Čitav opus Predraga Lucića nastao je na tragu kritičke inteligencije i interesa pisca za čovjeka s kojim dijeli ulicu i pozornicu, dakle niz gesti ‘obične’ empatijske solidarnosti, čovječnosti. Nastao je i u tradiciji domaćih satiričkih autora koji se nikad nisu micali od gorkog užitka zajednički prostrtog stola, od kazališta kao su-bivanja, poput Matoša i Smoje
Satira je žanr-bumerang. Pisana je o publici. O ljudima za šankom, na rivi, na tržnici, u razredima, okupljenima na obrednim slavljima i ispraćajima, u ćakulama i na kavicama. Poput portretista-etnografa kojeg zanima interakcija, a ne osobne povijesti likova, satira bilježi našu zajedničku socijalnu koreografiju. I namijenjena je istoj toj publici, od koje kreće i prema kojoj se rado vraća. Daleko je više fascinira zajednica, negoli izuzetan pojedinac. Jer mi nismo isti u kafiću i u vlastitoj sobi. Ako je uspješna, satira postiže da je smijeh publike prati i snaži kao stalni suizvođač. Uprizorit će brojne glasove puka: popularne pjesme, običaje, uzrečice, kolokvijalizme, aktualne reklamne slogane, novinske naslove, kulinarske recepte i njihove mirise, navijačke himne, skandiranja na demonstracijama, floru i faunu lokalnog dvorišta. No satira nije samo pratiteljica politike, niti je samo zrcalo političkih skandala. Ona je i generator novih političkih događaja, primjerice izazivanja građanskog revolta pomoću karikaturalnih portreta seksualnih aktivnosti u Versaillesu koje su dijelili na pamfletima uoči revolucije 1789. godine.
Pa iako se politički rad satire, primjerice u časopisima kao što bijaše naš Feral Tribune, ili kao što su francuski Charlie Hebdo i podlistak četvrtkom danskog Jyllands-Postena (podjednako napadanog od ljevice i desnice zbog ‘zloporabe slobode govora’), često etiketira kao ‘senzacionalistički’, satira je zapravo najbolji društveni lijek protiv ispraznog senzacionalizma.
I čitav opus hrvatskog satiričara Predraga Lucića nastao je na tragu kritičke inteligencije i interesa pisca za čovjeka s kojim dijeli ulicu i pozornicu, dakle niz gesti ‘obične’ (koliko i rijetke) empatijske solidarnosti, čovječnosti. Nastao je i u tradiciji domaćih satiričkih autora koji se nikad nisu micali od gorkog užitka zajednički prostrtog stola, od kazališta kao su-bivanja, poput Antuna Gustava Matoša i Miljenka Smoje (Matoš: ‘I najgore kazališno veče je zanimljivo. Kao slika. Kao boje.’). Lucić posvećeno sluša puls svoje zajednice. Poput liječnika. Sve ga zanima. Svaka anomalija sitnih mržnji. Posebice u dramskim djelima, Lucić osluškuje situacije u kojima se čitavo društvo žablje napuhava i krekeće o višim ratnim ciljevima dok pritom zajedničkom barom pluta sve veća količina dječjih leševa. U songovima za Brechtovu izvedbu ‘Majke hrabrosti’, također objavljenima u knjizi, Predrag Lucić buši ratoborne žablje mjehure izoštrenim stihovima: ‘Skuhaj mi, mama, jedan krepki rat,/ U ratu je snaga,/ Daj da budem jači./ Zločina stavi, putem ćeš ih brat,/ A topovskog mesa/ Uvijek će se naći.//’ Tu se otvara i prostor tragedije, posebice one poslušničke, sljedbeničke, koja je Lucića sustavno progonila i mučila.
Knjiga ‘Cervantesov trg’ Predraga Lucića na pet stotina stranica obuhvaća autorove sabrane drame i dramske songove, kao i izvanredno bogatu zbirku suautorskih, biografskih svjedočenja o piscu iz pera Borisa Dežulovića, Dine Mustafića, Kokana Mladenovića, Vite Taufera, Lade Martinac Kralj, Nenada Veličkovića, Sinana Gudževića i Viktora Ivančića. Koliko god da je knjiga majstorski opremljena dijaloškim glasovima, pri čemu ne treba zaboraviti ni satiričke ilustracije Alema Ćurina, njezina vrijednost prvenstveno proističe iz samih dramskih tekstova. Posve je jasno da je geografija pasije Predraga Lucića od početka karijere do njegovih posljednjih zapisanih redaka (napustio nas je 10. siječnja 2018.) sasvim sigurno bila kazališna, su-ljudska. Ne samo zato što je diplomirao režiju i mislio novinarstvo kazališnom logikom novih formi i brehtijanske montaže ‘izabranih citata’ društvenog licemjerja, nego i zato što je sustavno pisao satiričke dramske tekstove. Ne zaboravimo da ih je uživo i izvodio (recentno u pratnji Borisa Dežulovića). Knjiga poimence donosi drame: ‘Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad’, zatim ‘Alan Ford & grupa TNT u epizodi Povratak otpisanih’, ‘Istarske barufe’, ‘Cervantesov trg ili trg robova’, dramu ‘Kako se kalio Čehov’ te nedovršenu ‘Lizistratu’.
U čitanjima ovih komada iz 2019. godine upada u oči koliko je njihov autor stalno iznova zaokupljen temom Hrvatske kao monarhije straha ili zemlje sustavno zastrašenih ljudi, koji su baš zbog svog duboko internaliziranog i stalno njegovanog ‘strahomorja’ spremni i na nasilje i na progone svega onoga što im se čini prijetnjom. A to je praktički i cvrkutanje ptičica. Čitava je drama ‘Aziz’ studija svijeta koji je samoga sebe doslovce hipnotizirao stalnim zastrašivanjima i stoga se pretvorio u zamišljenog taoca nekog još imaginarnijeg terorista (naslovnog Aziza), premda nigdje nema prave opasnosti. Taj nevin čovjek optužen da svima donosi prijetnju, poražen agresijom i stigmatizacijom koju trpi, na kraju će počiniti samoubojstvo. Strah je na drugi način i tema drame ‘Alan Ford’, gdje TNT skupina ulazi u trag velikih europskih zastrašivača i trgovaca bodljikavom žicom. Citiram iz drame: ‘Uzgoj panike na plodnom europskom tlu daje veličanstvene rezultate. Panika buja, a skupa s njom rastu i poslovni apetiti. Jer tko ne unovči strah, nije ni zaslužio da ga se ljudi boje.’ U drami ‘Barufe’ (obradi Goldonijevih ‘Ribarskih svađa’), šjor Šime tuži kompletnu ribarsku zajednicu zbog pretrpljena straha i s njime povezanog mogućeg terorizma, premda je doživio tek nekoliko osebujnih verbalnih provokacija i psovki. U ‘Cervantesovom trgu ili trgu robova’ dramatiziran je strah od ‘konja i magaraca koji padaju s neba’ i viteza tužnog lika koji turistima ‘ometa odmor’ jer izgubljeno stoji nasred uvale s mačem u ruci.
Ova je Lucićeva drama za mene najpotresnija. Svaka njena replika mala je posveta neshvaćenim idealistima i nigdje se toliko ne osjeća Lucićeva ranjenost svijetom koji će radije propasti nego pokušati uvažiti međusobne razlike. Na razini zapleta, turistička zajednica nastoji smiriti gnjevne turiste kojima vitez kvari kupanje na plaži tako što organizira priredbu u kojoj se Don Quijotea okuje u lance i očekuje od njega da igra malu sponzorsku priredbu s izvlačenjem tombole. Poniženja najtužnijeg viteza i njegova perjanika prekida ‘konjica odozgo’, nakon koje se besmrtni putnici vraćaju među zvijezde, nastavljajući kaskati nebom na konjskim i magarećim kopitima, posve zbunjeni realitetom domaćeg turizma. U drami ‘Kako se kalio Čehov’ susrećemo nadobudnog Talonskog, direktora teatra u Republici Tranziciji, koji se boji svega osim zarade od sponzora, pa preliminarno cenzurira i ‘Medeju’ i ‘Macbetha’ i zamalo ‘Tri sestre’ – sve dok ne shvati da bi u posljednjoj navedenoj drami ipak mogao prodavati publici povoljna putovanja u Moskvu. Pogledamo li pak što je naličje ili struktura otpora postojane hrvatske strahovlade, uvijek su to antiheroji, iscrpljeni stradalnici sustava koji ipak nisu povjerovali u beskonačnost nasilničkog egoizma. Egzemplarno: Grupa TNT, sastavljena od izrazito zgodnih glupana, nespretnih i nosatih zavidljivaca, pijanaca, kvaziotmjenih lopova i polumrtvih staraca ipak je imuna na zov trgovine ljudima i bodljikavim žicama. Unatoč svim svojim manama i nespretnostima, članove grupe TNT praktički je nemoguće prestrašiti. Ne možeš pasti dublje od dna, poručuje Lucić, gdje su oni već sasvim udomaćeni. To stvara određenu otpornost. Geslo alanfordovaca ‘Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo’ savršena je pljuska ideologiji grabeža. Lucić je dakle ne samo na strani onih koji trpe udarce, nego i na strani onih koji su naučili živjeti s minimalno slobode. I baš taj minimalac znaju iskoristiti za sitne revolucije. Riječima još jednog idealističkog borca, Brucea Leeja: ‘Nemojte se bojati poraza. Nije zločin propasti, zločin je prenisko ciljati. Ako uspijete zadržati ideal, slavno je s njime čak i propasti.’ Mislim da istu etiku potpisuje i Predrag Lucić.
Sve su Lucićeve drame nastale kao adaptacije ranijih tekstova: ‘Aziz’ se naslanja na Brechtov ‘Pir malograđana’, ostali komadi na Goldonija, Cervantesa, Čehova, Aristofana. Savezništvo sa starijim literarnim kolegama može se shvatiti kao još jedna od strategija slavljenja književnosti, odnosno kao obrana od pustoši proznih, realpolitičkih vrijednosti koje okružuju pisca. Ali isti adaptacijski model može se shvatiti i kao osobit pjesnički rad na jeziku. Ne mogu ovo dovoljno naglasiti: najbliži literarni srodnik Lucića je Antun Gustav Matoš, kao uzoran manijak glazbenosti unutar svake svoje kritičke i polemičke satirizacije. Zapleti i karakterizacija u Lucićevu dramskom opusu padaju u pozadinu; jezik ovdje pokreće i melje vlastite konvencije. To su drame jezika, a ne drame povijesti. Za razliku od satiričke tradicije Brešana i Matišića, u kojoj stilski neobilježen jezik uglavnom službuje humoru situacija i široj političkoj optužnici, kod Lucića nalazimo kovanje smisla iz retka u redak ili izrazito bogatu stihovnost kao pokretačko načelo dramske radnje. To je, pretpostavljam, razlog zašto smo ga tako malo gledali na repertoarnim kazališnim pozornicama. Lucićev jezik traži kantautorskog performera, repera, brata-trubadura, nekoga tko osjeća hučanje glazbe u jeziku i može je na licu mjesta evocirati, transformirati, otpjevati, odsvirati. Mi, nažalost, nemamo glumačku tradiciju koja se bavi obrazovanjem i njegovanjem glumca/autora, glumca/rapsoda i glumca/muzičara. Arsen Dedić nije imao svoju klasu ni na Muzičkoj, ni na Dramskoj akademiji. Možda tek riječka ili Šerbedžijina škola glume koju trenutno predstavljaju mladi glumci Nikola Nedić i Mario Jovev ima šanse postaviti Lucića kao dramskog šansonjera satire. No Lucićevu knjigu zapravo bi trebalo predati u zavještanje glazbenicima – i to glazbenicima vrlo različitih smjerova. Od rap-majstora do bluzera, od kantautora do jazzera, od rockerskih baladista i elektroničara do klapskih glasova. Svi bi se na Cervantesovom trgu osjećali kao kod kuće. To dakle želim neumrlom autoru: jam-session ponajboljih muzičara i život u glazbi, kojoj pripada u jednakoj mjeri kao što pripada i poeziji i teatru.
portalnovosti
Satira je žanr-bumerang. Pisana je o publici. O ljudima za šankom, na rivi, na tržnici, u razredima, okupljenima na obrednim slavljima i ispraćajima, u ćakulama i na kavicama. Poput portretista-etnografa kojeg zanima interakcija, a ne osobne povijesti likova, satira bilježi našu zajedničku socijalnu koreografiju. I namijenjena je istoj toj publici, od koje kreće i prema kojoj se rado vraća. Daleko je više fascinira zajednica, negoli izuzetan pojedinac. Jer mi nismo isti u kafiću i u vlastitoj sobi. Ako je uspješna, satira postiže da je smijeh publike prati i snaži kao stalni suizvođač. Uprizorit će brojne glasove puka: popularne pjesme, običaje, uzrečice, kolokvijalizme, aktualne reklamne slogane, novinske naslove, kulinarske recepte i njihove mirise, navijačke himne, skandiranja na demonstracijama, floru i faunu lokalnog dvorišta. No satira nije samo pratiteljica politike, niti je samo zrcalo političkih skandala. Ona je i generator novih političkih događaja, primjerice izazivanja građanskog revolta pomoću karikaturalnih portreta seksualnih aktivnosti u Versaillesu koje su dijelili na pamfletima uoči revolucije 1789. godine.
‘Ima i drugih kao ti’
Pa iako se politički rad satire, primjerice u časopisima kao što bijaše naš Feral Tribune, ili kao što su francuski Charlie Hebdo i podlistak četvrtkom danskog Jyllands-Postena (podjednako napadanog od ljevice i desnice zbog ‘zloporabe slobode govora’), često etiketira kao ‘senzacionalistički’, satira je zapravo najbolji društveni lijek protiv ispraznog senzacionalizma.
Autor je stalno iznova zaokupljen temom Hrvatske kao monarhije straha ili zemlje sustavno zastrašenih ljudi. A on je ne samo na strani onih koji trpe udarce, nego i na strani onih koji su naučili živjeti s minimalno slobode. I baš taj minimalac znaju iskoristiti za sitne revolucije
I čitav opus hrvatskog satiričara Predraga Lucića nastao je na tragu kritičke inteligencije i interesa pisca za čovjeka s kojim dijeli ulicu i pozornicu, dakle niz gesti ‘obične’ (koliko i rijetke) empatijske solidarnosti, čovječnosti. Nastao je i u tradiciji domaćih satiričkih autora koji se nikad nisu micali od gorkog užitka zajednički prostrtog stola, od kazališta kao su-bivanja, poput Antuna Gustava Matoša i Miljenka Smoje (Matoš: ‘I najgore kazališno veče je zanimljivo. Kao slika. Kao boje.’). Lucić posvećeno sluša puls svoje zajednice. Poput liječnika. Sve ga zanima. Svaka anomalija sitnih mržnji. Posebice u dramskim djelima, Lucić osluškuje situacije u kojima se čitavo društvo žablje napuhava i krekeće o višim ratnim ciljevima dok pritom zajedničkom barom pluta sve veća količina dječjih leševa. U songovima za Brechtovu izvedbu ‘Majke hrabrosti’, također objavljenima u knjizi, Predrag Lucić buši ratoborne žablje mjehure izoštrenim stihovima: ‘Skuhaj mi, mama, jedan krepki rat,/ U ratu je snaga,/ Daj da budem jači./ Zločina stavi, putem ćeš ih brat,/ A topovskog mesa/ Uvijek će se naći.//’ Tu se otvara i prostor tragedije, posebice one poslušničke, sljedbeničke, koja je Lucića sustavno progonila i mučila.
Strah i njegovo naličje
Knjiga ‘Cervantesov trg’ Predraga Lucića na pet stotina stranica obuhvaća autorove sabrane drame i dramske songove, kao i izvanredno bogatu zbirku suautorskih, biografskih svjedočenja o piscu iz pera Borisa Dežulovića, Dine Mustafića, Kokana Mladenovića, Vite Taufera, Lade Martinac Kralj, Nenada Veličkovića, Sinana Gudževića i Viktora Ivančića. Koliko god da je knjiga majstorski opremljena dijaloškim glasovima, pri čemu ne treba zaboraviti ni satiričke ilustracije Alema Ćurina, njezina vrijednost prvenstveno proističe iz samih dramskih tekstova. Posve je jasno da je geografija pasije Predraga Lucića od početka karijere do njegovih posljednjih zapisanih redaka (napustio nas je 10. siječnja 2018.) sasvim sigurno bila kazališna, su-ljudska. Ne samo zato što je diplomirao režiju i mislio novinarstvo kazališnom logikom novih formi i brehtijanske montaže ‘izabranih citata’ društvenog licemjerja, nego i zato što je sustavno pisao satiričke dramske tekstove. Ne zaboravimo da ih je uživo i izvodio (recentno u pratnji Borisa Dežulovića). Knjiga poimence donosi drame: ‘Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad’, zatim ‘Alan Ford & grupa TNT u epizodi Povratak otpisanih’, ‘Istarske barufe’, ‘Cervantesov trg ili trg robova’, dramu ‘Kako se kalio Čehov’ te nedovršenu ‘Lizistratu’.
U čitanjima ovih komada iz 2019. godine upada u oči koliko je njihov autor stalno iznova zaokupljen temom Hrvatske kao monarhije straha ili zemlje sustavno zastrašenih ljudi, koji su baš zbog svog duboko internaliziranog i stalno njegovanog ‘strahomorja’ spremni i na nasilje i na progone svega onoga što im se čini prijetnjom. A to je praktički i cvrkutanje ptičica. Čitava je drama ‘Aziz’ studija svijeta koji je samoga sebe doslovce hipnotizirao stalnim zastrašivanjima i stoga se pretvorio u zamišljenog taoca nekog još imaginarnijeg terorista (naslovnog Aziza), premda nigdje nema prave opasnosti. Taj nevin čovjek optužen da svima donosi prijetnju, poražen agresijom i stigmatizacijom koju trpi, na kraju će počiniti samoubojstvo. Strah je na drugi način i tema drame ‘Alan Ford’, gdje TNT skupina ulazi u trag velikih europskih zastrašivača i trgovaca bodljikavom žicom. Citiram iz drame: ‘Uzgoj panike na plodnom europskom tlu daje veličanstvene rezultate. Panika buja, a skupa s njom rastu i poslovni apetiti. Jer tko ne unovči strah, nije ni zaslužio da ga se ljudi boje.’ U drami ‘Barufe’ (obradi Goldonijevih ‘Ribarskih svađa’), šjor Šime tuži kompletnu ribarsku zajednicu zbog pretrpljena straha i s njime povezanog mogućeg terorizma, premda je doživio tek nekoliko osebujnih verbalnih provokacija i psovki. U ‘Cervantesovom trgu ili trgu robova’ dramatiziran je strah od ‘konja i magaraca koji padaju s neba’ i viteza tužnog lika koji turistima ‘ometa odmor’ jer izgubljeno stoji nasred uvale s mačem u ruci.
Lucićevu knjigu trebalo bi predati u zavještanje glazbenicima – i to glazbenicima vrlo različitih smjerova. Od rap-majstora do bluzera, od kantautora do jazzera, od rockerskih baladista i elektroničara do klapskih glasova. Svi bi se na Cervantesovom trgu osjećali kao kod kuće
Ova je Lucićeva drama za mene najpotresnija. Svaka njena replika mala je posveta neshvaćenim idealistima i nigdje se toliko ne osjeća Lucićeva ranjenost svijetom koji će radije propasti nego pokušati uvažiti međusobne razlike. Na razini zapleta, turistička zajednica nastoji smiriti gnjevne turiste kojima vitez kvari kupanje na plaži tako što organizira priredbu u kojoj se Don Quijotea okuje u lance i očekuje od njega da igra malu sponzorsku priredbu s izvlačenjem tombole. Poniženja najtužnijeg viteza i njegova perjanika prekida ‘konjica odozgo’, nakon koje se besmrtni putnici vraćaju među zvijezde, nastavljajući kaskati nebom na konjskim i magarećim kopitima, posve zbunjeni realitetom domaćeg turizma. U drami ‘Kako se kalio Čehov’ susrećemo nadobudnog Talonskog, direktora teatra u Republici Tranziciji, koji se boji svega osim zarade od sponzora, pa preliminarno cenzurira i ‘Medeju’ i ‘Macbetha’ i zamalo ‘Tri sestre’ – sve dok ne shvati da bi u posljednjoj navedenoj drami ipak mogao prodavati publici povoljna putovanja u Moskvu. Pogledamo li pak što je naličje ili struktura otpora postojane hrvatske strahovlade, uvijek su to antiheroji, iscrpljeni stradalnici sustava koji ipak nisu povjerovali u beskonačnost nasilničkog egoizma. Egzemplarno: Grupa TNT, sastavljena od izrazito zgodnih glupana, nespretnih i nosatih zavidljivaca, pijanaca, kvaziotmjenih lopova i polumrtvih staraca ipak je imuna na zov trgovine ljudima i bodljikavim žicama. Unatoč svim svojim manama i nespretnostima, članove grupe TNT praktički je nemoguće prestrašiti. Ne možeš pasti dublje od dna, poručuje Lucić, gdje su oni već sasvim udomaćeni. To stvara određenu otpornost. Geslo alanfordovaca ‘Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo’ savršena je pljuska ideologiji grabeža. Lucić je dakle ne samo na strani onih koji trpe udarce, nego i na strani onih koji su naučili živjeti s minimalno slobode. I baš taj minimalac znaju iskoristiti za sitne revolucije. Riječima još jednog idealističkog borca, Brucea Leeja: ‘Nemojte se bojati poraza. Nije zločin propasti, zločin je prenisko ciljati. Ako uspijete zadržati ideal, slavno je s njime čak i propasti.’ Mislim da istu etiku potpisuje i Predrag Lucić.
Adaptacije i stihovnost
Sve su Lucićeve drame nastale kao adaptacije ranijih tekstova: ‘Aziz’ se naslanja na Brechtov ‘Pir malograđana’, ostali komadi na Goldonija, Cervantesa, Čehova, Aristofana. Savezništvo sa starijim literarnim kolegama može se shvatiti kao još jedna od strategija slavljenja književnosti, odnosno kao obrana od pustoši proznih, realpolitičkih vrijednosti koje okružuju pisca. Ali isti adaptacijski model može se shvatiti i kao osobit pjesnički rad na jeziku. Ne mogu ovo dovoljno naglasiti: najbliži literarni srodnik Lucića je Antun Gustav Matoš, kao uzoran manijak glazbenosti unutar svake svoje kritičke i polemičke satirizacije. Zapleti i karakterizacija u Lucićevu dramskom opusu padaju u pozadinu; jezik ovdje pokreće i melje vlastite konvencije. To su drame jezika, a ne drame povijesti. Za razliku od satiričke tradicije Brešana i Matišića, u kojoj stilski neobilježen jezik uglavnom službuje humoru situacija i široj političkoj optužnici, kod Lucića nalazimo kovanje smisla iz retka u redak ili izrazito bogatu stihovnost kao pokretačko načelo dramske radnje. To je, pretpostavljam, razlog zašto smo ga tako malo gledali na repertoarnim kazališnim pozornicama. Lucićev jezik traži kantautorskog performera, repera, brata-trubadura, nekoga tko osjeća hučanje glazbe u jeziku i može je na licu mjesta evocirati, transformirati, otpjevati, odsvirati. Mi, nažalost, nemamo glumačku tradiciju koja se bavi obrazovanjem i njegovanjem glumca/autora, glumca/rapsoda i glumca/muzičara. Arsen Dedić nije imao svoju klasu ni na Muzičkoj, ni na Dramskoj akademiji. Možda tek riječka ili Šerbedžijina škola glume koju trenutno predstavljaju mladi glumci Nikola Nedić i Mario Jovev ima šanse postaviti Lucića kao dramskog šansonjera satire. No Lucićevu knjigu zapravo bi trebalo predati u zavještanje glazbenicima – i to glazbenicima vrlo različitih smjerova. Od rap-majstora do bluzera, od kantautora do jazzera, od rockerskih baladista i elektroničara do klapskih glasova. Svi bi se na Cervantesovom trgu osjećali kao kod kuće. To dakle želim neumrlom autoru: jam-session ponajboljih muzičara i život u glazbi, kojoj pripada u jednakoj mjeri kao što pripada i poeziji i teatru.
portalnovosti
