakon brojnih polemika i izjava koje su uslijedile po objavi nepravomoćne sudske presude u tzv. ‘slučaju Franak’, dobio sam dojam kako većina komentatora ne razumije osnovnu stvar – da banke i potrošači nisu ravnopravni ugovorni subjekti.
Upravo zbog toga i postoji zaštita potrošača i naš Zakon o zaštiti potrošača usklađen s cijelom silom EU Direktiva.
Odmah na početku se moram ograditi – nisam financijski niti pravni stručnjak i nemam namjeru polemizirati s nepravomoćnom presudom, no zbog svojeg angažmana na zaštiti potrošača ponešto o tome znam i htio bih da i drugi saznaju. Također, važno je da znate kako sam sudužnik za dugoročni stambeni kredit u ‘Švicarcima’ i osobno zainteresiran za konačan ishod ovog slučaja.
Dakle, čitajući i slušajući komentare na ‘povijesnu presudu’ stekao sam dojam kako se stvar odjednom postavlja na način da su ljudi ‘trebali paziti što potpisuju’, ‘trebali biti pametniji’, ‘trebali znati…’, uz redovito pozivanje na obveznopravne propise iz Zakona o obveznim odnosima.
No, većina komentatora zaboravlja kako Zakon o zaštiti potrošača jasno propisuje da se Zakon o obveznim odnosima primjenjuje na odnose potrošača i banaka samo ako Zakonom o zaštiti potrošača nije drugačije propisano.
A što to tako važno propisuje Zakon o zaštiti potrošača?
Primjerice, nepoštenom a samim time i nezakonitom ugovornom odredbom smatra se ona odredba iz tipskog ugovora unaprijed formuliranog od strane banke koja bi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Posebno naglašeno je da bi se nepoštenom smatrala odredba prema kojoj banka ima pravo jednostrano i bez valjanog razloga mijenjati obilježja usluge koja je predmet ugovora.
Također, Zakon o zaštiti potrošača kaže da bi zavaravajuća a time i zabranjena poslovna praksa bilo postupanje banke u kojem potrošaču ne bi rekla rizike ulaska u određeni kreditni odnos čime bi vjerojatno zavarala prosječnog potrošača.
Pa nije valjda da su banke tako radile? Idemo vidjeti.
Banka je potrošaču dala kredit u kunama uz valutnu klauzulu u ‘švicarcima’. Time je cjelokupni rizik promjene tečaja prenijela na potrošača. Dakle, što god se s tečajem dogodilo, banka nema rizika jer je cijeli rizik na potrošaču. Dakako da je većina ljudi, uključujući i mene, Švicarski franak doživljavala kao jako sigurnu i stabilnu valutu – pa nije li upravo Švicarska primjer financijske neovisnosti i stabilnosti? Naravno, kako nismo financijski stručnjaci, nismo znali da se tečaj kune vezuje isključivo uz euro i da se može dogoditi ovo što se dogodilo. Čini mi se da po Zakonu nismo ni trebali znati, trebali su nam reći. Meni nisu.
Također, banka prema tipskim ugovorima sklopljenim s potrošačima ima pravo jednostrano mijenjati kamatu tijekom trajanja ugovora i time, kako se njoj prohtije, mijenjati obilježje usluge koju pruža potrošaču. Dovoljna je njihova neobrazložena interna odluka i potrošač ne može ništa. Tako piše u ugovoru, naravno.
No dobro, što ako potrošač ne može plaćati kredit? Ništa, banka će mu uzeti stan, prodati ga po cijeni koju može postići, a potrošač će i dalje biti dužan za preostali iznos duga koji banka iz prodaje stana nije namirila. Kako su cijene stanova prilično pale a tečaj ‘švicarca’ prilično porastao, potrošač će u tom slučaju ostati bez stana i biti dužan još jako puno kuna, stotina tisuća kuna.
Dakle, meni se kao financijskom laiku čini kako banka nema ama baš nikakav rizik i pri tome zarađuje, a potrošač snosi sve rizike i pri tome plaća. Duboko sam uvjeren da je to prilično nepošteno, a provostupanjski sud prosudio i da je nezakonito.
Na samom kraju, iskreno molim komentatore i analitičare koji znaju ono što ja ne znam, a o bankarstvu ne znam ništa, da me prosvijetle – zašto bismo trebali žaliti banke i plakati nad njihovom tužnom sudbinom ako budu trebale otpisati dio nepošteno planiranih prihoda ili vratiti nepošteno stečeni novac?
Zašto bismo mi potrošači trebali biti zabrinuti jer će direktori banaka ostati bez bonusa, a njihovi strani gazde bez dijela godinama unaprijed planirane dobiti? Iako ništa ne znamo o bankarstvu, i supruga i ja smo članovi Hrvatske Mense i osnovnom inteligencijom unutar gornjih 1% ljudi u ovoj zemlji. Ako mi nismo znali što nam se može dogoditi, zašto mislite da je prosječan potrošač mogao pretpostaviti gdje ga kupnja stana manjeg od 50 kvadrata može dovesti?
Mislite li doista da su toliki ljudi hazarderi koji su svjesno išli u rizik znajući da samo oni mogu izgubiti?
Završna napomena:
Kada smo uzimali kredit za kupnju stana, supruga i ja nismo imali kreditnu sposobnost za kredit u eurima i ponuđen nam je ‘povoljniji’ kredit u ‘švicarcima’. Kako je za takve kredite kamata, a samim time i otplatna rata bila manja, to je bilo jedino rješenje ukoliko smo htjeli riješiti stambeno pitanje.
Izvor: business
Upravo zbog toga i postoji zaštita potrošača i naš Zakon o zaštiti potrošača usklađen s cijelom silom EU Direktiva.
Odmah na početku se moram ograditi – nisam financijski niti pravni stručnjak i nemam namjeru polemizirati s nepravomoćnom presudom, no zbog svojeg angažmana na zaštiti potrošača ponešto o tome znam i htio bih da i drugi saznaju. Također, važno je da znate kako sam sudužnik za dugoročni stambeni kredit u ‘Švicarcima’ i osobno zainteresiran za konačan ishod ovog slučaja.
Dakle, čitajući i slušajući komentare na ‘povijesnu presudu’ stekao sam dojam kako se stvar odjednom postavlja na način da su ljudi ‘trebali paziti što potpisuju’, ‘trebali biti pametniji’, ‘trebali znati…’, uz redovito pozivanje na obveznopravne propise iz Zakona o obveznim odnosima.
No, većina komentatora zaboravlja kako Zakon o zaštiti potrošača jasno propisuje da se Zakon o obveznim odnosima primjenjuje na odnose potrošača i banaka samo ako Zakonom o zaštiti potrošača nije drugačije propisano.
A što to tako važno propisuje Zakon o zaštiti potrošača?
Primjerice, nepoštenom a samim time i nezakonitom ugovornom odredbom smatra se ona odredba iz tipskog ugovora unaprijed formuliranog od strane banke koja bi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Posebno naglašeno je da bi se nepoštenom smatrala odredba prema kojoj banka ima pravo jednostrano i bez valjanog razloga mijenjati obilježja usluge koja je predmet ugovora.
Također, Zakon o zaštiti potrošača kaže da bi zavaravajuća a time i zabranjena poslovna praksa bilo postupanje banke u kojem potrošaču ne bi rekla rizike ulaska u određeni kreditni odnos čime bi vjerojatno zavarala prosječnog potrošača.
Pa nije valjda da su banke tako radile? Idemo vidjeti.
Banka je potrošaču dala kredit u kunama uz valutnu klauzulu u ‘švicarcima’. Time je cjelokupni rizik promjene tečaja prenijela na potrošača. Dakle, što god se s tečajem dogodilo, banka nema rizika jer je cijeli rizik na potrošaču. Dakako da je većina ljudi, uključujući i mene, Švicarski franak doživljavala kao jako sigurnu i stabilnu valutu – pa nije li upravo Švicarska primjer financijske neovisnosti i stabilnosti? Naravno, kako nismo financijski stručnjaci, nismo znali da se tečaj kune vezuje isključivo uz euro i da se može dogoditi ovo što se dogodilo. Čini mi se da po Zakonu nismo ni trebali znati, trebali su nam reći. Meni nisu.
Također, banka prema tipskim ugovorima sklopljenim s potrošačima ima pravo jednostrano mijenjati kamatu tijekom trajanja ugovora i time, kako se njoj prohtije, mijenjati obilježje usluge koju pruža potrošaču. Dovoljna je njihova neobrazložena interna odluka i potrošač ne može ništa. Tako piše u ugovoru, naravno.
No dobro, što ako potrošač ne može plaćati kredit? Ništa, banka će mu uzeti stan, prodati ga po cijeni koju može postići, a potrošač će i dalje biti dužan za preostali iznos duga koji banka iz prodaje stana nije namirila. Kako su cijene stanova prilično pale a tečaj ‘švicarca’ prilično porastao, potrošač će u tom slučaju ostati bez stana i biti dužan još jako puno kuna, stotina tisuća kuna.
Dakle, meni se kao financijskom laiku čini kako banka nema ama baš nikakav rizik i pri tome zarađuje, a potrošač snosi sve rizike i pri tome plaća. Duboko sam uvjeren da je to prilično nepošteno, a provostupanjski sud prosudio i da je nezakonito.
Na samom kraju, iskreno molim komentatore i analitičare koji znaju ono što ja ne znam, a o bankarstvu ne znam ništa, da me prosvijetle – zašto bismo trebali žaliti banke i plakati nad njihovom tužnom sudbinom ako budu trebale otpisati dio nepošteno planiranih prihoda ili vratiti nepošteno stečeni novac?
Zašto bismo mi potrošači trebali biti zabrinuti jer će direktori banaka ostati bez bonusa, a njihovi strani gazde bez dijela godinama unaprijed planirane dobiti? Iako ništa ne znamo o bankarstvu, i supruga i ja smo članovi Hrvatske Mense i osnovnom inteligencijom unutar gornjih 1% ljudi u ovoj zemlji. Ako mi nismo znali što nam se može dogoditi, zašto mislite da je prosječan potrošač mogao pretpostaviti gdje ga kupnja stana manjeg od 50 kvadrata može dovesti?
Mislite li doista da su toliki ljudi hazarderi koji su svjesno išli u rizik znajući da samo oni mogu izgubiti?
Završna napomena:
Kada smo uzimali kredit za kupnju stana, supruga i ja nismo imali kreditnu sposobnost za kredit u eurima i ponuđen nam je ‘povoljniji’ kredit u ‘švicarcima’. Kako je za takve kredite kamata, a samim time i otplatna rata bila manja, to je bilo jedino rješenje ukoliko smo htjeli riješiti stambeno pitanje.
Izvor: business
