Što je hrvatska javnost mogla naučiti iz slučaja Šuica? Mediji su se raspisali prije njenog saslušanja u Europskom parlamentu o ogromnom porastu njezine imovine od vremena kada je igrala ulogu skromne profesorice engleskoga u Dubrovniku do njenog uspona za članicu Europskog parlamenta, a poslije saslušanja o njenom lošem engleskom, iako je ona, prema životopisu, završila studij engleskog jezika.
Dakle, nakon što je prošla na tom saslušanju, svaka bi ozbiljna politika – oni koji vode tu politiku – morala izvršiti analizu slučaja Šuica, bez obzira na to što se to zasada dobro završilo po nju i po njenog predlagača, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.
Svaka bi ozbiljna politika morala, nakon tolikog medijskog odjeka, obaviti bar elementarnu analizu implikacija tog slučaja za hrvatsku politiku, a i za nju samu.
Dakle, krenut ćemo od nje same, od dojma postignutog na samom saslušanju.
Prvo: Dubravka Šuica se osramotila lošem znanjem jezika; ne samo lošim akcentom, nego uporabom gramatike i sintakse u njenim odgovorima na saslušanju u Europskom parlamentu. Pokazala je, unatoč činjenici da se obrazovala za profesoricu engleskog jezika, da tim jezikom ne vlada tečno.
To je porazno za nju, ali ne samo za nju. U prvom redu to je porazno za školski sustav u kojem se ona obrazovala, konkretno za studij anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala. Zlonamjerni bi promatrač mogao pomisliti, ne daj Bože, je li njena diploma autentična? A zatim, porazno je za školski sustav u kojem je ona djecu podučavala takav engleski kojim ona govori.
Drugo: nije problem samo njezina uporaba gramatike i sintakse. Problem je i konceptualno siromaštvo njezinog engleskog jezika, što je vjerojatno odraz konceptualnog siromaštva i njenog hrvatskog jezika.
Poznato je da će govornici koji rabe višu razinu govorne komunikacije koja odražava sposobnost razmišljanja u apstraktnim konceptima na vlastitom jeziku, čak i kad slabo govore strani jezik, pokušati izbjeći govorne poštapalice i spuštati svoju komunikaciju na razinu street levela, to jest ulične razine komuniciranja.
Treće: iz toga proizlazi i niska razina argumentacije onoga što je za hrvatsku javnost glavno pitanje, koje je izazvalo toliku pozornost u javnosti, a to je njeno bogatstvo.
Pokušaj odgovora na pitanje jednog zastupnika koje je za hrvatsku javnost indikator njezinog osobnog integriteta protekao je u znaku tzv. compliant communication, gdje se odgovor izbjegava simpatičnim namigivanjem, suučesničkim smiješkom, upućivanjem na suprugov posao kapetana na stranom brodu, iz čega bi valjda trebalo proizlaziti da je to objašnjenje za njeno nekretninsko bogatstvo.
Četvrto: jedno od pitanja koje bi se moglo definirati ipak kao ono iz kruga njezinih budućih nadležnosti došlo je od europarlamentarca iz njenog političkog miljea i očito je bilo pripremljeno, jer mu je prije odgovora kandidatkinja Šuica žovijalno čestitala – rođendan, koji, gle, pada baš danas!
Takva verbalna smicalica poznata je u diplomatskoj teoriji kao courtoisie de convenience, kada svoju komunikaciju nastojite razvodniti elementima prividne prisnosti sa sugovornikom, što bi trebalo opustiti atmosferu.
Da, ali, kako pišu udžbenici diplomatske komunikacije, to se rabi kada suština odgovora nije toliko konzistentna, pa je onda prijelaz na pokazivanje prisnih odnosa s upitanikom način izvrdavanja. Naravno, ovdje govorimo o dojmu, o onome što mogu uočiti eksperti diplomatskog komuniciranja, ali i informirana javnost.
Peto: tijekom pisanja medija o njoj pojavile su se i fotografije, izgleda s njenog profila na društvenim mrežama, koje ju pokazuju u trenucima ljetnog relaksa na jahti – njenog muža, koja sugerira way of life, stil života, bogatih i slavnih. Čak i američki političari, tipični plutokrati, izbjegavaju ostentativno pokazivati svoje bogatstvo.
Pogotovo bi to trebalo vrijediti za političare u zemlji u kojoj, prema službenim podacima, 27,9 % ljudi živi na rubu siromaštva. Ako ništa drugo, takve fotografije svjedoče o aroganciji pripadnika političke kaste koji se razmeću svojim bogatstvima, a za koje javnost pretpostavlja da je većinom stečeno klijentelističkim metodama.
Šesto: logično se nameće pitanje – nije li Andrej Plenković imao mogućnost izabrati boljeg kandidata za to prestižno mjesto? Već se u prošlom mandatu moglo to pitanje postaviti, iako je Neven Mimica, dosadašnji europski povjerenik iz Hrvatske, imao solidni curriculum vitae iza sebe kao diplomat i ministar baš iz tog resora – iz resora europske politike.
Ali ni on nije konkurentan prema jednog osobi, koja je to mjesto zaslužila prije njega. A to je nitko drugi nego čovjek koji je sedam godina vodio teške pregovore s Europskom unijom kao hrvatski pregovarač. Govorimo ovdje o Vladimiru Drobnjaku, koji je sakupio desetljeća briljantne diplomatske karijere i sada u Ujedinjenim nacijama vodi hrvatsku misiju pri toj svjetskoj organizaciji.
Ako je itko zasluživao da bude kandidiran za to mjesto zbog dubokog poznavanja mehanizama Europske unije, zbog poznavanja ne samo stvari nego i ljudi s kojima je pregovarao tijekom čak sedam godina, onda je to on. Ali, izgleda, ima jednu manu.
Kada je Hrvatska ulazila u članstvo EU, izgleda da nije bio član nijedne stranke vodeće koalicije, a sada, izgleda, opet nije član trenutačno vladajuće stranke.
A profesionalni diplomat, za razliku od political apointee, dakle politički imenovanog diplomata (obično svjetske diplomacije limitiraju taj broj političkih podobnika na 30% ukupnog personala, i to samo za najviša, ambasadorska mjesta), visoki je službenik države koji mora biti iznad stranačkih podjela. On je samo profesionalac, čovjek koji odlično radi svoj posao, a takve naša državna politika, izgleda, ne treba.
Umjesto toga, imamo na ključnim mjestima koji predstavljaju našu državu u svijetu pripadnike nove kaste, plutokracije koja vlada i samu sebe reproducira razmećući se svojim stilom života tipa ”bogati i slavni”.
autograf
Dakle, nakon što je prošla na tom saslušanju, svaka bi ozbiljna politika – oni koji vode tu politiku – morala izvršiti analizu slučaja Šuica, bez obzira na to što se to zasada dobro završilo po nju i po njenog predlagača, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.
Svaka bi ozbiljna politika morala, nakon tolikog medijskog odjeka, obaviti bar elementarnu analizu implikacija tog slučaja za hrvatsku politiku, a i za nju samu.
Što je hrvatska javnost mogla naučiti iz slučaja Šuica? Mediji su se raspisali prije njenog saslušanja u Europskom parlamentu o ogromnom porastu njezine imovine od vremena kada je igrala ulogu skromne profesorice engleskoga u Dubrovniku do njenog uspona za članicu Europskog parlamenta, a poslije saslušanja o njenom lošem engleskom, iako je, prema životopisu, završila studij engleskog jezika
Dakle, krenut ćemo od nje same, od dojma postignutog na samom saslušanju.
Prvo: Dubravka Šuica se osramotila lošem znanjem jezika; ne samo lošim akcentom, nego uporabom gramatike i sintakse u njenim odgovorima na saslušanju u Europskom parlamentu. Pokazala je, unatoč činjenici da se obrazovala za profesoricu engleskog jezika, da tim jezikom ne vlada tečno.
To je porazno za nju, ali ne samo za nju. U prvom redu to je porazno za školski sustav u kojem se ona obrazovala, konkretno za studij anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala. Zlonamjerni bi promatrač mogao pomisliti, ne daj Bože, je li njena diploma autentična? A zatim, porazno je za školski sustav u kojem je ona djecu podučavala takav engleski kojim ona govori.
Drugo: nije problem samo njezina uporaba gramatike i sintakse. Problem je i konceptualno siromaštvo njezinog engleskog jezika, što je vjerojatno odraz konceptualnog siromaštva i njenog hrvatskog jezika.
Poznato je da će govornici koji rabe višu razinu govorne komunikacije koja odražava sposobnost razmišljanja u apstraktnim konceptima na vlastitom jeziku, čak i kad slabo govore strani jezik, pokušati izbjeći govorne poštapalice i spuštati svoju komunikaciju na razinu street levela, to jest ulične razine komuniciranja.
Treće: iz toga proizlazi i niska razina argumentacije onoga što je za hrvatsku javnost glavno pitanje, koje je izazvalo toliku pozornost u javnosti, a to je njeno bogatstvo.
Pokušaj odgovora na pitanje jednog zastupnika koje je za hrvatsku javnost indikator njezinog osobnog integriteta protekao je u znaku tzv. compliant communication, gdje se odgovor izbjegava simpatičnim namigivanjem, suučesničkim smiješkom, upućivanjem na suprugov posao kapetana na stranom brodu, iz čega bi valjda trebalo proizlaziti da je to objašnjenje za njeno nekretninsko bogatstvo.
Dubravka Šuica osramotila se (a i nas time) lošim znanjem jezika; ne samo lošim akcentom, nego uporabom gramatike i sintakse u odgovorima na saslušanju u Europskom parlamentu. Pokazala je, unatoč činjenici da se obrazovala za profesoricu engleskog jezika, da tim jezikom ne vlada tečno. To je porazno za nju, ali ne samo za nju
Četvrto: jedno od pitanja koje bi se moglo definirati ipak kao ono iz kruga njezinih budućih nadležnosti došlo je od europarlamentarca iz njenog političkog miljea i očito je bilo pripremljeno, jer mu je prije odgovora kandidatkinja Šuica žovijalno čestitala – rođendan, koji, gle, pada baš danas!
Takva verbalna smicalica poznata je u diplomatskoj teoriji kao courtoisie de convenience, kada svoju komunikaciju nastojite razvodniti elementima prividne prisnosti sa sugovornikom, što bi trebalo opustiti atmosferu.
Da, ali, kako pišu udžbenici diplomatske komunikacije, to se rabi kada suština odgovora nije toliko konzistentna, pa je onda prijelaz na pokazivanje prisnih odnosa s upitanikom način izvrdavanja. Naravno, ovdje govorimo o dojmu, o onome što mogu uočiti eksperti diplomatskog komuniciranja, ali i informirana javnost.
Peto: tijekom pisanja medija o njoj pojavile su se i fotografije, izgleda s njenog profila na društvenim mrežama, koje ju pokazuju u trenucima ljetnog relaksa na jahti – njenog muža, koja sugerira way of life, stil života, bogatih i slavnih. Čak i američki političari, tipični plutokrati, izbjegavaju ostentativno pokazivati svoje bogatstvo.
Pogotovo bi to trebalo vrijediti za političare u zemlji u kojoj, prema službenim podacima, 27,9 % ljudi živi na rubu siromaštva. Ako ništa drugo, takve fotografije svjedoče o aroganciji pripadnika političke kaste koji se razmeću svojim bogatstvima, a za koje javnost pretpostavlja da je većinom stečeno klijentelističkim metodama.
Šesto: logično se nameće pitanje – nije li Andrej Plenković imao mogućnost izabrati boljeg kandidata za to prestižno mjesto? Već se u prošlom mandatu moglo to pitanje postaviti, iako je Neven Mimica, dosadašnji europski povjerenik iz Hrvatske, imao solidni curriculum vitae iza sebe kao diplomat i ministar baš iz tog resora – iz resora europske politike.
Ali ni on nije konkurentan prema jednog osobi, koja je to mjesto zaslužila prije njega. A to je nitko drugi nego čovjek koji je sedam godina vodio teške pregovore s Europskom unijom kao hrvatski pregovarač. Govorimo ovdje o Vladimiru Drobnjaku, koji je sakupio desetljeća briljantne diplomatske karijere i sada u Ujedinjenim nacijama vodi hrvatsku misiju pri toj svjetskoj organizaciji.
Logično se nameće pitanje – nije li Andrej Plenković imao mogućnost izabrati boljeg kandidata za to prestižno mjesto? Već se u prošlom mandatu moglo to pitanje postaviti, iako je Neven Mimica, dosadašnji europski povjerenik iz Hrvatske, imao solidni curriculum vitae iza sebe kao diplomat i ministar baš iz tog resora – iz resora europske politike
Ako je itko zasluživao da bude kandidiran za to mjesto zbog dubokog poznavanja mehanizama Europske unije, zbog poznavanja ne samo stvari nego i ljudi s kojima je pregovarao tijekom čak sedam godina, onda je to on. Ali, izgleda, ima jednu manu.
Kada je Hrvatska ulazila u članstvo EU, izgleda da nije bio član nijedne stranke vodeće koalicije, a sada, izgleda, opet nije član trenutačno vladajuće stranke.
A profesionalni diplomat, za razliku od political apointee, dakle politički imenovanog diplomata (obično svjetske diplomacije limitiraju taj broj političkih podobnika na 30% ukupnog personala, i to samo za najviša, ambasadorska mjesta), visoki je službenik države koji mora biti iznad stranačkih podjela. On je samo profesionalac, čovjek koji odlično radi svoj posao, a takve naša državna politika, izgleda, ne treba.
Umjesto toga, imamo na ključnim mjestima koji predstavljaju našu državu u svijetu pripadnike nove kaste, plutokracije koja vlada i samu sebe reproducira razmećući se svojim stilom života tipa ”bogati i slavni”.
autograf
